DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1878 str. 55     <-- 55 -->        PDF

- 163 —
da bar povedem sobom u selu već dobro poznatog zvjerokradicu W., jer
da će mi taj za sigurno pomoći do dobave nuždnog broja zecovah. Ova
pomisao svidi mi se ne bas nesboda naein toga zvjerokradice W., kojim isti svoj lov tjera, pobliže upoznam,
a ob ovom se javno po selu govorilo, da W., akoprem u cielom selu najbolji
strjeljac, ipak na svoj lov nikad puške ne nosi, nego samo s batinom
otide i pun lova se povrati. Ja dadem dakle W. po jednom mom ćuvam
sebi dozvati, naravno uz izrićnu poruku, da imam od njega njeku ljubav
zatražiti. Skoro zatim stajaše W. pred inenom, Ćvrst ali malen podbno
djećko, te (-ekaše obrćući svoj skrljak u rukuh Ijubopitljivo, što će tu biti.
Ja mu priobćim moju tegobu i umolim ga, da s mcnom u lov podje. U
kratko, kako je to već njegova navada bila, zapita me W. samo: „sa, ili
bez puške"; ja misleći, da salu zbija odgovorim mu „bez puške", našto
on na svoju batinu pogleda i uzklikne: „hajdemo dakle!" — Uvidivsi, da
on to sasvim u istinu misli, pozovem ga, da svoju pušku ponese, što on
bez protuslovja i bez ikoje primjetbe i učini.


Ja sam si već unapried za taj nag zajednički lov sa W. osobitu
lovnu osnovu naĆinio bio, te na temelju iste uputim se odmali k jednom
južnom obronku, na kom sam u svako doba zecovali naći mogao, i na kojem
sam samo u najprešnijili slueajevib, kad bi za dobavu divljači malo
vremena imao, išao zecove loviti, te sam taj obronak tako rckiu´; pristaništem
mojih zeeovah smatrao. Istom, što W. opazi, kamo sam nakanio poći,
stane, prouči vjetar i jednostavno mi reče: ,,tamo neima zeeovah!" Ova
kategorička primjctba moga pratioca ne malo me razljuti, s toga više, što
sam jamačno znao, da ćemo u najgorem slučaju bar do njekoliko hitacah
doći. Neobraćajuć se dakle na primjetbu njegovu, naznačim mu njegovo
mjesto došavši medjutim do pomenutog obronka, i poČem Je W. na svoje
mjesto stigao, pođjemo laganim korakom obilaziti ovu parcelu; W. nije pri
tom niti svoje puške s ledja skinuo, nego liodaše nebrižno tienkajući^ P^´*"*^
sobom. Koli-ko me je ova njegova porugljivost srdikx, to me je još više
naljutilo, kad cielu parcelu obidjemo, i ja se osvjedočih, da W. pravo ima,
i da je moje lovno pristanište ovaj put sasvim prazno.


Začudjen vrhu ove nepovoljne okolnosti, nemogoh se uzdržati, da ne
povikncm: „K vragu, pa gdje su moji zceovü" Sasvim flegmatično odgovori
rni na to W. : „tamo dolje !^´ pokazav prstom na jednu u nizini ležeću
podvodnu livadu. Akoprem sam srdit bio, nemogoh se uzdržati od
smjeha, jer od kad sam i^amtiti mogao^ i inoj revir poznava.o, nikad se ne
mogoh sjetiti, d.a je u onoj livadi već i poradi njene povodnje ikad koji
zec ležao, u kojoj se .samo po gdjekoja čokcta nalazila.


Bez da sam se dakle i nadalje na W.-ove primjetbe obazirati htjeo,
izaberem si za daljni lov uz tu podvodnu livadu ležećc ugarnice, a W.
podje za mnom mrmljajući: „i tamo ćemo vrlo malo zeeovah nači." ISIu
đržah za stalno, da se ovaj put prevariti neću , jer sam mislio, da su zecovi
radi žestoka vjetra, koji je predjašnjim obronkom propuhi^"ao, povukli
se na one zaklonitije i vjetru manje izvrženc njive. Da W. uz to joŠ više
nizdražini, pozovem ga, da mi pokaže jednom njegov lov bez puške. Sasvim
mirno prebaci \V. svoju pušku preko Icdja, te odsjeČe si jedim 5´