DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2018 str. 87     <-- 87 -->        PDF

usredotočuju se na zaštitu prirodnih i povijesnih značajki uz pažljivo odabrane rekreativne mogućnosti koje pružaju posjetiteljima. Krajnji je cilj prirodu sačuvati ‘‘nenarušenom za uporabu sljedećim generacijama’’. Parkovni su rendžeri uposlenici NPS-a u okrilju Ministarstva unutrašnjih poslova SAD (Depratment of Interior).
Zaštićena se šumska područja, s druge strane, osim zaštitom prirodnih dobara bave i različitim načinima njihovoga iskorištavanja. Pod pojmom višenamjenske uporabe zaštićene šume SAD svojim građanima osiguravaju niz usluga i dobara, uključujući drvne proizvode, ispašu stoke, iskorištavanje nalazišta minerala, te rekreaciju bez ili uporabom različitih tipova vozila. Zaštićenim šumama upravljaju šumski rendžeri, uposlenici Šumarske službe SAD (US Forest Service – USFS) u okviru Ministarstva poljoprivrede SAD (Department of Agriculture).
Zbog svojih različitih namjena, nacionalni parkovi i zaštićena šumska područja imaju i različita pravila ponašanja koje posjetitelji moraju poštivati. Na primjer, u zaštićenim je šumama sportski lov obično dozvoljen, dok je on strogo zabranjen u nacionalnim parkovima. Na šetačke staze nacionalnih parkova ne smiju se voditi psi, dok je to dopušteno u zaštićenim šumama. Motocikli su, na primjer, dozvoljeni u zaštićenim šumama, a zabranjeni u nacionalnim parkovima.
Obje se agencije brinu o očuvanju prirodnih područja. U okviru svoje nadležnosti, obje organizacije nastoje ostvariti što je veći mogući stupanj zaštite prirodnih krajolika.
U slučaju kada nacionalni parkovi neposredno graniče sa zaštićenim šumskim područjima, posjetitelj mora obratiti posebnu pozornost tome gdje se u određenom trenutku nalazi, u kojoj je vrsti zaštićenog područja. Neka aktivnost dopuštena propisima zaštićenih šuma može posjetitelja stajati velike novčane kazne ako je prešao granicu i istu aktivnost nastavio provoditi u nacionalnome parku.
Diljem SAD, čuvari prirodnih, povijesnih i kulturnih bogatstava, bez obzira na raznolikost njihovih naziva, uniformi, razine njihove obučenosti ili porijekla, nalaze se ipak u sličnim situacijama. Rendžer u jednoj agenciji može imati određene dužnosti i radne zadatke, dok u drugoj agenciji ima drukčiji položaj, a radni mu se zadaci razlikuju u određenoj mjeri. Ipak, u profesionalnoj karijeri svakoga rendžera mogu se naći mnoge dodirne točke.
Od prvih čuvara parkova na početku 19. stoljeća u novoj prijestolnici SAD, Washingtonu, preko stvaranja ideje nacionalnoga parka i ustanovljavanja prvoga nacionalnoga parka u svijetu (Yellowstone 1872. godine), osnivanja NPS-a, krovne rendžerske organizacije u SAD, pa sve do danas, američki su rendžeri pioniri posebnoga pristupa zaštiti prirode i zaštićenih prirodnih područja. Tijekom svoje više od 100 godina duge povijesti, stručnjaci NPS, zaljubljenici u prirodu i obični ljudi, ali u najvećoj mjeri rendžeri dali su svoj doprinos oblikovanju rendžerske ideje u mnogim načinima rada na zaštiti prirode. Zbog toga se iz SAD rendžerska ideja proširila na skoro sve kontinente i u mnoge države, koje koristeći se iskustvima američkih rendžera nastoje svojim građanima osigurati uživanje u prirodnim osobitostima države, ali tako da se izvanredne prirodne vrijednosti ne naruše, već da se obzirno sačuvaju za generacije koje dolaze.
ŠUMA ŠUMARUM (ŠUMOVI U POIMANJU ŠUME)
Christian Gallo
Obično nazivamo šumom svako zemljište koje je obraslo šumskim drvećem. Sa strogo stručnog gledišta nije to ispravno, jer svako zemljište na kojemu se uzgaja šumsko drveće ne služi kao šuma, nego može služiti kao perivoj, igralište, sajmište, itd., a na ovakvom zemljištu ne uzgajamo drveće radi dobivanja drveta i drugih nuz-užitaka kao u šumi, nego radi hlada u kojemu odmaramo, igramo, trgujemo itd. Ne možemo nazivati šumom ni zemljišta obrasla šumskim grmljem tj. šikare, koje uglavnom služe kao pašnjaci, a drva iz njih dobivamo vrlo malo. Gornja definicija nije stoga potpuna, jer prave šumske površine ne moraju i nisu uvijek obrasle drvećem, npr. šumske čistine ili nekoliko godina nepošumljene sječine. Tako je davne 1925. u svojoj knjizi Uzgajanje šuma pisao dr. Andrija Petračić. Proteklo je od tada gotovo sto godina (niti jedna lužnjakova ophodnja), a definicija - percepcija šume je bitnija (i zamršenija) nego ikad. Šume su u međuvremenu postale vrlo bitna tema i izvan konteksta proizvodnje visokovrijednih drvnih sortimenata.

ŠUMARSKI LIST 3-4/2018 str. 88     <-- 88 -->        PDF

U još uvijek važećem Zakonu o šumama stoji, da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari. Šumom se smatraju i šumski rasadnici i sjemenske plantaže koje su sastavni dio šume, šumska infrastruktura, protupožarni prosjeci te ostala manja otvorena područja unutar šume, šume u zaštićenim područjima prema posebnom propisu, šume od posebnog ekološkog, znanstvenog, povijesnog ili duhovnog interesa, vjetrobrani i zaštitne zone – zaštitni pojasevi drveća površine veće od 10 ari i širine veće od 20 m. Šumsko je zemljište ono na kojemu se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih obilježja i uvjeta gospodarenja kao najpovoljnije za uzgajanje šuma. U prijedlogu novog Zakona o šumama, koji je po najavama trebao već stupiti na snagu, definicija (članak 5) je složenija, te se sada između ostalog u istoj navode i proizvodnja šumskih proizvoda, ostvarivanje općekorisnih funkcija, uravnoteženi odnosi biocenoze i staništa, ali se i detaljno razdvaja (definira) šuma od šumskog zemljišta.
Definicija šume je jasna, bar naizgled, kontinentalni dijelovi Hrvatske nemaju nikakvih problema s istom, no što je tamo gdje je vrijednost (šumskog) zemljišta dosegla vrijednost suhog zlata, u usporedbi koje je vrijednost najvrjednijeg lužnjakovog sortimenta smiješna? U jednom trenutku novije Hrvatske povijesti iz jedne naočigled jasne definicije što je to šuma/šumsko zemljište, proizišli su krupni problemi u tumačenju iste, toliko krupni da dan danas s vremenskim odmakom od dvadeset osam godina nisu riješeni. Problem je čitav niz godina mirovao poput duha u boci, da bi najzad njegov polagani izlazak podizao entropiju u tumačenju šuma/šumskog zemljišta, građevinskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, izdvajanja šuma/šumskog zemljišta, vlasništva nad šumama/šumskim zemljištem.
Problem je uočen, i to je svakako prvi korak ka njegovom rješavanju, koje neće biti niti jednostavno, niti brzo. U rješavanje istog uključeni su različiti subjekti, uglavnom različitih interesa, oprečnih stavova, proturječnih tumačenja. U svemu navedenom nažalost i šumarska se struka povremeno sagibala i povlačila pred raznim silnicama.
16. listopada 1990. dan je začeća većeg dijela ove problematike, datum je to Izmjena i dopuna Zakona o šumama. Tim je izmjenama i dopunama izvršena pretvorba društvenog vlasništva na svim šumama i šumskom zemljištu koje tada nisu bile u privatnom vlasništvu, odnosno koje su bile u društvenom vlasništvu te je vlasnikom istih određena Republika Hrvatska. Različita tumačenja javila su se za šume i šumska zemljišta koja su se tada nalazila u građevinskom području naselja. Na temelju tumačenja da nije riječ o šumama i šumskom zemljištu samom činjenicom da se nalaze unutar građevinskog područja, pojedini su sudovi dozvoljavali jedinicama lokalne samouprave uknjižbu vlasništva nad predmetnim šumama i šumskim zemljištem. Zaključak jednog od mišljenja starog petnaestak godina Državnog odvjetništva Republike Hrvatske upućenog županijskim i općinskim državnim odvjetništvima (na znanje i određenim ministarstvima) glasio je: „Neovisno od toga je li se nekretnina nalazi u gradu ili u naselju gradskog karaktera ili je prostornim planom određena za izgradnju gradskih objekata ili za javne površine, a šuma je kao što to propisuje Zakon o šumama, vlasništvo Republike Hrvatske od 16. listopada 1990.“ Citirano je mišljenje dostavljeno radi uknjižbe vlasništva Republike Hrvatske, koja za velik broj čestica nije provedena, odnosno ne u korist Republike Hrvatske. Protekom vremena problem je eksponencijalno rastao, jer su jedinice lokalne samouprave na različite načine raspolagale istim – čestice su prodavane ili je na njima izgrađena razna infrastruktura, ili su pak održavane kao urbane šume, ili pretvarane u parkove. Dugo odgađanje rješavanja problema prekinuto je 2012. godine nakon presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske da šume i šumsko zemljište koje se 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno je li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, sukladno Zakonu o šumama postaje vlasništvo Republike Hrvatske. Novonastala situacija rezultirala je mnoštvom tužbi Republike Hrvatske, jer jasno, jedinice lokalne samouprave nisu se htjele odreći prava vlasništva, bar ne nad svim česticama.
No, ne postoje samo problemi u tumačenju šumskog i građevinskog zemljišta (pa time i vlasništva), već i u tumačenju šumskog i poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske. Iako je poljoprivredno zemljište samo po sebi često politici vruć krumpir (pa i trenutačno), nije ono predmet za ove retke. Predmet je samo onoliko koliko iznosi, matematičkim rječnikom, presjek skupova šumskih i poljoprivrednih čestica, odnosno koliko ima čestica koje su obuhvaćene u oba skupa. Taj bi presjek trebao biti prazan skup, odnosno skup čestica šumskog zemljišta i skup čestica poljoprivrednog zemljišta trebali bi biti disjunktni. Naporno se radi na tomu, a pritom je jedan od orijentira bio i Arkod – po definiciji „nacionalni sustav identifikacije zemljišnih parcela, odnosno evidencija uporabe poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj“. U apogeju domišljatosti netko se prije više vremena sjetio da čestice koje su obuhvaćene Arkodom ne smiju biti obuhvaćene programima gospodarenja, no pritom je zaboravio barem dvije činjenice: da je tada, nadam se ne i sada, Arkod bio sustav, između ostalog i lažnih podataka te da su se u Arkodu mogle naći i čestice za koje je temeljem Zakona o šumama sklopljen ugovor o zakupu u svrhu pašarenja. Kasnije, u jednom dopisu Ministarstva poljoprivrede podsjeća se, da je za sve čestice koje se uključuju u šumskogospodarske planove, a koje se u katastru ne vode kao šuma, nužno pribaviti potvrdu Agencije za poljoprivredno zemljište da se iste ne nalaze u nekom obliku raspolaganja sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Kada je već riječ o poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, istaknuo bih još jedan trenutak – Uredba o postupku i mjerilima za osnivanje

ŠUMARSKI LIST 3-4/2018 str. 89     <-- 89 -->        PDF

služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske radi podizanja višegodišnjih nasada. Za sve one čestice za koje je Vlada u svojih deset Odluka dozvolila prenamjenu iz šumskog u poljoprivredno zemljište na temelju navedene uredbe, žalim za onim česticama koje se nisu trebale naći na tom popisu, jer nisu bile ni neobrasle ni obrasle početnim ili degradacijskim razvojnim stadijima šumskih sastojina, kako je to propisivala Uredba koja srećom više nije na snazi. Nažalost, kako to često u našem društvu biva, razne devijacije poput pritisaka, ustupaka, obećanja... odradile su svoje.
Jedan od sljedećih vjernih problema je katastarska kultura čestica, odnosno način uporabe katastarske čestice. Općepoznata je činjenica da katastar nije ažuriran, što znači da ne odgovara stanju u naravi. Prema Zakonu o državnoj izmjeri i katastru nekretnina svaku promjenu na nekretninama koja utječe na podatke upisane u katastar, pa tako i ona o kulturi, nositelj prava na nekretninama dužan je u roku od 30 dana prijaviti nadležnom uredu za katastar uz odgovarajući elaborat. I na tu činjenicu je u jednom od svojih dopisa Ministarstvo poljoprivrede upozoravalo, da društvo Hrvatske šume ima zakonsku obvezu prema kojoj kao nositelj prava na nekretninama – pravo gospodarenja na šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, dužno prijaviti promjene kako je već netom navedeno. Vlastito iskustvo govori mi kako mijenjanje katastarske kulture čestica koje su obuhvaćene programima za gospodarenje šumama/šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske nije jednostavno ni brzo, ali ipak moguće. No, u tim birokratskim putešestvijima usput možete otkriti da je postupanje raznih katastarskih ispostava po istom zahtjevu različito. Isto predstavlja opsežan problem, kojega bi radi sustavnog, ali i bržeg rješavanja, trebalo podići na višu razinu. Problem katastarske kulture ponovo nas vodi u susret poljoprivrednom zemljištu. Stoga u članku 60. Pravilnika o uređivanju stoji „U iskaz površina uvrštavaju se sve površine sukladno članku 4. Zakona o šumama, bez obzira na vrstu uporabe evidentirane u katastru“, ali stoji i sljedeće: “Površine obrasle početnim razvojnim stadijima šumskih sastojina za koje vrsta uporabe evidentirana u katastru nije šuma, a koje se uz gospodarski opravdane troškove mogu privesti poljoprivrednoj proizvodnji, ne uvrštavaju se u šumskogospodarske planove.“ Problem šuma u naravi koje se u katastru ne vode kao takve, u jednom je trenutku kulminirao prilikom uređivanja šuma šumoposjednika, posebno u temperamentnim južnijim krajevima Hrvatske, kada su takve površine bile, ili trebale biti obuhvaćene novim programima gospodarenja šumama šumoposjednika. Slučajevi u kojima šumsko zemljište može postati poljoprivredno, i obratno, definirani su najnovijim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu (i u prijedlogu Zakona o šumama o kojemu se ovih dana raspravlja u Saboru) članak 3. stavak 2 Pojedino zemljište izvan građevinskog područja koje je po načinu uporabe u katastru opisano kao oranica, vrt, livada, pašnjak, voćnjak, maslinik, vinograd, trstik i močvara, a u naravi je zapušteno poljoprivredno zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proizvodnji uz troškove koji su manji od tržišne vrijednosti ili ukupnog iznosa zakupnine kroz cijelo vrijeme trajanja zakupa toga zemljišta, a koje je dio šumskogospodarskog područja može se izdvojiti iz šumskogospodarskog područja sukladno posebnom propisu iz upravnog područja šumarstva, odnosno stavak 6 Pojedino zemljište izvan građevinskog područja, za koje je kao način uporabe u katastru navedeno oranica, vrt, livada, pašnjak, voćnjak, maslinik, vinograd, trstik i močvara, a u naravi je zapušteno poljoprivredno zemljište koje neće biti privedeno poljoprivrednoj proizvodnji, jer su troškovi privođenja poljoprivrednoj namjeni veći od tržišne vrijednosti ili ukupnog iznosa zakupnine toga zemljišta, a sada nije dio šumskogospodarskog područja, može se uključiti u šumskogospodarsko područje sukladno posebnom propisu iz upravnog područja šumarstva. Nakon svega iznesenog bilježim i događaj iz osobnog iskustva. Po prijavi za neovlašteno zauzimanje šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske uredno obuhvaćenim važećim programom za gospodarenje šumama, šumarski se inspektor utvrdivši da se katastarska čestica (u naravi šuma) na kojoj je došlo do neovlaštenog zauzimanja u katastru ne vodi kao šuma, proglašava nenadležnim!
Vratimo li se ponovo definiciji šume i šumskog zemljišta, kampovi su kategorija za koju nije bilo sve jasno i nedvojbeno u kontekstu Zakona o šumama. Kada je riječ o Istarskoj županiji treba naglasiti da je većina kampova uglavnom smještena u prirodnim šumama ili pak na mjestima koja je prethodno šumarska struka pošumila. Postupak izdvajanja i uplate naknade, koji je bio zakonom predviđen i prije 1990. uglavnom nije proveden, pa su kampovi mahom ostali obuhvaćeni programima gospodarenja do dana današnjeg. Kampovi su se našli u žiži interesa i u kontekstu turističkog zemljišta (još jedan problem čije se rješavanje odgađalo čitav niz godina). I na ovu temu će Državno odvjetništvo Republike Hrvatske uputiti mišljenje Ministarstvu poljoprivrede (2015.) i županijskim državnim odvjetništvima (2017.). U mišljenju iz 2015. (koje je doneseno i na temelju mišljenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja) između ostalog stoji „izgradnjom objekata koji su u funkciji kampa (recepcije, sanitarnog čvora i dr.) te međusobnog odnosa izgrađenih objekata i zemljišta koje služi za obavljanje djelatnosti kampa, građenjem je nastala nova stvar – kamp. Što je bolja drvna sastojina unutar izgrađenog objekta, to je u pravilu kamp bolje kategoriziran i poželjnije odredište po korisnike kampa. Stoga smo mišljenja da zemljište obraslo drvnom sastojinom u kampu nije šuma i šumsko zemljište u smislu Zakona o šumama, već je sastavni dio jedinstvene građevine kampa....“. Nadalje stoji da ukoliko se takve nekretnine vode u šumskogospodarskoj osnovi, trebaju isključiti iz iste bez provođenja posebnog postupka za izuzimanje i

ŠUMARSKI LIST 3-4/2018 str. 90     <-- 90 -->        PDF

plaćanja naknade za to. U nastavku i kontekstu ističem Uredbu o osnivanju prava građenja na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske iz 2016. godine, kojom se propisuju postupak i mjerila za osnivanje prava građenja na šumama i na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o. u svrhu izgradnje golf igrališta i kampa, čija je gradnja prema prostornom planu planirana izvan građevinskog područja. Nakon dva mišljenja da zemljište obraslo sastojinom u kampu nije šuma, nakon što se prilikom revizija doista sporne čestice ne uvrštavaju više u programe gospodarenja, postoji uredba koja propisuje kako izgraditi kamp na šumskom zemljištu izvan građevinskog područja, a da pritom zemljište ostane i dalje obuhvaćeno programom gospodarenja!? Neka komentar izostane! Usput budi rečeno Prostorni plan Istarske županije dopušta gradnju kampova, kao i golf terena, isključivo na građevinskom zemljištu. Nakon svega navedenog, doista mi nije poznat doseg predmetne Uredbe.
Granica između je šuma i nije više šuma tanašna je, zahvaljujući članku 51. Zakona o šumama. To je prvi članak imovinsko – pravnih odnosa, te u njemu stoji o izdvajanju čestica iz šumskogospodarskog područja. Gotovo u svakim izmjenama i dopunama Zakona mijenjao se predmetni članak, čak je 2008. dodan članak 51a. Izdvajanje postaje vrlo važan moment u šumarstvu, skoro toliko da bi se i zakon mogao zvati Zakon o izdvajanju šuma i šumskog zemljišta. Na tom tragu u posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o šumama 2014., u članku nad člancima, 51. stoji da „šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske koja se Prostornim planom proglase građevinskim područjem, izdvajaju se iz šumskogospodarskoga područja Republike Hrvatske danom stupanja na snagu Prostornog plana kojim su uključene u građevinsko područje“. Dakle, izdvajanje se događa bez ikakvog rješenja, metodom automatizma i prije nego se zna tko i što gradi na novoproglašenom građevinskom području, ili kako stoji u službenom obrazloženju posljednjih izmjena i dopuna zakona, uveden je potpuno novi postupak izdvajanja šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, a sve u svrhu privlačenja novih investitora s kvalitetnim investicijskim projektima. Kako nadalje stoji u istom članku još uvijek važećeg Zakona, izdvojenom šumom ili šumskim zemljištem pravo gospodarenja zadržava osoba koja je imala ista prava prije izdvajanja. Nalikuje mi na stanje ambivalencije – istovremeno je i nije šuma/šumsko zemljište, odnosno de facto je, a de jure nije. Ovaj, za hrvatsko gospodarstvo spasonosni članak, regulira i pravo građenja u svrhu izgradnje prije spomenutih kampova (i golf terena). U najnovijem prijedlogu Zakona o šumama, čije je stupanje na snagu sve bliže, za izdvajanje šuma rezervirana su čitava tri članka (predviđa se i mogućnost izdvajanja „poljoprivrednog“ zemljišta – također već spomenuto), a posebno se naglašava da Ministarstvo rješenjem može izdvojiti šumu i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske iz šumskogospodarskog područja....Izgleda da se spasonosnom članku 51. u postojećem obliku bliži kraj. Tko zna zašto? Pretpostavljam da ćemo čestice koje smo požurili „izdvojiti“ na temelju toga što su se našle u građevinskom području, a na kojima se do sada glede gradnje nije ništa zbilo, uredno uključiti u šumskogospodarsko područje.
Vjerojatno naprijed navedeno ne predstavlja sve probleme u poimanju šuma i šumskog zemljišta, no i ovo je više nego dovoljno. Na kraju naglašavam da su ovi zaključci doneseni isključivo na temelju osobnog iskustva te zaključujem da šume i šumska zemljišta ne uživaju zaštitu kakvu zaslužuju s obzirom na svoju važnost. Iako u Zakonu o šumama i dalje stoji da su šume i šumska zemljišta dobra od interesa za Republiku Hrvatsku te imaju njezinu osobitu zaštitu, šume i šumska zemljišta njezinu zaštitu uživaju manje od potrebnog zbog raznih prijašnjih članaka Zakona o šumama kojima se pogodovalo, kako ga se voli nazivati, krupnom kapitalu, iako se pogodovalo i ostalom, sitnijem, kapitalu. Drugi, nemali, problem leži i u neprovođenju Zakona, nedostatnog nadzora nad primjenom istog, a što se u konačnici reflektira u općem stavu prema šumama. A taj se stav, primjerice, izvrsno da iščitati kroz nikad manje autoritativnu lugarsku službu ili pak u raznim sudskim presudama (za nedopuštene radnje u šumama i šumskim zemljištima) koje su često nalikovale persiflažama. Kako se veći dio navedenih problema odnosi na priobalno, krško šumarstvo, koje se i unutar struke uvijek smatralo drukčijim šumarstvom, što u konačnici i je, ali ne manje vrijedno, nažalost i sama struka mogla je učiniti znatno više u rješavanju, ali i sprječavanju predmetnih problema. No, s obzirom da su neki od problema detektirani i na najvišim državnim razinama, za očekivati je da će u skoroj budućnosti biti i riješeni. Dakako, nadam se ne na štetu šuma i šumskog zemljišta.