DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1885 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 110 — Neka se sada od ovih poprie6mh prodajnih ciena odbiju navedene pristojbe pašarenja, žirenja pastirstva i V« na zimsku krmu, to onda svakom jasno biva^ što je šuma za ovakov narod. Mnogi šumar, upravljajuć u zabitnih šumah vele „budjacih", nemože na velikom prostoru niti toliko đohodka polučiti, da podmiri već najjeftinije troškove oko uzdržavanja istih, jer mu u daleki sviet četveronožci ođnašaju glavni prihod, a što bi punim pravom uživati morao šumski posjednik, to uživa marvom tržeći narod. Moje je s toga mnieuje, da bi se unovčenju paše i žireaju osobita pozornost obratiti imala, te ova na toliko sveobće u hrvatskih šumah, bilo ma čijih podigla, da od uloženog kapitala na marvu sa večimi od 10%—20^0 kamati netimari. Danas bo jedna krava mliekom skoro obitelj hrani, a gdje joj još i meso — ta bez, da se u potanki proračun upuštam, mogu reći, da posjednik marve od šumske paše i žirovine = 4, a posjednik šume tek 1 dio crpi. To je baš obratno razmierje, pa u tom tražim i razlog, što se šumari u ovakovih predjelih suvišnim! smatraju. Da racionalno šumarstvo, ako ne žirenje, a to doista pašu iztiskavati mora u probit glavnog užitka, to nam je poznato i zašto — nu u nas se još samo o primitivnom šumarstvu malom iznimkom govoriti smije — ta koje nam šume podnose drugo proriedjivanje a kamo li prvo, gdje su šume, koje umjetnu ogoju — ili da samo kažem, pripomoć podnašaju? Istina, da bezobzirno na današnje dohodke n. pr. Thurn-Taxova, Pran dauova, nješto državna i imovno-obćinske uprave na ogoje troše, al privatni ili manji posjednik težko se na to odlučuje, a to s toga, jer nevidi niti u raz dobju od 20—50 god., da će se ovi troškovi izplatiti. Tko može — i tko buduću vried nost naših šuma za 100 godina uvažuje, sjegurno se za naveđenimi povadja. Da se pako u tolikoj primitivnosti joŠ i danas krećemo, tomu pridonaša u budjacih najvećma neuvažavanje nuzgrednih dohodaka, koji nam, jer u ne sretnom merkantilnom položaju sa bez vriednim glavnim užitkom ipak glavni dohodak pružaju, a za koliko se dohodak ovaj povisiti može, vidimo iz nave denog, gdje nam je slobodno sađanje ciene 4 puta pomnožiti. Tko bi to odmah izvesti htio, izazvao bi bunu, al da bi narod postepeno i višju cienu prihvatio, o tom barem ja nedvojim; nu razumije se, da bi di zanje cienah svestrano i sporazumno sKediti moralo. Država i njeka vlastela uveli su dražbenim putem iznajmiti pašu i ži renje, pa nepolučuju znatno većih đokođaka a to s toga, što dovoljnih konku renta neima — nu da je djakovačka uprava dvostrakom pristojbom ove go dine već uspjela, i tako, da će svaka druga, nedvojbeno je, što bo je narod na to upućen. Ima ih mnogo, koji će ovakov nazor od srca, bojeć se za narod, odsuditi al bez temelja, čujmo: Tko se bavi cienom o marvi, dozvolit će mi, đa danomice skače, a nek nitko nemisli, da je to s toga, što su željeznice i do nas dohvatile ili što da narod bolje pazariti umije — sve to ne, već jedino iz razloga, što se šume dnevno više i više u branjevine stavljaju a i ciene paši i žiru dižu. Narod je |