Otvoreno pismo HŠD-u mladog kolege Z. H.

Poštovanim kolegama šumarima, i ostalima kojih bi se ovo trebalo ticati.

Imam tek nešto više od 27 godina i postruci sam magistar inženjer šumarstva, što bi se u današnje vrijeme moglo reći da sam nitko i ništa jer se nitko ne brine za mlade ljude u ovoj već sad bijednoj državi. Razlog mog javljanja HŠD-u, kao jednom cijenjenom društvu koje već dugo djeluje, je to što sam ogorčen na cjelokupnu situaciju u državi, a posebno na razini šumarstva - jer ipak je to moja struka. Ne trebam ni posebno naglašavati da sam naravno nezaposlen, ali iz mog životopisa lako će se dokučiti da nisam neka lijenčina koja doma samo sjedi i čeka da posao padne sa neba. Radio sam kraće vrijeme u šumariji, potom i kod nekoliko privatnih poduzetnika, a najviše preko agencije kao pomoćni šumski radnik.

I nije to rijedak slučaj - kako nam se dogodilo da nam inženjeri rade kako pomoćni šumski radnici? Kako smo u ovoj nekad vrlo važnoj i cjenjenoj djelatnosti za državu i zajednicu, od koje su svi imali koristi, gdje su zaposlenici kao što su lugari, revirnici, upravitelji i ostali djelatnici u šumarijama bili cijenjeni i priznati u lokalnoj zajednici, spali na tanke lomljive grane gdje se danas svi boje za svoja radna mjesta. Ne samo da se oni zaposleni boje za svoje mjesto, nego se nigdje ni ne nazire prostora za zapošljavanje obrazovanih ljudi koji svake godine diplomiraju na Šumarskom fakultetu ili završavaju šumarske škole. Pitam se čemu onda više upisivati ljude kad se nemaju gdje zapošljavati, zaradit plaću, dati svoj doprinos struci za koju su se školovali, trošiti zarađeni novac i poticati gospodarstvo.

Ne kažem da svi moramo raditi u poduzeću Hrvatske šume d.o.o., ali nas ni privatnici ne uzimaju, jer za to nemaju potrebe - osim da im stojimo na papiru tako da imaju licencu. Jako smo zanemareni od strane države i struke jer u dosadašnjim pregovorima i razgovorima s Ministarstvom poljoprivrede (čak nema ni šumarstva u imenu), upravom HŠ-a, Obrtničkom komorom i ostalima koji bi trebali poticati mlade na zapošljavanje, nigdje nije spomenuto gdje, kako i kad će se mladi obrazovani ljudi zaposliti i dati svoj doprinos. Neki mi govore da otvorim svoje poduzeće ili obrt, neki da se strpim, neki da odem van iz države. Ali čemu onda 9 godina učenja, patnje, veselja ako to ne mogu iskoristiti u svojoj domovini, ako odem u stranu državu. Ako pokrenem svoj posao, država u startu traži uplatu poreza i doprinosa, moram se boriti s konkurencijom jer je teško proći na natječajima i licitacijama (jer nešto se vjerovatno dobiva i "ispod stola") i na kraju svega, osuđen si na propast.

Ne znam hoće li ovo pismo doći do svijesti ikoga utjecajnoga, ali svejedno sam imao potrebu nešto reći i mogu se samo nadati da će se nešto promijeniti i da će netko nešto i poduzeti. To ne govorim samo u svoje ime već i u ime svih mojih kolega koji su istog ili sličnog mišljenja.

                                                                                                                            magistar inženjer šumarstva Z. H.