DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 89     <-- 89 -->        PDF

SVJETSKI DAN ŠUMA – ŠUMSKI PLODOVI
Ivo AŠČIĆ
Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 2012. odlučeno je da se 21. ožujka svake godine obilježava Svjetski dan šuma. Jedna je to od najvećih šumarskih manifestacija u svijetu u čiju je organizaciju i sudjelovanje uključeno na tisuće građana, neizravno i milijuni stanovnika planeta Zemlja. Ima za cilj podići svijest o važnosti šuma i njihovoj vitalnoj ulozi u iskorjenjavanju siromaštva, održivosti okoliša i sigurnosti hrane. Šume čine trećinu površine Zemlje i osnovno su stanište milijuna biljnih i životinjskih vrsta, bitan su izvor čistog zraka i vode te igraju ključnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena. Isto tako, više od 1,6 milijardi ljudi izravno ovisi o šumi, bilo da je riječ o hrani, energiji, lijekovima i sl.
Vrlo važnu ulogu u zaštiti šuma imaju i UN-ovi Ciljevi održivog razvoja do 2030. Svrha im je očuvanje i vraćanje u prvobitno stanje kopnenih ekosustava, kao što su šume, močvare, sušni tereni i planine do 2020. godine. Promoviranje održivog upravljanja šumama i zaustavljanje krčenja šuma navodi se u 15. cilju: Očuvanje života na zemlji.
Svjetski dan šuma obilježava se u cijelome svijetu na različite načine, koristeći raznovrsna sredstva komuniciranja.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 90     <-- 90 -->        PDF

Jedan od načina prijenosa poruka su poštanske marke. One uz pomoć poštanske mreže, najraširenijeg komunikacijskog kanala i filatelije kojom se bave milijuni ljudi diljem svijeta šalju svoje poruke, čak i na udaljene oceanske otoke. Na ovogodišnji Svjetski dan šuma, hrvatski nacionalni poštanski operataor izdao je tri različite marke u seriji hrvatska flora. Motivi maraka, zahvaljujući likovnom uratku Sabine Rešić, prikazuju borovnicu (Vaccinium myrtillus L.), drenjinu (Cornus mas L.) i pitomi kesten (Castanea sativa Mill.).
Sve marke su tiskane u državnoj tiskari AKD u Zagrebu, koja je od 1992. nominirana za izradu svih sigurnosno zaštićenih dokumenata Republike Hrvatske kao što su osobne iskaznice i putovnice. Nominalna vrijednost svake marke je 3,10 kn, a spomenuta nominala odgovara vrijednosti poštarine za pismo mase do 50 g i za razglednicu u unutarnjem poštanskom prometu. Naklada ovih maraka je 100.000 po motivu tiskanim u arcima, uvećano za 20.000 po motivu u karnetima. Osim toga, izdana je i prigodna omotnica prvog dana (FDC) te tri maksimum-karte. Stručni višejezični tekst koji prati najnoviju hrvatsku floru na poštanskim markama potpisuje dr. sc. Vanja Stamenković, stručni savjetnik iz Botaničkog vrta PMF-a iz Zagreba.
Borovnica
Borovnica (engl.: Bilberry, European blueberry; njem.: Heidelbeere, Blaubeere, Moosbeere; franc.: Myrtille, Airelle; tal.: Mirtillo nero) nizak je listopadni grm iz porodice vrjesova, s malim listovima i blijedoružičastim cvjetovima. Razgranjeni grm može biti visok i do 60 cm. Plod je jestiva, slatka i sočna kuglasta boba široka do 1 cm, tamnoplave boje s vidljivim ostatkom čaške na vrhu. Dozrijeva od srpnja do rujna. Obična borovnica rasprostranjena je u šumama diljem Europe sve do Kavkaza te u sjevernoj Aziji. U 19. stoljeću udomaćena je u dijelovima Kanade i SAD-a. Samoniklo raste na kiselom, vlažnom i humusnom tlu u kojem nema vapnenca, najčešće u skupinama, kada prekriva veće površine. U Hrvatskoj je česta u šumama pitomoga kestena, hrasta kitnjaka, bukve, smreke i bora. Može se naći u Lici i Gorskom kotaru, ali i na Papuku, Medvednici, u Samoborskom gorju i na Žumberku.
Zreli plodovi sočni su zbog visokog sadržaja vode, a obiluju mineralima i vitaminom C. Koriste se za spravljanje slastica, marmelada, kompota, sokova, voćnih jogurta, krema, likera i slatkih vina. Osim za jelo, plodovi su korišteni i za bojenje tkanine, posebice u srednjem vijeku: crveni sok tamni na zraku i prikladan je za bojenje vune i pamuka. Od 19. stoljeća sok se dodaje vinima za postizanje voćne arome i intenzivne crvene boje. Kao prirodno bojilo koristi se i danas, najviše u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Brojna su ljekovita svojstva plodova i listova borovnice. Još od doba starih Rimljana koristila se za ublažavanje želučanih i crijevnih tegoba te kao lijek protiv kašlja i bolesti dišnih organa. Poput srodne brusnice, i plodovi borovnice sadrže visoku koncentraciju spojeva s protuupalnim i antibiotičkim djelovanjem te su pogodni za liječenje bakterijskih i virusnih upala i kao antiseptik.
Drenjina
Drijen (engl.: Cornelian cherry, European cornel; njem.: Kornelkirsche, Herlitze, Dirndl; franc.: Cornouiller mâle, Cornouiller sauvage; tal.: Corniolo iz porodice drjenovke (Cornaceae) je listopadni oveći grm ili stabalce zaobljene krošnje visoko najčešće do pet metara. Kora debla i većih grana je svijetlo sivosmeđa i ljuskava, dok su izbojci i mlade grane zelenkastosmeđi. 
Plod (drenjina, drenjula) koštunica je dužine do 2 cm, koja sazrijeva ljeti. Zriobom od zelene poprima svjetlocrvenu boju, ali je trpka i neukusna sve dok potpuno ne sazri i postane tamnocrvena. Drijen je prirodno rasprostranjen u središnjoj i jugoistočnoj Europi te zapadnoazijskim zemljama poput Turske i Sirije. Posebice su ga cijenili stari Grci i Rimljani ne samo kao voćku nego i zbog tvrdog drva. U srednjem vijeku drijen se uzgaja uz samostane diljem središnje Europe, a širi se i na sjever te na istok sve do Rusije. Drenjine se od pamtivijeka mogu naći na tržnicama Orijenta, a do 19. stoljeća česte su i u našim krajevima, pa čak i u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Svjetlocrvene drenjine kiselkaste su i trpke dok ne otpadnu sa stabla, a bogate su vitaminom C. Nakon dozrijevanja jestive su kao voće, a od usplođa se spravljaju pekmezi i marmelade, sirupi i osvježavajući napitci, likeri i vina. Drvo drijena čvrsto je, tvrdo i gusto zbog čega tone u vodi. Tvrdo se drvo upotrebljava u tokarstvu, stolarstvu i za rezbarenje. Danas se na Zapadu sadi uglavnom kao uresno stabalce ili grm, posebice jer cvjeta već u veljači i ožujku kada su grane drugih stabala gole. Kultivari koji obilato rađaju velikim plodovima uzgajaju se plantažno poput voćaka u zemljama kao što su Iran i Ukrajina.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 91     <-- 91 -->        PDF

Pitomi kesten
Pitomi kesten (engl.: Sweet Chestnut, Chestnut; njem.: Edelkastanie; franc.: Châtaignier; tal.: Castagno europeo) iz porodice bukovke (Fagaceae) je listopadno stablo guste krošnje koja u pravilu dosegne visinu do 35 metara. Kora mladih grana i izbojaka je glatka, zelena ili crvenkastosmeđa s brojnim svijetlim lenticelama (mali otvori nalik pjegicama ili crticama), a poslije postaje tamno sivosmeđa i uzdužno duboko izbrazdana. List je duguljasto kopljast, šiljastog vrha i krupno nazubljenog ruba, dugačak od 12 do 20 cm i širok od 3 do 6 cm, odozgo tamnozelen, odozdo svjetliji s izraženim žilama, sjajan i polukožast. Kesten cvjeta najčešće tijekom lipnja. Plod je okruglast ili spljošten orah sjajne crvenkastosmeđe boje, a najčešće su po dva ili tri smještena u zajednički bodljikavi ovoj ili kupulu, koja se zriobom na vrhu otvara s četiri zaklopca. Plodovi dozrijevaju u listopadu, a pojedino stablo može dati i do 200 kg uroda! Kesten je raširen po Sredozemlju, na Balkanu, u kavkaskim zemljama, srednje i zapadne Europi te u umjerenim dijelovima Afrike, Azije i Sjeverne Amerike. U Hrvatskoj kesten nalazimo u šumama brežuljkastog pojasa, tj. u gorama središnje i sjeverozapadne Hrvatske te u Istri.
Kesten se uzgajao već od III. tisućljeća prije Krista, no najviše su ga sadili i širili Europom stari Rimljani zbog njegovih cijenjenih plodova. Bogat je vitaminima A, B i C, mineralima poput fosfora i kalija, a obiluje i folnom kiselinom. Jede se kuhan ili pečen ili se od njega spravljaju razna jela i slastice. U narodnoj medicini koristi se za ublažavanje bubrežnih i probavnih tegoba, a djeluje i protuupalno pa se preporučuje osobama koje pate od artritisa i reume. Pitoma kestenovina upotrebljava se kao građevno, stolarsko, brodograđevno, tokarsko i rezbarsko i celulozno drvo te kao vinogradsko kolje. Stabla kestena dugovječna su pa je poznato mnoštvo stogodišnjih primjeraka, a najstarijim se smatra jedno talijansko stablo čija se starost procjenjuje na više od 3000 godina! Kultivari pitomoga kestena, koji se uzgajaju zbog krupnih plodova, kod nas su poznati pod imenom maruni ili maroni. Osobito su cijenjena istarska stabla zbog čega je plod maruna uzet kao logotip Parka prirode Učka.