DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 13 <-- 13 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski liši br. 9 I». CXXII (1998), 407-421 UDK: 630* IXX (001) FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE PLANTGEOGRAPHYCAL DIVISION OF KLIMAZONAL FOREST VEGETATION OF CROATIA Ivo TRINAJSTIĆ* SAŽETAK: U radu je prikazano fitogeografsko raščlanjenje klimazonalne šumske vegetacije Republike Hrvatske na temelju dosadašnjih znanstvenih spoznaja. Klimazonalna šumska vegetacija Hrvatske pripada dvjema vegetacijskim regijama -Mediteranskoj regiji i Eurosibirsko-sjevernoameričkoj šumskoj regiji, subregiji bukve. Regije su dalje raščlanjene na vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Meditranska regija raščlanjena je na mediteransko-litoralni i mediteransko-montani pojas. Eurosibirska šumska regija raščlanjena je na planarni, kolini, montani, altimontani, subalpini i adalpini pojas. U sklopu svakoga pojasa mogu se razlikovati horizontalne vegetacijske zone. Ključne riječi: Šumska vegetacija, fitogeografsko raščlanjenje, Hrvatska. UVOD -Introduction Nedavno je u posebnoj ediciji "Anali za šumarsljednje vrijeme. Isto su tako ispravljene i dopunjene stvo" Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti neke nomenklatiirne postavke u skladu s najnovijim objavljen rad pod naslovom "Plantgeographycal divikretanjima u suvremenoj znanosti o biljnim zajednision of forest vegetation of Croatia" (Trinajsti ć cama. 1995) u kojem su fitogeografske značajke šumske ve S obzirom na svoj zemljopisni položaj u Europi Regetacije iznijete u znatno širem opsegu negoli je to publika Hrvatska bi prema svom primarnom biljnom bilo prikazano u monografiji "Šume u Hrvatskoj" pokrovu bila praktički u potpunosti obrasla šumskom (usp. Rauš et al. 1992). Tijekom vremena pokazalo vegetacijom. Samo jezera, vrletne stijene, točila i mose da mnogobrojni šumarski stručnjaci u različitim čvare bili bi od prirode obrasli nekim od nešumskih veprigodama obilato koriste tekstove iz monografije getacijskih oblika. "Šume u Hrvatskoj", pa tako i fitogeografsko raščla Poznato je daje od svih oblika vegetacije šumska njenje šumske vegetacije koje je tamo iznijeto. Ma vegetacija onaj oblik biljnog pokrova koji u svojoj gra nje, čak skoro nikako nije im dostupan engleski tekst di i u svom sastavu najpotpunije ujedinjuje sve one eko iz edicije "Anali za šumarstvo", pa koristim ovu pri loške čimbenike koji su u nekom području odlučujući godu da ga uz djelomične dopune prikazem zaintere za razvoj biljnoga pokrova. siranima i na hrvatskome jeziku. Dopune su uslijedi le kao rezultat mnogih novih spoznaja o sastavu, graVeć je tijekom 19. stoljeća ustanovljeno da za raspodi, rasporedu i fitogeografskim značajkama pojedinih red pojedinih oblika vegetacije na površini Zemlje najoblika šumske vegetacije do kojih se je došlo u po-važniji utjecaj imaju opće klimatske prilike i ustanovljeno da razvoj šumske vegetacije omogućava točno određeni skup klimatoloških parametara (količina oborina, toplina), a tamo gdje takvi uvjeti nisu ostvareni, * Prof. dr. sc. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Svetošimunska 25, HR-10000 Zagreb, Hrvatska razvijeni su nešumski oblici vegetacije. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 14 <-- 14 --> PDF |
I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KI.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10. CXX11 (1998), 407-421 Problem fitogeografskih raščlanjenja flore pojavio se u znanosti razmjerno rano, još tijekom 19. stoljeća (usp. Kerner 1863, Grisebach 1872, Engler 1879-1882, Drude 1884, Schimper 1898), pase već početkom 20. stoljeća ukazala potreba stvaranja jedinstvene fitogeografske nomenklature. Tako Flall ault (1900) na prvom međunarodnom botaničkom kongresu u Parizu, a zatim Flahault i Schröter (1910) na trećem međunarodnom botaničkom kongresu u Bruxellesu iznose prijedloge fitogeografskog raščlanjenja flore i biljnih formacija, uz odgovarajuću terminologiju i nomenklaturu. Tom je prigodom predloženo (usp. Flahaul t 1900) da se biljni pokrov, u prvome redu flora, fitogeografski raščlani na regije, (oblasti), provincije, (pokrajine), sektore, (odsjeke), distrikte (kotareve), te vegetaciju u horizontalnom smjeru raščlani na vegetacijske zone, a u vertikalnom na vegetacijske pojaseve (stupnjeve). Prijedlozi Flahault a (1900) i Flahaulta i Schrötera (1910) iznijeti u sekciji za fitogeografsku nomenklaturu na netom spomenutim botaničkim kongresima bili su općenito prihvaćeni (usp. Braun-B lanquet et Pavillard 1928), pa su i naši fitogeografi s početka 20. stoljeća, G. Beck-Mannagetta iL.Adamović, koji su također sudjelovali u radu nomenklaturne sekcije, prihvatili predloženu razdiobu, a kasnije je preuzeli i suvremeni fitogeografi (usp. Beck-Mannagetta 1901, A d a OPĆE ZAKONITOSTI VERTIKALNOG mović 1909, I. Horvat 1942, Horvatić 1928, 1957, 1963, 1967,Trinajstić 1978, 1981). Ista načela raščlanjivanja flore mogu se u potpunosti primijeniti i na raščlanjenje vegetacije, jer su vegetacijske jedinice (fitocenoze) sastavljene od biljnih vrsta (elemenata flore). Tako je npr. srednjoeuropska vegetacija izgrađena od biljaka srednjoeuropskog flornog elementa, a npr. mediteranska vegetacija od biljaka mediteranskog flornog elementa itd. Tijekom vremena pokazalo se da ti prvi načini fitogeografskog raščlanjenja biljnog pokrova imaju mnogo nedostataka, pa su se na temelju kasnijih istraživanja usavršavali, no još do danas nisu u potpunosti usklađeni. Jedan od osnovnih nedostataka bio je neujednačenost kriterija kod određivanja elemenata flore (usp. Wuljf 1944, Meusel et al. 1965, Walter and Straka 1970, Meusel et al. 1978, 1993, Takhta d ž j a n 1978), i elemenata vegetacije značajnih, odnosno bitnih za ograničenje pojedinih fitogeografskih ili vegetacijskih cjelina. Isto tako bilo je potrebno usaglasiti vertikalnio i horizontalno raščlanjenje klimatogene vegetacije (pojasevi, zone) s fitogeografsko-teritorijalnim načelom (regije, provincije, sektori, distrikti). Za područje bivše Jugoslavije to je pokušao Horvati ć (1967), ali samo s djelomičnim uspjehom, te nešto kasnijeFukarek (1979), ali bez uvažavanja već objavljenih pogleda na fitogeografsko raščlanjenje vegetacije. I HORIZONTALNOG RAŠČLANJENJA KLIMATONALNE VEGETACIJE HRVATSKE General regularities in the vertical and horizontal division of the climazonal vegetation of Croatia Kako je uvodno istaknuto, klimazonalna vegetacija se fitogeografski raščlanjuje u vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Budući da osnovicu prirodne klimazonalne vegetacije Republike Hrvatske izgrađuju šume, osnovicu fitogeografske raščlanjenosti vegetacije poslužila je upravo šumska vegetacija. Danas je, nakon dugogodišnjih sustavnih istraživanja, vegetacija Hrvatske tako dobro i detaljno poznata, da se fitogeografsko raščlanjenje može provesti s mnogo uspjeha i vrlo precizno. Kao rezultat višegodišnjeg vegetacijskog kartiranja mogli smo na temelju vlastitih istraživanja i analize vertikalne raščlanjenosti vegetacije ustanoviti da se na svakih ± 300 m relativne visine razvija po jedan vegetacijski pojas. Ako se zna da se s usponom na svakih 100 m temperatura smanjuje za 1 °C, razlike su između pojedinih pojaseva po prilici 3 °C. Navedena zakonitost može se dobro pratiti i kod nižih i kod viših brda, gora i planina, pa npr. neki ispon ispod 300 m relativne visine ima samo jedan vegetacijski pojas, ali onaj od 400 ili 450 m već dva. Jedan kompletan (300 m) i jedan nekompletan (100 ili 150 m). Naše primorske planine visoke su s morske strane između 1700-1800 m apsolutne visine i na toj se padini može diferencirati 6 vegetacijskih pojaseva, dok se s kopnene strane s relativnom visinom od oko 1100 m mogu diferencirati 4 vegetacijska pojasa. Potpuno istovjetnu situaciju nalazimo i na gorama u sjevernoj Hrvatskoj, tako npr. Medvednica s relativnom visinom od oko 900 m ima 3 pojasa (kitnjaka, bukve, jele), a npr. Bilogora s relativnom visinom od oko 450 m samo dva (kitnjaka i bukve). S obzirom na visinu hrvatskih planina, od nizina do planinskih vrhova mogli bismo razlikovati planarni (nizinski), kolini (brežuljkasti), montani (brdski), altimontani (gorski), subalpinski (pretplaninski), adalpinski (priplaninski) i alpinski (planinski) vegetacijski pojas. Na visokim europskim planinama razvijaju se još dva vegetacijska pojasa - subnivalni (pretsnježni) i nivalni (snježni). Na hrvatskim planinama iz vegetacije tih pojaseva možemo na mjestima gdje duže tijekom proljeća leži snijeg naći samo pojedine elemente (npr. Viola biflora, Dryas octopetala). |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KLIMAZONALNK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10, CXXI1 (1998), 407-421 Kod analize vegetacije u vodoravnom smjeru ne može se uočiti takva pravilnost kao kod vertikalnog, pa se vegetacijske zone uglavnom ne mogu međusobno tako pravilno razgraničiti. Vrlo se često događa da se pojedine vegetacijske zone mjestimično izmjenjuju ili jedna postupno prelazi u drugu. To se dobro može uočiti kod planarnog vegetacijskog pojasa, gdje šume hrasta lužnjaka (Quercus robur) svojim florn-im sastavom vrlo brzo reagiraju i na malene razlike u reljefu, pa se u depresijama razvijaju vrlo vlažni oblici lužnjakovih šuma, a na isponima (gredama) nešto mezofilniji. Nasuprot tomu, u pretplaninskom pojasu granica između smrekovih i bukovih šuma je razmjerno oštra. FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE VEGETACIJE HRVATSKE Plantgeographical division of the vegetation of Croatia Čitavu vegetaciju Hrvatske mogli bismo podijeliti na tri velike fitogeografske regije (oblasti) i to dvije šumske - mediteransku i eurosibirsku-sjevernoameričku šumsku regiju, te jednu nešumsku - oromediteransku regiju. Pregled fitogeografskog raščlanjenja vegetacije Hrvatske možemo prikazati na sljedeći način: I. MEDITERANSKA REGIJA A) Mediteransko-litoralni vegetacijski pojas 1. Stenomediteranska vegetacijska zona šuma divlje masline (sveza Oleo-Ceratoniori) 2. Eumediteranska vegetacijska zona šuma crnike ili česmine (sveza Quercion ilicis p.p.) 3. Submediteranska vegetacijska zona bjelograba (sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.) B) Mediteransko-montani vegetacijski pojas 1. Hemimediteranska vegetacijska zona šuma česmine i crnoga graba (sveza Quercion ilicis p.p.) 2. Epimediteranska vegetacijska zona šuma crnoga graba (sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.) II. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUMSKA REGIJA (Europska šumska subregija bukve) A) Europsko-planarni vegetacijski pojas lužnjakovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona šuma hrasta lužnjaka (svezaAlno-Ulmiori) 2. Subpanonska vegetacijska zona šuma hrasta lužnjaka (sveza Alno-Quercion roboris, podsveza Lonicero-Carpinion) 3. Panonska vegetacijska zona šuma hrsta lužnjaka i žestilja (sveza Aceri tatarici-Quercion) B) Europsko-kolini vegetacijski pojas kitnjakovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih šuma kitnjaka (sveza Quercion robori-petraeae) 2. Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih šuma kitnjaka (sveza Quercion pubescentipetraeae) 3. Periilirska vegetacijska zona mezofilnih šuma kitnjaka i graba (podsveza Lonicero-Carpineion) C) Europsko-montani vegetacijski pojas bukovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih bukovih šuma (sveza Luzulo-Fagion) 2. Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih bukovih šuma (podsveza Primulo-Fagenion, Lonicero- Fa gen ion) 3. Paramediteranska vegetacijska zona primorskih bukovih šuma (podsveza Ostryo-Fagenion) D) Europsko-altimontani vegetacijski pojas bukovo-jelovih šuma 1. Medioeuropska vegetacijska zona šuma jele (sveza Abieti-Piceion) 2. Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma bukve i jele (podsvezaLonicero-Fageniori) E) Europsko-subalpinski vegetacijski pojas subalpinskih smrekovih i bukovih šuma 1. Borealna vegetacijska zona subalpinskih šuma smreke (sveza Piceion abietis) 2. Subilirska vegetacijska zona subalpinskih šuma bukve (podsveza Saxifrago rotundifoliae-Fagenion) F) Europsko-adalpinski vegetacijski pojas šuma klekovine (sveza Pinion mugi) 1. Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine (as. Lonicero borbasianae-Pinetum mugi) III. OROMEDITERANSKA REGIJA a) Oromediteransko-alpinski vegetacijski pojas 1. Ilirska vegetacijska zona travnjaka tankolisne šašike (sveza Seslerion tenuifoliae) Osnovicu šumske vegetacije svake pojedine zone izgrađuje obično samo jedna klimazonalna šumska zajednica, ukoliko su ekološki uvjeti više-manje izjednačeni. Ukoliko se unutar neke vegetacijske zone susreću dvije ili više Uroloških podloga, npr. vapnenci, dolomiti ili silikati, moći ćemo u opsegu klimazonalne vegetacije razlikovati karbonatnu i silikatnu seriju. Budući da šumsku vegetaciju, osim klimazonalnih zajednica izgrađuju i ekstrazonalne i azonalne šumske zajednice, koje se razvijaju kao trajni stadiji, uvjetovani prevladavanjem nekog od ekoloških čimbenika osim klime, u opsegu svakog pojedinog vegetacijskog pojasa i svake vegetacijske zone, nalazimo u šumskoj vegetaciji Hrvatske i veći ili manji broj ekstrazonalnih, odnosno azonalnih šumskih zajednica. Neke od njih, kao npr. reliktne borove šume imaju veliko prirodoznanstveno značenje. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 16 <-- 16 --> PDF |
I. Trinajstić: ITHHiKOCiRAFSKO RAŠČLANJEN.IE KLIMA/ONALNE ŠUMSKI: VEGETACIJK HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXI1 (1998), 407-42 I MEDITERANSKA REGIJA Sam pojam Mediteran u svom izvornom, geografskom značenju označava sve zemlje koje okružuju bazen Sredozemnog mora. Međutim, kod ograničenja Mediterana vanjskom granicom nailazimo na znatne teškoće, jer su izravni i neizravni utjecaji Sredozemnog mora vrlo različiti (orografski, klimatski, floristički, faunistički, biogeografski, vegetacijski, povijesni, etnološki itd.). Zbog toga se pod pojmom Mediterana kao stručnog termina mogu u različitim strukama naći različite definicije, a kao posljedica različitih definicija i gledišta nisu ni granice Mediterana jedinstveno usklađene. U biološkim znanostima uglavnom se služimo s dvije skupine činmbenika pomoću kojih se pokušava što preciznije ograničiti područje Mediterana, a to su skupina klimatoloških parametara i sastav biljnog pokrova. U klimatološkom smislu pod Mediteranom se općenito smatraju oni dijelovi mediteranskih zemalja koji imaju posebnu - mediteransku klimu za koju su značajni određeni odnosi tijeka temperatura prema količini i rasporedu oborina tijekom godine. Što se tiče osobina i sastava biljnoga pokrova, može se odmah reći da u području Mediterana raste posve osebujna flora koja izgrađuje specifičnu vegetaciju, koje u osnovnim crtama nema nigdje drugdje na Zemlji, pa bi se stoga Mediteran u fitogeografskom pogledu mogao definirati kao područje rasprostranjenosti biljaka mediteranskog flornog elementa, odnosno područje rasprostranjenosti mediteranske vegetacije. Ako se ovom prigodom ograničimo samo na jadranski bazen i to ponajprije na njegov istočnojadranski dio, zanimat će nas kako se na tome području u vegetacijskom smislu ograničava Mediteran, odnosno mediteranska vegetacijska regija od ostalih fitogeografskih cjelina. Prema jednom gledištu mediteranska regija bila bi shvaćena u najužem smislu i obuhvaćala bi samo po dručje rasprostranjenosti vazdazelene šumske vegetacije u sastavu koje dominira hrast crnika ili česmina (Quercus ilex). Takvo gledište zastupao je u nekim radovima Adamov i ć (1900, 1911), a u novije vrijeme priključuje mu se i Šuga r (1983, 1984). Prema drugom gledištu mediteranska regija obuhvaćala bi osim vazdazelenih šuma crnike još i primorske termofilne šume medunca (Quercus pubescens) ili duba (Q. virgiliana), pa bi u tom slučaju Mediteran vegetacijski bio shvaćen u širem smislu. To je gledište prvo zastupao još Bart ling (1820), a od suvremenih istraživača Horvat (1954, 1959), Horvatić (1957, 1963, 1967),Anić(1958),Trinajstić (1967, 1974, 1977). Prema dokazima na kojima se temelje, oba su gledišta u svojoj osnovi prihvatljiva, iako priklonimo li se prvome gledištu, granicu Mediterana je vrlo teško odrediti, jer između čiste vazdazelene i čiste listopadne šumske vegetacije postoji široko prijelazno područje mješovitih vazdazeleno-listopadnih šuma. Ako u analizu, osim drvenastih edifikatora (vazdazelenih drvenastih šumskih vrsta) uključimo i vazdazelene zeljaste biljke (npr. Smilax aspera, Asparagus acutifolius, Asplenium onopteris i dr.), prijelazno se područje još više proširuje i granica je još teže uočljiva. S druge strane, shvatimo li mediteransku regiju šire, dakle uključimo li u njene okvire i listopadne medunčeve i dubove šume primorskih padina Dinarida, granica se mediteranske regije pomiče na donji rub bukovih šuma i tu je oštra. Nigdje se tu bukva ne miješa s termofilnim hrastovima i ne tvori mješovite sastojine. To što se mjestimično mogu naći pojedina hrastova stabla u primorskim šumama bukve, po našem je mišljenju, samo odraz ekstremne antropogene degradacije primorskih bukovih šuma (usp. Tri naj st i ć 1977, 1978, 1986). MEDITERANSKO-LITORALNI POJAS Tom pojasu pripada šumska vegetacija razvijena u okomitom rasponu od morske razine do po prilici 250 m nm na sjeveru, do 600 m nadmorske visine na jugu. Duž Hrvatskoga primorja u opsegu toga pojasa mogu se razlikovati tri vodoravne vegetacijske zone, kako je to pregledno istaknuto. Stenomediteranska vegetacijska zona Klimatološki ova se zona odlikuje posebnom, subhumidnom klimom za koju su značajni parametri srednji minimum najhladnijeg mjeseca iznad 6 °C i srednja godišnja količina oborina ispod 1000 mm. Razdoblje suše i žege traje oko 3 ljetna mjeseca. Takvi klimatološki parametri uvjetuju razvoj osebujne kserotermne vazdazelene vegetacije koja pripada asocijacijama Querco ilicis-Pinetum halepensis i Junipero phoeniceae-Pinetum halepensis (usp. Trinajstić 1988)u sastavu kojih dominiraju vrste Pinus halepensis, Juniperus phoenicea, Pistacia lentiscus, Olea sylvestris, Ceratonia siliqua,Myrtus communis i dr., izgrađujući posebnu vegetacijsku svezu Oleo-Ceratonion. Promatrano geografski toj zoni pripada veći dio otoka Lastova Mljeta, južne padine otoka Korčule, dijelovi otoka Brača, Hvara, Visa, Biševa i Sveca, te poluotoka Pelješca. U sklopu te zone na otocima Hvaru, Visu, Biševu i Svecu razvijena je zapadnomediteranska vegetacija gariga sveze Rosmarino-Ericion multiflorae, koja tu postiže istočnu granicu svoje rasprostranjenosti u Mediteranu (usp. Trinajsti ć 1985). U njenom flornom sastavu ističe se nekoliko vrsta {Erica multiflo |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 17 <-- 17 --> PDF |
I. Trinajslić: FITOGKOCiRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZONALNE ŠUMSKH VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXII (1998), 407-421 ra, Fumana laevipes, Coronilla Valentina), koje tu, također, imaju istočnu granicu svoga areala. Eumediteranska vegetacijska zona Klimatološki za tu je zonu najznačajnija nešto vlažnija, humidna klima sa srednjim minimumom najhladnijeg mjeseca između (2-) 4-6 °C i s ukupnom godišnjom količinom oborina iznad 1000 mm. Najvažniji edifikator eumediteranske zone je vazdazeleni hrast crnika ili česmina (Quercus ilex), koji tu tvori nekoliko značajnijih biljnih zajednica. Tek mjestimično i na ograničenom prostoru razvijaju se u opsegu te zone i šume hrasta oštrike ili prnara (as. Fraxino orni-Quercetum cocciferae). Središnje, optimalno područje te zone zauzimaju čiste jadranske šume česmine as. Mvrto-Quercetum ilicis (=Quercetum ilicis adriaprovinciale), dok rubno, prijelazno područje prema listopadnoj vegetaciji submediteranske zone tvore as. Fraxino orni-Quercetum ilicis i Quercetum ilicis-virgilianae. U geografskom smislu as. Fraxino orni-Quercetum ilicis zauzima sjeverni i rubni priobalni dio eumediteranske zone, as. Myrto-Quercetum ilicis najtopliji otočni dio od južnog dijela otoka Lošinja na sjeveru do otoka Lokruma na jugu, as. Quercetum ilicis-virgilianae zauzima područje južne Dalmacije od poluotoka Neuma na sjeveru do Konavala, na jugu uključujući pojedine dijelove unutrašnjosti poluotoka Pelješca (T r i n aj s t i ć 1985a). Submediteranska vegetacijska zona Za tu je zonu, gledano klimatološki, značajna još vlažnija, perhumidna klima sa srednjim minimumom najhladnijeg mjeseca ispod 2 °C i s godišnjom količinom oborina preko 1200 mm. Šumska vegetacija te zone zauzima sjevernojadransko priobalno i otočno područje nadmorskih visina 250-350 m i niže dijelove unutrašnjosti srednjedalmatinskog primorja (Dalmatinska zagora) do nadmorskih visina (400-) 600 m. Najvažnije edifikatorske vrste te zone su Quercus pubescens u sjevernom dijelu i Q. virgiliana u srednjem i južnom dijelu Hrvatskog primorja, koji zajedno s vrstom Carpi uns orientalis izgrađuju dvije šumske zajednice -Querco- Carpinetum orientalis i Carpino-Quercetiim virgilianae( usp. Trinaj stić 1988a). MEDITERANSKO-MONTANI VEGETACIJSKI POJAS Horvatić (1957, 1963, 1967) je bio prvi koji je uočio da se na višim nadmorskim visinama u Hrvatskom primorju razvija posebna šumska vegetacija u sastavu koje značajno mjesto ima crni grab (Ostrya carpinifolia), tvoreći poseban mediteransko-montani vegetacijski pojas. Nešto kasnije Trinaj stić (1982) dolazi do spoznaje da se taj pojas može proširiti na čitavo Hrvatsko primorje, tj. i na njegov listopadni i na njegov vazdazeleni dio. Upravo zbog toga mogu se u opsegu toga pojasa razlikovati dvije vegetacijske zone, jedna s vazdazelenom šumskom vegetacijom, a druga s listopadnom vegetacijom. Hemimediteranska vegetacijska zona U onim dijelovima Hrvatskoga primorja, u kojima se u litoralnom pojasu razvija as. Mvrto-Quercetum ilicis, u višim dijelovima jadranskih otoka, poluotoka Pelješca i u pojedinim dijelovima južnojadranskog primorja, po prilici iznad nadmorskih visina 400 (-600) m razvijaju se mješovite šume izgrađene od vazdazelenih i listopadnih šumskih elementa. Od vazdazelenih najvažniji je Quercus ilex, a od listopadnih Ostrya carpini folia, te izgrađuju posebnu šumsku zajednicu Ostryo- Quercetum ilicis (Tr i n aj s t i ć 1982). Na otocima Braču i Hvaru, te na poluotoku Pelješcu u opsegu te vegetacijske zone razvijaju se i mediteranske šume dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra subsp. dalmatica), koje tu izgrađuju dvije šumske zajednice Querceo- Pinetum dalmaticae na vapnencima i Erico manipuliflorae-Pinetum dalmaticae na dolomitima (usp. Tri naj stić 1986a). U klimatološkom smislu za tu je zonu značajno da se srednji minimumi najhladnijeg mjeseca kreću između 2-4 °C s ukupnom količinom oborina oko 1200 mm. Epimediteranska vegetacijska zona U sjevernojadranskom primorju, kao i u unutrašnjem dijelu Hrvatskog primorja, na padinama primorskih Dinarida, gdje je u litoralnom pojasu razvijena listopadna vegetacija as. Qiierco-Carpinetum orientalis, odnosno Carpino-Quercetum virgilianae na nadmorskim visinama iznad (250-) 300 m na sjeveru, odnosno (600-) 800 m na jugu Ostrya carpinifolia izgrađuje dvije klimazonalne šumske zajednice. U sjevernom dijelu (Istra, Kvarnerski otoci, Velebit) razvijena je as. Ostryo- Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1977, 1982), a u središnjem i južnom dijelu (Dinara, Svilaja; Biokovo) razvija se as. Ostryo-Quercetum virgilianae (usp. Tri naj stić 1987). Prodorom sredozemnih klimatskih utjecaja termofilne se medunčeve šume navedene zone razvijaju ekstrazonalno i dublje u unutrašnjosti Dinarida, uglavnom oko Drenovog klanca u zaleđu Otočca, te na nekoliko mjesta u Krbavskom polju. U klimatološkom smislu srednji minimumi kreću se oko 2 °C, a godišnja količina oborina oko 1400 mm. Zbog povećane vlažnosti zraka u opsegu te zone praktički nije izraženo razdoblje ljetne suše, dok je tijekom zime snježni pokrivač čest, ali se snijeg na tlu ne zadržava dulje vrijeme. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 18 <-- 18 --> PDF |
I. Trinajslić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZ0NAI.NH ŠUMSKI-: VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski liši hr. 9 10, CXXII (199K). 407-421 EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUMSKA REGIJA EUROPSKA SUBREGIJA BUKVE U povijesnom razvoju vegetacije holocena (postglacijala) sjevernog umjerenog pojasa, recentna vegetacija Europe, kao što je to poznato (usp. Wraber 1964, Walte r i Strak a 1970) pripada subatlantiku za koji je značajna dominacija bukve (Fagus sylvaticä), označena kao faza bukve. Samo krajnji sjeverni dijelovi Europe koji pripadaju toj vegetacijskoj regiji obrasli su šumama bora (Pinus sylvestris), smreke (Picea abies) ili breze (Betulapendula). U šumskoj vegetaciji Hrvatske bukva se osim u različitim oblicima čistih i mješovitih bukovih šuma susreće, s većim ili manjim učešćem, praktički u svim šumskim zajednicama od planarnog (usp. Ra uš 1971) do adalpinskog vegetacijskog pojasa. Zbog toga je ponekad razmjerno teško odrediti sintaksonomsku pripad nost pojedinih sastojina acidofilnih šuma jele (Abies alba) ili smreke (Picea abies), jer one vrlo često u svom flornom sastavu osim tipičnih elemenata reda Vaccinio- Piceetalia ujedinjuju i niz vrsta reda Fagetalia uključujući i bukvu. Osim navedenih vrsta šumsku vegetaciju europske subregije u Hrvatskoj izgrađuju još mezofilni hrastovi (Quercus robur, Q. petraea), termofilni hrastovi (Q. cerris, Q. frainetto, Q. pubescens, Q. virgiliana), a pridružuju im se vrste rodova Acer (A. campestre, A. obtusatum, A. platanoides, A. pseudoplatanus, A. tataricum), Fraxinus (F. angustifolia, F. excelsior, F. ornus), Ulmus (U. carpinifolia, U. glabra), Tilia (T. cordata, T. platyphyllos, T. tomentosa), te borovi (Pinus sylvestris, P. nigra, P. mugo). EUROPSKO PLANARNI VEGETACIJSKI POJAS To je u vertikalnom raščlanjenju vegetacije najniži vegetacijski pojas kopnenog dijela Hrvatske, a u orografskom smislu predstavlja nizinsko područje. U Hrvatskoj se razvija na nekoliko razina - u posavskom i podravskom području na nadmorskim visinama od 90150 m, u pokupskom bazenu na nadmorskim visinama između 250-300 m i u ličkom bazenu između 600-650 m. U svakom slučaju predstavlja nultu razinu vertikalnog raščlanjenja u relativnom smislu. Za planarni pojas značajne su šume hrasta lužnjaka (Quercus robur) koji u zavisnosti od dominantnih ekoloških čimbenika tvori nekoliko značajnih šumskih zajednica. Tako u zapadnom dijelu Podravine lužnjak izgrađuje as. Ulmo-Quercetum, u Posavskom bazenu i dijelu srednje Podravine as. Genisto elatae-Quercetum roboris i Carpino-Quercetum roboris, a u donjoj Podravini, Baranji i dijelu istočne Slavonije asAceri tatarici- Quercetum roboris. U granicama toga pojasa u Hrvatskoj možemo razlikovati tri vegetacijske zone. Medioeuropska vegetacijska zona Šumsku vegetaciju te zone izgrađuju u osnovi šume hrasta lužnjaka as. Ulmo-Quercetum, značajnog za granično nizinsko područje Slovenije, Austrije, Mađarske i Hrvatske. Razvijaju se na propusnim tlima formiranim na dravskom aluviju izgrađenom od grubog šljunka. U sklopu te zone na pjeskovitim aluvijalnim tlima razvijaju se šume bijele johe as. Equiseto-Alnetum incanae( usp. Trinaj st ić 1973), a na sprudovima s grubom šljunkovitom podlogom pionirske zajednice - as. Salici-Myricarietum (usp. Tr i n a j s t i ć 1992) i Salicetum elaeagno-daphnoides (usp. Trinajstić i Franji ć 1 994) i vrlo rijetko as. Salici-Hippophaetum rhamnoidis (= Hippophaeo-Berberidetum) općenito zna čajne za vegetaciju sprudova alpskih rijeka srednje Europe (usp. M. Moo r 1958). Vegetacija navedene zone razvija se u Hrvatskoj u zapadnoj Podravini i Međimurju, a seže na istok po prilici do Legrada, samo mjestimično do Repaša. Vrste Myricaria germanica, Hippophae rhamnoides i Salix daphnoides rijetke su vrste hrvatske flore, i sprudovi rijeke Drave jedina su im nalazišta u Hrvatskoj. Subpanonska vegetacijska zona Ta vegetacijska zona predstavlja osnovu planarnog pojasa u Hrvatskoj i zauzima najveće površine, Njoj pripadaju dvije najvažnije šumske zajednice hrasta lužnjaka - as. Genisto elatae-Quercetum roboris na vlažnim (poplavnim) položajima i as. Carpino-Quercetum roboris na mezofilnim položajima (usp. I. Horva t 1938, Rauš 1971, 1975, 1976, Rauš etal. 1992). U sklopu subpanonske zone susreću se u Posavini prostrane poplavne šume poljskoga jasena - as. Leucoio- Fraxinetum (usp. G1 a v a č 1959) koje toj zoni daju posebno obilježje, te poplavne i močvarne šume crne johe, as. Carici elongatae-Alnetum (usp. Glavač 1960) i Carici brizoidis-Alnetum glutinosae (Horvat 1938), povezujući je s analognim šumskim zajednicama srednje Europe. Geografski, ta je zona u potpunosti vezana za Posavinu i središnje dijelove Podravine s esklavama u Pokuplju. Panonska vegetacijska zona I za tu su vegetacijsku zonu značajne šume hrasta lužnjaka, ali tipično panonskog značenja i pripadaju panonskoj zajednici, as. Aceri tatarici-Quercetum roboris, te posebnoj panonskoj svezi Aceri taatrici-Quer |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 19 <-- 19 --> PDF |
I. Trinajstić: FITOGEOÜRAFSKO RAŠČLAN.IEN.IE KLlMAZ.ONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski lis! br. 9 10, CXXII (1998), 407-42 I cion (usp. Zolyomi 1957). Taj kompleks odgovara onoj subasocijaciji koju je Rauš (1975) opisao pod imenom Genista elatae-Quercetum roboris aceretosum tatarici, za koju je značajno da u svom flornom sastavu ujedinjuje određeni broj primarno termofilnih vrsta kao što su npr. Acer tataricum, Cornus mas, Crataegus nigra, Ruscus aculeatus, Vinecetoxicum hirundinaria, Tamus communis i dr. EUROPSKO-KOLINI Taj pojas u Hrvatskoj izgrađuju ponajprije šume hrasta kitnjaka (Quercus petraed), samo mjestimično šume hrasta medunca (Q. pubescens). Orografski, taj pojas zauzima područje brežuljaka i niskih brda, te podnožje gora do po prilici 300 (-350) m nadmorske visine. U zavisnosti od litološke podloge kitnjak izgrađuje šumske zajednice karbonatne serije (as. Epidemio-Carpinetum, Festuco drymeiae-Carpinetum, Lathyro-Quercetum) i zajednice silikatne serije(Luzulo-Quercetum petraeae, Hieracio racemosi - Quercetum petraeae). Medioeuropska vegetacijska zona acidofllnih kitnjakovih šuma Toj zoni pripadaju acidofilne kitnjakove šume silikatne serije. Najznačajnije šumske zajednice su as. Lu~ zulo-Quercetum petraeae i Hieracio racemosi-Quercetum petraeae (usp. Vukeli ć 1991, 1991a), koje se razvijaju na silikatnoj ili dekalcificiranoj karbonatnoj podlozi. Geografski su ograničene na brežuljkasti, humidni dio Hrvatske (dijelovi Like, Banije, Korduna, rubni dijelovi Gorskoga kotara, mjestimično u Hrvatskom zagorju), dok se na Bilogori i Moslavačkoj gori razvija posebna zajednica Festuco drymeiae-Quercetum (usp. HruškaDeirUomo 1974). Kao eksklava navedene zone razvijaju se u Samoborskom gorju acidofilne kitnjakove šume as. Molinio-Quercetum petraeae (usp. Suga r 1973). U opsegu te zone razvijaju se u Hrvatskoj i šume pitomoga kestena (Querco- Castanetum), iako se njihovo podrijetlo može povezati s antropogenim utjecajima tijekom staroga vijeka. Degradacijom acidofllnih kitnjakovih šuma razvijaju se brezove šume as. Betulo-Quercetum i kao progresijski stadij čiste brezove sastojine as. Pteridio-Betuletum. I vrištine as. Genisto- Callunetum, kao krajnji degradacijski stadij pripadaju silikatnoj seriji medioeuropske vegetacijske zone. Sve su to zajednice značajne za središnji i zapadni dio Europe i u Hrvatskoj postižu istočnu granicu svoga areala. U flornom sastavu tih zajednica ističu se sve same kalcifobne biljke, kao što su među drvećem Betula pendula i Populus termula, od grmova Juniperus communis, a od zeljastih biljaka Pteridium aquilinum. U flornom sastavu vriština ističu se Calluna vulgaris, Genista pilosa, Viola canina, Festu- U okvire panonske zone možemo uključiti i šumske zajednice poplavnih područja uz vodotoke koje je u nekoliko navrata proučavao Rau š (1975, 1976). To su as. Salicetum albo-fragilis, Galia-Salicetum albae, Salici- Populetum i Populetum nigro-albae, najvećim dijelom značajne za poriječje Dunava u njegovom panonskom dijelu (usp. Wendelberger-Zel inka 1952, Slavnić 1952). VEGETACIJSKI POJAS ca tenuifolia, Polygala vulgaris, Carlina vulgaris, Chamaespartium sagittale i dr. Najljepše površine vriština razvijene su povrh paleozoijskih pješčenjaka u širem području Gospića, Ribnika i Metka. Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih kitnjakovih šuma Na dijelu Hrvatskog zagorja na zapadu, do Požeških gora na istoku, razvijaju se na karbonitnoj litološkoj podlozi i na položajima većega nagiba termofilne šume kitnjaka as Latliyro-Quercetum petraeae (usp. H o r v a t 1959, Vukeli ć 1990). Ta šumska zajednica prema svom flornom sastavu pripada u sintaksonomskom smislu srednjoeuropskoj svezi Quercion pubescentis-petraeae, pa smo je izdvojili kao posebnu vegetacijsku zonu srednjoeuropskog značenja. U istom smislu treba ovoj zoni priključiti i termofilne, slabo acidofilne šume hrasta medunca as. Molinio-Quercetum pubescentis (usp. Šugar 1984, Š u ga r et al. 1995) i as. Potentillo alhae- Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1982a), razvijene na flišnim padinama središnjega dijela Istre. U sklopu navedene zone, na padinama Krndije razvijene su termofilne i slabo acidofilne šume sladuna i cera, as. Quercetum frainetto-cerris (Trinajstić et al. 1996), značajne šumske zajednice mezijske vegetacijske zone kolinog pojasa središnjeg dijela Balkanskog poluotoka. Periilirska vegetacijska zona mezofilnih kitnjakovih šuma U klasičnom djelu o šumskoj vegetaciji Hrvatske, I. Horvat (1938) opisao je mezofilne šume hrasta kitnjaka i graba kao posebnu asocijaciju i označio imenom "Querco-Carpinetum croaticum", a nju raščlanio na nekoliko subasocijacija. Takvo je gledište predstavljalo osnovu fitocenološkog shvaćanja kitnjakovih šuma u Hrvatskoj kroz razmjerno dugo razdoblje. Tijekom vremena, kompleks kitnjakovo-grabovih šuma mijenjanje i nomenklaturno (usp. Horvat etal. 1974) i sintaksonomski (usp. Vukeli ć 1991 a). Tako Vukelić razlikuje Epimedio-Carpinetum i Festuco drymeiae-Carpinetum, a te zajednice ujedinjuje i u posebnu podsvezu Lonicero- Carpineion. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 20 <-- 20 --> PDF |
[. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-: Šumarski list hr. 9- 10. CXXII (1998), 407-421 U flornom sastavu kitnjakovo-grabovih šuma znatnim su učešćem zastupljene vrste koje su se općenito smatrale biljkama ilirskog flornog elementa (usp. Beck-Mannagetta 1907, 1908, Horvat 1929, Praprotnik 1987). Prema našim gledištima (Trinajsti ć 1992a, 1995a) sve smo takve vrste označili illirikoidnima, jer s ilirskim vrstama imaju zajedničku samo rasprostranjenost, dok se od njih i genetski i ekološki potpuno razlikuju. Periilirska zona ograničena je na dijelove Hrvatskog zagorja, Banovine, Moslavačke gore i Bilogore. EUROPSKO-MONTAN1 VEGETACIJSKI POJAS Najveći dio brdskog i gorskog područja Hrvatske obrašćuju upravo čiste brdske bukove šume. I u opsegu toga pojasa možemo razlikovati silikatnu i karbonatu seriju, a unutar nje s obzirom na opće klimatske prilike, kopnene i primorske bukove šume. Pojas brdskih bukovih šuma zauzima u vertikalnom smjeru područje u rasponu između 300-650 m na kopnenoj strani Dinarida, te između 700-900 (-1100) m na primorskoj padini Dinarida, a u sjevernoj Hrvatskoj (gore Međurječja, rubni dijelovi Gorskoga kotara, Žumberačko i Samoborsko gorje, Petrova i Zrinjska gora) između 250-900 m. Medioeuropska vegetacijska zona mezofilnih, acidofilnih bukovih šuma Silikatnu seriju bukovih šuma izgrađuju bukove šume tipično srdenjoeuropskog značenja, a osnovna im je osobina siromaštvo flornoga sastava u kojem se ističe dobro razvijen sloj mahovina. Toj zoni pripadaju u Hrvatskoj razmjerno termofilne bukove šume as. Luzulo- Fagetum i izrazito mezofilne bukove šume as. Blechno- Fage tum. U geografskom smislu središte navedene zone nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Hrvatsko zagorje), te se gorama Međurječja pruža sve do Dilja na istoku. Ensklave te zone susrećemo i u okvirima ilirske vegetacijske zone uz kopnenu padinu Velebita svugdje gdje se proteže pojas paleozoijskih pješčenjaka (npr. Rizvanuša jugozapadno od Gospića). Na gorama Međurječja istočno od Kalnika u sklopu navedene zone razvijaju se na različitim sedimentima s više ili manje kalcija slabo acidofilne bukove šume as. Carici pilosae-Fagetum (Oberdorfer 1957), u koje se nakon otvaranja sklopa useljava srebrnolisna lipa - Tilia tomentosa (usp. Pelce r 1979), što tim šumama daje izvjesna panonska obilježja. Prema Oberdorfe r u (1957) as. Carici pilosae-Fagetum razvija se u predalpskim dijelovima srednje Europe na kontaktu kitnjakovog i bukovog pojasa ("Das submontane Alpenvorland- Buchenwald"). Tek nedavno Th. Mülle r (1972) ujedinjuje as. Carici pilosae-Fagetum, kao "Carexpilosa Ausbildung" u okvire šire shvaćene as. Galio odorati- Fagetum, što po našem mišljenju nema opravdanja. U sklopu te zone na Ivanščici u Hrvatskoj razvijaju se posebne, slabo termofilne i neutrofilne bukove šume as. Laserpitio-Fagetum, u sastavu koje se između osta lih vrsta znatnim učešćem javlja istočnoalpska endemična vrstaSesleria sadleriana (usp. Cerovečki 1996). Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih, mezofilnih bukovih šuma Budući daje dinarsko područje Hrvatske najvećim dijelom izgrađeno od karbonata (vapnenca i dolomita), to je pogodovalo razvoju neutrofilnih bukovih šuma izrazito bogatoga flornoga sastava. Osim toga u flornom sastavu ilirskih bukovih šuma koncentrirano je najviše onih vrsta koje su donedavno smatrane ilirskima (usp. Tri naj stić 1992a). To ilirskim bukovim šumama Dinarida daje posebno mjesto u sklopu bukovih šuma čitave Europe. Ilirskoj vegetacijskoj zoni pripadaju geografski sve neutrofilne, čiste bukove šume brdskih dijelova Gorskoga kotara, Velike i Male Kapele do nekih 650 m nadmorske visine, Velebita, Plješivice i Dinare do nekih 850 (-900) m. Eksklave te zone možemo mjestimično susresti u Samoborskom gorju i Žumberačkom gorju, sve do južnih padina Ivanšćice. U sintaksonomskom smislu toj zoni pripadaju asocijacije Lamio orvalae-Fagetum, Hacquetio-Fagetum. Na dolomitima se razvija posebna razmjerno termofilna šuma bukve i crnoga graba, as. Ostrvo-Fagetum. Sve su to, po flornom sastavu, najbogatije šumske zajednice bukovog pojasa Europe. Paramediteranska vegetacijska zona primorskih bukovih šuma Na primorskim padinama Dinarida u opsegu europsko- montanog pojasa razvijaju se posebne termofilne šume, koje je I. Horvat (1950) kao subasocijaciju označio imenom Fagetum montanum seslerietosum, a M. VVraber (1960) kao samostalnu asocijaciju Seslerio autumnalis-Fagetum. Te smo šume (Trinajstić 1974, 1981, 1984) u fitogeografskom smislu izdvojili u posebnu paramediteransku vegetacijsku zonu. Zanimljivo je naglasiti dazapadnomediteranski fitogeografi (Ozenda 1975, Ri vas-Martinez 1982) skup primorskih bukovih šuma priključuju mediteranskoj regiji kao posebnu fitogeografsku cjelinu pod nazivom "supramediteran". Kako je bukva najvažnija edifikatorska vrsta čitave europske subregije u sklopu eurosibirske-sjevernoamcričke šumske regije, a granica između bukovih i termo |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 21 <-- 21 --> PDF |
1. Trinajstić: FITOOKOGKAFSKO RASĆLANJENJE KLIMAZONA1-NK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9- 10, CXXII (1998), 407-421 filnih hrastovih šuma izuzetno oštra, primorske smo bukove šume priključili eurosibirsko-sjevernoameričkoj, a ne mediteranskoj regiji. Za bukove šume paramediteranske vegetacijske zone značajna je skupina razmjerno termofilnih južnoeu ropskih vrsta (Fraxinus ornus, Cornus mas, Acer obtusatum, Sorbus aria i dr.), a u sloju zeljastih biljaka ilirska vrsta Sesleria autumnalis. Za tu je zonu značajna i as. Seslerio-Ostryetum, koja se razvija kao degradacijski stadij primorskih bukovih šuma. EUROPSKO-ALTIMONTALNI VEGETACIJSKI POJAS U orografskom smislu pojas bukovo-jelovih šuma proteže se na kopnenoj strani između 650 i 1200 m na sjeveru, te 850-1300 m na njihovoj južnoj granici u srednjem Velebitu povrh Brušana, dok je na primorskoj jedva uočljiv, jer je tijekom povijesti potpuno uništen nekontroliranim sječama. Pojas gorskih bukovo-jelovih i više-manje čistih jelovih, rjeđe smrekovih šuma najznačajniji je i najmanje utjecani vegetacijski pojas u šumskoj vegetaciji Hrvatske (usp. Trinajstić 1970a, 1995), pa upravo u opsegu toga pojasa još uvijek nalazimo prašumske oblike vegetacije, a i zaštićena prašuma Čorkova uvala, te prašume Plješivice i Velebita nalaze se baš u okvirima toga pojasa. Naime, kako smo naglasili (usp. Trinajsti ć 1995) utjecaj antropogene degradacije postupno se smanjuje u smjeru od planamog i u smjeru od adalpinskog prema altimontalnom vegetacijskom pojasu. Smjer degradacije od nizine prema planini uvjetovanje dobivanjem obradivih površina za poljoprivredne kulture, a od vrha planine prema nižim položajima proširenjem pašnjačkih površina. Kako je altimontani pojas razmjerno nepogodan za obje čovjekove aktivnosti, njegova je prvotna šumska vegetacija ostala praktički potpuno sačuvana i tek samo neznatno antropogeno promijenjena. Uglavnom se samo promijenio odnos gospodarski značajnih vrsta bukve, jele i smreke. U okvirima toga pojasa susreću se mjestimično na dubokim svježim, humusnim tlima azonalno razvijene šume plemenitih listača - as. Aceri-Fraxinetum. U njihovom flornom sastavu ističu se Acerpseudoplatanus, Ulmus glabra, Fraxinus excelsior, a od zeljastih biljaka Lunaria rediviva. I u sklopu bukovo-jelovog pojasa možemo dobro diferencirati silikatu i karbonatu seriju, a svaka od njih u fitogeografskom smislu pripada posebnoj vegetacijskoj zoni. IVIedioeuropska vegetacijska zona acidofilnih šuma jele Silikatna serija altimontanog pojasa predstavljena je čistim acidofilnim šumama jele koje pripadaju dvjema asocijacijama -Blechno-Abietetum (usp. Horvat 1950, 1962) i Carici-brizoidis-Abietetum (usp. Trinajsti ć 1974a). Obje su zajednice vrlo srodne sa srednjoeuropskim acidofilnim jelovim šumama, prva s as. Vacinio myrtilli-Abietetum i Galio rotundifolii-Fagetum, a druga s Equiseto sylvaticae-Abietetum. U flornom sastavu navedenih zajednica značajnu ulogu imaju papratnjače i mahovine, medu kojima se ističu i mahovi tresetari. Lokalno se u okvirima te zone razvijaju i gorske smrekove šume as. Aremonio-Piceetum. Geografski, zona obuhvaća silikatno područje Gorskoga kotara, od Tršća na zapadu do Jasenka na jugoistoku, s jednom eksklavom u sjevernom Velebitu (Stirovača). Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma bukve i jele Upravo ovoj zoni pripadaju značajne mješovite šume bukve i jelenakarbonatnoj podlozi općenito poznate pod imenom "Abieti-Fagetum dinaricum" (usp. Tregubo v 1957), a toj asocijaciji pripadaju i prašumski kompleksi Male Kapele (Čorkova uvala), Plješivice i Velebita (usp. I. Horvat 1938, Trinaj stić 1970, 1995). Možemo ustvrditi da su to najznačajnije šume Dinarida i pružaju se daleko na istok u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, a njima srodne šume razvijaju se i na visokim karbonatnim planinama u Srbiji (usp. B. Jovanović 1955, 1956). U smjeru prema zapadu šire se šume bukve i jele preko Slovenije sve do Austrije, Švicarske i Bavarske u Njemačkoj. Iako su sintaksonomski interpretirane na različite načine (usp. Zukrigl et al. 1963, Zukrigl 1970, Puncer et al. 1974, Marinček et al. 1980) možemo ih smatrati jednim jedinstvenim kompleksom (usp. Trinaj stić 1995). Međutim, dinarske sastojine ujedinjuju u svom flornom sastavu najveći broj ilirikoidnih elemenata, stoje i najvažnija značajka dinarske vegetacijske zone. Kompleks bukovo-jelovih šuma na karbonatnoj podlozi floristički je izuzetno bogat, jer je u njihovu sklopu zabilježeno preko 400 vrsta vaskularnih biljaka. EUROPSKO-SUBALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS Granični pojas šumske vegetacije europskih planina zito borealnog karaktera (usp. Braun-Blanque t u vertikalnom rasponu između (1100-) 1300-1700 m izand co. 1939, Kuo eh 1954, H.Mayer 1984). U smjegrađuju u pravilu različiti oblici smrekovih šuma izraru prema jugu, na Apeninskom, a posebice na primor |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 22 <-- 22 --> PDF |
I. [rinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KL.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-; Šumarski list br.c) 10. (XXII (1998), 407-421 skim planinama Balkanskog poluotoka, pojas pretplaninskih smrekovih šuma najvećim dijelom zamjenjuju pretplaninske bukove šume (usp. Fukare k 1970, Trinajstic 1970). Te je bukove šume I. Horvat (1938) svojevremeno označio imenom "Fagetum croaticum subalpinum ". Tijekom vremena kompleks "Fagetum subalpinum " doživio je znatne sintaksonomske promjene pa danas obuhvaća više samostalnih asocijacija pretplaninskih bukovih šuma koje su nedavno (usp. Po I din i inZukrigl 1988, Marinček et al. 1992) obuhvaćene i posebnom podsvezom Saxifrago rotundi foliae-Fagenion. Smrekove se šume kao poseban subalpinski vegetacijski pojas razvijaju samo na visokim planinama središnjeg dijela Balkana u Bosni (usp. Fukarek iStefanović 1958, Fukarek 1970a), Crnoj Gori, Srbiji i Bugarskoj (usp. Zupanči č 1982, 1982a). U vegetaciji Hrvatske možemo diferencirati i pretplaninske smrekove i pretplaninske bukove šume, koje se u fitogeografskom smislu mogu prikjučiti posebnim zonama. Borealna vegetacijska zona subalpskih smrekovih šuma U više svojih radova I. Horva t (1938, 1950, 1962) iznosi mišljenje da su hrvatske planine preniske da bi se na njima mogao razviti klimazonalni pojas smrekovih šuma, pa analizirane zajednice smrekovih šuma (Piceetum croaticum montanum, Piceetum croaticum subalpinum) smatra ekstrazonalnim tvorevinama. Međutim, tijekom vegetacijskog kartiranja pokazalo se da sjeverne ekspozicije kopnene padine sjevernog dijela Velebita od Zavižana na sjeverozapadu do Štirovače na jugoistoku obrašćuju skoro čiste smrekove šume. Zbog toga smo iznijeli mišljenje (usp. Trinajsti c 1970) da ih u fitogeografskom smislu treba smatrati posebnom vegetacijskom zonom. Kako su smrekove šume općenito boreal- ne tvorevine u kojima biljke borealnog flornog elementa imaju najznačajniju ulogu, označili smo zonu smrekovih šuma - borealna vegetacijska zona. U sintaksonomskom smislu smrekove šume navedene zone pripadaju uglavnom dvjema asocijacijama -Aremonio-Piceetum i Clematido alpinae-Piceetum (usp. Trinaj stić 1995). U flornom sastavu subalpinskih smrekovih šuma ističu se borealne vrste Picea abies, Lonicera nigra, Clematis alpina, Vaccinium mvrtillus, V. vitis-idaea, Corralorhiza trifida, Listera cordata, Goodiera repens, te cirkumpolarne Arctostaplyllos uva-ursi i Moneses uniflora. Sve su se te vrste sačuvale na hrvatskim planinama kao ostaci ledenog doba, pa ih smatramo glacijalnim reliktima. Subilirska vegetacijska zona subalpskih bukovih šuma Kako je netom istaknuto, na najvećem dijelu Dinarida granicu šumske vegetacije izgrađuju subalpske bukove šume. Za njih je značajno da zbog općenito hladne planinske klime, povećane vlažnosti zraka i skraćena vegetacijskog razdoblja, u svom flornom sastavu osim ilirikodnih vrsta ujedinjuju i izvjestan broj borealnih vrsta, koje su se najčešće sačuvale kao glacijalni relikti. Zato su pretplaninske bukove šume u fitogeografskom smislu shvaćene kao posebna subilirska vegetacijska zona. Kao stoje uvodno istaknuto, u novije su vrijeme detaljnije sintaksonomski analizirane i obuhvaćene posebnom podsvezom Saxifrago rotundifoliae-Fagenion. U subalpinskom pojasu hrvatskih planina najznačajnije su zajednice pretplaninskih bukovih šuma as. Polvstieho lonchitis-Fagetum, Ranunculo platanifolii-Fagetum i Aceri pseudoplatani-Fagetiim. Znakovito je da se na Biokovu, u pretplaninskom pojasu iznad 1400 m nad morem, razvija posebna pretplaninska bukova šuma, as. Doronico-Fagetum (usp. Trinajstic 1993). Ona u svom flornom sastavu ujedinjuje istovremeno i niz kriofilnih i razmjerno velik broj termofilnih elemenata. To je uvjetovano specifičnim položajem Biokova koje se strmo uzdiže neposredno uz morsku obalu, pa su i najviši vrhovi tijekom ljeta izloženi utjecajima mediteranske klime, a tijekom zime imaju surovu planinsku klimu. ADALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS Za adalpinski pojas, kako smo ga mi shvatili (Trinajsti c 1974) značajne su šume bora klekovine (Pimis mugo Turra), koje na visokim europskim planinama tvore gornju granicu šumske vegetacije u najširem smislu. Kako areal klekovine nije kontinuiran, u opsegu svoga areala tvori niz lokalno rasprostranjenih asocijacija. Na potezu od istočnih Alpa do središnjih balkanskih planina izgrađuje nekoliko zajednica (Rhododendro- Pinetum mugi, Lonicero borbasianae-Pinetum mugi, Bruckenthalio-Pinetum mugi). Na Dinarskim planinama navedeni je pojas zastupljen dinarskom vegetacijskom zonom. Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine Na hrvatskim planinama Risnjaku, Snježniku, Bjelolasici, Plješivici, Velebitu i Dinari, kao i na nekim bosanskim planinama (usp. Fukarek i Stefanović 1958) Pinus mugo izgrađuje posebnu dinarsku asocijaciju Lonicero borbasianae-Pinetum mugi (usp. I, Hor vat 1938, Borhidt 1963). As. Lonicero borbasianae-Pinetum mugi razvija se na hrvatskim planinama na nadmorskim visinama iznad 1450 m, tvoreći više-manje kontinuirani pojas, a najljepše se sastojine razvijaju na sjevernom Velebitu, |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 23 <-- 23 --> PDF |
I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10.CXX1I (1998), 407-421 na području između Zavižana i Velikog Alana, te na južnom Velebitu između Badnja i Sv. Brda. Mjestimično, zbog inverzije ta se zajednica razvija i na sjevernim padinama dubokih ponikava, posebice u sustavu Risnjaka. U flornom sastavu navedene zajednice ističu se Pi- nus mugo, Lonicera borbasiana, Vaccinium myrtillus, Huperzia sellago te u sjevernom Velebitu i Sorbus ehamaemespilus, S. aucuparia var. glabrata, Clematis al pina i druge borealne i arktičke vrste, koje su se u sklopu navedene vegetacije sačuvale kao glacijalni relikti hrvatske flore. Velike površine šuma klekovine bile su tijekom povijesti uništene radi dobivanja pašnjaka za mnogobrojna stada ovaca koja su pasla po hrvatskim planinama. U posljednje vrijeme takve površine vrlo brzo zarašćuju ponovno u šumu klekovine. OROMEDITERANSKA REGIJA Iako vegetacija koja pripada oromediteranskoj regiji ne obuhvaća šumske oblike vegetacije, osvrnut ćemo se, radi potpunosti prikaza vertikalnog rasporeda vegetacije, i na oromediteransku regiju. Kao posebnu oromediteransku regiju izdvojili smo (Trinajsti ć 1985c, 19881) planinsku vegetaciju koja se iznad gornje šumske granice razvija na visokim planinama što okružuju Sredozemno more. Budući da su hrvatske planine znatno niže od ostalih mediteranskih planina, vegetacija oromediteranske regije razvijena je na razmjerno malenim površinama i uvjetovana je osim klime, djelomično i orografijom, a nju izgrađuju planinske rudine (I. H or vat 1930). Pod utjecajem antropogene degradacije zbog dobivanja što većih površina za pašnjake, vegetacija planinskih rudina navedene regije proširila se dijelom i na adalpinski, a dijelom i na subalpinski pojas eurosibirsko- sjevernoameričke šumske regije. OROMEDITERANSKO-ALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS Taj pojas obuhvaća vegetaciju planinskih rudina, planinskih stijena i planinskih točila Balkanskog poluotoka. Kao stoje odavno poznato, Balkanski poluotok bio je značajno središte diferencijacije niza taksona mediteranske geneze, koji su više ili manje srodni s elementima pojedinih mediteranskih planina. Na hrvatskim planinama oromediteransko-alpinski pojas zastupljen je samo s ilirskom vegetaeijskom zonom. Ilirska vegetacijska zona tankolisne šašike Vegetacija planinskih rudina ove zone pripada u sintaksonomskom smislu redu Seslerietalia tenuifoliae i svezi Seslerion tenuifoliae, te asocijaciji Carici kitaibelianae- Helianthemetum alpestris (usp. I. H or vat 1930). Ta zajednica ujedinjuje u svom flornom sastavu niz tipičnih ilirskih elemenata (usp. Trinajsti ć 1987a, 1992), endemičnih vrsta hrvatske flore, među kojima se ističu Sesleria tenuifolia, Carex kitaibeliana, Edraianthus graminifolius, E. croaticus, Gentiana clusii i dr. Isto tako toj zoni pripada i vegetacija planinskih stijena i točila koja u svom flornom sastavu ujedinjuje, također, niz najznačajnijih ilirskih endema hrvatske flore. Među njima se ističu Degenia velebitica, Saxifraga velebitica, Aubrieta croatica, Micromeria croatica, Iberis velebitica, Silene hayekiana, Aquilegia kitaibelii, Campanula waldsteiniana, Edraianthus pumilio i niz drugih. ZAKLJUČAK Osnovu primarnog biljnog pokrova Republike Hrvatske izgrađuje šumska vegetacija koja u fitogeografskom smislu pripada dvjema velikim šumskim regijama - mediteranskoj vegetacijskoj regiji i eurosibirskosjevernoameričkoj šumskoj regiji i to njenoj europskoj subregiji. Granica između navedenih prolazi primorskom padinom Dinarida i nalazi se na dodiru tcrmofilnih hrastovih i bukovih šuma. Zbog razvijene orografije, šumska se vegetacija diferencira na okomite pojaseve i vodoravne vegetacijske zone. U zavisnosti od litološke podloge u sklopu svake takve cjeline može se razlikovati karbonatna i silikatna - Conclusion serija. Šumska vegetacija karbonatne serije pokazuje više-manje endemični jadranski ili ilirski karakter, a silikatna serija srednjoeuropsko-borealni karakter. Za svaku seriju u sklopu pojedinog vegetacijskog pojasa ili zone značajna je najčešće jedna, po rasprostranjenosti dominantna šumska zajednica. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 24 <-- 24 --> PDF |
I. Jrinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNII ŠUMSKI: VEGl-.TACTJII HRVATSKI-: Šumarski lisibr. 9 10. CXXII (l´M8), 407-421 LITERATURA: - References Adamović , L., 1900: Zimzeleni pojas jadranskog primorja. Glas. Srps. Kr. Akad. 61(23): 125-183. Adamović , L., 1909: Die Vegetationsverhältnisse der Balkanländer. Leipzig. Adamovi? , L., 1911: Biljnogeografske formacije zimzelenog pojasa Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Rad Jugosl. Akad. 183: 1-154. A d a m o v i ć, L., 1929: Die Pflanzenwelt der Adrialänder. Gustav Fischer. Jena. Anić , M., 1958: šumsko-vegetacijski odnosi Istre. Zemljište i biljka 8(l-3):83-95. Bart ling , F. G., 1820: De littoribus ac insulis maris liburnici dissertatio geographico-botanica. Hannover. Beck-Mannagetta, G., 1901: Die Vegetationsverhälttnisse der illyrischen Länder. Leipzig. Beck-Mannagetta, G., 1907: Vegetationsstudien in den Ostalpen I.-Die Verbreitung der mediterranen, illyrischen und mitteleuropäisch-alpine Flora im Isonzo-Tale. Sitzber. Acad. Wiss. Wien Math.-Nat. Kl. 116: 1432-1534. Beck-Mannagetta, G., 1908: Vegetationsstudien in den Ostalpen II. Die illyrische und mitteleuropäisch- alpine Flora im oberen Sava-tale Krains. Situber. Akad. Wiss. Wien Math.-Nat. Kl. 117: 453-511. Bertović , S., 1975: Ekološko-vegetacijske značajke okoliša Zavižana u sjevernom Velebitu. Glasn. šum. Pokuse 18: 5-75. Borhidi,A. , 1963: Die Zönologie des Verbandes fagion illyricum. i. Allgemeiner Teil. Acta Bot. Acad. Sei. Hung. 9: 129-297. Braun-B lanquet , J., 1964: Pflanzensoziologie. Ed. 3. Springer Verlag. Wien-New York. Braun-B lanquet, J., Pavillard, J., 1928: Vocabu- Iaire de Sociologie Vegetale. 30 Edition. Montpellier. Braun-Blanquet, J., Sissingh, G., Vlieger , V., 1939: Klasse der Vaccinio-Piceetea. Prodr. Pflanzensoziol. 6. Montpellier. Ccrovečki , Z., 1996: Termofilne bukove šume planine Ivanščice. Šum. list 120(9-10): 419-424. D r u d e, O., 1984: Die Florereiche der Erde. Gotha. Engler , A., 1879-1882: Entwicklungsgeschichte der Pflanzenwelt 1-2. Leipzig. F1 a h a u 11, Ch., 1900: Project de nomenclature phytogeographique. Congr. Internat. Bot. Compterendu: 427-450. Flahault, Ch., Schröter, C, 1910: Rapport sur la nomenclature phytogeographique. III. kongr. Internat. Bot. Extrait des Actes 1: 131 -142. Fukarek , P., 1970: Beitrag zur Kenntnis der oberen Waldgrenze in einigen Gebicrgzügen der südlichen Dinariden. Mitt. Ostalp.-din. Ges. Vegetkdc. 11:45-54- Innsbruck. Fukarek, P, 1970a: Šumske zajednice prašumskog rezervata Peručice u Bosni. Akad, nauka Umj. BiH Sarajevo, Pos. Izd. 15(4): 157-262. Fukarek, P, 1979: Šumske biljne zajednice Jugoslavije. Grugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 55 69. Zadar. Fukarek , P., Stcfanović, V, 1958: Prašuma Peručica i njena vegetacija. Radovi Poljopr.-šum. fak. (Sarajevo) B, 3(3): 93-146. Glavač, V, 1959: O šumi poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoieto-Fraxinetum angustifoliae Ass. Nov.). Šum. list 83(1-2): 39-45. G 1 a v a č, V, 1960: Crna joha u Posavskoj i Podravskoj Hrvatskoj s ekološkog, biološkog i šumsko-uzgojnog gledišta. Diss. Zagreb. Grisebach , A., 1872: Die Vegetation der Erde. Leipzig. Hayek , A., 1907: Pflanzengeographische Gliederung Östereichs-Ungarn. Verh. Zool.-Bot. Ges. Wien 57(3): Horvat , I., 1929: Rasprostranjenje i prošlost mediteranskih, ilirskih i pontskih elemenata u flori sjeverne Hrvatske i Slovenije. Acta. Bot. Univ. Zagreb 4: 1-34. Horvat , [., 1930: Vegetacijske studije o Hrvatskim planinama. I. Zadruge na planinskim goletima. Rad Jugosl. Akad. 238: 1-96. Horvat , I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glasn. šum. Pok. 6: 127-279. Horvat , I., 1942: Biljni svijet Hrvatske. Zemljopis Hrvatske 1: 383-481 ,Zagreb. Horvat , I., 1950: Šumske zajednice Jugoslavije. Institut za šumska istraživanja NR Hrvatske, Zagreb. Horvat , I., 1954: Pflanzengeographische Glüderung Südosteuropas. Vegctatio 5-6: 439-447. Horvat , I., 1959: Sistemski odnosi termofilnih hrastovih i borovih šuma jugoistočne Europe. Biol. Glasn. (Zagreb) 12: 1-40. Horvat , [., 1962: Vegetacija planina zapadne Hrvatske. Prir. Istraž. Jugosl. Akad, 30, Acta Biol. 2:1 179. Zagreb. Horvat , I., Glavač, V Ellenberg , H., 1974: Vegetation Südosteuropas. Gustav Fischer Verl. Stuttgart. Horvatić , S., 1928: Karakteristike flore i vegetacije krša. Šum. list 37: 3-23. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 25 <-- 25 --> PDF |
I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10.CXX11 (199X). 407-421 Horvatić , S., 1957: Pflanzengeographische Gliederung des Karstes Kroatiens und der angrenzenden Gebiete Jugoslawiens. Acta Bot. Croat. 22: 33-61. Horvatić , S., 1963: Biljnogeografski položaj i raščlanjenje našega primorja u svijetlu suvremenih fitocenoloških istraživanja. Acta Bot. Croat. 22:27-81. Horvatić , S., 1967: Fitogeografske značajke i raščlanjenje Jugoslavije. In S. Horvatić (ed.) Analitička flora Jugoslavije 1(1): 23-61. Zagreb. Hrušk-Dell´ U orno, K., 1875: Asocijacija Festuco- Quercetum petraeae (Jank. 1968, nom. nud.) na Moslavačkoj gori u Hrvatskoj. Acta Bot. Croat. 34:91-102. Jovanović , B., 1955: šumske fltocenoze i staništa Suve planine. Glasn. šum. fak. Univ. Beo.9: Jovanović , B., 1956: O klimatogenoj šumi jugoistočne Srbije. Institut za ekologiju i biogeografiju. Zbornik radova 7(6): 3-35. Kerncr , A., 1863: Pflanzenleben der Donauländer. Wien. Kuoch , R., 1954: Wälder der Schweizer Alpen in Verbreitungsgebiet der Weisstanne. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Vessuchsw. 30: 133-374. Marinčck, L., Punccr, I., Zupančič, M., 1980: Die floristischen und strukturellen Unterscheide zwischen Urwald und Wirtschaftswald der gesellschaft Abieti-Fagetum dinaricum. Ber. Vegetkde. Symp. Intern. Ver. Vegetkde., 246 263. Rinteln (Vaduz). Marinček,L., Mucin a, L., Zupančič, M., Pol dini, L., Dakskobler, [., Accetto, M., 1992: Nomenklatorische Revision der illyrischen Buchenwälder (Verband Aremonio-Fagion). Stud. Geobot. 12: 121-135. Mayer , H., 1984: Wälder Europas. Gustav Fischer Verlag. Stuttgart-New York. Meusel, H., Jäger, E., Weinert, E., 1965: Vergleichende Chorologie der zentraleuropäischen Flora 1. Gustav Fischer. Jena. Moor , M., 1958: Pflanzengesellschaften der schweizerischen Flussauen. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Vcrsuchsw. 34(4): 221-360. Müller , Th., 1992: 4. Ordnung: Fagetalis sylvaticae Pawlowski in Pawlowski, Sokolowski et Wallisch 28. In E. Oberdorfer, Süddeutsche Pflanzengeselschaften ed. 2, 4(2 A Textband): 138 201. Oberdorfer , E., 1957: Süddeutsche Pflanzengesellschaften. Pflanzensoziol. 10 Jena. Ozenda, P, 1975: Sur les etages de vegetation dans les montagnes du bassin mćditerraneen. Documents de Cartographic Ecologiquc 16: 1-32. Pelcer , Z., 1979: Lipovc šume virovitičke Bilogore. Drugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 863-875. Pignatti , S., 1979: I piani di vegetazione in Italia. Giorn. Bot. Ital. 113:411-428. Praprotnik, N., 1987: Ilirski florni dement v Sloveniji. Biotehiška fakulteta, VTOZD za Biologijo. Ljubljana. Pune er, I., Wojterski, T., Zupančič, M., 1974: Der Urwald Kočevski Rog in Slowenien (Jugoslawien). Fragm. Flor. Geobot. 20(1): 42-87. R a u š, Đ., 1971: Rasprostranjenost bukve (Fagus svlvatica L.) u nizinskim krajevima šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Zbornik šumarskog simpozija: 19-29. Rauš , Đ., 1975: Vegetacijski i sinekološki odnosi šuma u bazenu Spačva. Glasn. šum. Pokuse 18: 225-346. Rauš , Đ., 1976: Vegetacija ritskih šuma dijela Podunavlja od Aljmaša do Iloka. Glasn. šum. Pokuse 19:5-75. Rauš, Đ., Trinajstić, I., Vukelić, J., Medvedović , .1., 1992: Biljni svijet hrvatskih šuma. Šume u Hrvatskoj: 33-77. Ri vas-Martinez, S., 1982: Etages bioclimatiques, secteur chorogiques et sesies de vegetation de 1´Europe mediterraneenne. Ecolog. medit. 8(12): 275-288. Scheweingruber, F. H., 1972: Die subalpinen Zwergstrauchgesellschaften im Einzugsgebiet der Aqare. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Versuehstw. 48: 195-504. Slavnić , Z., 1952: Nizinske šume Vojvodine. Zbornik Mat. srpske 2: 1-22. Sugar , I., 1973: Dvije nove biljne zajednice u Samoborskom gorju. Acta Bot. Croat. 32: 197-202. Sugar , I., 1983: Biljnogeografski položaj i raščlanjcnost vegetacije Istre u svijetlu najnovijih fitocenoloških istraživanja. Akad. Nauka BiH. Radovi 52(21): 517-524. Sugar , I., 1984: Novi pogledi na biljni pokrov i biljnogeografsku raščlanjenost Istre. Acta Bot. Croat. 43:225-234. Sugar, I., Zupančič, ML, Trinajstić, I., Punce r, I., 1995: Fortes thermophilcs de chene pubescent et de mo\inie(Molinio-Quercetum pubescentis Sugar 1981) dans la zone limitrophe de Croatie et de Slovenie. Biol. Vestn. 40 (3-4): 113-124. Takhtadžijan , A., 1978: Geografija rastenij. Izdavateljstvo nauka. Moskva - Lenningrad. Tregubov, V, 1957: Gozdne rastlinske združbe. In V Tregubov in M. Čokl: Prebiralni gozdovi na Snežniku, 23-65. Institut za gozdno in lesno gospodarstvo. Ljubljana. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 26 <-- 26 --> PDF |
I. Trinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONAI.NK SUMSKK VLGETACTJh MRVATSKK Šumarski list hr. 9 10. CXXI1 (1998), 407-421 Tri naj stić, I., 1970: Hohengürtcl der Vegetation und die Vegetationsprofile im Velebit Gebirge. Mitt. Ostalp.-din. Ges. Vegetkde. 11: 219-224. Innsbruck. Trinajstić , I., 1970a: Prilog poznavanju šumske vegetacije prašumskog rezervata "Corkova uvala" u Hrvatskoj Akad. Nauka i Umj. BiH Radovi 15 (4): 125-130. Trinajstić , I., Über die systematische Stellung der Grauerlenwälder in Nordkroatien. Ber. Geobot. Inst. ETH Stiftig Rubel 51:111-115 Trinajstić , I., 1974: Novi pogledi na fitogeografsko raščlanjavanje vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije. IV Kongres biologa Jugoslavije. Rezimei referata: 46-47. Sarajevo. Trinajstić , I., 1974a: Acidofilne, močvarne šume jele - As. Carici brizoidis-Abietetum Gorskoga Kotara i Velike kapele u Hrvatskoj. Acta Bot. Croat. 33: 175-182. Trinajstić , I., 1977: O vegetacijskoj granici mediteranske regije na primorskoj padini Dinarida. Poljopr. Šum. (Titograd) 23: 1-1 1. Trinajstić , I., 1978: O utjecaju fitogeografskih granica na stupanj antropogene degradacije klimazonalne šumske vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije. Šum. list 102 (11 -12): 490-504. Trinajstić , I., 1979: O ulozi antropohora u sastavu regionalne flore i vegetacije. Drugi kongres ekologa Jugoslavije 2: 1143-1152. Trina j stić , I., 1981: Fitogeografskoraščlanjenjeklimazonalne vegetacije biogenetskog rezervata Velebit. Prvi kongres biologa Hrvatske (Poreč). Zbornik sažetaka priopćenja, 130-132. Trinajstić , I., 1982: Die Bedeutung der Hopfenbuche - Ostrya carpinifolia Scop, für die pflanzengeographische Begrenzung der mediterran-montanen Vegetationsstufe auf den adriatischen Inseln. Stud. Geobot. 2: 7-14. Trieste. Trinajstić, I., 1982a: As. Potentillo albae-Quercetum pubescentis A. Horv. u šumskoj vegetaciji Istre. Acta Bot. Croat. 41: 111-117. Tri naj stić, I., 1985: Die Vegetation des Rosmarino- Ericion multiflorae Br.-Bl. - Verbandes Gebiete des ostadriatischen Küstenlandes der Balkanhalbinsel. Poljopr. Šum. (Titograd) 31 (1): 51 -62. Trinajstić , I., 1985a: Fitogeografsko-sintaksonomski pregled vazdazelene šumske vegetacije razreda Quercetea ilicis Br.-Bl. u jadranskom primorju Jugoslavije. Poljopr. Šum. (Titograd) 31 (2-3): 71-96. Trina j stić , I., 1985b: Modello balcanico-appenninico della distribuzione altimetrica della vegetazione appartenente alia classe Quercetea ilicis Br.-Bl. Not. Fitosoc. 22:21-30. Trinajstić , I., 1985c: Oromediteranska fitogcografska regija. Biosistematika 11 (2): 83-89. Trinajstić , 1., 1986: Fitogeografsko raščlanjenje šumske vegetacije istočnojadranskog sredozemnog područja - polazna osnovica u organizaciji gospodarenja mediteranskim šumama. Glasn. Šum. Pokuse Pos. Izd. 2: 53-67. Trinaj stić , I., 1986a: Šume dalmatinskog crnog bora - Pinus nigra Arnold subsp. dalmatic a (Vis.) Franco - sredozemnog područja Hrvatske. Poljopr. Šum. (Titograd) 32 (1): 37-48. Tri naj stić, I., 1987: Sintaksonomski pregled biljnih zajednica planine Biokovo. Acta Biokovica 4: 143-174. Trina j stić , I., 1987a: Contributo all´analisi fitogeografica dell´area sud-est alpinodinarica. Biogeographia( Udine) 17:99-112. Trinajstić , I., 1988: O problemu sintaksonomske pripadnosti šuma alepskog bora -Pinus hal epensis Miller u jadranskom primorju Jugoslavije. Glasn. šum. Pokuse 24: 233-245. Trinajstić , I., 1988a: Sintaksonomska analiza termofilnih listopadnih šuma Crnogorskog primorja. Poljopr. šum. (Titograd) 34(2-3):3-l 1. Trinajstić , I., 1988b: Ornomediterrane pflanzengeographische Region. Sauretia (Salzburg) 4: 133-139. Trinajstić, I., 1992: Salici-Myricarietum Moor 1958 (Salicion elaeagni) in the vegetation of Croatia. Thaszia (Košiće) 2: 1-8. Trinaj stić , I., 1992a: A contribution to the phytigeographical classification of the illyrian floral element. Acta Bot. Croat. 51: 135-142. Tri naj st ić, I., 1995: Urwald,Naturwald, Wirtschaftswald ein Vergleich der floristischen Struktur. Sautcriaö: 109-132. T r i n aj s t i ć, I., 1995a: Phytogeographical analysis of the illyrieoid floral element. Acta Biol. Sloven. 41 (2-3): 77-85. Trinajstić, 1., Franjić, J., 1994: Ass. Salicetum elaeagno-daphnoides (Br.-Bl. et Volk 1940) M. Moor 1958 (Salicion elaeagno) in the vegetation of Croatia. Nat. Croat. 3(2): 253-256. Trinajstić, I., Franjić, J., Samardžić, I., Samardžić , J., 1996: Fitocenološkc značajke šuma sladuna i cera (as. Quercetum frainetto-cerris Rudski 1949) u Slavoniji (Hrvatska). Šum. list. 120(7-8)305-321. Vukelić , J., 1990: A supplement to the research on the sessile-flowrwed oak and black pea phytocoenosis ( Lathyro-Quercetumpetraeae Horvat) 1938)1958) in north-west Croatia. Annales Fore- stales 16(2):23-38. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 27 <-- 27 --> PDF |
I. Trinajstić: F1TOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KLIMAZONAI.NE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10, (XXII (1998), 407-421 Vukelić , J., 1991: Synökologoische Characterisie-Quercetum). Acta Bot. Acad. Sei..Hung. 3: 401rung und syntaxonomische Einornung von Car-424. pinion-Gesellschaften Nordkroatiens. Phytocoe- Zukrigl , K., 1970: Zusammenhänge zwischen Stannologia 19(4): 519-546. dort, Vegetation und Bestandstruktur in UrwaldVukelić,.!., 1991a: Šumske zajednice i staništa hrasbeständen verschidener Ausbildungen des Abi ta kitnjaka (Quercus petraea Liebl.) u gorju sjeeti- Fagetum in Österreich. Akad. nauka Umj. verozapadne Hrvatske. Glasn, šum. Pokuse 27: BiH Radovi 15(4): 47-59. 1-82. Zukrigl , K., 1988: Die montanen Buchenwälder der Walter, H., Straka,H., 1970: Arealkunde. Einfüh österreichischen Südalpen (Karawanken und rung in die Phytologie 3(2). Stuttgart. Karnische Alpen). Sauteria (Salzburg) 4: 11-16. Wendwlberge-Zelinka,E., 1952: Die Vegetation Zukrigl, K., Eck hart, G., Nat her, I., 1963: Stan- der Donauauen bei Wallsee. Wels. dortskundliche und waldbauliche UntersuchunWraber , M., 1960: Fitocenološka raščlanitev gozdne gen in Urwaldresten der niederösterreichischen vegetacije v Sloveniji. Zbornik ob 150 letnici bo-kalpalpen. Mitt. Forstl. Bd. Vers. Anst. 62: 1taničnega vrsta v Ljubljani: 49-94. 244. Wien. Wraber , M., 1964: Vegetacija slovenskegabukovega Zupančič , M., 1982: Die Fichtenwälder in der Ar gozda v luči ekologije in palinologije. Biol. beiten von V. Blečić. Glas. Republ. Zavoda Zašt. Vestn. (Ljubljana) 12: 77-95. Prir. Titograd 15: 179-195. Wuljf, E. V, 1944: Istoričeskaja geografija rastenij. Zupančič , M., 1982a: Smrekovi gozdovi Evrope in Moskva - Leningrad. balkanskega poluotoka IL Biol. Vestn. (Ljublja- Z 61 y o m i, B., 1957: Der Tatarenahorn - Eichen Löss-na)30(l): 171-188. wald der Zonalen Waldsteppe (Acereto tatarici- SUMMARY: The basis of the primary plant cover of Republic Croatia is made up of the forest vegetation which in terms oftheplantgeography belongs to two large forest regions - Mediterranean vegetational region and the Eurosiberian- Northamerican forest region and to its European subregion. The boundary between the said regions passes over the coastal slope of the Dinaric Alps and is on the contact between the thermophilous oak and beech forests. Due to the developed orography, the forest vegetation is differentiated into vertical vegetational belts and horizontal vegetational zones. The Mediterranean region is divided into the Mediterranean-littoral and Mediterranean- montane vegetational belts. The Eurosiberian-Northamerican region and within it the European subregion is divided into the European-planar, Europeancollin, European-montane, European-altimontane, European-alpine and European- adalpine vegetational belts. As a rule, for each vegetational belt one particular woody species is characteristic as its basic forest vegetation edificator (Pinus halepensis, Quercus ilex, Q. pubescen, Q. virgiliana, Q. robur, Q. petraea, Fagus sylvatica, Abies alba, Picea abies, Pinus mugo). Depending upon the lithological stratum, within every such unit the carbonate and silicate series can be distinguished. The forest vegetation of the carbonate series shows more or less endemic Adriatic or Illyrian character and that of the silicate series the central European boreal character. For each series within one vegetational belt or zone there is usually one characteristical and according to its distribution dominating forest association. |