DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 8     <-- 8 -->        PDF

— 438 —


nahodećimi iz sjemena uiklimi hrastovi, kao i iz koreuja potjerauimi zdravimi
iiidaiici — koja će nam sva uz primjereni uzgoj za prve obhodnje već moći
dobro služiti nadstojnim stabaljem. Teže će nam biti, imamo li šumu, u kojoj
se nalazi prastarih, dobu sječe jur odavna nadmašivših stabala, uz pasućom
niarvom okržljali podmladak. Tuj će nam imat biti prva zadaća, šumu pomladiti
iz sjemena — za da dobijemo sitnu šumu — koju ćemo onda i opet
jasno u srednju pretvoriti.


Od osobite je važnosti pri tom još i uvedenje redovitih sječina — jer
ćemo uvedenjem istih vlastniku. ne samo osjegurati i dosta važne nuzužitke
poput paše i žirovine, nu i samu kontrolu, sa nadležne strane u vele olahkotiti.
Zaključujuć tako ta razmatranja — budi nam još iztaknuti želju — e da redci
ti ne ostali bez koristi.


Važnost djetelja u šumarstvu.


u znamenitom djelu dra. Altuma: Forstzoologie, 2. svezak (ptiee), nalazimo
djetelje u III. redu ptica. U prvu familiju toga reda uvrštene su vioglavke
(Wendehalse, Jyngidae) sa vršću vioglavka, Jynx torquilia L., a u drugu familiju
djetelji (Picidae).


Prije, nego što napomenemo vrsti djetelja, reći ćemo sa nekoliko rieći
koju u obće o djeteljih. Dr. Altum ovako govori o njima: oblika su jaka, prsa
Sli im široka i plosnata, glava jaka, glavne kosti vrlo čvrste. Djetelji imadu
odučak kljun, većinom upravan a riedko nešto svinjen, koji je vrlo tvrd i oštar.
Jezik im je malen i ima postrance kao kukice. Krila su im srednje veličine;
noge kratke sa oštrimi kao polumjesec svinutimi nokti. Eep im ima podobu
klina, čvrst je i elastičan. Perja su šarena, a mužak se razlikuje od ženke po
svietlijem djelu glave.


Djetlići su pra\e šumske ptice, zato treba i njihova važnost u šumarstvu
da je svakomu šumaru poznata. Iz kore i drveta šumskih stabala kljuju i
vade svoju hranu, insekte. No mnogi se hrane i sjemenom drveća, drugi opet
skakuću po zemlji i traže svoju hranu. Uz drvo i oko drveta vješto skakuću i
puze držeći uviek tielo vertikalno. Kod penjanja i kljuvanja služi im rep kao
stolica, koji o hrapavu koru upru. Za spavanje i leglo izdube si okrugle jame
(duplja).


Djetelji su vrlo nemirne, žive ptice, jednako se penju i veru tražeći hrane,
pa svojim glasom i kljuvanjem oživljuju tišinu šumsku. Često ih je vidjeti na
suharku gdje kuju i lupaju kljunom pak time i jekom grane nastane onaj jaki
zvuk kao od bubnja, koji se čas čuje kao errrrrr, čas kao arrrrrr i orrrrrr
prema resonanciji suharka. Na takovu suharku sjedi on po dosta dugo kao
prikovan pa kljuje u kratkih stankah. Čas ga je vidjeti kako poskoči na drugi




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 9     <-- 9 -->        PDF

— 439 —


suharak, pa opet natrag jednako kljujući, da se dva glasa čuju, kao da bi na
dva bubnja udarao. Za parenja im je otužni gLis nešto višji.
Za parenja i dok iinadu mlade, odabere si svaki par oveći šumski kraj,
odkud na daleko odleću, a viditi ih je čak i po baštah.


Djetelji nežive zadružno. Za leglo izbuše si sami u drvetu rupu, a riedko
je kašnje opet u tu svrhu upotrebljuju, te glede da je uviek u zaklonu, da
kiša unutra nepada. U rupu snese ženka obično po više jaja na golo drvo.
Djetelji lete na poskok kao talasi, krilima 8—12 puta zamahnu a tad ih uz
tjelo svinu, te se čuje neko šuštanje kad lete. Kad hoće na drvo da padne,
spusti se — pa se malo uzdigne i noganu uhvati.


Osim Madagaskara i Australije naći ćemo djetelja po čitavoj zemlji, gdje
god ima šuma.


Nekoji su prirodoslovci djetelje u više podfamilijah razdielili, no mi ćemo
ovdje pod jednim rodom (Gattung) pojedine vrsti spomenuti, a poslie ćemo se
obazrieti na njih sa gledišta šumarskoga.


G. šumski nadzornik Ettinger opisuje* šest vrsti djetelja, koji se kod
nas nalaze i prebivaju. U knjizi pak Dra. Altuma nalazimo osim tih šest vrsti
još druge dvije vrsti i to P. canus Gm. i P. leuconatus Bech.
Evo ovi se djetelji nalaze kod nas.


1. Crna žuna ili crni djetelj (Picus martius L.) G. Ettinger u spomenutoj
već knjizi veli, da je to riedka ptica u naših krajevih, više je ima po šumah
hrvatske Krajine, ljubi crnogorične šume.
2. Zelena žuna ili zeleni djetelj (P. viridis) je kod nas obično česta ptica.
Viditi ju je po svih šumah i voćujacih, ima jasan glas: jik! jik! jik! Narod
veli kiš! kiš! kiš! jer da proriče kišovito vrieme.
Hrani se ličinkami, koje iz mehkog drveća kljuje i vadi, tako na pr.
vrbovog s\Tdlara (Cassus ligniperda) i cerambyx moschatus. Milija mu je hrana
mravi i miavija jaja. Dr. Altum veli, da toga djetelja nije nikad čuo klepetati
po stablu (Trommeln).


3. Šareni veliki djetelj (P. major L.). Obična je takodjer kod nas ptica.
Isto je tako običan
4. Srednji šareni djetelj (P. medius L.) i
5. Mali šareni djetelj (P. minor L.), koji je kao vrabac velik i vrlo šaren.
Redji je:
6. Žutoglavi djetelj (Picus tridactylus L.) koji imade na noguh samo po
tri prsta. Najviše prebiva po jelovih šuma u gornjoj Krajini, a kod nas ga je
redje vidjeti.
Kako smo već gore spomenuli, dolazi na sjeveru Evrope još bielo-hrbtni
šareni djetelj (Picus leuconatus Bech.) i sivi djetelj (Picus canus Gm.). Od te


* Siiemsko-slavonsko-hrvatske divje životinje zvieri i ptice. Zemun 1857.


ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 10     <-- 10 -->        PDF

— 440 —


potonje vrsti ima 3—4 eksemplara u zagTeb. muzeju. Oba je u Njemačkoj takodjer
češće naći, no kod nas su riedki.
Toliko smo u kratkih crta o djeteljih u obće reći kanili. Sad ćemo preći
na važniji dio ovoga članka i to na:
0 samoj važnosti djetelja u šumarstvu piše Dr. Altum čitavu razpravu u
svojoj gore spomenutoj knjizi. Mi polag toga donosimo u izvadku sliedeće.
Djetelji su prave šumske ptice, pa se s toga š njimi sastaje šumar na
svaki korak. Oni oživljuju šumu više nego ikoja druga hrpa ptica.


1 ako ove ptice stoje u harmoniji sa svojom okolicom na pr. zelenu žunu
često je naći u travi, a crnom tavnom djetelju mjesto je u crnih sjenovitih
crnogoričnih šumah, to ipak djetelji nekako neobičan utisak na čovjeka učine;
primandJLiju čovjeka, da ih motri i da im svoju pažnju obrati. Uz njihovu boju
raznobojnu, uz njihov život, penjanje i puzanje, preskakutanje i veranje prekida
šumsku tišinu svaki čas njihov jaki glas i klepetanje i lupanje po suhih grana
i stablih. Šumaru, koji često u duboke guste šumske krajeve zadje, oni su
pravo zanimivo družtvo od velike estetične vriednosti.


Biti će nam malo težje odgovoriti, zapitamo li se za njihovu praktičnu
vriednost, t. j . da li su od hasne ili štete za gospodara i šumara. Sjesti i razmišljati
0 djeteljih pa kombinacijom doći do rezultata i zaključka, kako su
mnogi radili, ne može zadovoljiti ni prirodoslovca ni šumara, a ni sama sekcija
želudca tih ptica, ne može nam na to pitanje pravo odgovora dati, jer je sekcija
preduzimana može biti samo na nekoliko individua. A nećemo navadjati ovdje
ni dokazivanja drugih, nego ćemo pokušati bez predsude sam njihov život i
njihovo baratanje u šumi promatrati — a iz toga ćemo lahko na gornje pitanje
odgovoriti i zaključak si stvoriti.


a) Zareznici hrana djetelju.


Hoćemo li sa praktičnog gledišta točno da prosudimo pravu vriednost
djetelja, valja nam, u koliko se zareznika tiče, zapitati se: koji zareznici nanašaju
štetu našim šumam? a onda ćemo gledati da na ovo pitanje odgovorimo,
naime: kakvu ulogu igraju pri tom djetelji i jesu h od znatnog značenja ?


Ja sam se, veli Dr. Altum, mnogo i dugo bavio tim pitanjem i motrio
sam i pazio djetelje i insekte, koje djetelji jedu, pa sam došao sasvim do
drugog zaključka, nego što su ga mnogi drugi izrekli. Moj sud u tom pogledu
neide u prilog djetelju.


Djetelji ne mogu nikada u začetku nagrizeno stablo spasiti, kao što ne
mogu niti vidljive već šupljine umanjiti. Razlog tomu valja nam tražiti u tom,
što su mnogi škodljivi zareznici djetelju za hranu premaleni i neznatni a nalaze
se obično na mjestih, kamo djetelj ne može dospjeti. Počnimo najprije
s timi drobnimi zareznici. Na prvom mjestu moramo spomenuti tako zvane Xylophage
i to rodove Bostrichus, Hylesinus i Eccoptogaster, zatim mnoge kljunaše
(^curculio).




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 11     <-- 11 -->        PDF

_ 441


Često je naći stabala, osobito borovih, koja su napali ti zareznici. pa im
se pod korom ugnjezdili, da više puta sve vrvi pod korom. Srušimo li stablo
takovo, naći ćemo u svih štadijah razvitka mnoge vrsti hjlesinusa (piniperda,
minor, palleatus, cunicularius), bostrichusa (laricis, lineatus) a kad kada i Curculio
piniphilus. Na dolnjem kraju mnogih omorika možemo pod korom naći
na hiljade oraorikovih pisara (Bostrichus typoj>raphus), dočim gornji kraj
omorike sve vrvi od drugoga pisara (Bostr. calcographus). U Rudogorju ima
jedna vrst kljunaša, (curculio hercziniae), koji baš tamani i pu-toši omorikove
šume, a Saska uprava šuma prisiljena je i rušiti i guliti stahhi samo da toga
neprijatelja šume zatare.


Napadnu li već ti kljunaši stablo, eto ti odmah i drugog gosta tako zvanog
Bostr. autographusa. Na hiljade i hiljade tih zareznika naći je samo na jednom
stablu, a na hiljade stabala posuši se i propadne radi toga. Dogodi li se nesrećom,
da snieg i vjetar omorikova stabla obori i polomi, eto ti odmah na
njih čitava vojska pisara i to najviše omorikovog pisara, a njemu se pridruži
i bostr. chalcographus i suturalis. Tako isto nanašaju štetu i mnogi drugi zareznici
a osobito Hylesinus micans. U Njemačkoj gore ima jedna vrst pisara
(Bostr dispar), koji se na hrastovih pod korom leže, pa uslied toga se hrastovi
suše i propadaju. A na jednom mjestu su ti pisari sve mlade hrastove na 3
do 5 hektara sasvim opu.stošili i izrovali.


Za borove šume velik je neprijatelj i Pissodes notatus. Na gornjih djelovih
bora pak moći je već s polja opaziti grizotine i crvotočine zareznika.
Tanka žuta kora je tako izpucana da se s\i prolazi i bušotine zareznika vide.
A djetelji, kojih je mnogo po šuinah, ni da bi blizu takovim stablom. l)r. Altum
je stablo po stablo dao rušiti i tražio toga djetelja, ali je tražio badava; ni
na jednom stablu nije mogao opaziti ni naći, da bi ga djetelj nakljuvao i izbušio,
te odlučno izjavljuje, da djetelji u tom pogledu slabo šumi i šumarstvu
pomažu. U borovih šumah naći je na hiljade i hiljade bolestnih, nasuvih i
sasvim suvih stabala, a možda ni na svakom stotom stablu nećemo naći, da je
djetelj bušio i kukce tamanio.


Slobodno neka mi javi tko, veli Dr. Altum, ma samo i jednog šumi
škodljivog zareznika, za kim djetlići idu i koga u većoj mjeri tamane. Sigurno
takovog zareznika neima ni medju bostrichidami (pisari) ni medju curculionidami
(kljunaši).


God. 1869 — 72. pokazao se u velikoj mjeri u jednom reviru u Njemačkoj
(u omorikovoj šumi) tako zvani Hjlesinus micans. Tamošnji šumar, koji je
kukce motrio, nadao se, da će djetelji u pomoć doći i da će zareznike potamaniti.
No gadno se je prevario. Pa kad je kašnje svoja opažanja publicirao,
rekao je : „ma da već od dvie godine u strašnoj mjeri zareznici grizu i buše
šumu, nisam mogao opaziti, da bi za kukcima došlo bilo više djetelja ili drugih
ptica."


Djetelji upravo ništa nezatiru prave te šumske štetočince zareznike. Nego
kad već stablo sasvim propadne i kad se u njemu zalegu sasvim indiferentne




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 12     <-- 12 -->        PDF

— 442 —


ličinke od kulte ličinke bira i ždere, — to mu tek vriedan plieu.


Crni (ijeteo buši iz trulih borovih panjeva Učinke zareznika, koji se zovu
Spoudylis Buprestoides i Buprestis mariana, a iz starih bukava ličinke od Lucanus
parallelopipedus. Veliki šareni djetelj hoće da buši i vadi ličinke kukca
Saperda populnea, koji se koti i leže na topoh. Ali to sve nema za šumara
vriednosti. Istina bog, našlo se u želudcu djetelja često i po koji pisar, a više
puta bio je upravo žehidac pun tih pisara. No Dr. Altum drži, da djetelj bušeći
staro stablo i tražeći u njem druge veće ličinke, i onako već trulu i napuklu
koru sruši (ili baš i sama odpadne) te kukce, koji su pod korom bili,
proždre. No baš kad bi djetelj koru odlupio radi samih bostrichida, ipak je to
mjestance tako malo i neznatno, da izčezava prama ostalomu dielu stabla, koje
je i onako već davno uginulo te kao leglo zareznika okolna stabla već šnjimi
zarazilo. Još nam valja imati na umu, da i bor i omorika u tako trulom stanju
ima u sebi već ličinke gore spomenute od Rhogium indagator, koje djetelji osobito
rado žderu. I u listnatih šumah, naročito na hrastovih, viditi je djetelja,
gdje kuje i buši tražeći pri tom malo škodljive ličinke od Rh. inquisitor i
Mordox i Clytus arcuatus i drugih zareznika.


I tako i najveće prfdsude, koje možebiti o djeteljih imademo, izčezavaju
poslie takovih opažanja, te naš sud mora za njih sasvim nepovoljno izpasti. A
oni zareznici, koji najviše šumu zatiru i tamane, premaleni su za djetelje, te
nenalaze za vriedno, da se za njima muče. Ja sam dobio doduše, veli dalje
Dr. Altum, jednom prilikom granu šljive, koju je veliki šareni djetelj nabušio
i u kojoj su bile čaure vrlo malog xylophaga (Eccoptogaster rugulosus). Tu
i^^nimku, koja doduše neima važnosti za šumarstvo, raztumačiti možemo tim, što
je kukac duboko drvo i/.bušio i unutra se zavukao, pa to je povuklo na se
pozornost djetelja i namamilo ga da dublje buši kad je kljunom pokucao i zakljuvao
po grani. Djetlić (razumjevamo ovdje velikog šarenog djetlića) mogao bi
u ono doba, kad pisari u rojevih lete, na hiljade tih pisara pojesti, aU on to
ne radi.


Drugi vrlo veliki neprijatelji švimi živu opet na takovih mjestih, kamo
djetlići nikada nedolaze ili kamo ni nemogu doći. Od lišća i četinja drveća
živi silesija škodljivih Učinaka i gusjenica, a pod lišćem i u zemlji nagrizava
takodjer nebrojena množina ličinka korenje mladih stabalaca. Suvišno bi bilo
govoriti, da djetUći u tom pogledu nikakve hasne ne čine, jer tih gusjenica ne
žderu, a do Učinaka u zemlji ne mogu ni doći.


Krivo bi imaU, kad bi rekU, da djetelji ne buše i ne žderu i ličinke šumi
škodljivih zareznika. Imade nekoliko većih škodljivih Učinaka, koje djetelji
žderu. Tako tamani veliki šareni djetelj jednu vrst zavijača (Cossus aesculi),
koji živi na jorgovanu, javoru, hrastu, lipi, divljem kestenu i na voćkah. No
štetnih posliedica nema od toga leptira ni ondje, gdje neima djetelja, jer ga je
riedko naći u većoj množini, i na većoj površini, nego se obično pojavljuje lokalno
; — a za šumarstvo je sasvim neznatna to korist, koju djetelj tu čini.




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 13     <-- 13 -->        PDF

. — 443 —


Isti taj djetelj kljuje i vrbe i vadi ličinke insekta: Cerambyx moscliatus i
Cossus ligniperda, ali i to je od slabe važnosti u šumarstvu. Jer već vrbe samo
po sebi nezauzimaju bog zna kakovo mjesto u šumarstvu, a naročito pak ne
deblje, jače vrbe, gdje se baš zalegu te ličinke. A najposlje djetelji nikada ne
spase stabla, jer dok su ličinke još mlade i male, i dok su duboko u drvetu,
nisu napastovane od djetelja, nego kad izrastu i deblo već na sve strane izvrte
i izdube tad tek djetelj vadi te štetočine iz stabla. (Vrlo liepa slika ilustrira
to u spomenutoj knjizi Dra. Altuma.)


Jedina korist, koju odtud Imamo, jeste, da djetelj ipak tamanjenjem neda
zareznikom da se šire. No i to izčezava. Jer ako djetelj i izvadi koju larvu
(ličinku) ipak ih još uviek dosta ostane, a na našoj slici vidjeti je kako je
djetelj izvadio iz bušotina takovu ličinku, dočim do druge tri bušotine, u kojih
su ličinke nije mogao doći, ma da je naporno kljuvao i kovao. — Da li djetelj
vadi i druge škodljive ličinke iz vrbe nije nam poznato.


Najveću štetu našim hrastovom nanosi tako zvani Cerambyx heros; poznate
su one čitave jaruge, koje u stablu pravi i zbog čega drvo onda
neima tehničke vriednosti. Ma da ima djetelja puno po šumi, nećemo ga ipak
viditi da kljuje hrastovo drvo radi tih ličinaka. Možda se zato ne laća toga
posla, što je na hrastu debela kora, kroz koju ne može pravo da osjeti (čuje)
gdje je ličinka, kad je svojim kljucanjem uznemiri pa posluša.


Spomenuti ćemo, da veliki šareni djetljić hoće kadkada i po gdjekojega
hrušta da pojede. Od veće je važnosti pak, što on buši i vadi ličinke drvene
ose (Sirex invencus). No napomenuti moramo odmah, da drvene ose svoja jaja
legu u bolestna, suha i potisnuta u sklopu stabla, a nikad u zdravo drveće.
Kad larve ili ličinke izlaze iz drveta bliže prama kori da se zakukulje, tad ih
djetelj traži i ždere. No ovdje imamo uvažiti dva momenta. Takva suva stabla
i onako nisu za drugo nego za drvo ogrievno bilo u njih ličinaka te ose ili
nebilo, a s druge strane djetelj ne očisti nikad sasvim stablo od te gamadi, tako
ih uviek još dosta ostane, da mogu na blizu stojeća druga stabla opet napasti.


Sad ćemo nešto progovoriti o mravih, najglavnijoj hrani zelenog i sivog
djetelja (P. canus Em.), kojimi se takodjer i crni djetelj rado hrani.


Zeleni djetelj je, kako je poznato, najveći neprijatelj šumskog mrava
(Formica rufa). Šumski mravi potamane mnogo malih gusjenica i na grančicah,
kamo se za njimi penju, a osobito onda kad sidju gusjenice dole, da se na
zemlji zakukulje (na pr. Geometra piniaria). Uvažimo li to, onda nećemo oprostiti
nikad zelenom djetelju, kad na mravinjacih kljuje i na hiljade čama mravljih
proždire. Tako radi i sivi djetelj, a inače u šumi nikakve koristi ne čine.


Istina je doduše, da i mravi uz svu svoju korist, ipak šumaru i štete
nanašaju. Ležeča crnogorična stabla /nadu oni god po god sasvim izdubsti i
unutri se ugniezditi. To se osobito može opaziti kod jelovog i omorikovog
drveta. Mnogi si opet mravi odabiru stare panjeve i inače staro drvo za svoje
boravište. Veliki pak šumski mrav (Formica herculana) baš si odabire u tu svrhu




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 14     <-- 14 -->        PDF

— 444 —


zdravo, složeno stabalje, a sitne drvene treščice, kao piljevine, izdaju boravište
tih mrava. No na takva stabla i složeno drvo riedko kad djetelj dolazi.


Naprotiv na jednoj stojećoj bukvi, koju su mravi sasvim izjeli, kako se
moglo poznati po sitmom drvenom prahu, kljuvao je složno djetelj (valjda P.
martius), da je drvo na 17 mjesta izdubio i to na duljini od 4 metra. Drvo
je u promjeru imalo jedan metar i bilo je šuplje, no po bielom drvenom brašnu
ili prahu dalo se zaključiti, da mravi i u zdravom dielu drveta grizu i rade.


Djetelj je za sigurno nmogo mrava proždro, ali ih je još toliko ostalo,
da je sve vrvilo od mrava. Pa ako su tu mravi šumaru i štetu nanašali, to je
i djetelj slabo hasnio u tom slučaju šumaru, tamaneći mrave.


Neznamo, da li je šumskom gospodarstvu važniji srednji i mali šareni
djetelj (Picus medius i P. minor). Znamo da srednji šareni djetelj proždere
mnogo ploda sa drveća, kao oraha, žira, bukvice pa i samih trešnjivih koštica.
No to nije od velike važnosti. Možda je niali djeteo najkoristniji u šumarstvu
i možda imamo od njega koristi kao od mrava i puzavca zajedno, pa možda
mnoge insekte tamani žderači im jaja, koja su insekti u zakutke stabala snesli,
da prezime. No ta je ptica redja, pa već i s toga nije velike koristi od nje.


b) Koluti na drveću, posljedica kljuvanja.


Uz ceste, u drvoredih, pa i u samoj šumi opaziti se dade po koje stablo,
koje je kao kolutima obvito. Često su to podpuni koluti, a često opet samo
dielovi kolutića. Ti se koluti sasvim razlikuju od onih, koji nastanu nagrizom
puhova.


Kolute, 0 kojih govorimo, pravi djetelj i to samo na drveću sa gladkom
ili na onih dielovih stabla, gdje je kora gladka. Takove kolute opazili su do
sada na brezi, lipi, jašiki i topoli, a od crnogorice na boru, omoriki i jeli.


Nije se znalo spočetka od čega nastaju ti koluti; jedni su govorili, da to
prave ose, drugi opet stjenice i da se u starih, napravljenih iz tog drveta
lahko stjenice zakote. Kašnje su opazili, da te kolute djetelj pravi kljujući
drvo.


Tih je koluta u nekih krajevih na drveću dosta opaziti, u drugih ih je
opet neima. Sada se zna da te kolute pravi veliki šareni djetelj, koji skakajući
u razmacih drvo kao obrubljuje. Još se dade i po tomu zaključiti, da to radi
veliki šareni djetelj. što on obično (vrlo riedko kada jedan put samo) po dva
do tri puta na drvo pokuca, pak poskoci nešto na stranu, te opet pokuca i
tako okolo dok se kolut ne pravi. Opet onda poskoči višje gore te nastavi opet
kovanje. To se sasvim slaže sa rupami, koje su u kolobaru u drvetu, i tu se
zbilja vide izpod kore dvie tri rupice, koje je kljunom izkopao, pa i razmak
koluta odgovara sasvim skoku djetela.


Tomu nalično našao je Dr. Altum jednu lipu, koja doduše nije imala koluta,
ali je bilo puno rupa, kao da bi je svrdlom nabušio.




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 15     <-- 15 -->        PDF

— 445 —


Sad nastaje pitanje: zašto djetelj pravi te kolute? Mnogi su to htjeli
raztumačiti. Jedni su dokazivali, da djetelj tu insekte nalazi, drugi opet da
drvo kljuje radi soka, koji da rado pije, a treći opet dokazivahu da rado
jede liko.


To se je pitanje tim prije nametnulo, što se opazilo da usred drugih
stabala, djeteo uviek na jednom te istom zdravom stablu kuje.


Dr. Altum iztraživao je koru takovih stabala, pa nije našao nigdje niti
jednoga zareznika, niti samo da bi bila kora od njih nagrizena, pa ipak je
djetelj cielo stablo u same kolobare obvio. A to se opazilo i na više drugih
stabala. Zato su onda došli na mnienje, da djetelj to radi toga čini, da sok
iz drveta liže. Kada bi to bilo, nebi djetelj pokucao pa prestao kao obično kad
zareznike izkapa. Pa i drugi razlozi govore proti tomu, a najposlie šta bi djetelj
sa smolom borovog drveta? Ni jezik mu nije za to udešen, jer je vrlo
malen, te nebi mogao soka lizati.


Sasvim je drugi razlog tomu. Kao što liečnik, nasloniv uho ili pomoćju
instrumenta sluša (perkutira) da zaključi na stanje unutarnjih organa u bolestnika,
tako i djetelj perkutiranjem zaključuje na šupljine i puteve insekta. ako
nisu daleko u drvetu. Pa tu se on riedko kad prevari; gdje je pak ličinka
insekta, to može samo perkutiranjem saznati. Pa s toga uviek i skače, kuca
i lupa i prisluškuje. Neki su uzimah, da djetelj za to poslie kuckanja na drugu
protivnu stranu, poskoči, da ondje dočeka insekta, koji bi uslied lupe na polje
bježali. Ali to ne stoji, jer se svaki insekt onda baš unutra uvlači. Dimom ih
možemo na polje iztjerati ali lupanjem o stablu ne.


Neki su pisci protivno dokazivali, da djetelji samo svojim njuhom nanjuše
ličinke i kukce. No kad bi to bilo, mogli bi djetelji svojim njuhom kad su u
velikoj nuždi i glađu — lahko nanjušiti i razne bostrichiđe.


Da oni hoće koji put i bostrichiđe jesti, dokazana je stvar. Ali baš tu
ne može djetelj da se perkusijom pomogne. Time puteve insekta ne može on
pravo da nasluhne i da im pravac sazna pod korom, koja je često debela, a
prorovana mjesta, koja se već s polja vide, ne kažu baš točku, na kojoj je za
djetelja zalogaj. Djetelj kuca sad ovdje sad ondje, nebi bi li tako odkrio točno
označeni prorov insekta, a tad tek kuca on i kljuje na najdolnjoj strani toga
prorova, jer tu je obično ličinka. Kad traži tako insekte i ličinke ne skače on
od drveta na drvo u ludo, nego svaku granu i drvo sa sviju strana točno izpita.
Je li kora na drvetu odviše debela, kao na pr. dole na deblu u bora,
tad on kljuje i dubi na gornjem kraju, jer mu je za koru kljun odviše malen.
Zato upravo i vidjamo da djetelj borova stabla uviek gore izdubi.


Takova mjesta, na kojih je djetelj perkutiranjem insekte tražio, jesu i


gore spomenuti koluti. Već smo gore spomenuli, da horizontalni razmak tih


koluta sasvim odgovara djeteijevem skoku u vis. Sada bi valjalo još samo raz


tumačiti odkuda toliko koluta na jednom stablu.


Gdje nadjemo na stablu samo po jedan kolut, nećemo tomu tražiti dru


goga razloga, nego bi ga tražili i svagdje drugdje, gdje djeteo stablo izdubi.




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 446 —


No uzmemo li, da đjetelj pri obletanju u svom kraju često pada na iste grupe
stabala, a često i na ista stabla, da već unapred možemo znati, da će na to
drvo djetelj pasti, neće nam tuj pojav biti težko raztumačiti. Nabušeno već
stablo svakako će primamiti đjetelja, da opet na njemu sreću pokuša, drugi
dan će opet tako — te ćemo za neko vrieme viditi čitavo stablo puno koluta.
Tako si samo možemo raztumačiti, zašto vidimo na jednom ili na nekoliko na
blizu stojećih stabala te kolobare, dočim ih inače u cieloj šumi nigdje naći
ne možemo.


Takova zdrava stabla, na kojih djetelj kolute popravi, ne uginu, stabla
se razvijaju i na dalje, samo je u gdjekojili bielj oštećena. Djetelji sasvim
zdrava stabla više puta izbuše, a za razjašnjenje nek nam služi sliedeći primjer,
koji je doneo list „Monatschrift fiir Forst- und Jagdwesen". Ja tvrdim (veli
pisac u tom listu), a to dokazuju i drugi šumari, da veliki šareni djetelj, baš
iz same nbiesti sasvim zdrava stabla izbuši, u kojih neima zareznika. a tim je
šumaru vrlo dosadan i od štete. U svoj borov revir presadio sam hrastove sadjenice
iz kraja, gdje je bilo dosta đjetelja. Nisu hrastići bili ni nekoliko dana na
svom novom mjestu, već smo opazili puno jama, koje je djetelj izbučio. Djetelj
je taj kvar svojim životom platio. Ali kao da se njegova rodbina (P. maior)
zaklela, da će ga osvetiti, te opet eto tri đjetelja i izdubiše sasvim hrastiće.
Da ih od kvara spasim, umotam ih sasvim u slamu. Malo vremena zatim dobijem
mladih lipa, i njih snadje ista sudbina. Stabalca sam iztraživao i ja i
jedan znameniti entomolog ali insektu i ličinki nigdje traga nije bilo. Moram
zaključiti: da djetelji iz znatiželjnosti stabla kljuju i buše, koja su u njihovom
kraju njim nova i neobična, kao što to i divljač (zečevi i srne) radi, brsteći i
ogrizavajući nepoznato drveće. U tom nazoru pođkriepljuje me i ta okolnost,
što djetelji buše i brzojavne stupove, a za sigurno neima ličinka u prepariranom
stupu.


Nevjerujem, da bi djetelji sok pili i liko jeli. U obće velim, da djetelji
nisu ovako u šumogojstvu hasnoviti, kako se to govorilo, jer svoju hranu traže
izključivo u sasvim suhih i trulih stablih. — Još ću spomenuti, da sam opazio
kolute na hrastovih, jalši i brezi, koje su osamljene uz potok medju drugim
drvećem bile.


U „Vereinschriftu" (g. 1861. pag. 71.) piše šumarnik "VVachtel: „Na livadi
jednoj bhzu dvorca, zasadismo mlađe divlje kestene nešto uresa radi a nešto
opet da divljač (jeleni) ima za hranu i ogrizanje. Kad su stabalca odrasla do
tri palca debljine, opazili smo da je na niekih koia oguljena, te smo mislili,
da je to divljač oglodala. No za kraktko vrieme nadje se pravi krivac, djetelj.
Đjetelja ubijemo, a stabalca zalepimo ilovačom. Ali prošle godine eto opet đjetelja
na stabalca, no i on životom plati."


Dr. Altum veli o tom: kao što se suho, trulo drvo razlikuje od ostalih
stabala, pa time baš k sebi đjetelja mami, tako su i ta stabalca različita bila
od ostalog drveća, pa su uslied toga đjetelju u oči upadala i vabila ga. Ne
morali to biti iz objesti ili znatiželjnosti?




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 17     <-- 17 -->        PDF

— 447 —


Ovoj temi na koncu dodaje Dr. Altum, da je vidio mali gajić grabova u
promjeru oil 14, 10, 8 pa i 0 centimetara, od kojih su njeki bili tako izbušeni
i izdubljeni, kako ih nigdje prije nije vidio. Tako tanka stabalca tvrde grabovine
kljuvao je djetelj, a da pod korom tih stabala insekti ne žive, znati će svaki
šumar.


c) Sjeme kao hrana djetelu.


Kao što glodavci njeki moraju uviek tvrde predmete da glodju i time
da se hrane, tako je opet djeteo odsudjen na vječito kovanje. Tražio on insekte
i ličinke ili se hranio sjemenom i plodom drveća uviek mora da kuje.


Osini zareznika hrane se djetelji i orasi, lešnjaci, bukvicami, žirom,
trešnjevimi košticami i sjemenom crnogoričnog drveća. Uzbrav plod, metne ga
djetelj modju pukotine kore pa kljunom kljuca dok koru ili ljusku ne probije.
Tako možemo naći po koji put po čitavu pregušt ljusaka i lupina a gore na
drvetu u koi´i još komad ljuske od lešnika i t. d. Najvještiji je tomu poslu
opet veliki šareni djetelj. Isto tako on radi i sa češarkami bora: i njih on
spretno medju koru umetne pa onda kuje i kljuca. No nenadje uviek za to
zgodno mjesto, te si onda tu pukotinu sam priredi. Obično se na stablu nadje
samo po jedna takova izdubina i to u priličnoj visini. No naći ih je često i
nizko dole, pa su češarke tako zabite i zaglavljene, da ih bez noža nemožemo
izvaditi. Vrlo riedko je naći na jednom stablu po više takovih izdubina ako
se silnim kljuvanjem takova izdubina razprostrani, tad ju on ili s nova dole
prepravi ili si drugu izdubi.


Nestane li u blizini već borovih češaraka, tad si on daleko od prvog
mjesta napravi novu rupu; Dr. Altum veli u šali, da prenese dalje „Hobelbank",
jer sbilja silno trešće od ljusaka pod stablom, sjeća nas na stolara i njegov
„Hobelbauk". Češarke bere sa najbližjeg stabla, pa ih nosi opet, držeći ih
obično za vrh, u fabriku. Na stablo po češarke odljeće protiv svom običaju
upravo medju tanke grančice, i to je razlog, da ga često vidimo medju iglami
gdje se ljulja. Kad dodje svojoj izdubini sa novom češarkom, tad najprije izvadi
i baci staru, a onda metne novu. I tako je naći pod drvetom mnogo ljusaka
crnogoričnog ploda. Nije on pri tom štedljiv. Obično samo do polovice
češarku izkljuje i sjeme pojede, a drugu polovicu ostavi.


Njeki su dokazivali, da se djetelj tim sjemenom samo zimi hrani, ali to


nije istina. Već u mjesecu srpnju i kolovozu možemo naći u pukotinah kore


borovih češaraka, dakle prije nego su i sazriele. Da li on jede i sjeme drugih


crnogorica nije Dr. Altum opazio.


Mnogi, koji se nisu tim predmetom pobliže bavili, drže još i danas, da


djetelj traži kukce kljujući u borovoj šumi na starih stablih i bataljicah I ja


sam bio toga mnienja, veli Dr. Altum, dok se nisam uvjerio, da iz borovih


češaraka sjeme vadi. Mnoge i mnoge djetelje ubio je pri toin poslu Dr. Altum,


a u želudcu našao je samo borovo sjeme, a drugoj hrani nije bilo ni traga ni glasa.


Uz vjevericu uništuje dakle i djeteo borovo sjeme. Vjeverica jede sje


menje po čitavoj šumi, te joj je naći traga svuda, dočim ostatci sjajnih gostba




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 18     <-- 18 -->        PDF

— 448 —


djetelja nalaze se u velikih ranožinah pod jednim te istim stablom. Tako on
šumskom gospodarstvu, gdje se borove česarke sabiru, veliku štetu nanaša, pa
tako je isto i ondje, gdje se prirodnim načinom imade šumska sječina zasijati.
Iz toga je lahko zaključiti, kakovim priekim okom gledaju toga nemiloga gosta.
Toliko Dr. Altum. Ja sam pak u brodskoj pukovniji vidio orah velike vrsti,
na kom je svaki drugi, treći li orah izdubljen bio. Gornja zelena ljuska još se
čvrsto držala, a ljuska kestena bila je i onako od mehkog oraha, pa jer se još
orah čvrsto uz grančicu držao, izkljuvao je djetelj jezgru, a orah je ostao na
drvetu kao i ostali još ne dozrieli. Od ozdola nije se dalo razpoznati, koji je
izbušen a koji ne, te tek kad sam ga ubrao ili stresao, opazio sam jeli je
dobar; svi su bili sa gornje strane izdubljeni. A vehka ih je množina već
opalih pod drvetom ležala.


d) Duplja.


Djetelji si za spavanje i gnjezda izdube u debljih stablih duplja. Otvor je
sasvim okrug.io, a promjer mu je upravo toliki, da ga djetelj svojimi širokimi
prsi sasvim izpuni. Zato i jeste u djetelja za vrieme ležnje mladih prsno perje
otrcano. Duplje se dole završuje u kotao, gdje se mladi polegu. Čisto je nepojmljivo
kako djetelj u tako uzanom duplju unutri dublje dubiti može.


Treščice i sitni komadići drveta pod stablom odaju toga „Zimmermanna".
Takovih duplja izdube djetelji vremenom mnogo, osobito ako se uvaži, da si
svake godine za gnjezdo novo duplje pravi. U ta ustanovljena duplja uvlače se
onda i druge ptice, koje nisu taj cimermanski zanat izučile pa unutri legu; to
im upravo dobro dodje, jer je već starih šupljih stabala svaki dan sve manje i
manje. Prema svojoj veličini biraju ptice duplja većega il manjega djetelja. U uzana
duplja velikog i sriednjeg šarenog djetelja uvuku se i ugnjezde čvorci, a u
duplja zelenog djetelja vioglavka i golub dupljaš, u prostranih pak dupljih
crnoga djetelja nastani se smrdovrana i golub dupljaš. Često je u takovih
dupljih naći i čavku a i kulskoga kobca (Thurmfalke) Plavi puzavac se smjesti
i u široko i malo duplje, jer on otvor za sebe prezidje.


Tako igraju eto djetelji sbilja ulogu tesara, jer se i nehotice brinu za
konak tih većinom vrlo koristnih ptica, pa s toga gledišta moramo djetelja i
njihovo graditeljstvo radostno pozdraviti.


No valja nam tu stvar i s drugoga gledišta promotriti.


Obično se veli, da djetelj već u natrula debla svoja duplja gradi, to je
donekle istina. Mi doduše ne možemo s polja prosuditi, da li je deblo unutri
trulo ili ne, već to tek možemo opaziti, kad djetelj svoje duplje napravi. Ali
uzprkos tomu naći je dupalja i u zdravih stablih, a takova je Dr. Altum vidio
na jašiki i topoli, a biti će ih i na drugom drveću. Crni djetelj u ostalom
slabo mari kakvo je deblo, on dube i u zdravom i trulom. Naravno da tako
izdubljeno zdravo stablo neima više one ciene, koju je imalo.


No pa neka i nisu sasvim zdrava stabla, u koja djetelj svoja duplja napravi,
to je ipak to duplje uviek na štetu drvetu. Originalno je šta o tom Gloger
piše, (uzgred nek bude rečeno, da je pisao više manjih djela u obranu ptice),




ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 449 —


koji tvrđi, da su duplja u natrulu stablu — drvetu baš na basnu.´ Takova debla
naime lakše se izparivaju kroz otvor (duplje) a tim gube puno vlage, te se
unutri počmu sušiti, a tim prestaje sve više trulež. Osim toga i tjelesna topola
(Ijetelja i mladih mu doprinose takodjer, da se drvo prije izsuši. Naravno, sa
takvimi razlozi, koji se protive podpuno i nauci i životoslovju bilja, neće se
puno uraditi u obranu tih cimermana. Jer izdubi li djetelj zdravo deblo, početi
će drvo uslied te rane trunuti, a stablo, u kom je već srdce natrulo,
tim će prije uginuti, jer zatvorena rana nije nikad tako opasna kao otvorena.


Istina je, da su duplja suha, ali ih već djetelj ondje i napravi, gdje ih
zaklanja ili grana ili kvrga, pa zato i nemože kiša unutra padati ni potopiti
vriedne mu familije. Ali zato ipak rosa i magla unutra dopire i vlazi trulež,
na kojoj bujno gljive rastu.


Ni to nije istina, da drvo prestane trunuti oko duplja ushed izparivanja,
nego je baš upravo tu trulež najveća. Nikada dakle nije djetelj od hasne kad
svoja duplja pravi, već je uviek na štetu bilo duplje u zdravom ili već natrulom
stablu.


U kratko da kažemo: Dr. Altum vrlo nepovoljno sudi o djeteljih i veli,
da je od njih više štete nego li koristi.


Mi smo to priobćili bez opazke, da se vidi što u obće o djeteljih misli
tako uvaženi zoolog i to tim više, što je svomu djelu dao ime „Forstzoologie",
dakle je pisao prirodopis obzirom na šumarstvo.* >yjin


Znameniti drugi autori na pr. Bechstein, Homejer, I. Fr. Naum, L. Chf.
Brehus pa i sam glasoviti Dr. Alfred Brehm, odlučno su protivnog mnienja, pa
Brehm u svom djelu i ki-itizuje Dr. Altuma na mjestu, gdje govori o djeteljih.


Spomenuti autori vele za djetelje, da su pravi prijatelji i čuvari šuma, te
da ne moga dosta preporučiti svakomu šumaru, da ih čuva i štedi i da po koje
trulo staro stablo ostave đjeteljem za duplje.** Gj. Koča.


K pitanju naobrazbe pomoćnog i čuvarskog osoblja.^^^^"^´


III.
3. Lugar mora postupati svom strogosti koju zakon i okolnosti dozvoljavaju.
Nesmije ipak nikada surovosti i nezakonitog nasilja po*
Godine 1878. napisao je Dr. Altum posebnu knjigu o djeteljih pod naslovom :
„Unsere Spechte unđ ihre forstiiche Beđeutung" (Berlin kod Ju). Springera). U knjigi
su isti nazori kao i gore spomenuti samo je obzirnije tema razpravljena i mnogimi
ilustracijami razjašnjena. Na koncu knjige ima kao dodatak: „Der iistlietische Wert´i
der Spechte".
"* Pitanje: da li su djetljići koristui ili od štete, izazvalo je veliku borbu, osobito
izmedju Dr. Altuma i E. F. Homeyera, predsjednika njem. ornit. družtva u Berlinu.
To se osobito može veći za g. Homejera, o čem se može svatko uvjeriti iz njegove
knjige: Die Spechte und ihr Werth in forstlicher Bcziehung von F. E. v. Homejer.
(Frankfurt 1879. II. Auflage).


*** Vidi „Šumarski list" o. g. svezak VII,, VIII., strana 31.´). i slieđeće. i´,-;-:


30