Šumarski list, glasilo Hrvatskoga šumarskog društva, neprekidnoo izlazi od 1877. godine. Prisutnost vlastitog časopisa u hrvatskoj šumarskoj struci, odlučujuće je za razvoj šumarstva i za razvoj prerade drva u Hrvatskoj. Šumarski list zamišljen je na početku kao staleški, društveni, stručni i razvojno-znanstveni časopis, sa zadaćom da redovito izvješćuje o zbivanjima u vlastitoj udruzi te daje informacije o šumarstvu u našoj zemlji i svijetu. Glasilo je do danas zadržalo dogovoreni ustroj uz znatno povećanje stručnih i znanstvenih napisa.

U više navrata Šumarski list je mijenjao i izgled. U prve četiri godine tiska se dvojezično - hrvatski i njemački, a od petoga godišta samo na hrvatskome jeziku. Za stare Jugoslavije tiska se izmjenično latinicom i ćirilicom, ali je svega nekoliko brojeva tiskano ćirilicom. Značajno obilježje časopisa je njegovo neprekidno izlaženje. Ono nije nikada prekinuto, ni za Prvog ni za Drugoga svjetskog rata, a niti za Hrvate u politički teškim danima u doba Austro-Ugarske Monarhije te kraljevske i komunističke Jugoslavije.

U razdoblju od 1846. do 1876. godine, dakle od osnivanja Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva do prvoga broja Šumarskoga lista, šumarski pisci u Hrvatskoj javljaju se u časopisu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva "List mesečni", a kasnije u šumarskome godišnjaku Trudovi.

Godišnjak Trudovi prvijenac je hrvatskoga stručnog pa i staleškog tiska. Tek 1876. počinje izlaziti "Liječnički viestnik", a već početkom sljedeće 1877. godine, izlazi prvi broj Šumarskog lista. Prema Društvenim pravilima list uređuje Upravljajući odbor, a u zbilji ga uređuje društveni tajnik. Tako je i prvi broj uredio i za tisak pripremio tajnik Vladoj Köröškenji, koji nažalost prvi broj Šumarskog lista nije vidio jer je obolio i umro 2. prosinca 1876. godine. Nasljedio ga je Mijo Vrbanić, koji je obavljo uredničku dužnost do 1880. godine.

Šumarski list je vrlo ažuran u praćenju društvenih zbivanja udruge. Bilježi se svaka skupština, svi sastanci upravnih odbora i drugi stručni društveni skupovi. Skupština se, u pravilu, sastoji iz dva dijela - društvenoga i stručnog. Stručni je dio posvećen aktualnoj problematici struke, a predavači su poznati stručnjaci bilo iz šumarske prakse ili pak profesori Križevačkoga šumarskog učilišta, a kasnije Kraljevske šumarske akademije i Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Velika je pozornost dana staleškim pitanjima. U časopisu se prati mjesto službovanja članova i sve promjene kod pojedinaca tijekom radnoga vijeka. U listu se donose i popisi članova Društva, koji se u početku dijele na utemeljitelje, začasne i podupirajuće članove, zatim članove prvoga razreda u koje pripadaju šumari sa završenim Križevačkim učilištem, Šumarskom akademijom u Zagrebu i šumarskim fakultetima u svijetu, a kasnije u Zagrebu. U članove drugoga razreda svrstano je šumarsko pomoćno osoblje.
U prvih desetak godina izlaženja časopisa, urednici nastoje pronaći suradnike i pisce članaka. Tako urednik Kesterčanek, u prvome broju Šumarskoga lista 1883. godine moli za suradnju, pa između ostaloga piše: "I tako za one, koji ne će s nama da rade, a ipak su članovi našega družtva, nejma razložnog ispričanja. Nejma tim više štoje uredničtvo svako doba pripravno primati članke, ma kojim jezikom pisane, samo da su vrstni".

Vladoj Köresköny (1845 - 1876), županijski nadšumar, prvi tajnik Hrvatsko slavonskog šumarskog društva 1876. godine, urednik prvog broja Šumarskog lista.

Kao dugogodišnji urednik časopisa, moram napomenuti kako slične apele šaljemo i danas našemu članstvu, što govori kako se stanje u proteklih 120 godina nije bitno popravilo, uz napomenu da znanstvenih članaka ima dovoljno.

Poticaj za razvoj struke, u prvome redu za razvoj vlastitoga školstva, s nadom da bude što više domaćih stručnjaka, došao je zbog sve većega korištenja slavonskih hrastika u drugoj polovici prošloga stoljeća. Poslije sječe lužnjakovih prašuma u Slavoniji, Posavlju i Podravini koja traje od 1850. do 1900. godine hrvatski šumari morali su obnoviti preko 100.000 ha nizinskih šuma. Taj posao obavljen je vrlo korektno, što se i vidi iz današnjega sastava srednjedobnih nizinskih šuma u Posavlju i Podravini te u Podunavlju. Spomenute sastojine odlikuju se prirodnim sastavom i stablima visoke tehničke vrijednosti. Hrvatska šumarska struka se u potpunosti, tijekom gospodarerija, koristila postulatom potrajnosti. Cilj je bio podići kvalitetnu šumu a što je zapravo trud za generacije koje tek dolaze.

U borbi za ostvarenje ovih težnji ističe se budući predsjednik Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, šumar Ante Tomić, Vinkovčanin; koji daje prijedloge za unapređenje šumarske službe u Krajini, a što se odnosi na povećanje broja zaposlenih u šumarstvu te veću stručnost kadrova u krajiškim šumskim uredima. Uz Tomića se kao promicatelji šumarstva ističu Šporer i Kos, koji su zajedno s Tomićem za vrijeme domoljubnoga buđenja u Hrvatskoj, tijekom Ilirskoga preporoda, uspjeli okupiti hrvatske šumare kako bi se zaustavio odljev novca iz šumarstva u Beč i Budimpeštu, odnosno kako bi se za obnovu šuma uz primjenu dotadašnjih dostignuća šumarske znanosti i osigurala sredstva.

Ova težnja urodila je plodom, osnovano je Hrvatsko šumarsko društvo, Šumarsko učilište u Križevcima 1860. godine, Šumarska akademija 1898. Sva značajnija zbivanja u šumarstvu pomno se bilježe u Šumarskome listu. Pri tome se u prvih 25 godina izlaženja časopisa ističu urednici Mijo Vrbanić (1887-1880), Fran Ž. Kesterčanek (1881-1886), Mijo Vrbanić (1887-1881), Vatroslav Rački (1892 i 1893), Vilim Dojković (1894), Vatroslav Rački (1895) i Josip Kozarac (1896-1898).
Najviše clanaka napisano je o obnovi šuma, o procjeni stabala te o trgovini drvom. Svojim člancima osobito se isticao hrvatski književnik i šumar Josip Kozarac, čije su rasprave o obnovi nizinskih šuma i danas stručno aktualne.

U razdoblju od kraja 19. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća, u šumarstvu Hrvatske pojavljuje se potreba za osuvremenjivanjem šumarskog zakonodavstva, te obnova nizinskih šuma poslije sječa lužnjakovih sastojina ili zbog sušenja njegovih stabala. Sušenje hrasta lužnjaka pojavaje koja se često spominje u prošlome stoljeću kao i početkom ovoga stoljeća. To je problem koji zapravo ne silazi sa stranica Šumarskoga lista u ovome stoljeću. Više od 100 autora pisalo je o tome problemu, a koji je u svezi s gotovo svim šumarskim disciplinama, posebice s uzgajanjem i zaštitom šuma. Među piscima članaka o hrastu lužnjaku ističu se: Kozarac, Petračić, Metlaš, Rukavina, König, Ostojić, Perušić, Manojlović, Jošavac, Ugrenović, Kovačević, Marković, Anić, Vajda, Androić, Spaić, Klepac, Dekanić, Rauš, Matić, Prpić, Glavaš, Seletković, Jureša i dr.
Poslije hrasta lužnjaka po obimu napisa dolazi krš. O problematici krša piše Wessely već u broju 2 prvoga godišta. Ovaj više gospodarski nego li šumarski problem, punio je, također, stranice Šumarskoga lista kroz gotovo sva godišta. Uz Wesselyja u napisima o kršu ističu se: Majnarić, Ettinger Zikmundovsky, Mabohan, Bona, Guttenberg, Kosović, Petračić, Kauders, Balen, Beltram, Marinković, Horvat, Giperborejski, Piškorić, Klepac, Vajda, Vidaković, Meštrović, Šafar, Potočić, Regent, Ziani, Anić, Matić, Rauš, Tomašević, Ivančević i dr.

Pitanje hrvatskoga krša i danas je podjednako zamršeno kao i 1877. godine. Tehnologije njegova pošumljavanja su rješene, a izvori financiranja nikakvi. Hrvatsko šumarsko društvo u razdoblju od 1939. do danas u više je navrata samo ili s drugim šumarskim institucijama organiziralo savjetovanja o problemima krša. Šumarski list je putem anketiranja pokušavao riješiti ovaj problem (Šum. list 1948), a i kasnije kroz savjetovanja o kršu (Šum. list 1955, 1959, 1966. 1978), ali bez značajnijih uspjeha.

Jedno daljnje područje šumarstva koje je pored uzgajanja i zaštitu šuma odlučujuće za razvoj struke, je uređivanje šuma. Nema ni jednoga godišta Šumarskoga lista u kojemu se ne pojvaljuju napisi iz ove specijalnosti. U tome području se ističu: Barišić, Danhelovsky, Koča, Kesterčanek, Kozarac, Tomić, Radošević, Majnarić, Miletić, Nenadić, Plavšić, Klepac, Meštrović, Pranjić, Križanec i dr.
Urednici Šumarskoga lista su od 1889. do danas: Ivan Partaš, Fran Žaver Kesterčanek, Antun Kern, Bogoslav Kosović, Andrija Petračić, Milan Marinković, Aleksandar Ugrenović, Antun Levaković, Petar Prpić, Josip Balen, Milan Anić, Zlatko Bunjevčević, Roko Benić, Josip Šafar, Milan Androić, Duro Knežević, Vjekoslav Cvitovac, Zvonimir Potočić i Branimir Prpić.

Uredništva Šumarskoga lista nastojala su, koliko je to bilo moguće, objavljivati napise iz svih šumarskih disciplina, do pojave časopisa "Drvna industrija" (1950) i iz područja prerade drva.
Ovdje posebno želimo naglasiti kako je šumarstvo, a posebno biološke discipline kao što su uzgajanje i zaštita šuma, od svojega početka usko povezano s općom ekologijom bilo u smislu zaštite prirode ili zaštite okoliša. To se posebice odnosi na Wesselyja (Šum. list 1877), Kesterčaneka (Šum. list 1880, 1881), Benakovića (Šum. list 1885) koji svojim člancima razrađuju odnos drveća i njihovih stojbina. Bez dvoumljenja može se ustvrditi, kako je Šumarski list jedan od prvih ekoloških časopisa u nas.

Danas se Šumarski list tiska suvremenom grafičkom tehnikom što omogućuje grafičke i slikovne priloge visoke kakvoće, što je svakako značajno za dobar prikaz šume, odnosno njezinoga biljnog i životinjskog svijeta. Članci se razvrstavaju prema međunarodnoj podjeli (UDK), znanstveni članci imaju međunarodnu recenziju, a radovi Šumarskoga lista citiraju se u međunarodnim sekundarnim časopisima.