DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 13 <-- 13 --> PDF |
- 365 — E =. ,45 + ^´´´^...rJl´l^ ^ 345 + 340 = 685 k. m. 10 Za proiačuuanje etata za Sume imovnih obćina propisana je formula: B = pv X P ± "— —; P je površina reducirana na normalnu stoj benu dobrotu, NZ valja uzeti iz skrižaljke prirasta, a za o valja ustanoviti vrienie izjednačenja prema diferenciji izmedju NZ i ZZ. Ako je i\^Z "7 ZZ TAIJU za 0 uviek uzeti cielu obhodnju, inače se može prikratiti prema tome da li je viSak u staroj´ ili mladjoj sastojini. Obedska bara, njekoč i sada. Saobćuje J. Ettinger, kr. katastr. šum. nadzornik. TI posiiednjem broju o. 1. čitah izvješće g. M. Prokića, nadšumara petrovarađinske imovne obćine, u predmetu posliednjeg lova Njegove kraljevske visosti prejasnog nam kraljevića Rudolfa u Obeđskoj bari, što me ponuka, da i opet koju 0 veleznamenitoj toj baruštini, iz dobe mog boravljenja u g. 1853, i 1872. tamo, ovdje spomenem. Kad no sam g. 1853. u mjesecu svibnju, po prvi puta doveo u „Obeđsku baru" bivšeg preparatenra na c. kr. muzeju u Beču i glasovitog ornithologa g. Zelebora, nadjosmo glavno leglo i pristaništa ptica u bari, na blizu sela Obreža, napi´am šumi „Matievici". kako no je u privitom nacrtu mjesto (vidi strana 366.) pod a označeno. Tamo naiđjosmo na hiljade i hiljade raznovrstnih močvarnih i vodenih ptica, koje se svakoga proljeća iz južnih krajeva u jatih amo dosele, kao da su Obeđsku baru u zakup uzele, za da se u njoj preko ljeta prehrane, brak obave i polegu, te onda pred jesen s mladim naraštajem i opet vrate u daleke krajeve juga. Tuj se bavismo Zelebor i ja, kroz više dana lovljenjem najraznoličnijih.i najredjih ptica. Tom prilikom primjeti Zelebor, da mu se ta bara čini vrlo sgodnim lovištem, koje bi se Njegovu Veličanstvu našemu caru i kralju, kao poznatom ljubitelju lova, preporučiti moglo, rekav podjedno, da će vrativ se u Beč nastojat, da se Njegovo Veličanstvo na to i zbilja vanredno lovište upozori, jer, da u cieloj monarkiji neima u pogledu vodenih ptica^ sličnog lovišta. Kad se je Zelebor s velikom i liepom zbirkom stranom nadjevenih, stranom i živih ptica povratio u Beč, gdje je ne malu pozornost pobudio, piša mi do mala, da imade nađe, da će mu predlog u pogledu lova po Njegovu Veličanstva biti usvojen. U nadi, da će se to doista i zbiti, učinjen bi podjedno i projekt, kako da se visokom lovcu omogući čim sgođniji pristup do središta ptičjeg pristaništa u bari, koji je pristup inače osobito za malene vode i opasan. |
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 14 <-- 14 --> PDF |
OBEDSKA BARA KOD KUPINOVA. 1 i Tumač oznakah. 1 a) ´ . Leglo ptica gofl. 185li. b) Leglo ptica god. 1872. c) r-H-i Leglo ptica god. 1885, i šator i) kraljević Rudolfa. ! d) ,S) Kapelica, uspoioen na bivši manasti ^) ´*) Gradina Despote Branko vica. |
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 367 - Medjutim nada se ta za onda neizpuni. Godine 1854. bude i opet Zelebor izaslan od strane c. kr. dvorskog muzeja, da po Obedskoj bari i ostalih bara okoHšja kupinovskog za muzej sakuplja ptice, ja sam ga i opet pratio. Godine 1855. u veljači odputova Zelebor po nalogu c. kr. dvorskog muzeja u svrhe ornithologične zbirke u Indiju, a naročito bi mu zadaća da i u dolinah rieke Nila motri čaplje i ine vodene ptice kako živu i kada ođilaze, dočim sam ja imao opažati i bilježiti kad se vraćaju. Vrativ se Zelebor s ovog puta, dodje i opet u lov na Obedsku baru, te mi tom prilikom reče, da po njegovu izkustvu u Europi za ornithologa neima liepše sgode no na Obedskoj bari, koja se u tora pogledu pravim eldoradom smatrati može. Isto tako mi i g. 1857, prigodom putovanja sa „Novarom" oko svieta, mjeseca svibnja piša iz Granade, da još sveudilj nije našao takove sgode za ornithologa kao što je Obeđska bara, koja će mu ostat nezaboravna. Iste godine izdao sam djelo: „Sriemsko-slavonsko-hrvatske divlje životinje, zvjeri i ptice" , u kome sam po prvi puta potanje opisao „Obedsku baru" sa njezinimi pticami. Istodobno opisao sam tu baru još obzirnije u časopisu: „Zoologisch-botanische Zeitscbrift" izlazeće u Beču. Godine 1859. sam ju i opet opisao u mome „Forst- und Jagdkalender", u posebnom članku, koji bude godine 1861. pretiskan u bečkom časopisu „Jagdzeitung", te što imade tu posljedicu, da se je sad doista i od strane ornithologa kao i lovaca „Obedskoj bari" počela sve to veća važnost pripisivati, što ponajbolje dokazuju i ona mnogobrojna pisma koja mi stigoše radi naručbe ptica i ptičjih jaja za razne ornithologične zbirke. Vrativ se Zelebor nakon dvogodišnjeg puta oko svieta, prvo mu bijaše, da i opet „Obedsku baru" pohodi. Sastav se s njime, začudim se, da ga još 5 sada želja u taj kraj vuće, nakon što je za svog putovanja oko svieta, takovih pristaništa ptica u obilju morao vidjeti. Istina je, odgovori on, imade i bara i vodenih ptica u obilju i druguđ, ali su više razštrkane, a i nepristupnije od „Obeđske bare", kojoj u istinu nenadjoh para. U njoj jest moći došuljati se do gnjezdah najvećih kao i najmanjih ptica, njihovo življenje motriti od prvog časa izlegnuća, a to je po ornithologa od najveće važnosti i zanimivosti. Imade tuj nadalje još sila malenih ptičica, od kojih bara i trstika oživljuje, na koje ipak do sada nikoju pozornost neobratismo. Osim ptica imade u bari još i nebrojene vrsti, školjka, puževa, kukaca, leptira i biljka, od kojih mnoge vrsti još u obće ni opisane nisu, dok naši naravoslovci više po daljini blude i iztražuju, neznamo što imamo u zemlji samoj. Ivan Zelebor, c. kr. kustos dvorskog muzeja u Beču, umre godine 1869. Pokojnik bijaše na glasu ornitholog, a bečki mu muzej imade u velike zahvaliti bogatstvo zbirke ornithologične. Kad no se godine 1872. preselih u Zagreb, nagovori me ravnatelj zagrebačkog zoologičnog muzeja gosp. S. Brusina, da idem na muzealni trošak u „Obedsku baru" pribaviti za muzej ptica, kojemu se pozivu drage volje odazovem, odputiv se već L svibnja iste godine, u selo Obrež na Obedskoj bari, |
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 16 <-- 16 --> PDF |
^ — 368 t. j . tamo gdje sam g. 1853. sa Zeleborora prvi puta zašao ii baru, /najuć da je tamo bilo i glavno pristanište i leglo ptica, ali se ipak ovaj puta u nadi prevarih. Došavši bo u Obrež zahijem, da su se medjuto ptice već dalje prema jugo-iztoku preselile, imajuć sada legla napram šumi „Kadionici", (mjesto to označeno jest u privitom nacrtu sa &), gdje ih podjeđno i nadjem. Razmišljavajući o uzroku tog mienjanja pristaništa, došao sam do zaključka, da je istomu razlog, što ptice tamo gdje se legu i konače, izđašnimi svojimi izmetinami opogane na toliko grane i grančice ivovini, da se stabla konačno izsuše. Gnoj (guano) bo je preoštar. Tako se ptice postepeno sele, a od godine 1872. do danas eno ih već napram Kupinovu. (Vidi mjesto sa c u nacrtu ozna« čeno) t. j . onome mjestu gdje no je proljetos obavljen previšnji lov; te šator prejasnog kraljevića Rudolfa namješten bio. Mienjajuć ptice pristanište, traže ponajprije nepristupnija a i mjesta gdje je voda dublja. Već prigodom mog boravka g. 1872. tamo, mogao sam opaziti, da se u Obedskoj bari. mnogo manje ptica nalazilo, no što ih viđjeh još g. 1853. i 1854. Tražeć uzrok, dočuo sam u Kupinovu, da je godine 1871. došao u taj predjel njeki lovac imenom Hodek iz Beča, koji je dulje od mjesec dana bez pitanja i prigovora tukao ptice, hvatao ih u mreže, vadio jaja i mlade iz gnjezda itd. Isti je taj posao tako na veliko bio tjerao, da si je uzeo sobom i tri pomoćnika, koji su mu pomagali ptice guliti i nadjevati. Nemogavši ipak toliku množ valjano opraviti, oni bi ih većinom samo ogulili, te onda kože na konopcih sušili; kako no n. pr. ribari sa ribama čine kada ih suše. Ponajpače se pako vriedni ti gosti baviše čupanjem liepog, kitnjastog i vriednog perja, koje bi u sanduke slagali, te sa živimi mladimi pticami (koje su u velike košare spremali) u Berlin i Beč razprodavali. Kako mi Kupinovčani, bivši podvornici kod Hod ka, pripovjedaše, polovio je isti onda više od 5000 komada raznovrstnih ptica, dapače njekoje je vrstj malo ne posve zatro, a da bje u istinu tako, dokaz, da sara od velike biele čaplje našao onda samo još jedno jedino jato od 7 komada. Žalostno jest, da se ovakova šta moglo dopustiti, uzprkos toga, što se i sami Kupinovčani, videć kako im ušuljani stranac utamanjuje ptice, jedino u svrhe špekulacije, uzbuniše, te dapače i tužbu kod poglavarstva podigoše, nu uzalud. 0 tom se koješta onda govorilo, a tamošnji mi poštar medju ostalim spomenu, da je isti taj Hodek, za svog boravka tamo, dobio iz Berlina jednom poštom 6000 maraka u novcu, nedvojbeno kao nagradu za priposlana pera. jer je baš u ono vrieme bila zavladala moda ptičje perje kao nakit upotrebljivati, pa se to perje dobro plaćalo, a time i rečeni Hodek dobar pazar imao, Uzsprkos svega toga pribavio sam ipak god. 1872. za naš muzej liepu zbirku različitih močvarnih ptica. Osobito mi je iztaknuti, dvie velike biele čaplje, koje su vrlo riedke, te malo ih se već vidja u Obedskoj bari, jer kako jur spomenuh, radi im se marljivo o glavi, dragocienog perja radi, kojim veli |
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 17 <-- 17 --> PDF |
-^ 369 ^ kaši kalpak kite, negledee i na to, da su to vrlo oprezne i plašljive ptice, tako, da ih je somo vrlo težko dovrebati. Osini toga dohavio sam medju ostalim i. jednog orla krstača (Kaiscradlei-) i šest velikih kašikara, koji su takodjer- u nas vrlo riedki. Za mog boravka prelazio bih češi´^e na križ Obedsku baru, voze.ć se s dva vješta momka u 6an.}cu, pri čemu mi dobro došlo, što je voda \-elika bila, jer kod male vode mučno je krčiti put po ivovini i trstiki. Zaputiv se tako jednom preko bare, dodjem do stare drvene kapelice, iežeće na obali-bare´ nasuprot Kupinova. (Vidi, točku d \\i\. nacrtu), na kome je mjestu po kazivanju stojao negda manastir kaludjericah ,,Obed". Nedaleko kapelice bijaše kučarica, u kojoj nadjenv stasu baku i bolestnog joj muža, koji taj preko ljeta obitavabu. Baka mi otvori kapelicu, u kojoj vidjab starih stolaca i prostih ikona. Upitavši baku ima li možda starih novaca (grešlja) koje bih kupio, odvrati mi, da iieima ni pare, jer što u tasu padne, to da je paroku. Al mi zato pokaza njekim strahopočitanjem, povadiv iz stare škrinje jednu šljaku (štap) i preslicu sa kudeljom te vreteno napredeno, što da sve potiče još od AngjeUne matere despota Gjorgja Brankovića, koja jest njekoć tuj bivši manastir podigla, kojega se ostanci zidinah još i danas na kraju bare, kod Kupinova nalaze. Prije no ostavih to mjesto, uputim se jos jednom k bolestnom starcu u kolibu, te ga zapitam kako li mu je. On nu odvrati, da se već ne nada dugom životu, jer da mu starcu već nemogu komarei pomoći. A komu su komarči još i)omogli? zapitam u čudu. Na što mi pripovjeda. da se je do sada, kad mu je što´falik), uviek samo od komaraca vračiti dao. Kad bo bi osjetio koju bol, samo bi svukao košulju s ledjah; zasjeo ki-aj baro te se od komaraca naštipati dao. Komarči bi mu izsisali zlu krv, a on bi ozdravio. " Blažena li je ta naša bara, nastavi baka. jer ako bi se čovjek imao vračit na nogi, to treba samo da zadje u bara,, pak eto već pijavicah, koje će mu po volji krv izvući. U našoj, bari imade i svake vrsti riba, a i kornjača u obilju, u proljeću pako bezbrojno gušćih i pačjih jaja, tako da čovjek kraj bare netreba gladovati. :o ; -r . :, ,; Što mi je starac o komarcih pripovjedao, držim vjerojatnim, znajuć kako se ljudi po gradovih t. z. Baunischeitismora lieče, što nap(*kon takodjer nije drugotno iiečenje, no ga rečeni starac uporabljivaše. Nisu napokon samo prenavedeni odnošaji koji Obedsku baru čine upravo znamenitim mjestom, toli s lovačkog koli ,i nara\osknnog gledišta, nu po mome mnienju, bara ta biti će vriedna sve i onda kad vec i nebuđe barom, što je napokon neizbježivo, jer kako se jasno vidi, bara ta sve više zarašćuje tresetom, tako da će se ista po malo i sasma izsušiti, ter postati vauredno bogato tresctište. te tim opet neizcrpivo vrelo goriva po petrovaradinsku imovnu obćinu. , . Jer sjetimo li se da „Obedska bara", po katastralnoj izmjeri 1100 ralih površine, a duljinu-od 10 kilometara imade, to se u njoj već danas moglo do 7(i{),230.000 kub. stopa treseta staložitb Po izkustvu pako.znamo, da 250 kub, stopa treseta odgovara običnom hvatu gorivih hrastovih drva, tako da bi ti^ese 25 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1885 str. 18 <-- 18 --> PDF |
370 — tište gornje površine moglo imati toliko tresata, da bi ta količina odgovarala drvnoj gromadi od 3,040.000 kub. hvati goriva, iliti drvnoj gromadi uredjenog šumskog površja od kojih 38.000 ralih, dakle više, no što iznaša polovina današnje šumske površine petrovaradinske imovne obćine i t. d. i t. d. Jedna o trovanju zvjeradi stryhninom. Piše J. Zezulka, kr. šumar. Stanje šumarstva njekog okolišja prosudjujemo po postotcih izkazujućih nam izradbu,liesa u razmjerju s odpadci i neunovčivim drvljem, po razmjerju površja goljetih i kultura prema ukupnom šumištu i t. d., stanje lova pako po množini koristne divljači u razmerju sa zvjeradi. r Ma sve da i jesu statistični podatci odnoseći se na te odnošaje kod nas i u jednom i u drugom pogledu još dosta manjkavi, to nam ipak kazuju, da nam šumarstvo bar nenazaduje, drugačije stoje ipak stvari u pogledu lova, a naročito odnošaja lova u bivšem krajiškom području. Pitamo li se pako za uzrok, zašto li nam lovstvo toli sporo napreduje, vidit ćemo da tome nisu jedino manjkavosti postojećih zakona, no ponajpače ta okolnost uzrokom, što Hrvatska u obće porazmjerno neznatan vlastelinski šumski posjed imade, toga radi pako neimamo ni Ijuđih voljnih đoprinašati žrtve u svrbe podignuća lova u zemlji. Lov je uz to u nas i zabava nerazmjerno skupa, a obično jest lov uzakupljen. Zakupnik vanjskih, dr>.avnih imovno- i urbarno-imovno-obćinskih lovišta, obično je odnosni šumar, ili pako koje i opet neiinućno lovačko đružtvo, al ni od jednog ni od drugog nemože se očekivati u postojećih odnošajih, da će u svrhe podignuća lova, đoprinašati žrtva. U mnogom smo nadolje po mome uvjerenju i mi šumari i lugari dosta krivi lošom stanju lova, a svakako bi valjalo nauci o lovu i lovstvu u obće već i u školah šumarnica i lugarnica veću važnost posvećivati. Šumar i lugar ljubeći i gojeći lovstvo, daleko će prije obljubiti šumu, no onaj koji nije umio proniknuti slasti i užitak plemenite te zabave. Šumarstvo i lovstvo medjusobno se popunjuju, a šumsko-gojitbeni i gospodarstveni obziii, neprotive se nipošto razumnom i racionalnom množenju i gojenju koristne i plemenite divljači, a i odnošaji naši prijatni su gojenju divljači. Tako n. pr vidimo da tako rekuć redovito nalazimo u naših sruah, debljine ThAi, i iste bubrege lojom obrasle, a da i parožci naših srnjaka nisu poput onih Sedmigradske, Ugarske i Bukovine na glasu, svoje liepote i riedkog razvića radi, ponajglavnije imamo pripisati našem lovskom zakonu, koji nam baš za ono dobe, kad su parožci u srnjaka najcieniji, tako rekuć krati ubijanje istih. |