| Alojz Crnić |
|
Snivaj pred jasnim pogledom bregova
koji su nosili tvoje izranjeno tijelo
i slušali bolne glasove tvoga osamljenog srca.
Šume i poslije tvoje smrti skupljaju snagu vremena pod rukom sunca,
šume i dalje kroz magle osvajaju vrhunce,
one će i do tebe naići u svečanim ophodima doline.
I dalje se spušta stado s visoravni,
a košenice odlaze blagim kosama,
i cesta ne prestaje putovati u nove pejsaže i druga sela.
Ne opiri se kamenu spomenika
što je pao na tvoju sustalu glavu i grud.
Budi radostan što se nad tobom tako čudesno razgranao brijest
i preko groba padaju tanke sjenke zarđalih križeva
s kojih ugaslocrveni Isus uzaludno vapije u nebo.
Budi sretan što brijest klikće mladosti i životu
na ovom mjestu zaboravljenih tuga,
što su tako radosno razgovorljive lastavice oko crkvenog tornja
i srebrna jata zvonjave se svakodnevno prosiplju na krajolik.
Jer je tvoja smrt
i smrt svih drugih koji ovdje počivaju
jako mala,
dok je sunce tako zastrašno neuništivo
i dok se u blizini događa život.
Smrt je ovdje jedna mala skromna sjeta
kao što tiho šumi sjetna nepokošena trava na grobovima.
Mrkopalj, 12. VIII. 59.
|
|
|
