NATURA 2000, šume i šumarstvo

Kao rezultat specifičnog geografskog položaja na kojemu se prostiru četiri biogeografske regije Europe, razvitka vegetacije u prošlosti bez glacijalnog prekida te pravilnoga gospodarenja šumski ekosustavi u Republici Hrvatskoj odlikuju se svojom prirodnošću, velikom bioraznolikosti te bogatstvom zaštićenih, rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta na europskoj razini. Kao takvi velika su vrijednost, posebnost i zanimljivost za europske biologe, ekologe, šumare i druge stručnjake te izvor zaštite na nivou ekološke mreže NATURA 2000.
Pri tome je izuzetno važno napomenuti, da uz sve prirodne prednosti, naši šumski ekosustavi ni približno nebi bili takvi bez šumarske struke i znanosti koja već 250 godina gospodari na principima prirodnosti i potrajnosti.
Kolika je vrijednost šuma u Hrvatskoj vidi se i iz sljedećih činjenica. Hrvatska pripada u krug šumovitih europskih zemalja jer je 42% njezina kopna pokriveno šumama, posebno je bogata raznolikim i prirodnim šumama koje se prostiru na 97% šumske površine. Njihov florni sastav ogleda se u flornom sastavu prirodne potencijalne šumske vegetacije, nastale su prirodnim pomlađivanjem ili umjetnim pomlađivanjem po načelima prirodnog pomlađivanja, rastu na šumskim tlima i s njima se gospodari sukladno prirodnoj silvidinamici.
Raznolikost šumske vegetacije u Republici Hrvatskoj je visoka. Biljni svijet izgrađuje približno 4500 vrsta višeg bilja, od čega gotovo polovica raste u opsegu šumske vegetacije. Šumsku vegetaciju tvori nešto više od 100 šumskih zajednica u kojima raste oko 260 drvenastih vrsta. Dendrofloru tvori 75 vrsta. Gotovo 80% šuma je mješovitog sastava.
Šume su jedino obnovljivo prirodno bogatstvo Republike Hrvatske. Međutim, nije svejedno kakve šume obnovom stvaramo, a njegom oblikujemo. Potrebne su nam vitalne, stabilne, produktivne, regenerativno sposobne i prirodne šume koje društvu, okolišu i gospodarstvu pružaju višestruke blagodati koje nazivamo ulogama ili funkcijama šuma.
Šuma optimalno i trajno ispunjava svoje uloge i funkcije ako se s njome pravilno gospodari. Šuma izuzeta iz gospodarenja i prepuštena samoregulacijskim procesima to ne može. Pravilno gospodarenje šumom je potrajno gospodarenje koje održava njezine gospodarske i općekorisne uloge. Šumama u Hrvatskoj se gospodari sukladno načelima zagrebačke škole uzgajanja šuma koja obuhvaćaju: usklađenost šumskouzgojnih postupaka s prirodnom dinamikom i strukturom šumskih sastojina, prirodno pomađivanje, isključenje čistih sječa, njegu šuma s ciljem oblikovanja stabilnih, produktivnih i regenerativno sposobnih šumskih sastojina, višenamjensko, progresivno i potrajno gospodarenje šumama.
Šumarstvo je znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit društva, okoliša i privrede. Zadaća je šumarstva gospodariti i očuvati šume kako bi optimalno i trajno mogle ispunjavati svoju ulogu i pružati mnogobrojne blagodati. Šumarstvo sadrži biološko-ekološku, tehničku i ekonomsku komponentu koje prožimaju šumarsku praksu, obrazovni sustav i šumarsku znanost. Šumarstvo se nije pojavilo iz potrebe za eksploatacijom šuma jer je ta djelatnost čovjeku bila poznata od prve uporabe drva. Šumarstvo se pojavilo zbog straha od posljedica nestanka šuma i potrebe za njihovim očuvanjem uz istodobno racionalno korištenje šumskih dobara.
Šumarstvo je u nas nastalo prije gotovo dva i pol stoljeća. Njegova se povijest ogleda u šumama. Sudeći prema tomu, hrvatsko šumarstvo je tijekom dva i pol stoljetnog gospodarenja šumama opravdalo definiciju znanosti, struke i umijeća gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit društva, okoliša i privrede. Tijekom tako dugoga razdoblja naše šumarstvo nije kao u većini zapadnoeuropskih zemalja uklonilo prirodne šume i degradiralo šumska staništa čistim sječama te potom podiglo umjetne šume. Dogodilo se upravo suprotno. Hrvatsko šumarstvo je doslovce stvorilo današnju generaciju raznolikih i prirodnih šuma.
Sječe u našim šumama planirane su i propisane šumskogospodarskim planovima i programima te imaju šumskouzgojni karakter. Njihov je cilj njegovati i obnoviti šumu, pa je porast drvne zalihe povezan s porastom vitaliteta, kakvoće, produktivnosti i prirodne regenerativne sposobnosti šuma. Pri tome su čiste sječe i danas zakonski zabranjene. Umjesto njih, razvijane su metode prirodnog gospodarenja šumama, uz razdoblje obnove od 30 godina. Osnovni razlog tomu je stresne uvjete svesti na minimum i omogućiti očuvanje ekoloških uvjeta na toj površini. Kada bi se tu vodili ekonomskim principima čista sječa i obnova u kratkom vremenu bila bi najprihvatljivija, no šumarska struka je uvijek ispred ekonomskih principa stavljala ekološke, a to čini i sada.
Zakonskom regulativom od samih je početaka uvedeno potrajno gospodarenje čime je dugoročno sačuvana površina šuma i šumskih zemljišta. U Hrvatskoj je naglašen prirodni pristup gospodarenju šumama. Općenito je kod tog pristupa važna biološko-ekološka komponenta šumarstva. Sagledavaju se i uvažavaju sve sastavnice šumskoga ekosustava. Podjednako su važni biocenoza i biotop. Zagovaraju se gospodarenje autohtonim vrstama drveća, prirodno pomlađivanje i prilagodba šumskouzgojnih postupaka prirodnoj dinamici šume. Ciljevi gospodarenja šumom uključuju gospodarske i općekorisne aspekte te višenamjensko potrajno gospodarenje šumom. Rezultat prirodnog gospodarenja šumama su prirodne gospodarske šume kojima Hrvatska obiluje i to je njezina posebnost pred ostalim
Ovdje treba spomenuti da se sa 80% svih šuma Hrvatske (sve državne šume) gospodari u skladu s FSC principima i to punih 10 godina a certifikat je produljen za još jedan period od 5 godina. To potvrđuje sklad s ekološkim, ekonomskim i socijalnim principima potrajnog gospodarenja.
Godine 1987. u izvješću Our Common Future ili Bruntland report (WCED 1987) prvi je put službeno upotrebljen pojam održivoga razvoja. Taj je pojam ubrzo nakon toga postao geslo i okosnica nove globalne ekološke politike. Međutim, načelo načelo potrajnosti ili održivoga gospodarenja šumama šumarstvu je poznato još od 18. stoljeća. Do danas je ostalo jedini pravi primjer održivoga razvitka (Glavač 1999). Potrajnost je definirana kao korištenje šuma i šumskih zemljišta na način i u takvoj mjeri da se održi njihova biološka raznolikost, produktivnost, sposobnost obnavljanja, vitalnost i potencijal da ispune, sada i budućnosti, bitne gospodarske, ekološke i socijalne funkcije na lokalnoj i globalnoj razini, a da to ne šteti drugim ekosustavima. Načelo potrajnosti u šumarstvo Hrvatske uvedeno je 1769. godine kada je Marija Terezija objavila zakonsku uredbu o šumama na hrvatskom i njemačkom jeziku. Prema Meštroviću (1996), ŠGOP RH (2006) i Čavloviću (2010) površina šuma Hrvatske u posljednjih stotinjak godina ima trend porasta čime je načelo potrajnosti u gospodarenju šumama zadovoljeno. Ukupna drvna zaliha godišnje priraste oko 11 000 000 m3. Godišnje se zahvatima njege i obnove posiječe 8 392 000 m3.
Zaključno možemo reći da ovako visoko vrijednih prirodnih šumskih ekosustava nebi bilo bez sustavnoga gospodarenja na prirodnim principima te da samo daljnje gospodarenje po istim principima može osigurati njihovu opstojnost, vrijednost i sve ono na što se poziva Uredba o ekološkoj mreži Natura 2000.
Ujedno u dobroj vjeri upozoravamo na opasnost isključivanja struke iz upravljanja i gospodarenja ovim područjima u budućnosti, što bi u ozbiljnoj mjeri ugrozilo njihovu opstojnost, da ne spominjemo moguće troškove za državu u slučaju neuspjeha u provođenju mjera zaštite u Natura područjima.
Držimo da je osobito važno iskoristiti period pregovaranja za unapređenje znanstvenih spoznaja o pojedinim spornim područjima te unapređivanjem procesa rasprave oko određivanja granica osobito imajući u vidu regionalne razvojne programe i državnu strategiju razvoja.