HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO IMENIK HRVATSKIH ŠUMARA |
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sisku, a Kemijski odjel Tehničkoga fakulteta diplomirao je 1941. godine u Zagrebu. Nakon završenog studija radi u tvornici Me - Ba u Zagrebu, a od 1942. godine u Tvornici tanina u Đurđenovcu. Od 1945. do 1949. godine radi kao tehnički upravitelj Tvornice tanina u Sisku, a zatim kraće vrijeme kao upravitelj kemijskih pogona u DIP-u Belišće Godine 1950. prelazi u Generalnu direkciju drvne industrije u Zagrebu, a 1951. godine izabran je za asistenta i honorarnog nastavnika na Poljopr.-šum. fakultetu u Zagrebu. Na osnovi disertacije Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.) promoviran je 1955. u doktora tehničkih znanosti. God. 1956. habilitiran je za docenta iz predmeta kemijska prerada drva s temom "Istraživanje suhe destilacije pa jasena", 1961. izabran je za izvanrednoga profesora, a god. 1970. za redovitoga profesora na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je predavao kolegije: šumarska kemijska tehnologija, analitička kemija, kemija drva i kemijska prerada drva. Nastavnik je iz vise kolegija na poslijediplomskom studiju za znanstveno usavršavanje iz područja kemija drva. Poslije prof. Rogine neko je vrijeme predavao anorgansku i organsku kemiju studentima šumarstva. Njegova znanstvena i stručna suradnja sa šumarima i šumarskom strukom, kako na fakultetu tako i u operativi, bila je na zavidnoj razini. Prof. dr. Ivan Opačić predavao je vise godina i na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, Tehnološkom fakultetu u Banja Luci i Višoj tehničkoj školi u Novoj Gradiški. Osnovao je Katedru za kemijsku preradu drva na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, čiji je bio predstojnik od njenog osnivanja 1960. do odlaska u mirovinu 1984. godine. Tijekom svog rada na Šum. fakultetu prof. dr. Ivan Opačić razvio je veliku aktivnost na znanstvenom, stručnom i nastavnom području. To se ponajprije očituje u značajnom broju objavljenih znanstvenih i stručnih radova, u objavljivanju priručnika, skripata i udžbenika za uže specijalnosti. Prof. dr. Ivan Opačić bio je usko povezan s industrijom kemijske prerade drva, gdje je radio na problemima boljeg iskorištenja sirovine i poboljšanju kvalitete proizvoda u Tvornici tanina Sevnica, Tvornici "Lesonit" Ilirska Bistrica (Slovenija), u Kombinatu Belišće i Tvornici celuloze Banja Luka. Intenzivno je surađivao s Institutom za drvo u Zagrebu, Institutom za celulozu u Ljubljani te odgovarajućim institutima za drvo u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Francuskoj. U svom znanstvenom i stručnom radu prof. Opačić istražuje probleme iskorištenja detaniziranog drva, projektira i izvodi postrojenje za proizvodnju furfurala i fulfurilnog alkohola, istražuje predhidrolizu bukovine, primjenu organskih otapala i drvnog ugljena. Sudjelovao je s referatima s područja kemijske prerade drva i pomoćnih materijala u drvnoj industriji na više znanstvenih skupova u Parizu, Milanu, Münchenu i Oslu. Osim aktivnosti na znanstvenom, pedagoškom i stručnom polju, obavljao je i niz organizacijskih dužnosti: bio je predstojnik Zavoda za istraživanja u drvnoj industriji, prodekan Šum. fakulteta, član Savjeta, predsjednik, odnosno član mnogih stručnih komisija. Na svim tim dužnostima pokazao je izniman smisao za kolektivni rad. U nastavnom radu i odgoju mladih kadrova pokazao je velike pedagoške sposobnosti. Brojne naraštaje studenata temeljito je upoznao s velikim područjem kemijske prerade drva. Svi koje je prof. Opačić vodio do diplome, magisterija ili doktorata znaju da je to bio strpljiv, ali uporan i temeljit znanstveni put. Svi su se mogli uvjeriti u plemenitost, istraživačku radoznalost i fascinantnu inventivnost prof. dr. Ivana Opačića. Odnos prof. Opačića prema svojim suradnicima i studentima bio je odnos plemenitog čovjeka prema čovjeku, ali i odnos realnog i objektivnog znanstvenika. I nakon odlaska u mirovinu, vrata doma prof. Opačića bila su otvorena svima onima koji su trebali savjet ili drugi oblik pomoći. S ponosom se može istaknuti da je prof.dr. Ivan Opačić toliko toga ostavio i u znanosti, i u obrazovanju, i u odgoju, i u brojnim naraštajima, da je to najbolji spomenik što ga netko može ostaviti iza sebe. |