DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 206 — i llieku, odkuda se šilje ponajviše u Francezku za pravljenje bačava. Ako Englez i Niemac ponosom govori o „britanskom hrastir´ i „teutonskom hrastu", to si Hrvat može punim pravom reklamirati narodnost ovoga divotnoga stabla, koji je najljepše u Evropi. Nu trebalo bi već jednom racionalnije sjeći, da se ga obćuva od pustošenja, a to će učiniti, ako uebudu za mali novac čitave šume trgovcem prodavali. Žalostno je pogledati blizu gradova i sela ili blizu željezničkih pruga kako ti tuđe u barah gnjiju panjevi i ostanci drva kojekuda razbacani, a malo se misli, kako da se ono opet pošumi. Po „globusu" bila je poprečna vriednost pojedinog hrastova debla u Hrvatskoj: god. 1850 od 4 do 6 franaka „ 1869 „ 40 „ 50 „ 1872 „ 50 „ 100 Naše lugarsko osoblje i pitanje ustrojstva lugarnice. Piše J. Zeznlka, kr. šumar. U ni. svezku 0. 1. iztaknuo je g. Ilijić obširno, potrebna svojstva lugarskog osoblja tako, da u tom pogledu nebismo mogli šta nadovezati, te nam preostaje jedino iztaknuti žalostnu činjenicu, da žalibože uz male vriedne iznimke, današnje naše lugarsko osoblje većinom svojoj zadaći ne doraslo. To pomanjkanje u istinu zvanju i zadatku svrsi shodno doraslog lugarskog osoblja, uzrokom je, da se i u Hrvatskoj jur, danomice sve više i više osjeća obća potreba t. z. škola lugarnica, kako to i u „Šumarskom listu" jur njekoliko puta, ma da i žalibože bez pravog uspjeha, naglašivano. Neželimo mlatiti praznu slamu, al držimo ipak, da je pitanje naobrazbe kao i uredjenja odnošaja našeg lugarsko-čuvarskog osoblja, upravo životno pitanje po naše šumarstvo, i stoga ćemo kušati i mi, da koju k riešenju istog doprinesemo. Držimo piije svega, da bi svakako bilo u interesu stvari, da naše šumarsko družtvo, prigodom ovogodišnjeg sastanka i u ovom predmetu koju tu odluči, a naročito mislimo, da bi valjalo uznastojati oko ustrojenja škole lugarnice za naše strane. Danas nam postojeća „ratarnica" pruža ponajvrstnije lugare, to pako sigurno niti je u interesu tih ratarnica, a niti može zadovoljavati našim potrebam. Ustrojstvom škole lugarnice, ne samo da bi ta anomalija prestala, no i našim šumarskim potrebam bilo bi time u veliko pomoženo. Dopuštamo, da uza sve postojeće manjkavosti, ipak i u nas nalazimo lugara, koji u istinu službu svoju svrsi shodno i sdušno vrše. Nije nam nadalje ni kraj pameti, timi redci možda ma u čemu čestite naše lugare vriedjati, želeć jedino upozoriti na neke obćenite mane postojećih odnošaja. Prvom, dapače rekli bismo najvećom manom naših lugara smatramo, tu, što šumu neljube. „Koji lugar šumu ueljubi, taj i nevalja", pa ipak |
ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 207 — baš ova ljubav ponajpače našim lugarom nepoznata, a zato i opet, obično ni najrevniji šumar nije kadar lugarsko osoblje svrsi shodno uvježbati, odnosno za službu odgojiti. Nepoštena, sebična lugara, nećemo ni spominjati, ta „laž imađe kratke noge", a zadaća je oblastih da nas što skorije liše nepoštenih lugara. Lugar, koji šumu neljubi svom odanošću i prirodjenošću, ostaje šumi, a šuma opet njemu tudja. On u šumi, izuzam prieke potrebe, jedva i boravi, dapače znamo slučajeva, gdje takovi lugari i nakon višegodišnjeg službovanja, ni svoj srez podpuno nepoznavahu, što je napokon naravno dok samo one predjele obilaze, gdje se obično kvaru nadati moraju. Poznato je nadalje, kako lugari, za kvar počinjen u susjednom srezu malo ili ništa nehaju, misleć „ako susjedu krade, neće Ije meni". Neiztiču se bome ni strogošću, kao ni revnošću u prijavljivanju šumskih kvarova, osobito onih, koji se prigodom nadziranja težko opažaju, kao što n. pr. nepovlastno grabljenje sušnja, paše, sječenje stromlja i t. d., dapače ima ih žalibože koji takove kvarove i krivimi prijavami pokrivaju i t. d. Danas, dok težimo u šumarstvo svestrano napredovati, a naročito i znatnim množanjem čuvarskog osoblja stati na put raznovrstnim oštetam i kradjam, naravno, da taj način šumarenja, uz druge odnošaje uzrastlom narodu nemože omiliti, pa da onda uza sve to još mirne duše gledamo, kako se naši lugari jagme, da budu u narodu obljubljeni i popularni! Neljubeć šumu onom prirodjenom odanošću, nesuzbija lugarsko osoblje obično ni navale štetočinaca onom odvažnošću i smionošću, kako to interes službe bezuvjetno traži. Bilo bi sigurno veoma zanimivo znati statističke podatke naše kao i drugih zemalja, koliko U se razmjerno u nas, uz poznate štete, koje se našim šumam nanašaju upravo šumskom pašom, po lugarih ubito svinja, koza i t. d., te ću se u interesu stvari do zgode i opet na taj predmet povratiti, izjavljujuć ipak već sada, da bi takovi statistični podatci sigurno vrlo nepovoljno po naše lugare govorili, u koliko bar ja kroz svoje sedamgodišnje službovanje, u četverih šumarijah, nisam žalibože našao ni jednog jedinog lugara, koji bi bio ikada §. 65. šumskog zakona bio uporabio spomenutim načinom. Da u ostalom našem lugarskom osoblju u istinu energija i odvažnost nemanjkaju, veli nam medju ostalim izkustvo, polag kojega lugari onoga, skim se bud s česa zavade, znadu i te kako proganjati, nu buduć to čine obično pristrano, to je naravno, da takova jednostranost mora biti jedino povod raznolikim pritužbam, te na uštrb osoblja i službe. Istina je doduše, da je i šumar sam svoje osoblje kadar vojničkom strogošću i točnošću, bar na kakvu takvu energičnost siliti, ali je svakako žalostno dok se dobrim načinom, a ma baš ništa postići neda. Na rovaš neljubavi prema šumi, brojimo i to, da naši lugari za izpit naučeno toli brzo i opet zaboravljaju, hajući i nehajući za postojeće propise i dužnosti. |
ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 208 — Sjećam se pri tom, kako sam jednom, služeć još u Slavoniji, iz čopora svinja, koje zatekoh sa lugarom bez svinjara u šteti, ubio jednu, na što me lugar, koji je više od 10 godina istu šumu čuvao, umoli, da se sad što brže pokupimo! K tome mislim netreba dalnjeg komentara. Nu konačno, kako da naši lugari i obljube svoje zvanje i šumu, dok se obično tek nakon obavljene vojne dužnosti t. j . u najboljem slučaju u 32. go dini života lugarstvu posvećuju, poznavajući do onda šumu i šumarstvo jedva i po pričanju. U toj dobi nadalje, čovjek već slabo mienja svoje ćudi, on bi možda obljubio vojničtvo ili ratarstvo, al da bi sada još uza sve potežkoće i nevolje u službi, mogao i šumu obljubiti, tomu je jur prestar, i zato obično postaje prosti kruhoborac, komu je jedino do osjeguranja udobne starosti. Da pako bez te toli nuždne ljubavi k šumi, jedino od svjestnosti i po znavanja službenog naputka, sve rečeno očekujemo, značilo bi kod manje nao braženog čovjeka, svakako gojiti praznu nadu. Poznato je nadalje, kako kod nas kod popunjivanja lugarskih služba, oso bite nade stavljaju na izslužene podčastnike vojnike. Nu sudrugovi naši, koji bijahu i sami vojnici, znat će, da su danas i u vojsci jur većina tih podčast nika, puki markiraši, koji se i vojnoj dužnosti podaju istom ođanošću kako to i mi činismo kao dobrovoljci. Vehkom manom smatramo nadalje i odanost lugarskog osoblja piću. Istina, napornost službe donaša sobom, potrebu za okriepom, al zato ona ipak neraože da ma ikako opravda pijanstvo po krčmah i stanovih. U krčmi se lugar prečesto sastaje s vrlo dvojbenimi družtvi, gubeć službi odteto vrieme, sklapa često uz čašicu vinca sumnjiva prijateljstva, gubeć tako ugled, a usljed možebitnih zadjevica i prisegom zavjerenu nepristranost. Lugar naučeć se uz kukavnu plaću pijančevanju, postaje obično strastven pijandura, a time već samo po sebi nepouzdanim službenikom. Nije nam nadalje ipak ni na kraj pameti, svu krivnju, sve to većma preotimajućih šumskih kvarova pripisivati nesdušnosti lugarskog osoblja, dapače, tu bismo se prije svega morali potužiti na naše političke kao i sudbene oblasti, koje šumske kvarove obćenito preblago kazne, a prečesto i nekazne, dosudjene šumske odštete, lugarske dangube i globe slabo ili nikako neutjeruju i t. d. Pisac ovih redaka n. pr. već 4 godine upravlja kr. šumarijom u Begovomrazdolju, poprečno bijaše svake godine u raznovrstnom kvaru, nu ponajviše paševinskom, do 150 žitelja iz Begovograzdolja i Tuka zatečeno i prijavljeno, pa ipak od države dosudjene odštete nebi u ovom vremenu niti jedan novčić utjeran, čim se narod demoralizira, jer takovo višegodišnje izkustvo mora upravo učvrstiti u seljaka uvjerenje, da te šumske odštete nikada ni platiti neće, te i onako već uvrieženo malo uvaženje puka prema šumskom posjedu, još većma učvršćivati. Kakove posljedice će pako nastati po žiteljstvo rečenih siromašnih sela, onda kad se napokon ipak budu te na hiljade iznašajuće odštete počele ućerivati, to si je svatko sam predočiti kadar. |
ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 209 — Isto tako nemožemo da propustimo, u prilog lugarskog osoblja spomenuti žalostim okolnost, da se dangube i odštete dopitane lugarskom osoblju, kod tih razprava isto tako nehajno odnosno nikako neutjeruju i neizplaćuju, kao ni odštete same, negledeć i na neznatnost tih danguba, koja okolnost lugare ta kodjer na marljivo javljanje podnipošto bodriti nemože. Ona odšteta od 50 do 60 nove. na dan dosudjena, mora sigurno da na svakoga lugara baš ubitačno djeluje, ta za boga čime bi se lugar morao hraniti na putu i u sjedištu oblasti, gdje bi morao konakovati, za da mu tih 50 do 60 novč. dostane! Prispodobimo samo stime naknadu, koja n. pr. oružničtvu u takovih slu čajevih pripada, pa ćemo viditi, da su oružnici kud i kamo bolje nagradjeni u tom pogledu, pa ipak niti je služba oružnika pogibeljnija, niti napornija niti većom odgovornošću skopčana, nego li služba lugara. Ako se već ova prosjačka nagrada za putovanje, samo po sebi svakomu, koji lugara pukim robom nesmatra, bezuvjetno neopravdano malom označiti mora, to se sjegurno mora još većma osuditi i to, što oblasti utjeranjem iste zatežu, jer odkuda da lugar te troškove smogne, nemora li se uz takov postupak ili silno zadužiti, ili takvim prijavam, koje mu za višednevno putovanje nikoje naknade nedonašaju izbjegavati? Jer neizplaćene te naknade, iznašaju uz svu neznatnost ipak n. pr. u šumariji pisca tih redaka, kod pojedinih lugarskih zamjenika sa 25 for. mjesečne plaće i do 70 for. duga, koji se uzprkos mnogobrojnih požurka i od strane istog šumskog ravnateljstva povedenih, ipak još sveudilj neutjerava. Nije dakle lugarsko osoblje samo krivo, jer i ono uz upravo nesnosne takove odnosaje mora da malakše, tražeć bezuspješno pomoć. I tu mnijemo da bi šumarsko đružtvo koju poduzeti moglo i moralo. Zaključujuć ta razmati-anja, te usvajajući podpunoma načelo, iztaknuto u posliednjem broju ovoga lista, na strani 114. i sliedećih, urazpravi: „K pitanju šumarske obuke" držimo ipak, da nesmijemo propustiti, da nerečemo još jednu u pogledu jur naglašene potrebe ustrojstva lugarske škole za naše strane. Lugarnicu takovu, mislimo si i mi, bud pod upravom jednog šumara, kako to n. pr. u Agsbachu u dolnjoj Austriji, ili pako u sjedištu kojeg kr. šumskog ili imovno - obćinskog šumsko-gospodarstvenog ureda, gdje učiteljske sile nebi osobito skupe bile, (jer bi po dva sata dnevno mogao svaki činovnik i uz malu nagradu lugarnici žrtvovati\ sairio držimo, da bi šume gornje Krajine, za nauk lugara bile svakako prikladnije, jer bi u brdovitom Velebitu i Kapeli bilo više prigode za praktična vježbanja, a svakako i priličnije pitomce okrlepljivati, nego li po šuma ravnice slavonske, niti bi ovdje na lugare mogao djelovati primjer stanovitih po šumi gospodski se vozikajućih lugara. |