DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1879 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 88 — Bijaše godine 1862., kad je meni i nekomu lugaru gospoštije Liboch pošlo za rukom uhvatiti lisicu na meku u stupicu. Na sveiu dodjosmo još na vrieme, da zapriefiimo, da si ne bi lisica, koja je s jednom prednjom nogom uhvaćena bila, nogu ođgrizla, te na tri noge pobjegla, kao što se to često događja. Kao što rekoh, uhvatismo mi doista liju. Vezasmo ju, razkrečismo joj usta, te ju tada živu kući ponesosmo, gdje je imala služiti za draženje i obuku mladih pasa-jazavoara. Na povratku već opazili, koliko god bi krat lisicu pogledao, kako joj se smrkava, te hoće da crkne. Pa zaista, kad smo u šumariju došli i lisicu polegli, bila je, pruživši uda, crknula ili se bar činilo tako ; jer isti mlađi jazavčari uđariše na nju uz strašan lavež, te ju đerahu po sobi, a da nije ona o sebi ni znaka života dala. Već sam bio požalio, đa mi je umakla zabava s podraživanjem jazavcara, kad me ali lugar, stari neki šumski stražar, ozbiljno stane osvjeđočavati, đa lisica nije crknula, već da se samo pričinja, kako bi kod sgotee prilike umakla. Meni se je to činilo tada nevjerojatno; mlađ prpoša htjedoh lugaru protivno dokazati, pregledavah najpomnjivije lisicu, greboh ju po ušesih i noguh, natezah joj trepavice, polagah ju na ledja, izlemah ju pače korbačem; lija bijaše i ostade mrtva. Lugar, koji je mirno gledao kako se ja trudim, tvrdjaše još uvjek uzprkos tomu, da lisica žive, te mi predloži, da ako hoću, da će mi dokazati. Naravski, da zadržim pravo, primih ja njegov predlog. Lugar priveza najprije jaku uzicu za zadnju nogu lisice, odstrani onda pse iz sobe, skine s lisice okove i kleo joj iz ustiju, te ju tada kao spavajude pseto na stranu poleže. Lija pustila je od sebe sve raditi, nu ostade mrtva. Sad se povukosmo đržeć uzicu u ruci, iza velike pec´i, od kuda smo mogli dobro motriti lisicu, a da nas ona nije vidjela. Prem smo bili veoma mirni, nije se lisica ni ganula. Napokon opazih, kako žmireć očima svu sobu na okolo pregledava, ne mienjajuć svojega položaja ni najmanje. Iza nekoliko časova izvuče polahko najprije jednu pa onda drugu nogu k sebi, te se postavi niti neopaženo u položaj za skok, promotri napokon daljinu do prozora — jaki skok i trzaj na uzici, koju je lugar čvrsto u ruci držao, ne dadoše joj, da dohvati svoj cilj, naime prozor, pa lisica ležaše opet mrtva na pođu, kao da je taj skok zadnji trzaj njezine životne snage bio. U kratko, lija igrala je opet svoju šalu, te nije marila na novo za moje kategorične pokušaje, đa ju opet oživim. Ništa ju nije moglo odvratiti od njezine odabrane uloge. Tek najljući njezini neprijatelji, dva stara uvježbana psa-jazavčara razdražiše ju i podigoše na noge. Nauka mladih jazavčara mogla se je takodjer poslie mirno započeti, jer je lija uvidila, da joj s takovom igrom ne ima spasa, već da se treba braniti, dokle je moguće; gdje su bo Pođgorac i Valdina blizu bili (tako su se zvala oba stara jazavčara), nije se moglo dobro svršiti. Pitam sada, tko je naučio lisicu tako se pričinjati i kakov je nagon bio, koji ju je sklonuo, đa onako postojano svoju šalu provađja? Je li rieč nagon (instinkt) tuj opravdana ? U ostalom imam još inih doživljaja, koje ću, ako se ova moja crtica našim lovcem dopadne, takodjer u našem đružtvenom listu saobćiti. Samo bi želio, da bi i moji drugovi malo više priobćivali, jer samo obostranim izmjenjivanjem doživjelih izkustva i saobštaji u našem đružtvenom listu. |