DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1878 str. 57 <-- 57 --> PDF |
— 165 — smijuće se mlade pristave) koliko hoćete, ali ja Vam velim , da ovaj put nisam lovački natezao> nego pripoviedah Vam istiniti dogodjaj, te rad bi onoga vidio, koji na mom mjestu sam nebi nješto bojazljivosti pokazao/^ Još dugo zatim, pošto je P. svoju pripoviest dovršio bio, bijaže nara ona predmet naših razgovorah i razprave, kasnije se još mnogi slični dogodjaji pripoviedahu, svakojake hipoteze postavljaše, dok se jednom u tom složismo, da na toj pripoviedki ipak njesfco istine biti može, poŠt-o je svaki od nas već s izkustva znao, da zecovi usljed mienjanja vremena i vjetra svoje ležaje promienu, a i to nam je mnogom poznato bilo, do koje savršenosti i umjetnosti u lovu ponjeke zvjerokradice dotjeraju, i da svaka divljao po njeke svoje zasebnosti ima, koje kad pozoran lovac utuvi i svojevremeno koristno upotrebiti znade, mnogo mu do uspješnog lova doprinose. Ja sam imao sam jednom priliku gledati, gdje je jedan ratar sličnim manevrom pri oranju sa svojim bičem jednoga zeca ulovio, samo s tom raalikom, Što je on navedeni okrug sa svojim plugom opasao, te na jednom stao i zeca, koji je valjda samo konje pred sobom gledao, s otraga sa svojim bičem tako sgodno ošinuo, da je zec odma na mjestu osta.o. Pripuštam dakle prosudjenju mojih sudrugovah i prijateljah lova, da ovu pripoviest za istinu ili za basnu drže; u obćem interesu pako mislim, da i moji sudrugovi slične dogadjaje, od. kojih je jamačno svaki po njekoje u svojoj j)raksi doživio^ u našem šumarskom listu medju raznirai yiesti kadkada priobće. S—r. (Prve šljuke.) Na gospoštiji C.— grofa K.— u Češkoj bijaše od vajkada običaj, da se je za svaku ubijenu zvjer lovnina plaćala , koja je dakako primjerena bila vriednosti dotične zvjeri. Samo kod šljuke bila je iznimka, jerbo je vlastelin grof K.— osim već odmjerene lovnine onom sretnom lovcu, kojem bi pošlo za rukom u proljeće, Čim su se pokazale šljuke, najprvu ustrieliti i donieti mu, izvanrednu ´nagradu od 5 for. podielio. Ova nagrada a još više i samosvjest medju mnogimi vlastelinskim! lovci prvu šljuku na gospoštiji ubiti, bijaše obično uzrokom, da se je eiclo šumsko osoblje od najstarijeg Šumara počam pa sve do zadnjega lugara medjusobno natjecalo prvu Šljuku ustrieliti i uju prvi grofu đonieti te time ga i´azveseliti. Eazumte se samo po sebi, da se kod tolikog natjecanja mnogi smješni dogodjaji sbiše, osobito, da se slučajno jednom dogodi, da u jedno te isto doba više njih iz raznih predielah svaki po jednu šljuku u isti mah donese pa svaki svoju šljuku za prvu pokazati nastojaše. To natjecanje šumskog osoblja tjeralo se napokon i dotle, da je gdjekoji Šumar sa eielim podčinjenim osobljem u susjedne šume ili takodjer u odaljenije srezove kradomice na lov iŠao´, gdje bi šljuke usljed povoljnijeg položaja tla i zaklouitijeg mjesta možebit za njekoliko danah prije nalazile se, nego u vlastitom obsegu, samo da si tim omoguće, prvu Šljuku ubiti. S ovog natjecanja nastade naravno i-azpra ne samo medju Činovnici, nego takodjer osobito medju nižim\šumskim osobljem, koja porodi razna neprijateljstva, kolegijalno s|)orazumljenje ČinovniČtva poremeti, a osobito za službu štetonosna bijaše. Višeput se je dapače dogodilo, da je u rano jutro, dok je u grofovskom dvoru joS sve spavalo, koji od takovih nestrpljivo čekajućih sretnih lovaeah ubijenu šljuku grofu kroz prozor u ložnicu bacio, samo da se osigura, da mu intko drugi nepreteČe. |