DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1883 str. 33 <-- 33 --> PDF |
™ 33 — biljki potrebne hrane, to ova poćimlje propadati. Na mršavu tlu dakle, kao što to češće u bukovih sastojina nalazimo, riedko će kada bukva još posije 80 g. u zemlji naći dovoljnu kolikoću hranivah, u mjesto žile srčanice početi će se onda postranično više pri porršju tla se steruće korenje razvijati, nepostigavajuć medjutim ipak potrebite jakosti, već i tu razvoj korena i od sada odgovara razvoju krošnje u stablja. S pomanjkanja hraniva u većoj dubljini tla, obumire onda žila srčanica postepeno, dok je napokon onda u 120 do 140 godini nestane. — To nam medju ostalim najbolje dokazuju, i vihrom oborene stare bukve, u kojih već nejma žile srčanice, već samo na površju razgrenjeno i izprepleteno korenje i žilje. Preuzimajuć pako nestankom žile sreanice, pokrajno korenje dovadjanje hraniva biljki, dovadjaju se biljevni sokovi samo još bieli, dočim strž stablja, zaoto što je žila srčanica, koja joj do sada neposredno hranu, obamrla, s nestašice hraniva tekodjer i sama izginuti mora. Isti pojav pako, koji netom razmatrasmo u bukve, nalazimo i u hrasta, izumre li mu, kako to na plitku prudjastu tlu obično biva, žila srčanica. Protivno medjutim opažamo u bukve, uspjevajuće na plodnom, dubokom ilovastom tlu; tuj joj se žila srčanica razgranjuje u prostrano razastrto korenje, prodirajuće i u veće dubljine, ter dovadjajuće iz nje stablu potrebita hraniva. U takovih će bukava, još i u 140 do 160 godini starosti, i u istih naslaga strži, još kolati sok. U tih pojavih nadalje nalazimo i uzrok, s kojega starije bukve uspjevajuće na ilovastu tlu u istoj starosti još sveudilj dobro uspjevaju. Mogao bi medjutim sada tkogod prigovoriti, da žila srčanica u bora, ma sve da i dublje prodire u zemlju od bukove, ipak za dugo ostaje prinosnicom hranivih sokova stablu, pak da ni onda kad je obumrla, drvo bora u jezgri neizgnjili. Uzrok tome pako, što bor i na vele mršavoj pjeskulji, na kojoj se bukva nebi mogla u vehku starost uzdržati, još sveudiljno dovoljno hrane nalazi, leži u tome, što se drvo u bora, još i onda uzđržaje, kad mu je žila srčanica i obumrla, sbog obilnog sadržaja smole u drvu, koje ga od gnjileža štiti. — Porazmerno naglo padanje prirasta u drveća dakle, kao što i u večoj starosti sve to redje oblistanje krošnja, moći čemo si takodjer baš na temelju spomenutog protumačiti. Kad bo sve to dublje u zemlu prodirajuće korenje, sve to manje hrane u zemlji nahadja, (osobito i onda kad su dolnje naslage tla prudnjate) to mora konačno i obumrieti, tim pako prestaje po malo i dosadanje priticanje soka i hraniva stablu, a po tome se nadalje i samo stvaranje drva, sve to večma umanjivati mora. Poznata je nadalje činjenica, da korenje u listaća i zimi još tako dugo raste, dok god toplota tla, u kojemu biljka raste, još iznad leđišta. Nadzemni dielovi bilja, medjutim zimi miruju, kako nam to najbolje dokazuju pupoljci, koji se neotvaraju, dok god je toplota negativna, naime dok sokovi smrzavaju. Čim pako proljeti, ili u kasnoj jeseni, odnosno i zimi, ma samo i na njekoliko dana toplije raeme nastaje, eto se već i vegetacija probudjuje. Kako nam to češće dvakrat u godinu evatuća stabja, kestena 3 |