DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 1     <-- 1 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST.


Br, 3. U Zagrebu dne 1. svibnja 1882, God. VL


Prilozi za poviest šuma i šumskoga gospodarstva
kod Hrvata


objelodanjuje Pran .X. Kestereanek.


iy.


Do sada još nismo ništa spomenuli ob obćoj važnosti šuma
i njenih proizvoda po stare Hrvate, akoprem nas već i obća
poviest naroda našeg iici, koli dragocjeni dar naravi bijaEu
šume narodu našemu veo od pamtivieka. Vidjesmo pakoj daje
zemlja naša od vieka obilovala šumami, koje su izprva poštedjene
bile od sjekire uslieđ manjeg broja naroda i neznatne mu
potrebe, da na neki naein i ista poganska vjera djedova naših
namienila bje begovom za pristanište zelene gajeve i prekrasne
dubrave. Bog Veles i boginja Živa dielise gospodstvo prirode.
Kao što poganski Hrvati, tako voliše u početku i kršćani graditi
svoje hramove pod zaklonom stoljetnih dubova.


! Šume bijahu naravni bi-anik svetišta od pohare neprijateljske;
a čarobna i tajnovita im samoća poticaše djedove naše,
"da u tami gajeva svoje manastire i crkvice grade, kako. nam
to jasno svjedoci množina još i danas postojećih ruševina iz
one dobe.


Krasota narayi i velicanstvenost prirode šumske, sušanj i
trepet lišća, jeka pjesme i poj ptica: svi ti čari raxigrahumaštu Hrvata, a on, po naravi pjesnik, oživi doskora šume božanskimi
vilami i strašnimi vukodlaci. Pa i iste nam narodne
igre i običaji dokazuju, koli je narod hrvatski već od davnine
cienio šume, koje mu ne bijahu samo vrelom toli koristne, koli
p otrebne drvne gradje, no i stecište veselja, igara i zabava njegovih.


Ljubav k šumi poticaše narod, da ih prouči i pobliže spozna^
te zato i vidimo^ da su Hrvati već od pamtivieka poznavali


^ ´ 10




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 2     <-- 2 -->        PDF

— 118 —


drveće svojih šuma, a uz OYO i grmlje, korov, da i iste neke
trave šumske, kako nam to medju ostalim jasno dokazuju sveslavenska
imena bilja. Poznavajuć pako stari Hrvati drveće i
bilje svojih suma, naužiše takođjer i poznavanje plod.raznih^
šumskih divjaka, koji je u kasnu jesen, kad se ugnjili, dosta
sladak; Poznato je, da i medju divjakami imade sladjih i
oporijih.


Već prije spomenusmo, da su stari Hrvati bili i ratari, a
kao takovim bilo im je i poznato, da sve bilje dakle i drveće
iz sjemena niče. Našav dakle gdje daleko od kućišta tečnu
đivjaku, a oko nje više mladica, posve je naravna stvar, da su
poželili imati takovih stabala i bliza obitališta svojeg, pa su i
sjeme sijali i mlađe voćke iz šume u blizinu svoju presađjivali,
te tim samim već divljake oplemenjivali.


Isto tako znamo, da su djedovi naši tamo, gdje ne bi već bilo
blizu crkve ili hrama divljake ili šume, nasadjivali krošnate lipe.


Kako svim narodom prošlosti, tako bje i starim Hrvatom
drvo mal ne najpotrebnijom tvarju; iz drva gradili su si stanove,
pravili orudje, da i isti bojni štit. Grledajući pako i rabeći
otci naši drvlje i šume opaziše, da su raznom drveću razna
svojstva obzirom na uporabljivost istog, jedno je vitko, drugo
grbavOj jedno tvrdo, drugo mehko, ter su narodu jur u davnini
rabila svojstva drveća u prispodobah i opisih, n. pr, ljeskov je
korien čvorav, gladak kao mlada hrastova kora, zamlađjuje kao
vrbu, junak je jak kao hrast, djevojka vita kao jela i t, d.


Nu ako i jesu djedovi naši u obće znali cieniti drvo i
šume, to su ipak prije svega imali glavnu skrb i njegu oko
svetih gajeva i lugoya, gdje su se bogovom žrtve doprinašale
i pravica sudila.


U takovih gajevih bilo je zabranjeno loviti, a nije ni dozvoljeno
bilo svakomu i u svako doba obilaziti otuda. Ta zabrana
ostala je nadalje i za kršćanske dobe u krieposti. Kad
Hrvati kršćanstvo poprimiše, pripadoše dotični sveti gajevi i
lugovi crkvam i kralju. Preobilje šuma one dobe priecilo je u
mnogih krajevih domovine naše napredak kulture tako, lia-se
je gotovo zaslugom smatralo, ako ih je tko krčio i sjekao, pa
odtale i dolazi ono, da su se šume u prvom vieku poviesti
naše nalazile još izvan vlastnictva pojedinaca, a i dugo još nosile
biljeg obćeg vlastnictva.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 3     <-- 3 -->        PDF

" 119 —


Koliko bi komu drva trebalo, toliko bi si po volji i po
izboru u susjednik šumak posjekao i izradio, ta šuma je rasla,
dok je čovjek spavao, a narod ju smatraše obćim darom božjim
poput vode.


Uz drvo davaku šume djedovom našim ipak još i ine koristi,
a to prije svega žirovinu i pašu. Buduć pako da je u zatvorenih
šum ah slaba paša, to si je narod prebirajuć sježom
šume na daleko po malo stvarao žirovnjake, pašnike i livade.


Znamo nadalje, da dub ne rodi svake godine i svagdje
jednako, kao što i ne uspjeva svud i svagdje, zato nalazimo,
da su već u najstarije doba ona sela ili zadruge, u čijih bi
sumah 2;aVnerođnih godina žir bolje urodio, tražile od inih za
žirenje neku odštetu, obično desetinu, i potom se dakle datira
tom desetinom prva vriednost šuma. To je bilo uzrokom, da
su si pojedine obćine i zadruge počele prisvajati šume, koje
dosad nisu imale vlastnika, oznacujuć im međje i granice. I
tako su šume sve po malo dobivale privatno posjedovni značaj.


U primorju pako bijaše jur od davnine prodaja za porabu
nuždnog stabalja obćim nutkalom prisvajanja šuma, jer kako
nas poviest uci, tjerala se je već od davnine sa hrastovinom i
vinom živahna trgovina medju dalmatinskim! i italskimi primorskimi
gradovi.


Vidimo dakle, da su šume pružale djedovom našim već od
davnine tolika i tako raznolika dobra i koristi, da možemo
pravom već iz jedinoga toga razloga uztvrditi, da je narod naš
umio već od vajkada bogatstvo svojih šuma poznavati i cieniti.


´ . . V.
Sliedimo li i nadalje tečaj poviesti naroda našega sa gledišta
obće kulturnoga za prvih vjekova njegova obitavanja na
jugu, to opažamo prije svega, da je javni kao i domaći život
starih Hrvata u VL i VII. stoljeću još koprenom zastrt, ter
spomenici ove dobe još slabo proučeni, nu već za X. i dainje
viekoye nalazimo povjestno gradivo bolje proučeno i spoznavano.
Istodobni razvoj mlietaöke republike pako i premah njezine
moći na jadranskom moru, zatim prelaz križara u svete
krajeve hrvatskimi stranami, morahu nedvojbeno djelovati i na
državni i kulturni razvoj Hrvatske.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 4     <-- 4 -->        PDF

— 120 —


Doskora već vidimo, gdje se svećenstvo i plemstvo uz
gradjanstvo bitno razlikuje od stališa seljačkog. Povlasti i prava
prvanjik danomice rastu, docim od onog časa, kad nam kraljevska
porodica izumre, pada u nas i kraljevski ugled. U
gornjoj se Hrvatskoj pooe doskora feudalizam širiti, vlastelini
preotimlju sloboštine seljactvu, koje se nevoljno podaje u kmetove.
Pojam privatnog posjeda i sobstvenog vlastniqtva već je
dobrano razvijen, da i iste šume već postaju biti predmet sobstvenog
i vriednog posjeda.


Obrt i trgovina još svedjer cvatu, akoprem se Mlietcani
već naprezaju osjegurati svojoj republici trgovinu s našimi
krajevi, to je ipak i doticaj s ostalom Italijom sve to veći i
življi bivao. Ista krvatska mladež polazi talijanske škole, al i
opet i talijanski trgovci i obrtnici naseljuju se kod nas, a doskora
je već i latinština zavladala u crkvi u mjesto stare hrvaštine.


U dvanaestom vieku pako već se i u nas pocimlju kmetovi
smatrati pukom stvarju, bogatstvo se velikaša broji baš i
po broju kmetova^ osobito u onih predjelih, gdje su nastali
razni kraljevski gradovi i tvrđje. Jedina se Dalmacija i Primorje
još otimlju, da uzdrže stari i slobodni hrvatski značaj.
Starosjedioci Hrvati strogo se već luče od podjarmljenih ili
novo naseljenih kmetova spiijinskih. Plemić ne plaća ništa u
državnu blagajnu, ali zato mora u rat, da krvlju plati narodu
i zemlji, dočim mu kmet na ime podavaka mora služiti. Kmet
naviknut baviti se ratarstvom, neće i ne može da ostavi spajiju,
van da uteče u grad, da se kakvomu zanatu poda. Pa i
isti slobodnjaci, morajuć plaćati ogromne daće, volili su cesto
postati kmetovi, samo da se otresu tih nesnosnih daća. 1 tako
vidimo, da se već u XIV. vieku jedan hrani od žuljeva drugoga.
Seljak slobodnjak bude kmetom,, pa lenjari^ jer niti vidi,
a kamo li da sam uživa koristi svojega truda, a kao što se je
prije ponosio radom i imovinom, tako ju je od sada zapušćivao.
Iz slobodnog seljaka postaje vremenom puko orudje bez misli
i uzvišenijeg pregnuća.


U to doba poviesti naše padaju takodjer i začetci domaćih
razmirica medju plemstvom i svećenstvom i silni mlietačkohrvatski
bojevi, koji sve to više upropašćivalm jo.š do mala
sMnu i veliku hrvatsku kraljevinu. Za kralja Bele IV. pako
(god. 1241—124:2.) vidimo gornju Hrvatsku pozorištem divljih




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 5     <-- 5 -->        PDF

— 121 —


teatarskih navahx. Tataii r;.i2iori.se gi-ađove, a sva zemlja od
Cezme do Zagreba bje poharana i oplaćkaaa, liepi ti krajevi
oštaše pusti i ueobradjeui. Posve je jasno, da uz takovo tužne
okolnosti kulturno stanje i gospodarski razvoj domovine naše
Ilije mogao napredovati.


Veo spomenusmo, da u ovo doba postaje upliv mlietačke
republike, te jadranske Karthago, sve to pogubnijim po trgovinu
i moć hrvatskih prfmoj´skih gi´adova. Politika mlietacka išla je
prije svega za tira^ da si uterneljenjem naselbina na iztocnoj
obali jadranskoga mora osjegura trgovačku svezu sa iztokom.
I tako vidimOj gdje se glas o moćnoj republici širi diljem svieta
a to uplivom trgovine, koju tjeraše gotovo sa svimi za onda
poznatinii zemljami i narodi, ßazprostranjenost mlietačke trgovine
zabilježena je po nebrojenih trgovačkih ugovorih sa raznimi
obćinami i narodi al osobito sa hrvatskimi primorskimi
gradovi. Na iztocnoj obali jadranskoga mora nalazimo do mala
prva skladišta mlietackih trgovaca, koja su se ovuda razgranila
po mnogih, sigurnih naših lukah, i to sbog naslh plodina a poglavito
na^ih Šuma. Mlietćanom trebovaše sila drvne gradje za
brodovlje kao i njihove palače, a ne imajuć više šuma na poharanih
italskih planinah zalazili bi k nama, da si bud silom
bud milom osjeguraju potrebnvi gradju. Odtuda i oni potrajni
i žestoki bojevi medju Mlietcići i Hrvati, jer gdje si ne mogose
prisvojiti naše šume novcem i ugovori, naštojahu, da ih
izvojšte silom. Hrvati poznati kao mornari i na glasu za onda
graditelji brodova, bili su vazda cilj mlietackih politič ara i a
hrvatsko´ primorsko vino, ulje, voće, blago, sol i najizvrstniji
brodovni lies bijahu vječnim poticalom njihovih cincarskih
želja i težnja.


MlietSani kao koiistoljubni i bezdusni trgovci, pohlepni
jedino za blagom i bogatstvom, slabo se brinuse zaostalo;
trgovci prije svega ostavljahir svojim kolonijam i posvojenim
gi´adovom najveće slobode, samo da im trgovina bude sjegiirna.
Zato i ostavi toli slavna inaSe mlietacka republika uza svu
svoju veličajn.ost, umjetnost i obrtnost za poviest hrvatske kulture
tužan spomenik svoga barbarstva, koji će nas još viekove
sjećati gospodstva mlietackog lava, a taj je spomenik naš poharani
i goli Krasi Grabež, koga je počinila Mlietacka Hrvatskoj
na primorskom Krasu, neoprostiva je spomen gadnog samo




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 6     <-- 6 -->        PDF

— 122 -
Ijublja. Milijuna, da milijarda najljepšik stabala posječeno je,
da se pilotaju mlietacke palače i crkve, da se gradi silno vojeno
i trgovačko brodovlje, a nikomu ne bijahu na umu posljedice
tog vandalskog haranja.


Obećavajuc slobodu i obče blagostanje pretvoriše nam
Mlietčani ciela okolišja, da baš čitave pokrajine u strašnu golet
i pustoš, a to sve samo za podići veiičajnost prestolnice mlietačkih
dužda te grada, u kome se za onda skupljaše blago od
pol svieta. I tako vidimo, da je, kao što je bio upliv rimski
po hrvatsku kulturu i njen razvoj plodonosan, tako bio upliv
trgovačke premoći Mlietčana do mala pogubnim i smrtonosnim
udarcem za slobodni kxrlturno-gospodarski razvoj Hrvatske.


Naravno, da ove pogubne posljedice zatora naših primorskih
šuma nisu na jedan mah na vidik došle, već tečajem pet
dugih stoljeća, pa čovjek zbilja ne zna, bi li se čudio nevještini
ili golemom neznanju svakog narodnog gospodarstva, koje je
republika timi nedjeli dokazala.


VI.
Kao što Mlietci, tako imade gotovo svako oveće mjesto
hrvatsko-dalmatinskog primorja svoju trgovačku a i kulturnu
poviest, temeljujuću se manje više na družtvenom životu samih
tih primorskih trgovačkih gradova. Jer kao što su na hrvatskih
otocih bile znamenite škveri za brodovlje, tako je i naše
primorsko pučanstvo od pamtivieka slayilo poradi svoje mornarske
i brodarske vještine.
Od iztočnih obala jadranskog mora prevažali bi brodovi
svake vrsti robu u sjegurne hrvatske luke, odkle se onda promet
širio dalje po kopnu ća do obala Crnoga mora i Dunava.
Medju svimi hrvatskim! gradovi prvi nam se iztice u to doba


(XIII. do XIV. stoljeća) ponosni Senj sa Nehaj-gradom. Položajem
svojim i kršnom okolinom posta naskoro najznamenitijim
trgovačkim gradom, tjerajuć živahnu trgovinu ne samo sa susjednim!
predjeli, nego i sa inimi gradovi i mjesti jadranske
obale, a poglavito sa Mlietci, kao što nam to medju ostalim
i mlietačko-senjski trgovački ugovor od god. 1248. dovoljno
dokazuje. U XIV. vieku pako nahodimo u Senju već i posebnog
mlietačkog konsula, komu bje zadaća bditi nad vršenjem gori
spomenutog trgovačkog ugovora medju duždom mlietackim


ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 7     <-- 7 -->        PDF

- 123 -^
gospodari Senja, možnimi knezovi Prankopani. Listina ugovora


toga vele je znamenita za proučavanje razvoja svjetske trgo


vine naše, jer nam ne predočuje samo robu i ine izvozne i


uvozne predmete senjske trgovine, nego nam i to kaže, koliko


i od koje se robe morala uvoznina plaćati, a koja bje slobodna.


Tako se n. pr. tamo ustanovljuje uvoznina na žito po staru


mjeru sa 10 soldina, od blaga pako po glavi 4 soldina, a od


konja, koji se izvažao, moralo se plaćati deseti dio vriednosti


na ime izyoznine. Nu najvažnijim predmetom senjske izvozne


trgovine bilo je gradjevno i ino drvo, pa se je i za ovo mo


rala plaćati neka izvoznina i to 57o od vriednosti ili kako se


tamo veli: „Item che tutti i legnami che se trazera per con


đmii fuora đel colfo debia 5 per Co." Akoprem su mlietacki


brodovi na temelju ovog ugovora bili prosti od plaćanja luka


rine, to su ipak morali plaćati n. pr. kod krčanja vesala do


l57o vriednosti na ime izvoznine, a isto tako su morali Mliet


oani u obće od svega, što bi u Senju tržili, plaćati desetinu u


kneževskii blagajnu.
´"""^ " ;Daće ove, koje su se morale plaćati za izvezeno drvo,


sačinja,xale bi znameniti dio^ prihoda senjskih .gospodara, kne


zova Frankopana, za onda najmožnijih hrvatskih velikaša. 0


njih bi nam još bilo tnj mimogređce spomenuti, da nisu glo


bili svojih podanika poput ine hrvatske vlastele prekomjernimi


daćami, osim što su brali desetinu, ter uvozninu na sol i vino^


pa su ih baš zato i podanici cienili i štovali


Neprestani doticaj naših primoraca sa Talijani imao je
uroditi n toliko zlim plodom, što se je primorjem našim talijanština
danomice širila, čemu su mnogo doprinieli talijanski
trgovci, koji se po naših gradovih nastaniše, te si gdjekoji kupiše
i zemlje i postadoše vJastelini, pa šireć se sve većma, stvoriše
tečajem vremena čitave obćine? pri tom pridržaše svoje
stare običaje da i posebite pravice, a novcem znali bi si od
mnogih vladara i raznih povlastica pribaviti, plaćajući u to
ime posebne danke u ime poreza. Razmatrajući svoje obrtnotrgovaSke
odnosaje prema Italiji, nismo još ništa spomenuli o
posjedovnih i pravnih odnošajih XIII, i XIV. vieka u nas.


Osvrnimo li se i na to, to vidimo, da, docim u najstarije
doba obstanka naroda našeg u današnjoj mu domovini još ne
imamo pisanih zakona i pravnih spomenika sa gledišta obće




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 8     <-- 8 -->        PDF

— 124 —


kulture, već u XII- viekn imamo pisanib spomenika, koji nam
predočnju tadanji družtveni kao i javni život. Ti spomenici
pako jesn krčki i senjski statut, žiakoni kastavski, grbaljski,
riečki, šibenioki i splietski, a medjii ovimi opet najstariji su
sačuvani zakoni otoka Krka od g, 1214. i onda zakon vinodolski
od god. 1280.


Obazriemo li se točnije na ove spomenike, to nalazimo
prije svega u krčkom statutu od god. 1388. sadržane´ I^ neke^
posebne ustanove, kojimi se zabranjuje bezvLastno siecenjejiesa


^ 0 Tu´djiirsumab, i to toli liesa za bačve i bednje, kao i gradju
u obće, docim ipak u inib štatutih one dobe ne nalazimo tomu
sličnih ustanova, dapače neki, n. pr. senjski statut jos i naročito
pođieljuje senjskim plemićem pravo prostog i neograničenog"
Tiečenja drvlja po svih senjskib planinab. Posljedice ove
povlasti senjskih plemića osjećaju Senjani još´ i danas dosta
gorko, jer duž čitavog hrvatskog primorja nije pogled Krasa
grozniji od onoga u okolišju toga grada.


Krčkim se statutom zabranjuje nadalje i paša po tudjih
pašnicib ili gajištih, durmunih zvanih, dapače se tamo ustanovljuje
i dosti velika globa od tri cekina u zlatu za svaki
komad marhe, .koja bi počinila kakovu štetu pasenjem po tudjih
durmunih. Isto se tako naredjuje, da će onaj, čija bi marha
zalazila na pa.-^u susjedne koje obćine, bilo to na pašnik ili u
drvnik, bez dozvole vlastnika pašnii^a, morati platiti globu od
20 soldina; ako li su se pako susjedi za zajedničku pašu pogodili,
to bje slobodno žiteljem danju puštati stoku i na pašnik
takove susjedne obćine, ali se ista raorala noćju bezuvjetno
opet kući odganjati. Odredba, za koju znam.o, da još i dan danas
obstoji.


Vidimo dakle, da se je ne samo pravo posjeda, već i zlo


poraba istog nastojalo krčkim statutom prepriečiti i braniti.


Neposredno nas pako taj statut još i upućuje na zaključak, da


su već i u ovo doba krčke šume morale prilično proredjene


biti, imajuć više služiti pašnikom, nego li drvnikom.


Da su pako u ovo doba već i obći pojmovi zemljištnog


posjeda u nas prilično razviti bili, svjedoči nam medju ostalim


i "tako zvani istarski razvodnik od god. 1325. Razvodnik ovaj


primjerak je staro-hrvatskih razvodnih t j . medjašnih i posje


dovnih listina^ a predočuje nam, kako se je u nas običavalo




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 9     <-- 9 -->        PDF

— 125 -oziiHv´i
\ al i iiuMiJc i jj^ianicr, jinjcdiniii ot)^^n,^i\ib i jnili po.-ji-^da,


])uTr f)ilj(/! ihLiaviiib .u,´Minira j i-azhiedj;t, kao sto su to poloci,
´gui-ke Ko.-e, NM´df, ´^laii dubo\´i i i. d., hud [iako i kojim ])0~
sebno ustanovljenim znal^om kao n. pr. sa slapovi, Jvriž^\´i,
šanre^´i^ jai-ci i t. d.


Mje^^tinliüe su se takova mjesta umjetnih razmedja lakodjer
i tako "ustanovljivaht, da su po dva momka prepirueili
se susjedniJi stranaka, istodobno poeimajuć, suprotnim pravcem
prema sti-ani buduće razmedje jurila, a tamo, gdje bi se slučajno
sastali, udarila bi se nova inedja.


Ustanovljivanje medja bilo je vazda dogovorno uz sudjelovanje
odaslanika raznih, stranaka, od kojih bi svaka po dovršenu
poslu dobila po jedan primjerak autentično podpisanog
zapisnika, ob obavljenom razvodu. Propis bijaše starodavan i
to, da se imadu medje, označene u razvodniku, jayno narodu
oglasiti, a ravnanja radi i po mogućnosti trajno označiti. Svaki
bi se pako protupravni prestup takovih medja kaznio globom,
i to bez razlike bio počinjen danju ili noćju, a inače služili
su ovakovi razvodnici još i kao znak prava koje stranke na
uživanje ´kojeg zemljišta, pašnika i t. d. Tko bi tako ustanovljenu
javnu medju svojevoljno porušio, kaznio bi se u nekih
stranab ća i smrću. Medje takove obilazili i)i knezovi fgla.vari)
susjednih obćina sporazumno od godine do godine, uzimajuć
tom sgođoni sobom po nekoliko dječaka iz susjednih sela, koje
bi onda na mjestih, gdje bje medja dvojbeno označena, izču.škali
i iztukli, da si pamteć mjesto, gdje su biJ63ni bili, i razmedju
zapamte, da budu onda prema potrebi i sami dojducemu
naraštaju mogli biti vodici i svjedoci prigodnih možebitnih razmirica
sbog povrieđe razmeđja s jedne ili druge strane.


: .
.. . VII.


Do sada nismo još ništa spomenuli ob odnosajih lova u
starih Hrvata, akoprem je poznato, da je lov kod svih naroda
ođ" vajkada u jiekom savezu sa sudbinom šuma. Ne ima_ dvojbe,..
đa_;su.i Hrvati od starine lov lovili, dapače znamo, da se je
zatiranje-grabežljive zvieradi. brojilo .u zasluge i junačtva. Braniti
svoje i stoku svoju od pogibeljne zvieradi bijaše nedvojbeno
prvim...poticakun.-lovcu, da zvderađ lovi. Nu lov, kako
znamOj nije se lovio samo na zvierad, no i na koristnu i ple^




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 10     <-- 10 -->        PDF

- 126


menitu divjac. Uz hranivo meso bila je koža vriednim dobitkom
lovcu.


Poviest naroda i zemlje naše uci nas nadalje, da je lov
po ovih krajevih od pamtivieka izdašan bio; medjedi, vuci, jeleni,
vepri, srne, lisice, zečevi^ vidre, kune i nebrojena perad
oživljivali su silne prašume stare Ilirije.


Nu kao što kod svih naroda i u svih zemljah napređkom
kulture nestaje euma i zvierađi a i plemenite divjaci, tako je
po malo kod nas, ponajpace ondje bivalo, gdje su se od starine
mnogi žitelji izključivo i poglavito bavili lovom, prodavajuć
krzno ubijenih životinja. Znamo dapače i to, da su se medju
stare kraljevske daće takodjer i tako zvane manđunariae brojile
t. j . podavci kuninih koža. Isto nam svjedoče još i kasniji
zakoni, koji propisuju kmetovom nekih krajeva, da su dužni
svojim gospodarom takove manđunariae davati n. pr. kmetovom
kaptola zagrebačkoga. .


Nu kao što je bio lov izprvice neograničen i slobodan
svakomu bez razlike, to skoro vidimo, da se i ovo obće pravo
počelo po malo ograničivati. Prije svega bio je proglašen lov na
plemenita divjac izključivim pravom kralja i plemstva. Kmeti
pako i seljaci smjedoše kasnije samo još zvierad loviti, odnosno
ubijati, za svaku zvier pako dobivali bi mjestimice i stanovite
nagrade. Tako n. pr. i poznati poljički statut veo obećaje svakomu,
koji bi ubio vuka, stanovitu nagradu u to ime. U XIV.
vieku već nalazimo lov malo ne uključivim pravom plemstva,
jer se lov i kod nas od starine smatrao vele plemenitom zabavom,
dostojnom prije svega junaka i plemića.


U to doba nalazimo u Hrvatskoj već i pojedine velikaše,
koji su si po predjelih, gdje je lov osobito izdašan bio, dali
sagraditi posebna lovačka pristaništa ili dvorce i kule, kamo
bi ovećimi pratnjami od vremena do vremena na zabavu izašli-
Ovakove kule nazivao je narod mjestimice kašteli, od tudaime kaštelana, t. j . pridievak onoga, koji je imao pažnja i nadzor
ovih kaštela i lovišta voditi. Ovi bi kaštelani vazda prebivali
na takovih imanjih, imajuć bditi ne samo nad redom i
uzgojem perivoja i zvjerinjaka, nego i nad inimi obližnjimi šumanii,
te su uz to imali pobirati i daće za žirovinu i ribolov,
ter paziti, da se medje posjeda ne bi mienjale ili krnjile, a ako
li su takove kule kraj riekä bile, pobirali su i kirije od prevoza




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 11     <-- 11 -->        PDF

~ 127 -^


i mitnica takovih gradina na ime gospodara. I tako možemo
donekle u ovih kastelanih u nas pravom nazirati zamet kasnijemu
gospodarsko-wumarskomu upravnomu osoblju na imanjih
hrvatskih velikaša. Konačno pako bismo još mogli i to spomenuti,
da je u Hrvatskoj bila već od starine obićajna hajka,
al uz ovu i lov sa zamkami, osobito sa zamkami po jamah,
zatim lov na konjih i sulicami. Osobna smionost i uztrajnost
biljeg su lovaca ove dobe.


VIII.
Poviest naroda hrvatskoga, posebice primorskoga, pocam
od XIV. stoljeća dalje, ući nas, kako je po tih krajevih taiijansko-
romanski upliv sve to više mah preoteo. Talijanska kultura
i jezik posta našim primorcem ^do skora svojinom, mladići
najotmenijih hrvatskih obitelji polazili bi u Italiju na nauke,
buduć da u ono doba u nas javnih škola ne bijaše. Naročito
pako bijahu Rim i Bologna milim stecištem tih nadebudnih
hrvatskih sokolovića^ a obće je poznato, da nam je univerza
bolonežka uzgojila mnoge i vele učene mnževe, dapaće znamo,
da se tamo kasnije i posebno učilište za mladiće naših krajeva
osnovalo. Uz bogoslovne i pravne nauke učili su se takodjer i
spisi starih klasika, a uz ove i spisi noviji italskih pisaca,
koji baš u to doba u svojih spisih razglabahu i naucahu razne
poljodjelske kao i obće gospodarske zadaće. Istina je doduše,
da je i u ovo doba jošte u Italiji glavni osnov gospodarstva
još uviek onaj starih Rimljana, al se je ipak u mnogom već
prilagodio zahtjevom dobe.
Medju najznamenitije obće gospodarske pisce ove dobe
brojimo prije svega bolonežkog senatora Petra Crescentija, koji
je već godine 1300, napisao gospodarsko djelo pod naslovom:
„In commodum ruralium", gdje u 12. knjizi medju ostalim takodjer
i „o naravi, vrsti i načinu porabe hrašća, plodova i
zvieri, koje su čovjeku koristne" govori. Nadalje razpravlja u
sedmoj knjizi istog djela, kako je potrebno, da se šume, koje
su odviš guste, proredjuju i ciste, jer da će onda bolje rasti,
spominjuć ipak, da se to samo na takove šume proteže, koje
ne budu služile jedino za ogriev, već više za uzgoj liesa i građje.
Obzirom na vrieme obave takova proredjivanja spominje
petgodišnjerazdobje najboljim, U jednom oddalnjih poglavjapako




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 12     <-- 12 -->        PDF

" 128 ~


razpravlja ob uzgoju umjetno sadjenili šuma, preporncujuč obzirom
na tu, da se po dolinah i boljem tlu imade saditi pitomi
kesten, na kamenom i ilovastoni tlu pako hrast cer. Za primorske
i toplije krajeve preporučuje uzgajanje mandula, jabuka,
maslina i smokava, al i sadjenje paoma i datulja, mnije, da bi
se moglo izplatiti i t. d. Već iz ovog u kratko spomenirtog sadržaja
nekojili poglavja rečenog djela moći je razabrati velevažnost
mu po razvoj šumarsko-gospodarskog unrjeća.


Djelo Crescentijevo bude već godine 1474. na njemački
jezik prevedeno i tiskano, a god. M78. u Fiorenci i na latinskom
jezik´u tiskano. Obs^irom na ono pako, što na početku tog
odsjeka spomenusmo, ne dvojimo, da su spisi P. Grescentija i
u naših stranah plodonosno djelovali na šumarsko-gospodarske
odno.^aje i napredak, pak ih zaoto tuj i iztaknusmo.


IX.
Dočim srao pod vladari domaće kraljevske obitelji, a još
i kasnije za dobe zajedničkih ugarsko-hrvatskih kraljeva spominjali
domovinu svoju ponosnu, slavmi i moćnu, to ju, kako
nas poviest uči, otci naši već početkom XVI. vieka tužno nazivlju
„Tieliquiae reliquarum´^ t. j . ostanci ostanaka kraljevstva.
Najgrozniji ratovi izpunjuju sada već listine poviesti naroduog
nam života one dobe. Veći dio kraljevstva pade pod Turčina,
a ostala nam domovina ostade pusta i prazna s tolikih ratova.
NjemaČko-austrijska politika iduo za tim, da skupi hrvatske
zendje pod svoje, više nara nanie nevolje, nego li pomoći. Turski
divjački čopori navaljujući sa sviuh strana u zemljii našu, pause
sela i gradove, odvadjajuć biedni narod iv robiju tako, da
se je isti stao jatomice iz domovine seliti.
I tako vidimo, kako tečajem XVIL vieka kod nas nasta
prava seoba naroda, kakove nisu pretrpjeli drugi sretniji narodi,
ni u davno barbarsko dobu. sveobće seobe nai´oda. Polja i
sela ostaše do mala pusta i neobrađjena, a preostali narod
bježao je rr gradove i šume, da si bar život spasi.
U to doba nasta u nas i poslovica: „kamo tursko kopito
zagazi, tamo trava više ne raste."
Uz ovakove se Uizna socijalne i državne odnošaje dakako
slabo mogla razvijati kultura i gospodarstvo u Hrvatskoj. Turčin,
Mlietčic i d.omaće razpre i bune^ dovedoše nam do mala




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 13     <-- 13 -->        PDF

— 129 — ´
domovinu na rub propasti. Silne i neprestane borbe ;?a obstanak
iztrošise svu blagajnu kraljevine a i velikaša tako, da su
se velika imanja uz neznatne svote davala u zalog, samo da se
ma i najpotrebniji novac za vojsku namakne. Naravno je, da
je uz take odnošaje i kraljevska ratna pripomoć „subsidium´´
zvana, bila vele neznatna, i to tim neznatnija, .sto se je, kao
što to jur iztaknusmo, velik dio naroda u to doba bio odselio
u susjedne sretnije zemlje, tako da je Hrvatska pod konac


XVI. vieka brojila samo još tri tisuće poreznih kuca, docim
je prije u sretnije doba sama županija križevačka brojila do
dvanaest hiljada porezovnika dimnjaka!
Na svu tu nevolju pobuniše se još i g. 1572, kmetovi Zagorja,
Kranjske i susjedne Štajerske, proglasivši javno „mužku
puntu." Koli je tužno pako moralo biti stanje tih nevoljnih
kmetova u ovo doba, možemo najbolje razabrati iz rieci samoga
ugarskoga primasa Vrančića, koji je kralju govorio: „Znaj milostivi
kralju, da u nas živine bolje i poštenije živu pod svojimi
gospodari, nego li ovi siromašni kmetovi." Nije dakle ni
čudo, kad se napokon „za stare pravice" diljem pobuniše, voleć
izgubiti glavu, nego li i nadalje takov život živjeti. I tako vidimo
gdje jadni hrvatski seljaci god. 1573. zapisaše u hrvatsku
poviest.


Užasni ti bojevi opustošiše nam do kraja zemlju i unistiše


gradove i sela. Al i grozno osvetiše se plemići i opet pokore


nim seljakom, jer nam poviest spominje, da u Zagorju nije bilo


stabla, na kojem ne bi visjeo po koji seljak, a gdjegdje i po


desetak njih na jednom drvu!


Propade sila junačkih desnica a još više radnih sila, koje
bi bile imale obdjelavati ove krajeve osiromašene nam domovine.
Mnogi dielovi napućenoga još ostatka ostadoše sada pusti, dok
se tek iza decenija novim pomladkom ne pridigoše i iznovice
napuciše kmetske kolibice . . .


_ ´ ´ ^ , x^ .


Ob obćem javnom pravu za najstarijeg boravka naroda
našeg na slavenskom jugu ne znamo skoro ništa, al nas već i
prije spomenuti razvodi, ugovori i zakoni pojedinih gradovamjestnih zajednica dovoljno upućuju, da su se pravni odnosaji
i pojmovi jur za rana i u nas udomili. Godine 1614. pako naila




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 14     <-- 14 -->        PDF

._- 130 —


zimo po prvi puta (za vladanja kralja Vladislava IL), da je
neki Verboczius napisao djelo, oblikom i sadržajem neku vrst
obćeg zakonika pod naslovom „tripartitum", gdje nam se prikazuju
skupno i dovoljnom točnošću i obširnošću oboi javnopravni
ođnošaji domovine naše u sriedujem vieku. „Tripartitum"
ovaj nije samo po svakog kulturnog historika važan, već i po
tom, što u njem nalazimo spomenutu i po gdjekoju gospodarskokulturnu
ustanovUj izmedju kojih nam budi tuj n. pr. samo
spomenut §. 33^^ kojim se zabranjuje siecenje drvlja i pašarenje
po tudjih lugovih, smatrajuć svaki prestupak ove zabrane kaž-^
njivim činom. Iz njeg razabiremo nadalje, da se je već u XVI.
vieku i u nas bilo udomilo regalno pravo nad šumami, to jest
vrhovno vlastnietvo kralja i velikaša državnih nad šumskim
posjedom pravno podčinjenog im teritorija.


Spominje se tamo međju ostalim i članak XVIIL poznatog
Yladislavskog dekreta, kojim se nastojaše urediti jur nastavše
razmirice medju kmetovi i vlastelom i to poradi spomenutih
regalnih pravica, a jedan od najvažnijih povoda tomu
bilo je uživanje paše i žirovine od strane kmetova u vlastelinskih
šumah. Akoprem je, kako vidismo, u staro doba svaki
posjednik šume bio ujedno jedini pravni uživaoc šumskih plodina,
to se je ipak kasnije usljed uvedenja regalnog iliti kraljevskog
prava lova nad svimi šamami u obće i pojam posjedovnog
vlastničtva i uživanja šuma stao tumačiti sve više i
više na uštrb maloposjednika, seljaka i kmetova, a u prilog
vlastelina, dok si napokon i u nas, poput inih zapadno-europejskih
zemalja, teritorijalni vlastodržci neprisvojiše sve vrhovno
pravo nad svimi šumami podčinjenih im krajeva bez razlike,
zahtievajuć neko novo vrhovno obće posjedovno pravo absolutnog
vrhovnog nadzora i suvlastnictva nad svimi šumami
unutar medja obsega si javne moći.


I tako vidimo, da je državno plemstvo po volji gospodarilo
zemljom i kmetovi. Kmet se konačno smatraše robom vlastelina,
a bogatstvo gospodarevo brojilo se po broju podčinjenih
mu kmetova.


Sjetimo li se nadalje, da je u srednjem vieku uz ratovanje
lov bio jedinom zabavom dostojnom slobodnog i plemenitog
muža, ter da su šume, davajuće želud za tovenje krmadi
i pašu za stoku, bile jur i ciene i vriednost, tad si lasno možemo




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 15     <-- 15 -->        PDF

- 131


protumačiti pohlepu vlastele, da si prisvoje vrhovna posjednička
prava nad sumarni. Odatle i dolazi, da su već tečajem


XVI. vieka malo ne sve obćinske šume u Hrvatskoj prešle u
ruke ili bar posredno vlastnictvo vlastelina, te to bje baš i
razlog onim silnim razmiricam i opetovanim sveudiljnim tužbam
kmetova i seljactva na gospodu sbog otimačine šuma i bezpravnog
kraćenja paše i žirenja kmetovom. K nam se je preneo
taj pojam regalnog vrhovnog suvlastnictva gospode nad sumarni
njemacko-austrijanskim uplivom i dolazkom raznih inostranih
plemićkih obitelji u naše krajeve, koje bi dvor po tadanjem
obićaju s imanji i imetkom izumrlih nam domaćih velikaških
porodica za kojekakove cesto usluge nadarivao. Već
spomenusmo, da je gospođu osobito plemenita zabava lova
poticala, da se i za seljačkim šumskim posjedom otimahu, nastojeć
uz to i 0 tom, da starodavno-narodno hrvatsko pravo
lova kmetovom oduzmu. Zato i vidimo, gdje se već i člankom.
XVIII. rečenog vladislavskog dekreta i u Hrvatskoj i-egalno
pravo lova zakonom potvrdjuje, naredjujuć, da je odsele u Hrvatskoj
slobodno samo plemiću, koji je hrvatski inđigenat stekao,
lov loviti. Seljactvu pako a i gradjanstvu zabranjen bje
lov na plemenitu divjač. Jedino u Dalmaciji, koja je u to doba
većim dielom već pod mlietačkom vlašću stojala, obstojalo je
još i nadalje pravo nošenja oružja i lovljenja.
Lov pako na đivjač i zvierad sa svojimi stostrukimi tegobami
i pogibelji smatrao se je tada najdostojnijom zabavom,
mač, nož i sulica — uz muževnu snagu i odvažnost odlučivahu
tada čosto još lovnu sreću, jer lov s puškami za onda još ne bje
poznat.


XI.
Sliedeć i nadalje hrvatsku narodnu poviest vidimo, đa je
baš oko polovice XVI. vieka slaba napučenost Dalmacije usljed
viečniia turskih i inih ratova prinukala mlietačku gospodu, da
´ shube naseljenike žitelje iz Bosne, davajuć im zakloništa i zemljišta
okol dalmatinskih gradova. Uskoci ovi dobivali bi uz
svoje potrebno zemljište za težanje još i potrebne pašnike za
^štoku si, koja je većim dielom od koza sastojala. Nasuprot pako
´bili
su ti naseljenici dužni davati republici daću „erbatico´^
zvanu, ter priznati vrhovno gospodstvo Mlietčana.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 132 -.
AI i osim to^a još si je jedno pravo pridržala republika
(i to po svib šamah Dalmacije i Primorja bez razlike), a to je
pravo sječe i izbora liesa i gradje za brodove i lagune. Poviest
nam pako kaže, da su Istra, Primorje i Dalmacija imale još
oko god. 1430. do 200.000 hektara liepib brastovih, jelovih i
bukovih visokih suma! Spomenuto se pravo republike zvaše


reservom.´- Pravo ovo .posta vremenom neugodnim terefcom na-
Toda^ a dalje i bitnim uzrokom danaŠBJe pustoši dalmatinskih
pećina. Na temelju bo ove reserve nije pučanstvo samo moralo
lies sjeći"!"izradjivati, no i isti bezplatno do morskih luka dovažati.
Žiteljstvo željno riešiti. se ove nepravedne i nesnosne
robote^ vidje u carnih za onda još dalmatinskih šumah glavni
povod svoje nesreće, pa da se je rieši, stade neuko, baš divjacki
šume krčiti i haračiti, uništujući svaki i sliednji hrastić,
koji bi mogao jednom ponosnim stablom narasti, samo da nestane
liesa, koga bi morali republici izraditi i k moru privesti.
I tako vidimo, da je jedno stoljeće mlietaćkog gospodstva bilo
kadro opustošiti do skrajnosti divne i čarne nekoć dalmatinske
šume.


Mlietcanora trebaše, kako znamo, sila drva, a ponajpače
tvrda drva — hrastovine. Tä prije dvanaestog vieka bijaše sva
Venecija od drva sagradjena, da i isti grad duždin bio je onda
jo^ iz drva. Tek strašni požar, koji je početkom XLII. vieka
malo ne pol Venecije poharao, sklonu Mlietcane, da grade kuće
od kamena. Nu baš sada se tek trebovala silna građja za pilotanje
laguna, na kojih se ponosito dizahu crkve i palače Venecije!
Ta jedina crkva „Santa Maria della Salute^^ kažu, da
stoji na 1,200.000 komada hrastovih pilota!


A koliko je tek trebalo hrastovdne za gradnju trgovačkog
i vojnog brodovlja silne ove republike! Osobito za ovo potonje,
jer se u to doba još flota poglavito sastojala od galija, koje su
u ratu brzO; dapače često vec i u prvoj bitci propale.


^§Ä!lM.P^k9 Mlietcani nisii našli dovoljno drva u bližnjih
okružujućih ih brdinah, gdje su za onda bili sami borici, jelici
i bukvici, to su bili baš i prisiljeni dobavljati hrastovirni iz
onih zemalja, gdje su u ono doba bili najkrasniji hrastici, t j iz
Istre i Dalmacije. Ovo će biti ujedno i bitni jedan razlog,
da^su^uprav ove zemlje najprije zavojštili i osvojiti ih nastojali.
Čini se medjutim, da su se kasnije i sami Mlietcani prepali




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 17     <-- 17 -->        PDF

™ 133 —


svojib nedjela, ter zato i proglasiše razne šumarsko-zaštitne
naredbe, al žalibog bilo je već prekasno. Koje li su to pako
ustanove, o tom ćemo kasnije još govoriti, — za. sada biti oe
dovoljno, da zapamtimo zamet pustoši i strašne goljeti našeg
primorskog Krasa i uzroke njegovog postanka.


Tuj bismo još mogli spomenuti i to, da je slično pravo
reserve postojalo takodjer i u Istiiji jur od g. 1452., koje godine
bude ujedno i po prvi puta izdan neki obći šumski red,
kasnije u gođinah 1475., 177L, 1777., 1758. promienjen i popunjen.
Eeservatno pravo države na drvo šuma Istre, Kranjske
i Koruške imalo je prije svega svrhu osjegurati tršćanskoj
mornarnici potrebni brodovni lies, te se protezaše naravno i
tuj na sve´šume bez razlike posjeda. Ovo res´ervatno pravo po
tik stran ah bje tek g. 1819. dokinuto, odkada se brodovni lies
za drzaynu mornarieii izključivo iz naših krajiških šuma vadio.


^´ ´´´´ ;. XIL ^


Poradi vječnih vanjskih i unutarnjih borba ponestalo bi
u XVII. vieku više puta najbogatijim velikašem novca tako, da
su, kao sto već iztaknusmo, za male svote ciela imanja zalagali.
Napokon se je morao proti tomu opasnomu zalaganju dobara
godine 1675. i posebni državni zakon stvoriti.


Tužni gospodarski odnošaji u nas još su bivali i^gorji,
jer se ni trgovina nije mogla tjerati. Zaprieke trgovini hrvatskoj
bile su velike carine na granicah austrijskih zemalja na
vino i žito, a najveću nevolju zadade komora gradačka pod
konac toga vieka, zatvorivši jadransko more t. j . hrvatske primorske
luke. U Dalmaciji pako, koja je sada već bila sva mlietaćka,
kao u gradovih tako i na otocih, usrieđotocila se sva
mudrost, sila i egoizam republike. Svi proizvodi osim vina,
koje su slobodno po volji izvozili, morali su se voziti u Veneciju,
drugamo ih nisu smieli, prodavati, a samo u Mlietcih smieli
su kupovati Dalmatinci, što bi im trebalo, iz di^ugih gradova
nisu smieli dovoziti robe za svoje potrebe.


Tri glavna starohrvatska obrta, koja su u ovoj zemlji
evala,´ odkad ju u obće jasno poznajemo u poviesti, radnju
suknja, gradjenje brodova i ribarstvo stegnuše Miietčani koliko
samo mogoše.


11




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 18     <-- 18 -->        PDF

— 134 -
Osobito je pako republika pazila na gradnju brodova pozornim
okom i to zato, da se ne sagrade brodovi inostranim
državam ili možebit ćak i neprijateljem njezinim. Ne samo na
broj brodova već i na veličinu pazilo se, dok napokon koncem


XVII. vieka ne izadje i zakon, kojim se zabranilo Dalmatincem
graditi brodove iznad 500 vagana, dakle da se ne grade
ladje već maljušni trabakuli, koji se ne smiedoše usuditi, da
zaplove velikim morem u strani sviet, već da se povlače uz
obale otoka i gradova.
Tako je Venecija zatvarala Dalmaciji sav veliki sviet, u koji
su odsada sinovi dalmatinski samo na mlietaćkih brodovib zabroditi
mogli, da pronose mlietačku slavu i donose bogatstvo Veneciji.


Jedini otvoreni put trgovini ostavi republika prema Turskoj,
za koji nije medjutim nijedne nove ceste izgradila, već
se je roba na konjib i karavanab iznosila i dovodila, pa i tu
trgovinu je tako uredila, da bitnu i neposrednu korist crpiše
Turci i Mlietcani. Hrvati, podanici Turske, donašabu na sajmove
svoje domaće proizvode i dovadjabu blago u velikom broju, a izvažabu
sol, vino, ulje i inozemne proizvode^ donesene od Mlietcana.


Zemljište gradova bilo je tako uzko i maleno, da nije bilo
kadro prebraniti građjanstvo, zato si kupovabu branu od turskih
podanika. Najglavnije tržište bilo je to doba u Sp ljetu,
koje je samo republici nosilo do 100.000 for. na godinu, premda
je grad tečajem turskih ratova izgubio svoje znamenite uljike,
jer ih Turei izsjekoše, kako su to činili i drugud po Dalmaciji,


Najznamenitija skela za blago bila je pako u Zadru,
odakle se svake godine oko 16.000 volova u Mlietke ođpremalo.
Seljačtvo u Dalmaciji živilo je većim dielom u vrlo čudnih odnošajih.
Bilo je dosta sela, koja su plaćala danke Turkom i Mlietčanom.
Turski podanici uzimali bi zemlje gradjana u neku vrst
zakupa i davali bi od njih treći ili četvrti dio ploda. Većinom
bi dakle gradske zemlje obdielavali samo turski podanici, buduć
domaćih seljaka nije bilo, jer je oko gradova bolja polovica
sela tečajem turskih ratova izćeznula, a narod izginuo. Sjetimo
li se još uz to, da je to doba i malo ne sva Slavonija bila pod
Turčinom, to vidimo, da su za onda po svoj Hrvatskoj većinom
odnošaji nepovoljni obrtu i trgovini, i producente i konsumente
trle su još uviek posljedice nevolja iz XVI. vieka.