Hrvatska revija

Naslovnica, DESCRIPTIO CROATIAE

Ivan Šugar

UMIRU LI RIJEČI?
Kritička prosudba hrvatskih naziva za šumu

Predmet obrade su četiri naziva koja se u hrvatskom jeziku najčešće koriste sinonimno. Ivan Šugar pokušao je ustanoviti specifično značenje svakog od njih te ih međusobno raščlaniti.

Isječak zemljovida u mjerilu 1:100 000, list Đakovo iz Velikog atlasa Hrvatske (Mozaik knjiga, 2002) na kojem se pojavljuju toponimi gaj (triput) i gajić

Uvod

Biljni svijet u sklopu živoga svijeta tvori biljno carstvo koje se, u zavisnosti od zemljopisne širine, ali isto tako i od prilika podneblja i staništa na tim prostorima, javlja u različitim tvorbama (formacijama) i razvojnim stadijima. One idu od golih stijena (koje samo izgledaju gole, ali su zapravo obraštene) preko kamenjara, pašnjaka, travnjaka, šibljaka i šikara pa sve do šume. Šuma je biljna tvorba kojoj temeljno obilježje daje drveće. Ona je konačni, završni i najviši stupanj postupnoga razvitka biljnoga svijeta u određenom području i u odgovarajućim klimatskim uvjetima, u kojima najvažniju ulogu imaju toplina i vlaga. U svim područjima u kojima su ti uvjeti ostvareni, progresivni razvitak biljnoga svijeta završava razvitkom šume. Ipak, da bi se područje obraslo drvećem moglo nazvati šumom, moraju biti zadovoljeni još neki uvjeti. Jedan od njih je svojstvo da šuma ima zatvoren sklop, odnosno da postoji kontinuirano iskorištavanje bilo zračnih bilo podzemnih prostora ili, drugim riječima rečeno, da se stabla dotiču bilo krošnjom bilo korijenjem (žilama). Jedno od obilježja šume jest i to da obrašćuje velike površine.
Za obilježavanje površina obraslih drvećem u hrvatskom jeziku su, osim pojma šume, uobičajena još tri naziva, a to su dubrava, gaj i lug, ali ni jedan od njih nije pobliže određen ni objašnjen. Kako navedeni nazivi svoje podrijetlo vuku iz naroda, to me je ponukalo da tim nazivima, koji danas najvećim dijelom žive jedino u literarnim djelima i toponimima, pokušam i u stručnoj literaturi dati mjesto koje im pripada.
Spotičući se nerijetko o četiri navedene hrvatske riječi, uobičajene za površine obrasle drvećem, kojima, na temelju raspoložive građe, nisam mogao dokučiti pravo značenje, prije tridesetak sam se godina bio odlučio pobliže istražiti značenje i smisao tih naziva, te sam se bio upustio i u pisanje članka o tome. Međutim, kako sam, ušavši malo dublje u proučavanje toga nazivlja, utvrdio da je građa o tome vrlo štura i nedostatna i da zbog toga ne će biti moguće na zadovoljavajući način riješiti postavljenu zadaću, rukopis sam odložio za kasnija vremena. Premda pisana građa o tome nije na žalost ni do danas odmaknula mnogo dalje od vremena kad sam se bio upustio u pisanje prvih redaka o tome, ipak sam u međuvremenu prikupio dovoljno podataka i činjenica te smatram da će ovaj članak pridonijeti boljem rasvjetljavanju smisla i značenja toga nazivlja.

Građa
Kao polazišna građa od koje sam krenuo u obradu hrvatskoga nazivlja kojim imenujemo površine obrasle drvećem poslužio mi je opsežni rad F. Kurelca (1870), posvećen upravo toj problematici. Od znatne mi je pomoći pri tome bio i Rječnik hrvatskoga ih srpskog jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (u daljnjem tekstu: Akademijin rječnik ili AR), a naravno da sam se poslužio i u literaturi navedenim rječnicima hrvatskoga jezika te najnovijim šumarskim leksikografskim djelom Lexicon silvestre (Glavač i Glavač 1998). Kao osobito vrijedna, pa i temeljna, građa i izvor za podatke o tipovima šuma diljem Hrvatske, kao i za prosudbu navedenih naziva, poslužile su mi vegetacijske karte Hrvatske koje su većim dijelom u rukopisu, ali je dobar dio i tiskan. One se čuvaju na Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naravno da su mi pri tome od velike pomoći bile i spoznaje do kojih sam i sam došao istraživanjem i višegodišnjom kartografskom obradom biljnog svijeta Hrvatske.

Prosudba hrvatskih naziva za šumu
Dubrava (lat. silva roborea). Prema podacima koje pod natuknicom dubrava donosi Akademijin rječnik, moglo bi se zaključiti da je dubrava isto što i šuma, pa se i kao odgovarajući naziv na latinskom navodi riječ silva. Za vrijeme u kojem je dano takvo objašnjenje za dubravu to je donekle i shvatljivo, premda se iz niza toponima koji su navedeni uz tu natuknicu nazire da se radi o šumama u nižim predjelima, kojima ton daju hrastovi. Ta se činjenica jasno očituje i iz jednoga navoda, uzeta iz Poljičkoga statuta, koji glasi: u dubravi ka rodi žirom (AR, I: 848-849). A upravo riječ žir kao hrastov plod upućuje na to da se radi o hrastovim šumama.
U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002) i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003), natuknica dubrava objašnjava se kao: 1. šuma, šumarak; i 2. dubova (hrastova) šuma. Slično je i u Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje /ur./ 2000). U njemu se dubrava objašnjava kao: 1. šuma, šumarak, gaj; i 2. hrastova, dubova šuma. U najnovijoj šumarskoj leksikografskoj građi, dubrava se objašnjava kao: šumarak, lug, dubrava, fragment šume (Glavač i Glavač 1998), što znači da se lug i dubrava uzimaju kao istoznačnice, što one nisu. Prihvatljivo je jedino objašnjenje pod br. 2 iz spomenutih rječnika hrvatskoga jezika, koje bi trebalo biti na prvome mjestu. Međutim, ostala objašnjenja za dubravu, kao: šuma, šumarak, gaj, lug, fragment šume, nisu prihvatljiva, jer u odnosu na dubravu ne pridonose nikakvom podrobnijem objašnjenju. Isto je tako nepotrebno, a nije ni točno, te šume pobliže objašnjavati kao dubove šume, jer dub danas nije, osim u primorskim krajevima, opća imenica za hrast. Dosad najbolju i najispravniju definiciju dubrave dao je M. Anić. Dubrava je, prema njemu, »listopadna hrastova šuma...« (v. Hrvatska enciklopedija, V: 359, 1945). Iznenađuje da se dubrava kao natuknica ne navodi ni u jednoj poslijeratnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, pa čak ni u Šumarskoj enciklopediji.
Dubrava je jedna od odvedenica od praslavenske riječi dub, koji najčešće znači hrast, ali i stablo uopće. Drugo značenje se danas potpuno izgubilo, premda je ime dub još u drugoj polovici 19. st. bilo predlagano kao opća imenica za stablo, a dubrava pak kao opća imenica za šumu (Kurelac 1870). Ni jedan se ni drugi naziv s predloženim značenjem nisu održali. Razlog tomu vjerojatno je nedovoljno poznavanje imenoslovlja vezanog uz hrastove. U svim naime primorskim krajevima Hrvatske dub je ponajprije narodno ime za hrast medunac (Quercus pubescens) i hrast meduniku (Quercus virgiliana), ali i opće ime za većinu (nepoznatih) listopadnih hrastova, dok se na ostale hrastove koji se u tom području javljaju primjenjuju druga imena, kao što su cer (Quercus cerris), česmina (česvina, crnika, črnika) (Quercus ilex) i oštrik(a) ili komorovac (Quercus coccifera). Zato se, upravo prema imenu dub, naziv dubrava (dumbrova, dumbrava) odnosi isključivo na listopadne šume kojima ton daju hrastovi, i to lužnjak (Quercus robur) i kitnjak (Quercus petraea) u kopnenim krajevima (ovamo se može uvrstiti i sladun, Quercus frainetto, ali on je rijedak u kopnenim krajevima Hrvatske), a u primorskim krajevima na hrast medunac (Quercus pubescens), hrast meduniku (Quercus virgiliana) i potencijalno na hrast sladun, koji se međutim javlja samo u zadarskom zaleđu (Ravni kotari), ali ondje ne tvori šume nego uglavnom samo otvorene šikare.
Toponima, odvedenica od riječi dub, ima u Hrvatskoj vrlo mnogo, i to u kopnenim i u primorskim krajevima, ali i na otocima. Velik dio tih toponima odnosi se na šumske površine, ali se znatan dio odnosi i na naselja, podignuta u hrastovu pojasu upravo krčenjem tih dubrava (lugova, šuma). Tako se prema Velikom atlasu Hrvatske (2002), toponim Dubrava javlja trideset i sedam puta, Dubrava s pridjevkom sedam puta, Dubrave devetnaest puta, Dubravica devet puta, Dubovica šest puta, Dubovac sedam puta, Dumbrova (kraj Labina u Istri) i Dumbrava (južno od Podpićna u Istri) po jedanput. Naravno da na zemljovidima krupnijega mjerila tih mjestopisa ima znatno više nego što ih je u Velikom atlasu Hrvatske.
Mjestopisa dubrava koji se odnose na određene tipove hrastovih šuma ima u cijeloj Hrvatskoj. Takav je mjestopis Dubrava, jugozapadno od Vukovara nedaleko od Mirkovaca, koji se odnosi na šume hrasta lužnjaka sa surim grabom (Carpinus betulus) i cerom, Mala Dubrava (hrastova šuma), južno od Vučedola kraj Vukovara, Dubrava (šuma) u podnožju Ozeblina u Lici, zatim Dubrava, istočno od Kapelne (šire područje Donjeg Miholjca), također lužnjakove šume sa surim grabom, zatim Šiljanovačka dubrava južno od Velike Gorice, koju također tvori hrast lužnjak sa surim grabom, Dumbrava (šuma) južno od Podpićna u Istri, kojoj ton daje hrast medunac, Dubrave povrh Dubrovnika, koje se od Bosanke pružaju prema Gružu, Dubovo brdo istočno od Oskorušna na poluotoku Pelješcu, koje je obrašteno mladom šumom hrasta medunca s crnim grabom, Dubrave, Dubravica, Dubrava na otoku Braču (Šimunović 2004), i dr.
Toponima dubrava koji se odnose na naselja ima mnogo širom Hrvatske. Takvi su Dubrava, danas dio Zagreba, Dubravica u Hrvatskom zagorju, Dubrava na poluotoku Pelješcu, Duba Konavoska i Dubravka na Konavlima, i dr.
U hrastove se listopadne šume ubraja i hrast cer (Quercus cerris), ali čiste šumske sastojine koje tvori taj hrast ne ubrajaju se u dubrave, nego tvore posebnu šumsku tvorbu. U vezi s cerovim šumama i narodnim nazivima kojima su u Hrvatskoj one obilježene, mogao bi se uvesti još jedan naziv za hrastove šume, svojstven međutim isključivo cerovim šumama, a to je – cerje, koji je u pisanoj građi uostalom i potvrđen, premda nije ušao u leksik. U AR cerje se objašnjava kao: mnoštvo cerova, dakle kao cerove šume. Kao potvrda tomu navodi se ulomak iz Planina P. Zoranića: I dubje, hrastje i cerje, drinovje, jelje i borje, medvenim sokom suzite (AR, 1: 49-50). Toponimi s cerom su lako prepoznatljivi jer su svi odvedenice od riječi cer. Tako su toponimom Cerovac obilježeni cerovi lugovi na obroncima Tremzine južno od željezničke postaje Malovan u Lici, toponim Cerovac šuma i Cerovac naselje javlja se na južnim obroncima Kremena u Lici povrh Klapavice, toponim Cerovica s cerovom šumom nalazi se povrh sela Žejane na Ćićariji, istočno od Žminja u Istri postoji više naselja i cijelo područje obuhvaćeno imenom Cere, na kojem je cer obilno zastupljen, sjeveroistočno od Pazina postoji naselje Cerovlje, južno od Samobora postoji naselje Samoborsko Cerje, u Požeškoj kotlini postoji naselje Cernik i Cerovica, Cerna, selo kraj Vrhovina u Lici, Cerovica, Cerovac, sela na slunjskom području, Cerovačke pećine istočno od Gračaca u Lici, i dr. Prema Akademijinu rječniku, u Hrvatskoj ima deset sela pod nazivom Cerje (AR, I, 49-50).
Gaj (lat. lucus nemoralis). To je, prema Akademijinu rječniku, mala šuma, osobito koja je ljudskom radnjom postala ili njom hranjena i gojena te se od nje ima koristi (drva, paše itd.), a može biti i ograđena (AR 111: 89). Jedan od živih primjera takve definicije gaja je Laudonov gaj, koji je svojedobno, na sjeverozapadnom dijelu Krbavskoga polja u Lici, na živim pijescima dao podići austrijski vojskovođa G. E. Laudon. Vjerojatno bi se u Hrvatskoj našao još po koji gaj koji bi odgovarao gornjem objašnjenju iz AR – sličnoga je postanka i sađena crnoborova šuma uz cestu Udbina–Visuć, zvana Gaj ali na većini nalazišta taj se pojam poklapa s pojmom lug ili šuma i po prostranstvu koje zapremaju šumske sastojine na koje se odnosi taj naziv, i po njihovu sastavu, i po načinu gospodarenja, i po njihovu dobnom uzrastu.
U Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (Šonje /ur./, 2000), gaj se objašnjava kao zasađena i uzgojena šuma, a u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002) i Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003) kao: 1. šumica, šumarak, i 2. mlada šuma; lug. Ni jedna od tih definicija nije zadovoljavajuća, osim ako je primijenimo na Laudonov gaj. Gaj je velika ili mala površina obrasla drvećem, koja je nastala prirodno, tj. kao zadnji stadij postupnog razvitka biljnoga svijeta u našim zemljopisnim širinama. Iz gorskih i planinskih područja zasad nije poznat, barem meni, ni jedan toponim s nazivom gaj. Od četiriju naziva kojima danas obilježavamo šumu, gaj je jedini koji se primjenjuje i na ljudskom rukom podignute i uređene manje šumske nasade, kao što je npr. Laudonov gaj, i po tome se svojstvu donekle razlikuje od ostalih triju naziva za isti tip biljnih tvorbi. No takvih je mjesta u Hrvatskoj vrlo malo. Ako se pak radi o velikim površinama koje su zasađene šumskim drvećem, tj. koje su isto tako podignute ljudskom rukom, one se ne ubrajaju u gaj, nego jesu ili će postati – šume ili lugovi.
Prema Velikom atlasu Hrvatske (2002), toponim gaj, sâm, javlja se četrdeset i devet puta. Znatan je isto tako broj toponima u kojima se gaj javlja s pridjevkom.
U Hrvatskoj ima znatan broj mjestopisa s riječju gaj, koji se odnose na površine obrasle drvećem tvoreći prema tome isti oblik tvorbi koje zovemo šumom ili lugom. Mjestopis gaj odnosi se na šume gotovo isključivo u hrastovu pojasu, a to znači u nizinskom, brežuljkastom i nižem brdskom području. Temeljno obilježje gajevima daju hrastovi lužnjak, kitnjak i medunac, a hrastu lužnjaku se u pojedinim gajevima obilno priključuje suri grab (Carpinus betulus), a mjestimično i hrast cer. Ni jedan se mjestopis gaj ne javlja, koliko mi je poznato, u bukovu pojasu, ali u okviru šumskoga područja Mladi gaj na južnim obroncima Papuka sjeveroistočno od Velike u Požeškoj kotlini, dio mjestopisa Mladi gaj, koji se najvećim dijelom odnosi na čiste šume hrasta kitnjaka, pokriva i dio bukovih šuma. Isto tako i dio mjestopisa Ponikvarski gaj na širem području Petrinje, kojemu temeljno obilježje daju hrast kitnjak i suri grab, pruža se, u zavisnosti od izloženosti obronaka, i nad dijelom bukovih sastojina.
Toponim gaj se u velikom broju slučajeva odnosi na šume koje se prostiru na velikim površinama, ali se u nemalom broju odnosi i na naselja i na čistine s kojih je davno iskrčen šumski pokrov. Na šumske se površine odnose toponimi Gaj kod Daruvarskoga Brestovca, Gaj južno od Satnice Đakovačke nedaleko od Đakova, Gajić jugoistočno od sela Potnjani (sjeverozapadno od Đakova), Lipov gaj kod Krajiške Kutinice, sjeverno od Kutine, Popov gaj na Banovini, sjeverno od Dvora na Uni, Deringaj i Tomin gaj povrh Gračaca u Lici (to su najvećim dijelom ostaci hrastovo-grabovih šuma), Rt gaj sjeverozapadno od Novalje na otoku Pagu, Matić gaj nedaleko Krivoga Puta povrh Senja, Zobenički gaj zapadno od Donjega Lapca, Savski gaj, Zelengaj, Borongaj, Gajnice (područje Zagreba), i dr.
Temeljno obilježje najvećem dijelu gajeva daju hrast lužnjak sa surim grabom. Takvi su gajevi Vrbanov gaj nedaleko od Ivanovaca južno od Valpova, Gaj sjeverozapadno od Đakova, u kojem je dobro zastupljen i hrast cer, Vukojevački gaj južno od Breznice Našičke, Gaj sjeveroistočno od Sv. Ivana Žabna, Pašijanski gaj povrh naselja Pašijan na području Garešnice, južno od Velike Trnovitice, Zdenački gaj zapadno od Hercegovca, nedaleko od Velikih Zdenaca, i dr.
Na čiste šume hrasta kitnjaka odnosno na mješovite šume hrasta kitnjaka, u kojima je uz kitnjak najzastupljeniji suri grab, odnosi se toponim Gaj zapadno od Slavonske Požege, nedaleko od Vilić Sela, Stari gaj zapadno od Komareva na Banovini, Zobenički gaj, to je zapravo naselje, ali okruženo nevelikim sastojinama hrastovo-grabovih šuma u kojima je zastupljen i cer.
Ima pašnjaka, dakle površina s kojih je šuma davno iskrčena, ali je mjestopis naravno ostao kao svjedok onoga što je tu nekad bilo. Takav je Blatski gaj južno od Bokanjačkoga blata na zadarskom području.
Riječ gaj zabilježena je u mnogim starim književnim djelima (usp. Kurelac 1870) i u svim starim hrvatskim leksikografskim djelima (v. AR III: 89), a kao odgovarajuća riječ na latinskom navode se sve riječi kojima se na latinskom obilježava šuma, a to su silva, nemus i saltus, npr. u rječniku Gazophyllacium (Belostenec 1740).
Iako se u našoj leksičkoj građi kao odgovarajući latinski izrazi za gaj, uz lucus i nemus, navode još i silva i saltus (usp. Belostenec 1740), ipak prevladavaju riječi lucus i nemus (usp. AR III: 89). I u hrvatskoj se literaturi riječi gaj i lug upotrebljavaju kao istoznačnice, o čemu AR (nav. mj.) donosi primjer: na kojem lug gusti ili gaj jest poresal. Međutim, na temelju onoga što je rečeno u prosudbi tih natuknica, očito je da su ta dva naziva bliska po značenju, ali da nisu istoznačnice.


Laudonov gaj u Krbavskom polju (ustupila Manida Dasović)

Lug (lat. lucus, nemus). Kad bismo riječi lug, a to naravno vrijedi i za riječi dubrava i gaj, prosuđivali prema njenoj današnjoj uporabi i zastupljenosti u botaničkoj i šumarskoj građi, moglo bi se zaključiti da je nestala iz uporabe i da je prisutna samo u književnosti, rječnicima hrvatskoga jezika i staroj pisanoj građi. Ni u jednoj od enciklopedija Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža natuknica lug se čak ni ne navodi. Posebno pak iznenađuje činjenica da natuknica lug nije navedena, pa prema tome ni obrađena, ni u Šumarskoj enciklopediji. Nije stoga nikakvo čudo da je ta, kao i druge natuknice s područja hrvatskoga nazivlja za površine obrasle drvećem, tako šturo i nemušto obrađena u navedenim rječnicima. A samo kratak pogled u 19. st. omogućit će nam da zaključimo da je ona do tada bila živi dio hrvatskoga leksika.
Prema Akademijinu rječniku, značenje riječi lug podudara se sad s riječju gaj, sad s riječju šuma te je u većini primjera teško reći znači li šumu ili gaj. Prema Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje /ur./ 2000), lug je: šuma, šumarak, gaj. Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), lug je 1. šumica, gaj 2. močvarna šuma. Na potpuno isti način obilježen je lug i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003). Nije jasno na temelju čega je lug pod br. 2 označen kao močvarna šuma. Vjerojatno je to izvedeno iz etimologije riječi lug u kojoj se objašnjava da je prvotno značenje bilo »rît, močvarno zemljište obraslo grmljem iz kojega se razvija šuma« (AR VI: 200-202; Gluhak 1993). Nazivi dubrava, gaj i lug odnose se često na tipove šuma koje su tijekom godine poplavljene, ali se ni u jednom slučaju ne radi o močvarnim šumama. Sve su gore navedene definicije šture, bez sadržaja i iz njih se ne može ništa saznati o lugu. Ništa bolje nije lug obrađen ni u novijem šumarskon leksikonu, Lexicon silvestre, u kojem se lug definira kao: šumarak, lug; dubrava, fragment šume; samostojeća grupa drveća i grmlja; [Mala, pretežno od drveća (i grmlja) sastavljena sastojina, najčešće okružena poljoprivrednim površinama, sa zastorom krošanja većim od 30%] (Glavač i Glavač 1998).
Međutim, prema velikom broju toponima zastupljenih u svim područjima Hrvatske, koji se odnose na šumske površine, kao i prema prosudbi tih sastojina, naziv lug obilježava, kao i drugi nazivi za slične tvorbe, izvorno tip starih stabilnih i dinamičnih šuma, koje se prostiru na velikim površinama. Zato je nejasno zašto je taj izraz, i to ne samo zbog značenja šume za čovjekov život nego i zbog prostora koji obrašćuju, praktički nestao iz uporabe, iako je još u 19. st. lug bila živa riječ, uobičajena u svakodnevnom govoru, u botaničkoj, šumarskoj i općoj građi, o čemu postoje i svjedočanstva. Tako je biskup Haulik, prilikom otvaranja Maksimira za građanstvo, naglasio da »ove lugove« predaje javnosti na korištenje (Janeš 2006). Šumarski stručnjak J. Ettinger u svojoj knjizi o drveću i grmlju među ostalim piše: »Hrast lužnjak, orijaško drvo krasna uzrasta, naći je svagdje u Hrvatskoj i Slavoniji po brežuljastih i ravnih šumah, osobito po lugovih i dubravah u Posavini i Podravini, gdje su šume često poplavljene i gdje imade gline pomiješane sa crnicom i laporom« (Ettinger 1890, str.: 1)
Lug je u hrvatskom mjestopisju vrlo raširen pojam, i to bilo sam ili pak s pridjevkom. Sam pojam lug, pretežno sa značenjem velikih površina obraslih drvećem šumskoga sklopa, u Velikom atlasu Hrvatske javlja se dvadeset i sedam puta. Najveći broj takvih mjestopisa nalazi se u hrastovu pojasu, a temeljno im obilježje daju hrastovi lužnjak, kitnjak, sladun (slabo zastupljen u Hrvatskoj) i medunac, kojima su mjestimično primiješani još hrast cer, zatim suri grab (Carpinus betulus) i javor žestilj (Acer tataricum), te jasen (Fraxinus angustifolid) koji često tvori i čiste samostalne lugove.
Najviše lugova ima u nizinskim i brežuljkastim dijelovima Hrvatske. Temeljno im obilježje daje hrast lužnjak, ali im je na staništima s nižom razinom podzemnih voda obilno primiješan suri grab (Carpinus betulus). Taj tip lugova, kojima temeljno obilježje daju ta dva hrasta, javlja se na više mjesta. To su npr. Lug nedaleko od naselja Boćevac sjeveroistočno od Virovitice, Vojnovački lug nedaleko od Habijanovaca, južno od Valpova, Širokopoljački lug i Adimski lug nedaleko od Čepinskih Martinaca, jugozapadno od Osijeka, Lug, jugozapadno od Dugoga Sela, Lug povrh Male Gorice, sjeverno od Petrinje, Bolčanski lug istočno od Farkaševca, na širem području Sv. Ivana Žabna, Žabljački lug južno od sela Žabljaka, na širem području Sv. Ivana Žabna, Obreški lug jugozapadno od Velike Gorice, Čađavački lug istočno od Čađavice, u kojem se javljaju tri tipa lugova, a to su lugovi hrasta lužnjaka i suroga graba, lugovi hrasta kitnjaka i suroga graba i jasenovi lugovi koji također obrašćuju znatne površine, i dr.
Lugovi koje obilježava samo hrast lužnjak također su zastupljeni na više mjesta u nizinskim krajevima Hrvatske. Takovi su npr. Saonički lug na Đakovštini, Lug istočno od Maloga Ravena, uz željezničku prugu Vrbovec–Bjelovar, i dr.
Toponima s nazivom lug koji se odnose na šumske površine ima još mnogo na cijelom prostoru Hrvatske. Takvi su: Lug sjeverno od Koprivničkog Ivanca, koji se odnosi na lužnjakove lugove, zatim Lug, šumsko područje blizu Banskoga Kovačevca u Pokuplju, istočno od Karlovca, pa Lug, šumsko područje sjeverno od Crne Mlake na području Jastrebarskoga, Turopoljski lug, prostrano šumsko područje s lužnjakom, surim grabom, ali i jasenom, južno od Velike Gorice, potom Lug, šuma sjeverno od Nuštra, zatim Lug, šuma jugoistočno od Kapurića u Drenovu klancu na području Otočca u Lici, i dr.
Toponim Lug čest je također i s pridjevkom, pri tom odnoseći se isto tako na šumske površine kao i na naselja. Na šumske se površine odnosi npr. toponim Đakovački lug sjeverozapadno od Đakova, Budrovački lug kraj naselja Budrovci jugoistočno od Đakova, Đurin lug između Čađavice i Čačinaca, i dr. Naselja s toponimom lug ima također mnogo. Takvi su npr. Lug Samoborski, Lug Zabočki, Lug Orehovički, Lug Poznanovečki, Crni Lug (Gorski kotar), Ravni Lug uz cestu Plitvice-Saborsko i dr.
Ono što je posebno zanimljivo uz pojam lug jest činjenica da se odnosi na sve tipove šuma osim na močvarne, bez obzira na to nalaze li se u nizinskom – gdje su ipak najčešći – brdskom ili gorskom području, odnosno da se odnosi na listopadne, ali i na crnogorične šume. Premda je većina toponima s nazivom lug u listopadnom području, i to gotovo isključivo u hrastovu pojasu, dva se toponima odnose i na crnogorične šume, i to na smrekove i jelove šume, a to je toponim Sungerski lug između Delnica i Mrkoplja, i toponim, također Sungerski lug, između Mrkoplja i Jasenka, što znači da je lug po značenju vrlo blizak pojmu šuma.
Kao što se može zaključiti iz gore navedenoga broja navoda s toponimom lug, Hrvatska je zemlja s puno lugova (šuma), puna je naselja koja svojim imenima podsjećaju na nekadašnje lugove (šume) koji su krčenjem podignuti, ali osim u pokojeg pjesnika, kao što je V. Nazor, koji ima cijeli rukovet pjesama pod naslovom Sveti Lug, riječ lug danas živi samo u zanimanju lugar i u njenim odvedenicama, kao što su lugarnica, lugarski, lugarstvo. Smatram da se radi o riječi koja je s nepravom zapostavljena u hrvatskoj botaničkoj, a pogotovo šumarskoj stručnoj literaturi. Lug je kao i lat. lucus oduvijek bio sveta šuma, pa bi upravo zbog svoje tajnovitosti i simbolike, kad god se govori o biljnim tvorbama kojima obilježje daje drveće, trebao naći mjesta u šumarskoj i botaničkoj građi o tom obliku biljnoga pokrova. Šumarstvo je kao struka najpozvanije da ponovno dade život toj riječi. I sâm sam, upravo zbog navedenih razloga, tipove šumskoga pokrova Plitvičkih jezera u djelu Plitvička jezera u nakladi Tetraktisa d.o.o. (2005), zaodjenuo u ruho luga.
Diveći se onom uznositom osjećaju koji je J. Kozarac kao književnik i kao šumar iskazao u pripovijetci Slavonska šuma, uvijek mi se čini da bi doživljaj simbolike i ljepote toga oblika biljnoga svijeta u Slavoniji bio jače iskazan naslovom Slavonski lug(ovi).
Šuma (lat. silva; nemus; saltus) opći je pojam za sve površine obrasle drvećem, bez obzira na to jesu li one velike ili malene, jesu li nastale prirodno ili sadnjom, jesu li stare ili mlade, bez obzira na to jesu li mješovite ili pak sastavljene samo od jedne vrste i bez obzira na to javljaju li se na suhim, vlažnim ili močvarnim staništima.
Prema Akademijinu rječniku, šuma je velika zajednica drveća (AR XVII: 873-874). I to je dakle, kao i dubrava, gaj i lug, biljna tvorba kojoj temeljno obilježje daje drveće.
Kao odgovarajuću latinsku riječ za šumu u našim rječnicima nalazimo riječi: silva, saltus, nemus i lucus (Belostenec 1740; AR XVII; Marević 1997).
Prema Aniću (1991) i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), šuma je »velika površina tla zasađena deblima, zajednica biljaka kojoj stabla daju osnovno obilježje«. Prema Lexicon silvestre, šuma je biljna zajednica u kojoj dominira drveće; ekosustav u kojem drveće određuje strukturne i funkcionalne značajke (Glavač i Glavač 1998). Prema Rječniku hrvatskoga jezika, šuma je zajednica biljnih organizama kojoj drveće daje osnovno obilježje (Šonje /ur./ 2000). Iz prvih dvaju rječnika prihvatljiv je samo drugi dio objašnjenja, a iz dvaju drugih prihvatljiva su oba.
Toponima s nazivom šuma, koji se odnose na veće šumske površine, ima više u Hrvatskoj. U Pokuplju je povrh Dugoga Sela Lasinjskoga toponim Šume koji se odnosi na šumske površine, u sklopu Moslavačke gore je Šuma Gajevica, a to je veliko područje sjeveroistočnih obronaka Moslavačke gore koji su obrašteni bukovim šumama, sjeverozapadno od Pivnice Slavonske, podno istočnoga dijela Bilogore, javlja se Šuma Ilova, a sjeverozapadno od Slatine je Šuma Živkovac, šumsko područje.
Mjestopisi šuma koje tvore hrast lužnjak sa surim grabom, a mjestimično i cerom, jesu: Grablik šuma, sjeveroistočno od Jagodnjaka u Baranji, Kozaračka šuma kraj Čeminca u Baranji, Dragovačka šuma, Kupinečka šuma, Draganička šuma, Prekblatnice šuma južno od Jastrebarskoga, Karaš šuma povrh rijeke Karašice istočno od Kapelne u Slavoniji, Stupnička šuma zapadno od Velike Gorice, Grđevica šuma južno od Gornje Kovačice, Lacička šuma južno od Beničanaca, i dr.



Toponimi sačuvani u nazivima ulica i predjela na području grada Zagreba: Dubravica i Stare Gajnice u Stenjevcu i Savski Gaj u Novom Zagrebu (snimio A. Orsini)

Toponimi šuma koji se odnose na šume hrasta kitnjaka sa surim grabom također su dobro zastupljeni na cijelom području Hrvatske. Takvi su: Brovac šuma sjeverno od Slavonskoga Broda, Salaš šuma jugozapadno od sela Majar na širem području Slavonskoga Broda, Jesenovačka i Vurnovičina šuma jugozapadno od Donje Zeline, Mokrica šuma istočno od Sv. Ivana Zeline, Dobrava šuma na području Dubravice u Hrvatskom zagorju, Molvička šuma južno od Sv. Nedelje, Kraljevačka šuma istočno od Klinča Sela, Rečin šuma južno od Dubranca (s nešto bukve), Lucenička šuma jugoistočno od Jamnice (s nešto bukve), Zrinska šuma povrh sela Zrinska (istočni dijelovi Bilogore), Obrova šuma povrh Grubišna polja, Kosa šuma sjeverno od Gline, i dr.
Na čiste lužnjakove šume odnose se toponimi Jelas šuma između sela Crnca, Kapelne i Viljeva, u okviru kojih se javljaju i znatne površine čistih jasenovih šuma, Žutica šuma južno od Ivanić Grada u kojoj se javljaju tri tipa šuma: čiste lužnjakove šume, čiste jasenove šume te šume johe i krkavine (trušljikovine).
Neznatan broj toponima šuma odnosi se i na bukove te bukovo-jelove šume, kao što su mjestopisi Kozar šuma južno od Dubranca, Gmajna šuma povrh Gornje Stubice, na sjevernim obroncima Medvednice (bukove i bukovo-jelove šume i nešto hrastovih šuma), a jedan se mjestopis, a to je Kolarska šuma sjeveroistočno od Taborišta nedaleko od Petrinje, odnosi i na kestenove šume.
Mjestopisa šuma koji se odnose na naselja u Hrvatskoj gotovo da i nema. Meni je poznat samo jedan, a to je Sveti Petar u Šumi u Istri.
Kao što je već rečeno, šuma je jedini naziv za površine obrasle drvećem koji se odnosi na sve tipove šuma, pa tako i na močvarne šume. Takvi su mjestopisi Nardska šuma, koju tvore bijela i crna topola, Lov (Cuk), šume bijele vrbe, te već spomenuta Žutica šuma južno od Ivanić Grada sa šumom krkavine i johe.
Uz četiri gore navedena naziva za područja obrasla drvećem, u pisanoj se građi, osobito u narodnim pjesmama, ali i u mjestopisju, javlja još nekoliko naziva za šumu, a jedan od njih je još i danas sastavni dio govora u nekim krajevima Hrvatske, a to je gora. Gora se kao istoznačnica za šumu, ali i kao opća imenica za stablo, mjestimično javlja u mjesnom govoru. Tako se npr. u naseljima na području Kuti u Neretvanskoj dolini za stablo kaže gora, a gora se kaže i za šumu. Mjestopis gora s odvedenicom gorica je danas dobro zastupljen u cijeloj Hrvatskoj kao naziv za naselja, podignuta na područjima s kojih je iskrčena šuma, kao što je npr. Velika Gorica, Vukova Gorica, Ravna Gora i dr., ali i kao mjestopis za šume, kao što je Gorski kotar. No, kako je danas gora normativni naziv za reljef određene visine (500-1000 m nadmorske visine), taj pojam nije potrebno ovdje podrobnije objašnjavati.

Pabirci iz rimskoga zakonodavstva o šumama
U vezi s ne malom botaničkom, i to prvenstveno florističkom literaturom pisanom na latinskom jeziku za hrvatsko područje, koja još i danas služi kao temeljni, pa uglavnom i jedini iscrpni izvor za određivanje i obradu hrvatske flore, ali i flore drugih južnoslavenskih i balkanskih zemalja, za pojam šume postoje izrazi kojih se značenje u hrvatskom jeziku ne prenosi ispravno. Kako su pak te riječi usko vezane i s hrvatskim pojmovima za označavanje šume, smatram da će biti korisno da nekoliko riječi posvetimo pojedinim latinskim riječima koje označavaju šumu, a koje su i danas u uporabi, a koje su bile i sastavni dio rimskoga zakonodavstva o šumama.
Silva caedua, hrvatski: panjača, šuma za sječu. Značenje što ga izraz silva caedua ima danas – šuma koja se siječe u kratkoj ophodnji i potom obnavlja iz panja – vuče svoje podrijetlo još iz vremena Rimskoga Carstva, gdje je već u rimskom zakonodavstvu bio točno određen, te je svoje izvorno značenje, onako kako je prvotno bio definiran (A. Bérenger 1859–1863) zadržao sve do najnovije botaničke literature pisane na latinskom jeziku (usp. A. Hayek: Prodromus florae peninsulae Balcanicae, R. de Visiani: Flora Dalmatica, Schlosser–Vukotinović: Flora Croatica). Naravno da je u takvom obliku i s takvim značenjem taj pojam u uporabi i u našoj stručnoj literaturi.
Šume i šumske površine mogu biti male, ali i velike i prostrane, mogu biti obuhvaćene propisima gospodarenja ili pak netaknute, djevičanske šume. Sječa u njima može nadalje biti potpuna (gola sječa) s redovitom ophodnjom od nekoliko desetljeća (panjače), ih su pak njome obuhvaćena samo starija stabla. Šuma može nadalje imati i druge namjene, da služi za ispašu, da služi za dobivanje ogrjevnoga drva, da ima isključivo rekreativnu ulogu itd. U vezi s time se u rimskome zakonodavstvu o šumama, uz pojam silva caedua, razlikovalo i nekoliko drugih tipova šuma koje se u daljnjem tekstu navode.
Silva non caedua. Nasuprot pojmu silva caedua stajao je u rimskom zakonodavstvu pojam silva non caedua, tj. šuma koja nije bila za sječu. Međutim, i u tom tipu šume obavljali su se pojedini oblici sječe i zahvati drugoga karaktera vezani za iskorištavanje. No, upravo u pogledu načina iskorištavanja, taj je tip šume značio stanoviti oblik šumskoga rezervata s posebnom namjenom. U odnosu na namjenu, prostranstvo i stupanj razvitka šumskih površina obuhvaćenih pojmom silva non caedua, razlikovale su se u njihovu opsegu dvije kategorije šuma.
1. Silva palaris ili šuma za stupovlje i kolje. To je bio tip šume u kojoj je bila dopuštena sječa manjih razmjera radi opskrbe koljem za vinograde (lat. palus, kolac), ili pri proizvodnji oružja, npr. kopalja, a bilo je dopušteno također i skupljanje suhih i otpalih grana s tla. Stabla većeg opsega i mase koja su se nalazila u takvoj šumi nije bilo dopušteno sjeći.
2. Silva fructifera ili silva glandulifera (žirna šuma) koristila se za ispašu odnosno tov svinja, te je bila poznata još i pod nazivom silva pascua ili silva pascuaria (šuma za ispašu). Ovdje se radilo o staroj šumi bogatoj žirom, ali ona nije bila sastavljena samo od hrastova nego također i od kestena i od bukava. Primjer za takav tip šume ima u nas još i danas dosta po Slavoniji, gdje šume služe za ispašu i tov svinja, o čemu je pisao i J. Kozarac u pripovijetci Slavonska šuma. Za naše je slavonske, u odnosu na netom opisane rimske šume, međutim važno to da su sastavljene uglavnom od hrasta, i to ponajviše od hrasta lužnjaka (Quercus robur).
Saltus (prašuma, ali i šuma). Pojam saltus odnosio se prvotno na čistinu unutar brdske šume, koja je bila namijenjena ispaši, odnosno uopće na brdske i teško dostupne šume. Poslije se taj izraz protegnuo na sve površine u kojima, zbog šumovitosti i ispaše u njima, nije bilo gospodarenja. Te su šume bile namijenjene samo vlastitoj uporabi, a bile su poznate još i pod imenom nemus odnosno nemora. Pojam saltus je napokon ušao u literaturu, i to klasičnu i botaničku, kao pojam za prostrane i divlje netaknute šume koje danas zovemo prašumama.
Lucus (gaj, lug) oduvijek je bio pojam kojim se označavala sveta šuma rezervirana kao takva bilo kao javni bilo kao privatni prostor. U vezi s time, to su općenito bili lijepo razvijeni, ali manji, ograđeni ili neograđeni, prirodni ili sađeni šumarci, odnosno dijelovi šume tipa nemus, pa otuda i pojam lucus nemoralis, koji su poslije, tijekom povijesti, prešli u perivoje odnosno gajeve.
Odgovarajuća hrvatska riječ za latinski pojam lucus je gaj, ali i lug, koji ima malo šire značenje.
Etimologija riječi lucus je nejasna i ima više objašnjenja. Prema jednom tumačenju, riječ lucus potječe od Lucinije odnosno Dijane, božice šuma i lova. Prema drugima, riječ potječe od glagola luere, žrtvovati, odnosno lucere, svijetliti, zbog vatri koje su se, u vezi sa žrtvama, palile u takvim šumama za vrijeme svečanosti, odnosno kao antifraza od lucere, zbog tame koja vlada u šumi. Postoji napokon mišljenje da riječ lucus potječe od keltskoga luč, a od toga i hrvatska (i slavenska) riječ lug (Bérenger 1859–1863, str. 33).

Dubrova (na zemljovidima i Dumbrova), fitotoponim povrh rječice Raše u Istri

Dubrova nedalkeo od Labina u Istri, natpis na ulazu u izložbeni prostor (s restoranom) Mediteranskog kiparskog simpozija. Toponim je povijesno svjedočanstvo danas uglavnom iskrčenog šumskog prostora.

Rasprava
Za tri od četiriju pojmova, a to su dubrava, gaj i lug, kojima nazivamo površine obrasle drvećem, može se reći da danas žive jedino u književnosti, u rječnicima hrvatskoga jezika i u starim zapisima, ali da su iz govora kao i iz stručne građe, i to prije otprilike stotinjak godina, sasvim nestali. Kako su pak sve te tri riječi, uz književnost, vrlo obilno zastupljene i u mjestopisju diljem cijele Hrvatske, dakle i u primorskim i u kopnenim krajevima, očito je da su sve do ne tako davno bile živi dio hrvatskoga leksika. No, unatoč obilnoj zastupljenosti navedenih natuknica i u književnosti i u hrvatskoj toponomastici, čini se da je sudbina tih riječi za uvijek zapečaćena i da su one nepovratno nestale iz govora. Zašto su te riječi nestale? Podliježu li i riječi, kao i sve drugo što živi na Zemlji, zakonima života i smrti? Ili drugačije rečeno: umiru li i riječi, ili pak zbog određenih i ne uvijek razumljivih razloga kroz stanovita razdoblja bivaju samo prikrivene da bi u nekome drugom pogodnom trenutku ponovno oživjele? Sklon sam upravo ovom drugom razmišljanju!
Pojedine su riječi kao i pojedine pojave u prirodi: u određenom se trenutku pojave, traju neko vrijeme i potom nestanu, pa se onda ponovno pojave. Tako je nakon Drugoga svjetskog rata strana riječ muzika potpuno istisnula hrvatsku riječ glazba. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća je međutim književni kritičar Igor Mandić – ako se dobro sjećam – u svojim člancima ponovno stavio u optjecaj glazbu, pa je ta riječ tako opet postala dio svakodnevnoga govornog i pisanog dijela hrvatskoga jezika.
Prije otprilike desetak godina, iz engleskoga je u hrvatski jezik prodrla riječ tajkun koja se vrlo brzo udomaćila i u govoru i u pisanim tekstovima. Istodobno se u tih desetak godina tek u nekoliko navrata, i tada vrlo stidljivo, pojavila i hrvatska riječ istoga značenja – gavan. Unatoč našem običaju da puno brže prihvaćamo tuđe nego svoje, vjerujem da će hrvatska riječ gavan postupno zauzeti svoje mjesto u jeziku naroda u kojem je i nastala, ali će zasigurno proći dosta vremena prije nego gavan istisne tajkuna.
Pristupajući s toga gledišta riječima dubrava, gaj i lug, vjerujem da je dovoljna već i mala iskrica i povod, kao što može biti i ovaj članak, ali i neka druga slična prigoda u kojoj će biti govora o tim riječima, da im se ponovno udahne život i da ponovno, pa makar u početku samo u stručnoj građi, zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule. Vjerojatnost je tim veća što se radi o riječima koje su i danas sastavni dio književnosti, a obilno su zastupljene i u toponimiji.
Kad sam, u želji da pobliže objasnim značenje riječi dubrava, gaj, lug i šuma, počeo tragati za mjestopisima u Hrvatskoj, kojima su obilježene površine obrasle drvećem, ostao sam iznenađen obiljem toponima obilježenih tim natuknicama. Proučavajući površine obrasle drvećem, staništa koja obrašćuju, uzevši zatim u obzir kult šume koji je zbog njene tajnovitosti prisutan u svih naroda, došao sam do spoznaje da su četiri riječi kojima je hrvatski narod kroz stoljeća nazivao takve tvorbe, posljedica uočavanja stanovitih razlika u vrstenom sastavu tih tvorbi, u staništima na kojima rastu, u načinu gospodarenja i dr. Odnos pučanstva prema šumi je dakle u Hrvatskoj isti kao i u drugih naroda, samo što se objašnjenjem tih naziva na žalost nitko posebno nije bavio.
Toponim šuma, sam ili s pridjevkom, u Hrvatskoj je obilno zastupljen i odnosi se gotovo isključivo na površine obrasle drvećem, dok toponima koji se odnose na naselja zapravo i nema. Koliko je meni poznato, postoji samo jedan – Sveti Petar u Šumi u Istri. Svakako je razumljivo da se toponimi s nazivom šuma, jednako kao i toponimi s nazivom dubrava, gaj i lug, najčešće javljaju u hrastovu pojasu, a to znači u nizinskom, brežuljkastom i nižem brdskom području, dok u višim, gorskim i planinskim područjima u kojima šume prekrivaju golema prostranstva, toga toponima nema. To je zbog toga što je to područje umjerena podneblja, koje je vrlo pogodno za naseljavanje i za život. U hrastovu se naime pojasu izmjenjuju četiri godišnja doba, život je stoga osebujniji, u njemu uspijeva niz vrlo važnih biljnih kultura, među kojima je na prvom mjestu pšenica ali i druge žitarice, koje svojim urodom osiguravaju spokojstvo opstanka.
Zanimljivo je da se toponim šuma ne javlja na čistinama, odnosno na nešumskim površinama, kao što je to slučaj s toponimima dubrava, gaj i lug. Možda bi se na temelju toga moglo zaključiti da je šuma najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, a da je pojava ostalih naziva, kao što su dubrava, gaj i lug, posljedica spoznaja do kojih je čovjek dolazio promatrajući šumu. Hrvati su, naime, doselivši se na ove prostore, postupno počeli uočavati da postoje razlike između pojedinih oblika šumskih tvorbi, kao što su razlike u flornom sastavu, razlike u staništu, izgledu, namjeni itd. Uočavajući da prostoru koji su naselili, temeljno obilježje, što se tiče šumskoga pokrova, daje hrast, zvan dub, te su šumske tvorbe iz općega pojma šuma izlučili kao – dubrave.
Šuma je za starodrevne narode bila izvor mnogih dobara, ali je, uz divljenje, svojom tajnovitošću istodobno izazivala i strahopoštovanje. U šumi su naime stolovala i određena božanstva, šuma se doimala kao sila, što je sve izazivalo i strah. Uz pojedine je šume osim toga bila vezana i određena religijska simbolika. To su bili lugovi, svete šume u kojima su se, među ostalim, održavale svečanosti, prinosile žrtve paljenice. Kako su se dakle u takvim svetim šumama održavale svečanosti i prinosile i žrtve, to su bile šume s posebnom namjenom u kojima nije bilo gospodarenja, a takve su šume morale biti pristupačne u svim godišnjim dobima, pa stoga među današnjim mjestopisima lug u Hrvatskoj nema nijednoga toponima koji bi se odnosio na močvarno područje odnosno na močvarne šume. Po tome se svojstvu lug razlikuje od šume. U pojam šume uključene su dakle šumske tvorbe bez obzira na florni sastav, način gospodarenja, stanište itd. Kako su iz općega pojma šume izlučene dubrave, dakle tvorbe kojima ton daju različite vrste isključivo listopadnih hrastova, zatim lugovi kao sveti dio tih tvorbi u kojima nije bilo gospodarske djelatnosti, sama od sebe nametnula se potreba za izlučivanjem oblika šuma u kojima su bili omogućeni različiti oblici gospodarske djelatnosti, kao što su ispaša, dobivanje drvne građe, ogrjeva i dr., a to je – gaj. Može se dakle slobodno reći da su različiti hrvatski nazivi za šumu, kao i u drugih naroda, posljedica uočavanja razlika u flornom sastavu šume, u načinu gospodarenja, namjeni, u čovjekovu odnosu prema njoj, u staništu na kojem rastu i dr., samo što ta problematika u nas nije pobliže razrađena.
Građa na hrvatskom jeziku koja bi mogla poslužiti da se bolje upozna i shvati značenje naziva koji se odnose na površine obrasle drvećem, vrlo je na žalost oskudna. Unatoč tomu smatram da su, pa makar i na temelju skromne literature o tome, natuknice dubrava, gaj, lug i šuma u dosadašnjoj leksikografskoj građi trebale biti bolje i suvislije objašnjene. Objašnjenja su naime vrlo štura, nespretno napisana, nemušta, a može se reći i neuka, kao da o tome dosad nije napisano ama baš ništa. Tako se npr. u dvama navedenim rječnicima za šumu kaže da je to velika površina tla zasađena deblima... Šuma je prvenstveno površina obrasla drvećem, koja je nastala prirodno, premda katkad može biti podignuta i ljudskom rukom – sadnjom, ali to je ipak znatno rjeđe. Deblo pak označuje središnju os svakoga stabla, dakle stablo bez granja, bez krošnje, pa je takva definicija doista rogobatna i neprimjerena ozbiljnim djelima. Jednako su tako nemušte i definicije u kojima se kaže da je dubrava šuma, gaj, da je gaj šuma, lug, da je lug šuma, gaj. Pa barem za dubravu postoji zadovoljavajuća definicija u Hrvatskoj enciklopediji (1945), pa je čudno da nitko nije posegnuo za tim leksikografskim djelom kako bi preuzeo to objašnjenje umjesto da se izmišlja nešto nemušto. Ako u stranim enciklopedijama i rječnicima i nije moguće naći objašnjenja za gaj i lug, barem se objašnjenje za šumu moglo naći u stranoj literaturi, ali ni to nije učinjeno. To znači da je pristup izradbi tih rječnika bio previše ležeran. Olakšavajuća je međutim okolnost da su to bili prvi noviji rječnici hrvatskoga jezika za kojima se dugo vapilo, pa im se može pogledati kroz prste. Nadam se da će u sljedeća izdanja biti uloženo malo više truda kako bismo u tim djelima našli pouzdaniji i vjerodostojniji izvor za ono što ne znamo i što nas zanima.

Zaključak
Kako sam utvrdio da je građa o značenju hrvatskih naziva za površine obrasle drvećem – a to su dubrava, gaj, lug i šuma – štura i nedostatna, u traganje za utvrđivanjem njihova značenja krenuo sam od mjestopisa, obilno zastupljenih na cijelom prostoru Hrvatske, koji u svom nazivu sadrže jedan od pojmova za šumske površine. Prosudbom tih sastojina utvrdio sam da različiti hrvatski nazivi za površine obrasle drvećem nisu istoznačnice, nego da svaki naziv krije u sebi stanovitu posebnost tipa šume na koju se odnosi. To znači da su ti nazivi, kao i u drugih naroda, nastali kao posljedica spoznaja do kojih je, naselivši ove prostore, hrvatsko pučanstvo došlo promatranjem šuma i uočavanjem razlika među njima, koje se očituju bilo u flornom sastavu, bilo u načinu gospodarenja, bilo u staništu na kojem rastu, i dr. Na temelju tih prosudbi zaključio sam da je šuma možda najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, koji obuhvaća sve tipove takvih biljnih tvorbi bez obzira na sastav, način gospodarenja, stanište, dobni uzrast i drugo; da dubrava označava šumske površine kojima ton daju listopadni hrastovi; da se gaj, čini se, prvobitno odnosio na gospodarske šume, tj. na površine u kojima je bila dopuštena ispaša, sječa radi dobivanja drvne građe, ogrjevnoga drva i dr., a da se lug, čini se, prvobitno odnosio na šume s posebnom namjenom, u kojima je gospodarenje bilo ograničeno, a to su bili sveti lugovi. Kako su pojedini hrvatski nazivi za šumu, kao što su dubrava, gaj i lug, danas prisutni jedino u književnosti i rječnicima hrvatskoga jezika, moja je bila želja da ovim člankom pokušam te riječi ponovno oživiti, i da za početak zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule barem u stručnoj literaturi.

LITERATURA

V. Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber, Zagreb, 2003.
L. Belostenec, Gazophyllacium illyrico-latinum. Pretisak 1973, Liber-Mladost, Zagreb, 1740.
A. Bérenger, d i, 1859-1863: Studii di archeologia forestale. Dell’antica storia e giurisprudenza forestale in Italia. Treviso e Venezia; pretisak: Firenze, 1965.
J. Ettinger, Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji. Knjižara dioničke tiskare, Zagreb, 1890.
V. Glavač, i H. Glavač, Lexicon silvestre, 1. dio. Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998. *****Hrvatska enciklopedija, V. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945. ***** Hrvatski enciklopedijski rječnik. Novi Liber, Zagreb, 2002.
D. Janeš, Park Maksimir jedan je od prvih javnih parkova u svijetu. Hrvatske šume, 10, 113: 14-16, Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, 2006.
F. Kurelac, »Silva, ili koja su imena duba, šume i dubrave«. Rad Jugoslavenske akademije, 12, 31-86, Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1870.
J. Marević, Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, vol. II. Školska knjiga, Zagreb, 1997.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1880-1881.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, II: 848-849. Jugoslavenska adademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1884-1886.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III: 89. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1887-1891.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, VI: 200-202. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1904-1910.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, XVII: 873-874. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1959-1962.
J. Šonje, (ur.), Rječnik hrvatskoga jezika. Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
***** Vegetacijska karta Hrvatske. Rukopisi 1:50 000 i tiskane karte 1:100 000. Botanički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Zagreb
***** Veliki atlas Hrvatske. Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.