DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Inž. DUŠAN NOVKOVIĆ. SARAJEVO: GDJE TREBA TRAŽITI UZROČNIKE SUŠENJU ČETINJASTIH ŠUMA U BOSNI (OU SONT A CHERCHER LES CAUSES DU DEPERISSEMENT DES FORETS CONIFERES EN BOSNIE) U Šumarskom Listu od oktobra pr. g. gosp. Bambulović traži uzročnike i odgovorna lica za katastrofalnu navalu potkornjaka. Ovim člankom nemam namjere, da koga optužujem ili branim, no da bi i javnost bila upućena u ovu pojavu, želim ovdje da iznesem neke podatke i činjenice, koje će unijeti više svjetla u cijelu stvar, makar je to većini nas, koji smo služili kod eksploatacije ovih šuma, sve poznato. Lstina je, da je i u drugim zemljama bilo katastrofalnih pojava insekata. Uzroci ovakovim najezdama mogu biti razni. Osobito pogodne klimatske prilike za potkornjake, prejako iskorištavanje šuma, čiste četinjaste sastojine, slab red u šumi, nemar u prvim momentima pojave oko suzbijanja insekata i t. d. Potkornjaci se javljaju postepeno na izvalama, neoguljenim panjevima, kladama i sitnom materijalu, koji je ostao u šumi neoguljen iza iskorištavanja, na ozlijeđenim stablima, vjetrolomima, prvo na južnim ekspozicijama, jako prorijeđenim sječama, a zatim kako njihov razvoj napreduje, proširuje se i njihov razorni utjecaj na manje otporna, a u pomanjkanju takovih i na zdrava stabla. Poznata je stvar, kakovo je starije kod nas nastalo iza oslobođenja. Politički haos sve je više uzimao maha, a da su šume u tom haosu igrale važnu ulogu, poznato će biti mnogima i osim šumara. Šuma je bila objekt, kojim su razne želje i željice mnogih protekcionaša i političkih trabanata bile zadovoljavane, pomoću njih su se punile kuglicama biračke kutije. Drveta je trebao svak: beskućnik, dobrovoljac, trgovac, protekcionaš, politički korteš, požarom postradali, gladni iz Hercegovine, mnogobrojna humana i dobrotvorna društva, koja su sad počela nicati kao gljive iza kiše. I svim se išlo u susret, naše šume morale su da zadovolje njihove pohlepne želje. Svaki je režim gledao da zadovolji svoje pristalice, jer od njih je opet zavisilo trajanje vlasti toga režima. Na drugoj strani imamo velike šumske industrije, -razne firme i trgovce drvctom. Osobito povoljne konjunkture na drvnom tržištu for sirale su sječu, sjeklo se nemilice, povećavali su se uobičajeni godišnji »etati«. Naravno, kad se već investira i dođe u jedan odio radi sječe, da su ta razna poduzeća nastojala, da iz toga odjela šume izvuku sve, što se god moglo, a njima se moglo sve ono, što je bilo sposobno za upotrebu i trgovinu. U mnogi već jedanput sječeni i iskorišteni odio šume vraćalo se sa sječom nekoliko puta, sve na tužbe firmi, da im je premalo dozna čeno drveta, da prema ugovoru imaju pravo na mnogo veći »intenzitet« sječe. Tužili su šumske organe, da su ostavili u šumi previše sjemenjaka i to najljepša stabla, a da su njima doznačili malo i sva natrula stabla, 59 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 18 <-- 18 --> PDF |
»koja bi trebalo ostavljati za sjemenjake«. Naravno da su »stručne« komisije, koje su na tužbe firmi izlazile na teren, uvijek nalazile, da firme u svojim zahtjevima imaju pravo, nalagalo se podređenima, da se tu i tu ima još doznačiti, da i trula i posve prestara stabla mogu također služiti kao sjemenjaci, a da se ona, koja su šumari odabrali za sjemenjake, imaju ponova doznačiti za sječu. Svakom je od nas šumara dobro poznato, kakova se stabla imaju odabirati za sjemenjake, pa je ovakav rad bio za svaku osudu. Kod takovog stanja stvari sastojine su bile prekomjerno prorijeđene, vjetar, snijeg i kiša nastavili su svoj rad, izvale su se redale jedna za drugom i devastacija se počela i naskoro završila. Naravno da je vanjski upravni organ morao poslušati naloge svojih starješina, ako i s bolom u duši, jer za čas se mogao gnjev njegovih pretpostavljenih i firme da izvrši na njemu, mogao je biti otpušten ili bogzna kamo premješten i kažnjen za neposluh. Ovdje je bila u pitanju egzistencija čovjeka. Ovakovim radom administrativni je organ Izgubio svaki respekt i moč u šumi prema firmi i njenim organima. Oni se na njegova naređenja ni osvrtali nijesu. Njihov najneznatniji »furman«, vozač, bio je u šumi preći nego šumar. Kod izvoza materijala iz šume vozač je birao izvozni put, kud je htio i kud mu se činilo lakše, a kad mu se taj izvozni put zablatio i pokvario, on je odmah pokraj njega pravio drugi. Koliko je kod toga poništeno pomlatka i ozlijeđeno sjemenjaka, poznato je svakom, koji je bio kod ovakove eksploatacije. Rijetka još preostala stabla počela su fiziološki poboljevati i gubiti otpornost protiv bolesti i navala neprijatelja. Kukcima nije bilo teško, da se iz izvala i klada nastane u takova stabla, jer su imali izvrsnu podlogu, pa bi upravo bilo pravo čudo, da se nijesu u takovim prilikama pojavili. Bolje nije bilo ni u šumama, u kojima su dobili pravo sječe privatnici, dobrovoljci, beskučnici i svi drugi. Sve ove prostrane sječe vršene su onako, kako je ko htio. Na red u šumi niko nije gledao ili posve nedovoljno. Organi su bili nemoćni. Makar su podnosili prijave za nered u šumi, po njima se nije ništa poduzimalo, samo se obećalo, da će se red uspostaviti i na tom se završilo. Fotkornjaci su se radi toga počeli sve jače množiti i opasnost se mogla uočiti još 192´5. g., a ne tek 1928. ili 1929. Po arhivama šumskih uprava moglo bi se još iz toga vremena naći prijava za pojave potkornjaka i za nered u šumi. Poznata je stvar, da su četinjaste šume mnogo neotpornije u svakom pogledu nego listače, pa stoga i stradaju više od svih nepogoda: izvala, vjetroloma, snjegoloma, pripeke sunca, mraza, gljiva, insekata i t. d. Naravno da se radi toga i gospodarenju u četinjastim šumama uvijek mora poklanjati mnogo više pažnje, nego kod listača. Sama biologija četinjastih šuma upućuje nas, kako da ih iskorištavamo i pomlađujemo. Ako igdje treba primijeniti staro pravilo »svako iskorištavanje šuma treba da u sebi nosi mjeru za njihovo pomlađivanje«, onda ga sigurno treba primijeniti najprije u četinjastim šumama, pogotovo ondje, gdje se one nalaze u visokim nadmorskim položajima, gorskim predjelima i na podlozi krečnjaka. A taj slučaj imamo u skoro svim četinjastim šumama Bosne, pa i Gorskog Kotara, Srljije i Slovenije. Promatramo li i oponašamo li prirodu, najbolju učiteljicu, problem pomlađivanja je riješen. Prebirno gospodarenje je jedini ispravni prirodni 60 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 19 <-- 19 --> PDF |
i najjeftiniji način pomlađivanja naših četinjastih šuma i njihovog el^sploatisanja. Istina, ovdje mislim na pravo prebirno gospodarenje onako, kako se to razumijeva u cijelom svijetu, ali ne na ono, što se pod tim razumijeva u raznim operatima, koji su izrađeni za velika ugovorna područja. U najmanju ruku ne mogu se nazivati prebirnima sječe, koje se provađaju po tim operatima. Sječe sa 60—8.´/. intenziteta drvne mase ne mogu se nazivati ni oplodnima, a kamo li »prebirnima«. Ta one za godinu dvije izgledaju kao pustoš, na njima nema više nijednog stabla sjemenjaka, tek se može vidjeti, da su tu nekad bila stabla jakih dimenzija, ali sad se već vidi početak korova ili izbijanje krečnjaka radi rastvaranja i otplavljivanja humusa.* Svim ovim nedaćama, koje su više manje rezultat ljudskog djelovanja, pridolazi još jedan clemenat, koji je razvoju insekata osolDito pogodovao. Tokom godina 1927. i 1928. vladala je velika suša, a šta to znači, poznato nam je svima, osobito s obzirom na stanje, kakovo je bilo u našim šumama. Uzročnici ovog razornog napadaja potkornjaka imaju se svakako tražiti i jesu u ovorn.: 1.) forsirano iskorištavanje četinjastih šuma, a pri tom osobito jak intenzitet sječe, kakav nikako ne odgovara četinjastim šumama (prema tome i nevaljane odredbe u kupoprodajnim ugovorima); 2.) političke prilike u zemlji; 3.) nered u sječinama; 4.) favoriziranje i izlaženjc u susret firmama i drugim strankama u svakom pogledu; 5.) nikakav respekt prema šumarskim organima radi navedenih prilika i prema tome njihova nemoć; 6.) suša (žega) u 1927. i 1928. g. Koliko je nadležna direkcija šuma bivala pravovremeno upozoravana od područnih šum. uprava na opasnost, pa nije ili nikakovih ili ozbiljnih mjera poduzimala, kao i to, da li tu opasnost jesu ili nijesu po svojoj dužnosti i sami inspekcioni činovnici na vrijeme opazili i zatražili pomoć za njeno suzbijanje, ne mogu ocijeniti, a nije ni moja dužnost da to ocjenjujem, nego dužnost nadležnih vlasti. No pitanje je također, da li bi je bilo moguće spriječiti u prilikama, kao što su bile. Prema tome nije pravo, da se na jednu ili dvije osobe svaljuje krivica, a da se svi ovi momenti ne ocijene i ne odmjere. Isto tako ne može se bacati odgovornost na nestručnost i neupućenost mladih šumarskih inžinjera i upravitelja (a i starijih). Svaki od nas, pa i onaj najneupućeniji, bolje bi gospodario našim šumama, kad bi imao slobodne ruke u gospodarenju i kad bi se sječe vršile po našem znanju i uvjerenju. Uvjeren sam, da bi se i danas naše šume zelenile, kad se ne bi moralo raditi i slijepo pokoravati diktatu neispravnih operata i nalozima raznih komisija stručnih i inspekcionih, koje su po volji firma sastavljane i izlazile na teren. Koliko se samo šume, u kojima se radi u režiji, razlikuju od šuma u velikim ugovornim područjima! A to je također jedan dokaz, da ni ´´ Odnekud mi je dopala u ruke jedna slika, koja pokazuje dio jedne bosanske četinjave šume, u kojoj je pred par godina putem jedne firme bila »provedena prebirna sječa«. Pogled na tu sliku upravo je porazan. Kao da je kroz šumu projurila oluja, kojoj je odoljelo tek tu i tamo koje stablo, tako izgleda taj dio šume. Tek možda na svakih lOO do 200, a možda i više metara udaljenosti dolazi po jedno stablo i ta preostala stabla jamačno su bila prije sječe najlošiji i za život najnesposobniji individui. Po dimenzijama to su faktično stabalca, a ne stabla, od kojih bi moglo da se očekuje pomladenje šume. Urednik . (JI |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 20 <-- 20 --> PDF |
jesmo tako neupućeni u iskorištavanju i pomlađivanju naših šuma. Samo su na žalost ova »režijska« područja prema ugovornim područjima površinom jako malena. Naše su šume devastirane što nepravilnom eksploatacijom, što razornim djelovanjem potkornjaka. Poduzete mjere jedva da će navalu suzbiti, jer nijesu pravovremeno poduzete, a sad su se potkornjaci u takovoj množini razvili, da su mjere, koje se poduzimaju, posve iluzorne. Ta tko je u stanju da pregleda svako stablo u šumi i da ocijeni, Je li napadnuto ili nije. Rušenje pak lovnih stabala i onih, koja su posve sigurno osuđena na smrt, skupa je stvar, a osim toga se tim rušenjem ozleduju i ona stabla, koja nijesu napadnuta i koja bi možda odoljela napadaju. Ovu će invaziju moći svladati jedino priroda, jer je ona Jedini regulator svih pojava, koje se u njoj odigravaju. Preventivne mjere su se imale mnogo prije poduzimati. Za promatranje i sticanje iskustva mislim da se trebalo i moglo sa odobrenjem nadležnih izabrati Jedan napadnuti dio šume i prepustiti ga, da miruje i da priroda čini svoje, pa da se vidi razvoj i prestanak navale insekata, kao i to, kako će sama priroda da zašumi ovaj dio, kakovim drvetom, u kom vremenu i t. d. Jer bilo je mnogo mladih stabala u sastojini, pomlatka, koji obično nije bio napadnut i koji bi se ispod ove uništene i osušene nadstojne sastojine sigurno podigao. Rušenjem stabala napadnutih i lovnih ovaj Je pomladak većinom uništen, povaljen, ozlijeđen. Rušenje ovih stabala moglo bi se Jedino opravdati ondje, gdje se drvo može sigurno unovčiti, a ne da trune oboreno po šumi i da ga tehnički oštećuju sekundarni potkornjaci (Xiloterini etc), pored toga što je taj posao skupo plaćen i ozlijedio i preostala stabla, koja će sigurno za koji mjesec dana također biti napadnuta. Ogoljene su naše prostrane šume i zadatak šumara u skoroj budućnosti biće u glavnom pošumljavanje ovih prostranih površina. Država će morati da izdaje ogromne svote za ove radove. Velike firme redom će poslove obustavljati, jer su područja već »iskorištena« i posušena. Prihodi, s kojima je dosad u državnom budžetu računato, postepeno će se smanjivati i teško će se naći za njih nadoknada. Uzrok je u tom, što nije bilo nekog drvosječnog plana, kojim bi se osigurala potrajnost u iskorištavanju, zaštitile šume od devastacije i osigurao pomladak njihov. A da li Je državi bolje, kad može s nekim prihodom godišnje sigurno računati, pa makar on bio i manji, ili Je bolje, kad trenutačno prima veće prihode, a koji se svaki čas mogu ugasiti i koje je na drugoj strani teško pokriti, zadatak je finansijskih stručnjaka da to ocijene. Pa kad ne bi nikako bilo moguće u našim bosanskim četinjastim šumama p r e b i r n o gospodariti u pravom smislu te riječi, u skrajnjem slučaju bile bi po mom mišljenju bolje i gole sječe s vještačkim pošumljivanjem, nego h Je to današnje gospodarenje, zapravo mrcvarenj e naših šuma. To bi važilo naravski samo za ondje, gdje šume nijesu izrazito zaštitnog karaktera, a i vještačko pošumljenje imalo bi da se provede odmah poslije sječe. No valjano prebirno gospodarenje nije kod nas nemoguće po samoj naravi stvari, samo treba da se promijeni mentalitet našeg svijeta. 62 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Resume. D´apres l´auteur, le deperissement en masse des forets coniferes en Bosirie est cause principalement par les conditions geneialcs et politiques sous leijuelles se trouvait notre .... avant le 6 janvier 1929. Ces conditions avaient pour l´effet l´impotence parfaite du personnel forestier envers les hommes politiques et envers les representants des grandes firmes qui exploitaient en masse les forets de Bosnie. En second lieu, cetait aussi la grande secheresse des annees 1927 et 1928 qui avait beaucoup contribuee a ce deperissement. -«0»- Ing. RUD. PIPAN (ČAZMA): DIOBA KRAJIŠKIH ZEMLJIŠNIH ZAJEDNICA (CONTRE LE PARTAGE DES TERRES COMMUNALES) U prošlogodišnjem Šumarskom Listu, broj IL, načeo je gospodin profesor Dr. N e n a d i ć pitanje krajiških zemljišnih zajednica, koje je pitanje od velike nacionalno-ekonomske važnosti, kako to tvrdi sam pisac članka. Tokom svoje rasprave dolazi g. profesor do zaključka, da je riješenje toga pitanja, kako se ono provodi via facti, t. j . likvidacijom i individualnom diobom, najsretnije i da najbolje odgovara svrsi. S obzirom na golemu važnost toga pitanja slobodan sam rasvijetliti ga i sa druge strane, jer sam višegodišnjim službovanjem na onom po dručju, na kojem se ta dioba provodi najintenzivnije, gledao i dobre i loše strane ove diobe. Da možemo prosuđivati pitanje krajiških zemljišnih zajednica, mo ramo najprije proučiti način njihova postanka. Temeljni krajiški zakon u § 17. određuje: »Dosele poopčinama uživani pašnjaci jesu njihovo vla sništvo«. »Zemljište otpisano od poreza kao pusto pripada dotičnim opći nama, u koliko ga ne budu prijašnji posjednici iU pravni nasljednici u roku od 2 godine stavili pod porez.« U smislu § 1. zakona o uređenju zemljišnih zajednica od 25. IV. 1894. sva ta zemljišta imadu se smatrati zemljišnim zajednicama. Posjed njihov sastoji se dakle u glavnom od bivših seoskih pašnjaka, na kojima je narod od pamtivijeka slobodno napasivao svoje blago. Prigodom sastava kata stra neke su parcele bile obrasle drvečem, pa su tom zgodom označene kao šume, a gola zemljišta označena su kao pašnjaci. Osim toga se današnje zemljišne zajednice sastoje i od zemljišta, koje je bilo privatno vlasništvo, ali manje sposobno za poljodjelsku kul turu, pa su se vlasnici odrekli toga posjeda iz bojazni, da će biti previ soko oporezovani za ta malovredna ili udaljena zemljišta. To su uvale i gudure usred polja, zaraštena zemljišta uz rub državnih i imovno-općin skih šuma, dapače podivljale široke živice, kojih se ljudima u negdanje doba preobilja zemljišta nije htjelo krčiti. 63 |