DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11/1892 str. 39 <-- 39 --> PDF |
— 495 — Zagreb s toga, što je stjecište hrvatskoga života, Križevac stoga, što su gracijani već luaogo za šumare žrtvovali, a ostali gradovi sbog svoga ubaviioga poioJ^.aja. Po mojem sudu nije jošte hora, da se akademija smjesti u Zagrebu ili da se pripoji šumarstvo sa aiiiver:5om s razloga što je još grad premalen, a da njegove ljepote nadoknade ljepote prirode, što no bi ih pružale okolice spomenutih gradova. 4. Akademija bi morala imati rang univerze i akademičku slobodu glede predavanja i polagaDJa izpita. 5. Slušatelji, koji kaae stupiti u službu, morali bi se podvrći državnim izpitom, a kašnje, kada se pitanje o naslovu rieši, onim izpitom, koji bi se za postignuće naslova ustrojili. Ja sam svršio, a čitateljem stoji prosto svoje mnienje o mojih nazorih izreći. Bude li njihovo mnienje bolje, vjere mi, da ću ga prihvatiti. Pravo lova* u kraljevskom odpisu, kojim je otvoren zakonarski period sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1892.—1897., nabraja se medju zakonima narodno-gospodarskoga karaktera, koje valja zamieniti novim zakonskim uredbama takodjer i zakon o pravu lovo. Pojam prava na lov dopušta dvojako shvaćanje. Jedno je shvaćanje naravi subjektivne, te razumjeva pod tim pravom takove činitbe ili djelovanja, kojima se divljač progoni u svojoj prirodnoj slobodi, bilo to sada namjerom, da se lovac stavi u posjed divljači, bilo to samo namjerom, da se progonjena divljač utamani, primjerice grabežljiva zvjerad. No pravo na lov tumači se i u objektivnom smislu, po kom dotičnomu ovlašteniku pripada izključiva vlastnost divljači, nalazeća se unutar prostorno točno omeđjašenoga lovišta. Uputiv se tako u temeljna načela o pravu lova, kušat ćemo, da se prije svega upoznamo sa povješću toga iustituta. Izbodište nam je rimsko pravo, koje smatra pravo zemljištnoga viastničtva izvorom onih djelovanja, kojima se lovi divljač. Vlastnik zemljišta može svakomu braniti, da stupi na njegovo zem.ljište, u koliko nije stekao tomu protivno pravo; — tiem opet može vlastaik faktično unutar granica svojega posjeda zabraniti izvršivanje lova. Korist, koju može eventualno vlastaik zemljišta crpsti od lova, ne smije mu nitko treći kratiti. To sam služi podpunim dokazom, da su već Rimljani poznavali pravo lova u onom smislu, da je netko ovlašten loviti izkjjučenjem svih drugih. ^- Ovu vrlo zatumivu riupravu prioI)div> „Ob<5inar/´ te avraiamo svu pozornost naših stru5ttjaka na istn. Urednictvo, |
ŠUMARSKI LIST 11/1892 str. 40 <-- 40 --> PDF |
«» 496 — Dalje ipak Dije se u Eimljanab razvio pojam prava na 3ov, naror^to oepoznavahu pravo vlastnika na divljač, nakzeću se unutar granica čijega posjeda.- Divljač smatrahu poput ostalih za lov oesposobmb životinja kao stvar bez gospodara, te je svakomu slobodno posvojiti je, U činu pcsvojenja ne ima kriterija kradje (furtum), jer kod krađje predmojeva se, da je odnosna stvar već bila čije vlastničtvo. Đivijač je pako stvar bez gospodara (res nullius), te je prema tomu posve logično, kad Paulus poriče tužbu vlastniku, na čijem si je" zemljištu okupant posvojio roj pčela. ´"´.´´´ Sriednji viek razvio je u velike kraljevštine te feudalna prava, koja su zavladala starim svijetom, dala su posve drugi oblik pravu na lov, koje je najuže svezano zemljištnim vlastničtvom. U hrvatsko-Hgarskom pravu nalazimo prvi trag u članku 18. petoga dekreta, kralja Vladlslava IL od god. 1604. ^Venatio et aucupium rusticis pro- Mbitum" (lov i pticolov zabranjuje se seljacima). U uvodu toga dekreta razlaže se podrobno, kako su se biskupi i baruni te ostali državljani gorko tužili na seljake, da zanemaruju obradjivanje zemlje, već da se radje bave lovom; kako ih je to dovelo na prosjački štap, pače i na vješala, jer su u neradu smišljali i izvađjali razne opačine, pa im se za to pod osjetljivim kaznama zabranjuje loviti jelene, košute, zečeve i veprove, dalje od peradi fazane. Mnogo širi i podpuniji je članak 22., trećega dekreta Karla VI. kao rimskoga cara i III. kao kralja ugarskoga od god. 1729, „De moderandu Venatioae et Aucupio". U tom dekretu proteže se zabrana lova i na gradjanstvo, na sve neplemiće i na sve stanovnike kraljevine ma kakova roda, ako nisu inđigene. Tu se posve točno iztiče staležka opreka, koja pravo lova ograničava na plemstvo i na one, koji uživaju prerogativa poput plemstva, dakle imenice na svećenstvo, dočim su svi ostali državljani izključeni bili od toga prava. To podpuno odgovara pojmu feudalne države. U ostalom znamenit je napredak u tom članku, jer već zabranjuje lov za veću obranu razploda divljači u stanovito vrieme, opredieljeno raznovrstno za svaku vrst divljači poseb, Dalnji napredak polučen je u članku 24., trećega dekreta kralja Franje IL od god, 1801, „De venatione et aucupio´´, jer su po tom dekretu zemaljska gospođa vlastna bila pridržati polovicu svoga posjeda kao posebno, odieljeno lovište, dočim je u drugoj polovici slobodno bilo loviti plemićima i ovim ravnim osobama. I tu se opetuju propisi o lovostaji, koji su ustanovljeni bili za jelene od 15. rujna do 1. lipnja; za košute od 1. siečnja do 1. rujaa; za srne od 1. ožujka do sredine svibnja; konačtio za zečeve od 1. veljače do konca ožujka. Eeforma francezkoga lovskoga prava, koja datira iz vremena revolucije od god. 1789, nije a kasnije doba ostala bez upliva ni na razvitak našega lov skoga prava, akoprem je pošla svojim putem. U izvršenje zaključaka glasovite noćne sjednice staleža od 4. kolovoza 1789., likiuut je regal lova zakonom od 3. studenoga 1789., a tiem prestala su i sva prava lova na tudjem zemljištu. Od ono doba može svaki francezki |
ŠUMARSKI LIST 11/1892 str. 41 <-- 41 --> PDF |
— 497 ™državljan na svom zemljištu po pripadajućetri mu pravu vlastiiičtva Izvršavati lov. Tamo se ne traži za to, kao u Njemačkoj i u Austriji stanovita površina ili kakvoća tla, već je svaki vlastiiik zemljišta ovlašten loviti na svom tlu, ako izkupi iovsku kartu pred upravnim oblastima, te ako zadovolji uvjetima, što ih zakon traži (dekret od IL srpnja 1810., zakon od 3. svibnja 1844,) Godine 1848. oslobodila je i lov od starih spona, te je naročito na razvitak našega lovskoga prava bitno nplivao carski ukaz od 7. ožujka 1849., kojim Je izdan zakon o lovu za zapadni dio monarkije i za Galiciju. Carski taj ukaz ukinuo je prije svega regalitet lova, odnosno pravo lova na tudjem zemljištu. Nu za to ipak nemože svaki vlastnik na svom zemljištu izvršivati lov, već samo onda, ako njegov posjed u jednom spoju pokriva površinu od najmanje 200 katastralnih. jutara. Na prostoru, koj nije pridržan prije rečenim posjednicima, ovlaštene su po tom zakonu obćine izvršivati pravo lova. Obćinska lovišta davaju se nerazdieljeno u zakup, ili obćiaa sama namješta vještake, koji upravljaju lovištima. Čist prihod đieli se koncem svake upravne ili zakupne godine po razmjerju površine medju sve vlastnike zemljišta, unutar hatara, na kojem obćina izvršuje pravo lova. U nas nije još godinom 1848. prestao regalitet lova, jer carski ukaz od 2. ožujka 1853. o izvršbi razterećenja zemljištnoga i o uredjenju kako urbarskih, tako i srodnih im posjednih razmjera u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, nije se taknuo vlasteoskog prava lova, te uslieđ toga ne bijaše dvojbe, da je regalno pravo lova ostalo u krieposti |edino tom razlikom, da je na prostoru, po vlasteli ne pridržanu, slobodno bilo svakomu lov loviti, jer su godinom 1848. prestale bile staležke razlike, te je Jednakost svih državljana pred zakonom ukinula preiraućtva plemstva i u lovu. Privremeno uredjeno je lovstvo u nas tek obznanom c. kr. hrvatsko slavonskog namjestničtva od 4. travnja 1859. br. 2993. Lovišta, koja su si vlastela pridržala prije godine 1858. po ondašnjih zakonih, potvrđjena su. Sav za vlastelu nepriđržan prostor razđieljen je na lovišta^ koja su se izdala pod zakup na 5 do 10 godina. Zakupnina lova, lovarina i globe, ubrane za lovačke zločine tekle su u zakladu za materijalni napredak zemlje (Landeskulturfond). Na temelju ove naredbe počivalo Je u nas lovstvo sve do valjanosti zak. članka XVIIL: 1870. o lovu, koji je u suštini svojoj kompilacija austrijskoga zakona vd 7. ožujka 1849., razpisa ministarstra unutarnjih posala od 31. srpnja 1849., 10. rujna 1849. i 15. prosinca 1852., konačno netom spomenute obznane c. kr. namjestničtva od 4. travnja 1859. br. 2993. U svom §. 1. ukinuo je zak. članak XVIIL: 1870» pravo regalno lova bez svake odštete, te se je time povratio na izvorno, a sada opet moderno stanovištCj da pravo lova ide sviikoga vlastnika zemljišta. (Nastavit će se.) |