DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 40 <-- 40 --> PDF |
pritisak na cijene propala vlastela. Razni grofovi i baruni, koji su bančili u Pešti ili Beču, nisu pitali, koliko vrijede šume, koje su naslijedili i bez muke stekli još njihovi očevi, već su od svojih upravitelja tražili samo novac, a nisu pitali kako će ovi doći do novaca. Predstavimo si sada, kako bi s obzirom na tržište hrastovih šuma bilo, da takav položaj nastupi kod nas. Tko bi danas određivao cijene našoj hrastovini, našim slavnim hrasticima, u koliko ih još ima? Ne trebamo mnogo filozofirati, pa da dođemo do konkretnog zaključka, da bi u tom slučaju cijene hrastovim šumama određivale one naše najjadnije imovne općine, koje već mjesecima nisu platile svojih činovnika, kod kojih su lugari prezaduženi i idu u podrapanim odijelima, kod kojih poreski ovrhovoditelji plijene kupovnine za šume, koje su prodane ispod cijene! Takove će imovne općine staviti sve niže i niže zahtjeve u pogledu cijena, izbacivat će na tržište sve veće drvne mase, a kartelirana šumska industrija će između tih šuma samo prebirati, koje su najjeftinije, te će te šume kupovati i na taj način stvarati tržne cijene. Ove će cijene biti obvezatne ne samo za šume tih jadnih imovnih općina, već uopće za sve hrastove šume u državi, jer uz te cijene može kartelirana šumska industrija pokriti svoje potrebe na sirovinama, a ako ikoji drugi šumski posjednik želi što da proda, mora se prilagoditi tim cijenama. Ovdje pitanje o pravednoj i umjesnoj zaradi, o poduzetničkoj dobiti više ne postoji, već postoji samo pitanje, kako će dugo još uopće postojati imovne općine. Upravo je čudnovato, da se ova tako važna okolnost ne uzima u obzir kod rješavanja pitanja krajiških imovnih općina. Svakome mora biti jasno, da se udruženim velekapitalističkim poduzećima mogu efikasno suprotstaviti samo udruženi šumoposjednici. Posvemašnjom unifikacijom šumske uprave u šumama državnog erara i imovnih općina polučile bi se ne samo značajne režijske uštednje, već bi se tom unifikacijom polučilo i značajno povišenje cijena svim našim šumama, ne samo imovno-općinskim već i državnim. Tkogod bi htio imati prvoklasnu hrastovinu ili bukovinu, mogao bi je nabaviti samo kod jednog prodavaoca, koji bi kod svih prodaja slijedio jednu jedinstvenu liniju šumarske politike. Žrtve, koje bi država eventualno morala podnijeti za reorganizaciju šumarske službe u kraljevini, nadoknadile bi joj se samim povišenjem cijena za šume, koje bi prodavala. Ako resumiramo gornja izlaganja, moramo kazati, da kod abnormalnih ekonomskih prilika, gdje ujedinjenoj šumskoj industriji stoji nasuprot rascjepkana fronta šumoposjednika, od kojih se neki nalaze u desperatnim ekonomskim prilikama, cijenu šuma određuju baš ti ekonomski najslabiji šumoposjednici, koji sa svojim prisilnim prodajama stvaraju tržne cijene obvezatne za sve šumoposjednike, koji hoće da prodaju svoje šume, koji hoće da realizuju rezultate svog šumskog gospodarstva. Pod takovim prilikama svaka je kalkulacija šumske takse obična iluzija, sa kojom se zavaravaju i tješe šumoposjednici i njihovi šumari, jer je u tom slučaju pitanje pravednih granica poduzetničke dobiti praktično eliminirano. Ekonomski jači šumoposjednici mogu sebi pomoći samo ako potpomognu svoje drugove, koji slabije stoje, da ne budu morali u bescjenje prodavati svoje šume. 208 |