Hrvatska politička elita ni na početku 21. stoljeća nije naučila gledati dalje od svog malog, kratkoročnog partikularnog interesa. Planirana izmjena Zakona o šumama, naime, podsjeća na privatizaciju čije posljedice bolno osjećamo i danas, budući da se tim zakonskim prijedlogom legalizira sustavno smanjenje postojećeg šumskog fonda te pruža prilika pojedincima da nemoralno stječu pravo vlasništva nad državnim šumama.

Samo nekoliko dana prije 22. svibnja, Svjetskog dana biološke raznolikosti, Vlada Republike Hrvatske oduševila je sveopće hrvatsko pučanstvo Prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama koji je uputila u hitnu saborsku proceduru. Drugim riječima, Vladi se vraški žuri da što prije donese ovaj Zakon, a obrazloženje je (kao i uvijek) nemušto. Za divno čudo, obrazloženje za hitnu proceduru ovog Zakona ovaj put nije usklađivanje s direktivama Europske Unije.

Autor Prijedloga Zakona nije se pretjerano trudio obrazložiti donošenje ovog Zakona nekim javnim interesom, pa tako u uvodnom dijelu Prijedloga Zakona govori, citiram: "Predloženim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (NN 140/05), uređuju se prvenstveno imovinsko-pravna pitanja. Izmjenom članka 51. omogućuje se da Vlada Republike Hrvatske ne prenosi samo vlasništvo, već i pravo gradnje kod postupaka izdvajanja šuma i šumskih zemljišta za potrebe izgradnje poduzetničkih zona, komunalne infrastrukture i dr., te određuje vrsta prostornog plana odnosno drugog akta na temelju kojeg se smatra da je utvrđen interes Republike Hrvatske."

Zeleno svjetlo za manipulaciju prostornim planovima

Prevedeno na svakodnevni jezik, to znači da se predloženim izmjenama Zakona omogućava manipulacija prostornim planovima u cilju stjecanja vlasništva nad šumama koje se sada nalaze u državnom vlasništvu te omogućava prenamjena šumskog u građevinsko zemljište.

S obzirom na činjenicu da se u Konačnom prijedlogu Zakona predlaže izmjena važećeg Zakona o šumama, na način da Vlada RH, odnosno tijelo koje ona ovlasti može pojedine šume i/ili šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske izdvojiti iz šumskogospodarskoga područja i prenijeti pravo vlasništva na drugu pravnu ili fizičku osobu ili osnovati pravo građenja, postoji opravdana bojazan da će se ovakvim izmjenama Zakona ugroziti i oštetiti javni nacionalni interes.

Cilj takvih promjena? Nije nužno biti pravni ekspert da bi se shvatilo da se time omogućava bogaćenje pojedincima s dobrim vezama u lokalnoj i državnoj upravi i to na način da im se daje zeleno svjetlo za realizaciju komercijalnih projekata poput, primjerice, izgradnje poduzetničkih zona. Posebno brine činjenica da će ovaj Zakon omogućiti manipulaciju prostornim planovima te na taj način otvoriti Pandorinu kutiju zahtjeva lokalnih zajednica prema smanjenju šumskog područja prenamjenom u građevinska područja i tzv. poduzetničke zone.

Kratkovidni poslovni interesi - dugoročne posljedice

Sve to podsjeća na privatizaciju koja je tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća provedena nad društvenim tvornicama, a čije posljedice bolno osjećamo još i danas. Kao osoba osjetljiva na problematiku zaštite okoliša usuđujem se tvrditi da se ovim prijedlogom u još većoj mjeri može oštetiti javni interes jer se ovaj put licencira sa šumama, jednim od najvećih prirodnih bogatstva Hrvatske, ili zdravim plućima države i kao takvima neprocjenjivim strateškim resursom u nesigurnim vremenima globalnih klimatskih promjena koje nam predstoje.

Nevjerovatna je ironija da Vlada kao predlagač Zakona u uvodnom dijelu tvrdi da za provedbu ovog Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u Državnom proračunu Hrvatske. No, užasna je istina da ćemo cijenu osiromašenja šumskog fonda kao resursa od primarnog nacionalnog značaja, a zbog beskrupuloznih kratkovidnih poslovnih interesa pojedinaca bliskih vlasti, skupo platiti svi mi koji sada živimo u Hrvatskoj, odnosno oni koji će u Hrvatskoj tek živjeti u budućnosti.

Hrvatska je zemlja bogata šumskim fondom. Prema osnovnim podacima o šumskom fondu državnih šuma koji se temelje na Šumskogospodarskoj osnovi područja iz 1996. godine, ukupni šumski fond Hrvatske proteže se na 1.991.537 ha. Osim što takav šumski fond predstavlja ogromno bogatstvo Hrvatske koje obvezuje, i to zbog kakvoće zraka koji udišemo, posebice zbog sposobnosti šuma da apsorbiraju negativne čimbenike iz zraka, često se zaboravlja na to da su šume vrijedna i bogata staništa danas globalno ugroženih biljnih i životinjskih vrsta.

U našim šumama žive brojne vrste od kojih mnoge spadaju u zaštićene svojte (biljne vrste koje su proglašene posebno zaštićenim objektima prirode), ugrožene svojte (biljne vrste koje su u opasnosti da izumru/nestanu ukoliko potraju postojeći uvjeti koji su prouzročili drastičan pad populacije), osjetljive/ranjive svojte (biljne vrste koje uskoro mogu prijeći u kategoriju ugroženih ako negativni uvjeti potraju) ili pak rijetke svojte (biljne vrste koje su prirodno zastupljene vrlo malom populacijom ograničenom na posebnom staništu, odnosno koje su zastupljene na ograničenom zemljopisnom području ili staništu razasutom po širem području). U hrvatskim šumama rastu vučje stope, divlje šparoge, mirisne ciklame, zimska preslica, obična kockavica, tamnocrveni kukurijek, božikovina, hrvatska perunika, zvjezdasti ljiljan, planinski i obični božur, tisa, mali zimzelen i još mnogo zaštićenih i rijetkih vrsta.

Održivi razvoj kao deklarativna politika Vlade

Ukoliko ovaj Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama stupi na snagu dopustit će se prenamjena šumskih područja u poduzetničke zone i građevinska područja, a to znači nemilosrdnu sječu i krčenje šuma, tešku mehanizaciju koja gradi prilazne putove i vuče svu potrebnu infrastrukturu, gomilu ljudi koji odbacuju svoj otpad na rubnim područjima poduzetničkih zona, zagađenje tla, zraka i vode, porast vjerojatnosti izbijanja šumskih požara, velike apetite drugih poduzetnika i investitora koji će željeti ići još dalje, još dublje u šumska područja s novim poduzetničkim zonama, s novim stambenim i poslovnim zgradama... Jer, ako je prethodno proširenje bilo omogućeno drugima, zašto novo proširenje i betonizacija ne bi bila omogućena i sljedećima? I uvijek s istim opravdanjem – gospodarskim razvojem Hrvatske...

Činjenica jest da svi građani Hrvatske priželjkuju gospodarski razvoj koji će nam svima omogućiti bolji i materijalno sigurniji život. No, razvijeni svijet (u koji se i sami volimo ubrajati) još se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, odnosno od UN-ove Konferencije o održivom razvoju koja je 1992. godine održana u Rio de Janeiru, odlučio za provedbu politike održivog razvoja koja sukladno prvom hrvatskom Ekološkom leksikonu podrazumijeva "pristup iskorištavanju raspoloživih resursa i gospodarenje njima tako da se zadovoljavaju današnje potrebe, ali bez okrnjivanja budućih generacija u zadovoljavanju njihovih potreba." Konferencija u Rio de Janeiru je definirala smisao sintagme ’održivi razvoj’ kao usklađenost gospodarskog rasta s jedne strane i racionalnog korištenja prirodnih resursa s druge strane. Koncept održivog razvoja temelji se na tri područja: ravnomjernom gospodarskom rastu, zaštiti i očuvanju okoliša te poštivanju i unapređenju socijalnih i ljudskih prava.

Ovaj Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama zbog negativnih konotacija po okoliš i zaštitu socijalnih prava lokalnog stanovništva zasigurno ne predstavlja primjer provedbe politike održivog razvoja na koju se hrvatska Vlada često voli pozivati.

Ovaj Prijedlog Zakona nužno nas mora podsjetiti kako korijen ideje danas globalno raširene predodžbe održivog razvoja potiče još iz razdoblja prosvjetiteljstva, kad je uočeno da prekomjerna sječa šuma dovodi do smanjenja prirasta i uništenja šuma.

Iako su zapadni ekonomisti i gospodarstvenici tu jednostavnu činjenicu zapazili i počeli primjenjivati još u 17. stoljeću, hrvatska politička elita ni na početku 21. stoljeća, dakle na početku trećeg milenija, još uvijek nije naučila gledati dalje od svog malog, kratkoročnog partikularnog interesa.

Izvor:www.zamirzine.net

Autor: Mirela Holy