Prirodno gospodarena šuma
je ekološki prihvatljivija od prašume



Prirodno gospodarena šuma je optimalan oblik šume koji bi trebalo uzgojiti u čitavome arealu hrvatskih šuma, uključivši ekološku mrežu i sve za štićene šume koje nisu specijalni šumski rezervati i strogo zaštićeni šumski rezervati. To bi predstavljalo vrlo učinkovitu i ekonomičnu zaštitu prirode i okoliša, što bi značajno sma njilo današnje troškove zaštite prirode.



Zavod za zaštitu prirode napravio je studiju “Stanje prirode i zaštite prirode u RH”, na koju HŠD daje svoje primjedbe.

U svome Izvješću Državni zavod u poglavlju 2.3.1. Šumarstvo navodi strukturu šuma u Hrvatskoj i površine pod šumom koje nisu usuglašene s podacima Šumskogospodarske osnove područja Republike Hrvatske 2006 –2015. Ukazuje se kako su u šumama najosjetljivije vrste koje su na bilo koji način vezane uz stara (šuplja) ili srušena (izvaljena) stabla, i to ponajprije određene svojte mikroorganizama, gljiva, člankonožaca, šišmiša i ptica. Dalje se ukazuje na to kako su neke šumske vrste upravo zbog gubitka takvih staništa smatraju ugroženima. Državni zavod naglašava kako se sa stajališta biološke raznolikosti šumarstvu može prigovoriti nekoliko osnovnih nedostataka u današnjoj praksi gospodarenja šumama:
– pitanje trajanja ophodnje većine vrsta šumskoga drveća,
– broj starih i suhih (stojećih i oborenih) stabala u gospodarskim šumama,
– primjena kemijskih sredstava u zaštiti šuma od štetnika,
– broj ostavljenih stabala prilikom dovršne sječe.

Danas niti jedna od navedenih primjedbi ne stoji. Ophodnja koja predstavlja životni vijek regularne šume, od pomlađivanja sastojine do dovršne siječe stabala ovisi danas o fiziološkom stanju šume i zdravosti stabala, odnosno o početku starenja stabala, tj. smanjenju fotosintetskoga učinka drveća. Produženje trajanja ophodnje, koje šumarstvo prilagođuje početku starenja stabala, smanjilo bi učinak općekorisne funkcije koja se odnosi na vezivanje ugljika i smanjivanje ugljičnoga dioksida u atmosferi i tako djeluje ograničavajući na učinak staklenika atmosfere.

U suvremenom uzgajanju šuma ophodnja se više ne određuje iz merkantilnih razloga (povećanje udjela furnira), nego na osnovi učinkovitosti fotosinteze koja određuje početak starenja.

Propadanje šuma izazvano promjenom kemijske klime, ali i drugim čimbenicima kao što su, primjerice promjena vlažnosti staništa u nizinskim lužnjakovim šumama pod utjecajem različitih vodotehničkih zahvata, što izaziva trajni pad ili povišenje razina podzemne vode ili sušne prilike zbog klimatskih promjena na južnim rubovima areala obične jele, skratili su život pojedinoga šumskoga drveća za više desetaka pa i stotinu godina. Danas nema šume u Hrvatskoj u kojoj se ne pojavljuju suha stabla u većoj količini od nekadašnje uobičajene prirodne pojave, što zasigurno vrlo obilno pruža ekološku nišu spomenutim organizmima ovisnima o mrtvom drvu. To je isto tako povezano i s ostavljenim stablima prilikom dovršne sječe, kao i primjenom FSC certifikacije te pridržavanjem Zakona o šumama kroz pravilnike o uređivanju šuma koji predstavljaju podzakonske akte, a koji isto tako osiguravaju mrtvo drvo kao ekološku nišu. Šumarstvo, dakle, vodi brigu o mrtvom drvu koje treba ostati u šumi zbog biološke raznolikosti svojti kojih nema u mladoj i srednjedobnoj šumi i koja se pojavljuje u prašumi u razvojnim fazama starenja i raspadanja. Ostavljanjem suhih stojećih i ležećih stabala u šumi ostvaruje se tražena bioraznolikost koju osigurava mrtvo drvo i to primjenom načela FSC certifikacije kao i Pravilnika o uređivanju šuma. Potpuno postizanje spomenute bioraznolikosti predviđa se u trajanju od tri dobna razreda (60 godina).

U Službi za zaštitu šuma Hrvatskih šuma d.o.o. Direkcija Zagreb saznali smo kako se prilikom uništavanja šumskih štetočina koriste isključivo biološki preparati, a ne kemijska sredstva. Zaključeno je da se više ne koriste dendrocidi za “čišćenje” nepoželjnih vrsta koje ugrožavaju hrast lužnjak.

Želimo ukazati na dobro stanje naših šuma koje su preko 95 % prirodnoga sastava, što je posljedica dobroga rada šumarske struke u posljednjih 250 godina, a posebno u XIX. stoljeću kada se razvila domaća šumarska struka sa svojim Hrvatsko-slavonskim šumarskim društvom i to od Šumarskoga učilišta u Križevcima 1860. godine, preko Šumarske akademije, koja je pripojena Sveučilištu u Zagrebu 1898. godine i konačno Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1960. godine.

Uzgajanje šuma razvijalo se u smislu ekosustavnih uzgojnih postupaka pa se razvila zagrebačka škola uzgajanja šuma, koja daje prednost prirodnom pomlađivanju i ne dozvoljava čistu sječu, što su osnovna načela ekosustavnoga postupka sa šumom koja ulaze u zakone o šumama.

Škola se i dalje razvija, i u rujnu 2007. godine Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Sekcija za šumarstvo, Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu i šumarstvo organizirala je međunarodni skup pod naslovom “Prašumski ekosustavi dinarskoga krša i prirodno gospodarenje šumama u Hrvatskoj”. Na skupu se zaključilo kako prirodno gospodarena šuma daje najveći gospodarski i općekorisni učinak, odnosno najbolje ispunjava ekološke, socijalne i socijalno-ekofiziološke funkcije.

U posljednje vrijeme posebno u krugovima zaštitara prirode prevladalo je mišljenje kako bi što više šuma trebalo potpuno zaštititi, odnosno pretvarati u sekundarne prašume. Proučavajući prašume u Hrvatskoj od 1957. godine i prateći rezultate istraživanja europskih prašuma, došlo se do zaključka kako prašuma u nekim svojim razvojnim fazama ne ispunjava najznačajnije općekorisne funkcije. Prašuma se tijekom svojega dugoga života sastoji iz razvojnih faza pomlađivanja, inicijalne faze, optimalne faze, faze starenja, raspadanja i ponovno pomlađivanja. U fazama pomlađivanja, starenja i raspadanja prašuma ne ispunjava u potpunosti ili uopće ne ispunjava ekofiziološku funkciju vezivanja ugljika i ispuštanja kisika, koja je značajna za smanjenje ugljičnoga dioksida u atmosferi stakleničkog plina, a koji uvjetuje globalnu promjenu klime u smislu njezina zatopljenja. Osim te funkcije navedene razvojne faze ne ispunjavaju u potpunosti protuerozijsku i hidrološku funkciju. Spomenute razvojne faze prašume traju oko 60 % njezinoga životnoga vijeka, što je velik gubitak povoljnog utjecaja šume na okoliš koji gubimo u prašumi.

Prirodno gospodarena šuma preuzela je od prašume fazu pomlađivanja, koju je u odnosu na prašumu uzgojnim postupcima znatno vremenski skratila, zatim inicijalnu i optimalnu fazu koje su u smislu foto sintetskoga učinka najznačajnije u životu šume.

Ako se prirodno gospodarenoj šumi doda mrtvo drvo (što je već u šumarskoj praksi u tijeku – FSC certifikacija i Pravilnik o uređivanju šuma) ona će tijekom čitavoga trajanja svoga života u potpunosti ispunjavati sirovinsko-energetsku funkciju, kao i sve općekorisne funkcije, pa i one bioraznolikosne koje prašuma ima samo u fazi starenja i raspadanja.

Prirodno gospodarena šuma je optimalan oblik šume koji bi trebalo uzgojiti u čitavome arealu hrvatskih šuma, uključivši ekološku mrežu i sve zaštićene šume koje nisu specijalni šumski rezervati i strogo zaštićeni šumski rezervati. To bi predstavljalo vrlo učinkovitu i ekonomičnu zaštitu prirode i okoliša, što bi značajno smanjilo današnje troškove zaštite prirode.

Tako organizirano šumarstvo u zajedništvu sa zaštitom prirode moglo bi među svojim kadrovima imati biologe specijaliste za pojedina područja flore i faune.