DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 75     <-- 75 -->        PDF

je trebalo dopustiti jahanje, planinarenje, plivanje, vožnje čamcima, pecanje i zimske sportove, kao i graditi muzeje, postavljati izložbe te poticati druge aktivnosti koje bi podigle obrazovnu vrijednost nacionalnih parkova.
Planom se također nastojalo usmjeriti daljnje širenje parkovnoga sustava. „U izradi projekata novih parkova, treba težiti pronalaženju krajolika vrhunske i osobite kvalitete ili neke prirodne osobine tako izvanredne ili jedinstvene, koji bi bili od nacionalnoga interesa i značenja“, navodi se u planu. „Sustav nacionalnih parkova koji je sada osnovan, ne smije se sniziti u standardu, dostojanstvu i prestižu uključivanjem područja koja ne zadovoljavaju najviše zahtjeve.“
Prva prinova nove državne agencije bio je nacionalni park Mount McKinley na Aljasci, osnovan 1917. godine da bi se zaštitio divlji životinjski svijet najveće sjevernoameričke planine. Nakon njega, 1919. godine osniva se veličanstveni nacionalni park Grand Canyon koji je obuhvatio i spomenik prirode Grand Canyon do tada pod upravom Šumarske službe. Do 1933. godine osnovani su i mnogi drugi nacionalni parkovi, a velika je većin njih (poput Grand Canyona) obuhvatila i prijašnje spomenike prirode.
Kroz 1920-e, sustav nacionalnih parkova je, u stvari, bio sustav parkova Zapada SAD-a. Samo je NP Acadia u Mainu ležao istočno od Mississippija. Na Zapadu SAD nalazili su se spektakularni krajolici, a većina je zemljišta bila u državnome vlasništvu pa nije bilo potrebno kupovati zemljište radi zaštite parkova ili prirodnih spomenika. Međutim, da bi sustav koristio većem broju ljudi te da bi poboljšao svoju poziciju u Kongresu, morao se proširiti istočno. 1926. godine Kongres je odobrio nacionalne parkove Shenandoah, Great Smoky Mountains i Mammoth Cave u području Appalchian, ali je zahtijevao da zemljišta za te parkove budu donirana (poklonjena). Uz pomoć Johna D. Rockefellera mlađeg, i drugih filantropa, federalne su države toga područja postupno pribavile i donirale većinu zemljišta potrebnoga za osnivanje nacionalnih parkova tijekom sljedećega desetljeća.
PETNAEST GODINA FSC® CERTIFIKATA U HRVATSKOJ
Ratko Matošević
Kako je „Hrvatskim šumama“ 17. listopada 2017. obnovljen FSC certifikat, dobra je prilika za rekapitulaciju proteklih 15 godina koliko je FSC certifikacija utjecala na način gospodarenja i odnos prema javnom šumskom resursu u cjelini. Ako se osvrnemo na one prve dane početkom 2000-ih kada su se pojavile prve inicijative za certificiranjem državnih šuma, možemo se prisjetiti da je očekivano dolazilo do određenih otpora. To je bilo i razumljivo, s obzirom na konzervativni karakter šumarstva koje je samom prirodom dugotrajnosti svoga proizvodnog procesa nesklono eksperimentiranju i naglim promjenama. Jedan dio kritika koncepta certificiranja šuma bio je i pomalo ideološkog karaktera, jer se na nju gledalo kao moguću konkurenciju etabliranim sustavima i praksama, kako u znanstveno-stručnom, tako i u operativnom miljeu. No, nama, šumarskim stručnjacima koji su taj sustav trebali implementirati, najveći je izazov bio zadovoljiti odredbe standarda, posebice tamo gdje pojedine komponente nisu bili izgrađene onako kako je to koncept certifikacije zahtijevao. Ako stavimo „ideološke“ komponente na stranu i promotrimo cijeli proces s određenom vremenskom distancom, možemo reći da se certifikacija šuma uvelike uklopila u opći proces modernizacije šumarstva, te je išla ruku pod ruku s tehnološkim i zakonskim promjenama koje su se istovremeno odvijale. Opći trend povećane socijalne i ekološke odgovornosti koji se odvijao početkom ovoga stoljeća, certifikacija šuma je samo ubrzala i olakšala. I bez nje sigurno je da je na primjer standard zaštite na radu u šumarstvu rastao, pa danas možemo reći da je on na znatno višoj razini nego što je tada bio. Također koncepti povećane ekološke odgovornosti kojima je cijelo društvo težilo, sigurno bi i bez certifikacije bili znatno važniji nego u prošlosti. Odgovornosti prema poticanju biodiverziteta, zbrinjavanju otpadnih ulja, korištenju kemijskih sredstava porasle su i slijedom zakonskih promjena utjecanim dijelom i pristupanjem u europske integracijske procese. Cijeli niz odredbi standarda ionako pripadaju dobrim praksama

ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 76     <-- 76 -->        PDF

gospodarenja kojima smo i sami težili (briga za dubeća stabla, šumski red, odnosi s lokalnom zajednicom itd.). Iz toga možemo zaključiti da certifikacija šuma nije ni na koji načina utjecala na naše osnovne zasade šumarske struke, nego samo pripomogla implementaciji suvremenog šumarstva. Iako smo često bili skloni tvrditi da je hrvatska šumarska škola gospodarenja šumama sama po sebi osiguravala i sve ostale ekološke i socijalne usluge, ipak bi bilo pošteno reći da je dominantno obilježje te koncepcije bio njen tehnički karakter, te da nije bilo realno za pretpostaviti da bi neekonomske vrijednosti dobile na važnosti da nije bilo eksternih faktora, u ovom kontekstu i certifikacije šuma. Vrijeme je teklo, uvodile su se nove prakse (ponekad uz malo gunđanja), ali do pozitivnih promjena je došlo, i neke od praksi koje su se uvele pod utjecajem certifikacije šuma postale su normalan dio svakodnevnih šumarskih aktivnosti. Pri tome nisu bili potrebni nekakvi veći ustupci koji bi imali financijske reperkusije za poduzeće, a povećani zahtjevi nisu prouzročili niti neku pretjeranu birokratizaciju svakodnevnog rada.
Naravno, u svečanim prilikama rado spomenemo da je naše gospodarenje šumama u skladu sa strogim međunarodnim standardima, te da smo bili prvi u regiji koji smo stekli pravo na FSC certifikat. Često ponavljana činjenica jest da je certifikacija šumama omogućila našoj drvnoj industriji stalan dotok certificirane drvne sirovine, te da im je tako omogućila komparativnu prednost u odnosu na konkurenciju u okruženju. No, moramo se zapitati koliko je ta prednost pomogla općem razvoju drvnog sektora. Nažalost, danas bi naša drvna industrija mogla ustvrditi slično kao i šumarstvo od prije 15 godina, da je certifikacija šuma omogućila stalan dotok certificiranih poluproizvoda glavnim uvoznicima hrvatskog drva. Konkurentska prednost nije rezultirala daljnjim tehnološkim napretkom drvne industrije, nego samo dodatnoj redistribuciji dodane vrijednosti, koja nažalost sve više završava izvan zemlje. Naš glavni drvni proizvod je i nadalje samo pilanski proizvod, istina, uglavnom certificiran, ali ipak samo poluproizvod. Nedostatak strateškog planiranja u sektoru doveo je čak i do toga da se nije predvidio ni silan rast potražnje za šumskom i drvnom biomasom kao energentom, tako da se čak i ti jeftini proizvodi, koji bi se po svojoj naravi trebali lokalno koristiti, svakodnevno odlaze kamionima u energane u nama susjednim zemljama. Time smo se ne samo lišili jeftinog domaćeg energenta, nego smo i izravno pripomogli (a sebi odmogli) u dostizanju strateških ciljeva supstitucije fosilnih goriva obnovljivima, onako kako nam nalažu obveze sporazume iz Kyota i Pariza. U međuvremenu su se i zemlje u okruženju certificirale, tako da u Bosni i Hercegovini ima više COC certifikata nego u Hrvatskoj, pa slobodno možemo govoriti da postojanje certificirane sirovine više nije naša konkurentska prednost.
Iako bi se moglo zaključiti da je certifikacija šuma postala dio svakodnevice i da više ne predstavlja izazov za državno šumarstvo, ponekad se javljaju paušalne ocjene o tome da nam taj certifikat ne treba, i da on ionako ne postoji niti u jednoj „ozbiljnoj“ zemlji. Iako je s takvim tvrdnjama iluzorno polemizirati, ipak treba upozoriti da bi eventualni trenutačni probici takve odluke koji bi nam omogućili npr. korištenje određenog pesticida, bili znatno zasjenjeni negativnim učincima s katastrofalnim posljedicama za cijeli šumarsko-drvni sektor. Tada bismo ipak mogli govoriti da bi to postala naša konkurentska mana, a ne prednost.