DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2001 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Zona gnježdenja šljuka proteže se od Artičkog polarnog kruga do južnog Mediterana (Madera, Kanarski otoci, Azori, Kavkaz i Himalaje). Zone prezimljavanja nalaze se uzduž atlanskih obala u mediteranskom bazenu na obalama Crnog mora, južnoj Aziji do 10. paralele i u sjevernoj Africi do oko 30. paralele. Italija se nalazi na južnoj granici gnježdenja (alpski predjel) i predstavlja važnu zonu preleta i zimovanja. Staništa za gnježđenje šljuka pretežito su listopadne šume, na nadmorskoj visini koja ovisi o geografskoj širini. Gustoća donjeg sloja, prisutnost glista i ostale mikrofaune u tlu predstavljaju važne čimbenike za izbor mjesta za gnježđenje. U Italiji su pronađena gnjezda na nadmorskoj visini od 300 do 1600 m, posebice u vlažnim listopadnim šumama. Staništa za prezimljavanje u Italiji su područja obale i otoci gdje prevladavaju mediteranske makije. Manje su interesantna područja s visokim podrastom jer sprječavaju kretanje šljuka i ograničavaju razvoj mikrofaune. Teže je definirati optimalna staništa za zaustavljanje šljuka prilikom preleta. To su uglavnom niže i vlažne šume s otvorenim područjima ili blizinom pašnjaka zbog prisutnosti glista i ostale mikrofaune. Važno je da se u tom razdoblju tlo ne zamrzava. Šljuke radi svog specifičnog metabolizma moraju uzimatu hranu danju i noću, izuzev ženke za vrijeme leženja na jajima. Pored glista, šljuke se hrane insekti ma, larvama, stonogama, paucima i moljcima te u manjoj mjeri sjemenkama, bobicama i korjenčićima. Jesenski prelet u Italiji počinje krajem listopada i traje cijeli studeni. Šljuke koje lete preko Italije gnijezde se uglavnom u Finskoj i Rusiji, stoje dokazano prstenovanjem. Šljuke su vjerne svojim selidbenim pravcima i mjestima zimovanja. Proljetni prelet počinje polovicom veljače i traje do kraja travnja, ovisno o vremenskim prilikama. Istraživanja su vršena u toku tri godine pomoću talijanskog psa ptičara (Spinone) metodom poentiranja njihove prisutnosti (markiranje šljuke, izmetine, tragovi i rupice od uboda kljuna u tlo). Pomoću dobivenih podataka ustanovljeno je da šljuke gotovo dvostruko preferiraju područje gdje se vrši ispaša, zbog glista i drugih životinjica, zatim doline potoka i vlažne šume listača s otvorenim površinama. Najmanji broj šljuka nađen je u šumi crnog bora, gdje one ne mogu naći hranu zbog debelog sloja suhih iglica. Ova istraživanja potvrdila su rezultate koji su ustanovljeni u prethodnom istraživaju i sigurno upućuju na to da bi bilo potrebno povećati pašarenje i dozvoliti ga na do sada zabranjenim površinama da se zaustavi širenje Brachipodium pinnatum koji negativno djeluje na mikrofaunu tla. Frane Grospić, dipl. ing. NESTAJANJE SUMA U VENEZUELI Unatoč mnogobrojnim upozorenjima znanstvenika i prosvjedima raznih organizacija za zaštitu prirode širom svijeta, šume se i dalje nekontrolirano i prekomjerno sijeku u nekim dijelovima svijeta, posebno u tropskim krajevima Južne Amerike. O nestajanju šuma u Venezueli nedavno je objavljen članak u ediciji BIODIVERSITY; THE JOURNAL OF LIFE ON EARTH 2 (2) 2001. Autor je Julio Cesar C e n t e n o, profesor na sveučilištu Universidad de los Andes u Meridi (Venezuela). Članak preveden s engleskog donosimo u cijelosti. Uništavanje šuma u Venezueli nastavlja se u alarmantnom opsegu. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća venezuelske su se šume sjekle prosječno na površini od 245.000 ha godišnje (FAO, 1988). U osamdesetim godinama uništavanje se dramatično pojačalo, dosegnuvši prosjek od 600.000 ha godišnje (FAO; 1993). Samo u tom desetljeću uništeno je je 6 milijuna hektara šuma, koliko iznosi površina Kostarike. U svojoj posljednjoj procjeni stanja svjetskih šuma (FAO, 1977) organizacija Ujedinjenih nacija FAO potvrdila je da su između 1990. i 1995. godine šume Venezuele nestajale brzinom od 500.000 ha godišnje svake minute po jedan hektar. Venezuela je tako postala jednom od zemalja s najvećim uništavanjem šuma u Latinskoj Americi. Stupanj deforestacije od 1990. do 1995. godine (1,1 %) bio je dvostruko veći od onog u Brazilu i Kolumbiji ili trostruko veći od onog u Peruu (FAO, 1997). Prema podacima Ministarstva okoliša sadašnje nestajanje šuma u Venezueli prelazi 2,8 % godišnje (Hoja AmbientalNo 5 - March 1997, Department of Environmental Education). To bi bilo jednako gubitku od 1,3 milijuna hektara godišnje. Venezuela bi prema tome spadala među zemlje s najvišim stupnjem deforestacije u svijetu, što bi za naciju trebao biti znak za uzbunu. |