DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 13     <-- 13 -->        PDF

— 483 —


Upravni odbor odlučuje nadalje u drugoj molbi, ob utocih proti temeljnim
knjigam, koje se vode o razmjeru prava ovlaštenika na šumske koristi, a podjedno
je isti nadležan u prvoj molbi, i u karnostnom postupku proti obćinskim
šumarom, kad se radi ob odpustu njihovom iz službe.


Izvjestitelji pojedinih grana upravnih, koji su članovi upravnoga odbora


(dakle i žup. nadšumari), vlastni su s mjesta prijaviti i za 24 sata zemaljskoj


vladi podnieti predstavku proti zaključkom upravnoga odbora, koje oni drže


nezakonitim! ili štetnimi po struku koju zastupaju, čim se misli povući ograda


proti bludnjam i pogrieškam upravnoga odbora.


Što se tiče činovnoga razreda (IX.) kao i plaće žup. nadšumaru (1000 fr.
plaće i 200 for. stanbine) ostaje sve kao i do sada, te im ni u buduće nepredstoji
kakovo promaknuće u višji platevni razred (kako to na pr. kod
inžinira i inžinirskih pristava) niti kakovi kvinkvenali (kako to na pr. kod
žup. liečnika), a isto tako nenalazimo u odnosnom zakonu ništa spomenuto ni
0 dojdućem uredjenju uprave i gospodarenja urbarnih obćinskih šuma kao ni
0 uredjenju odnošaja urbarskih obćinskih (kotarskih) šumara, a isto tako nemogosmo
razabrati ni to — u koliko u tom pogledu ostaje u krieposti dosadanja
privremena naredba „ob upravi gospodarenju i uživanju obćinskih šuma" od


4. ožujka 1871. br. 2144. — odnosno u predmetu odnošaja žup. nadšumara prema
dojdućem šumarskom odsjeku visoke vlade, kao ni obćinskim šumarom, te će u
tom pogledu potrebno kako čujemo tek sliediti.
Što se pako tiče imovnih obćina bivše hrvatsko - slavonske Krajine, to
zakon naročito iztiče, da takove kako u svom teritorijalnom obsegu, tako i u
nutarnjem ustrojstvu svom, ovim zakonom ostaju netaknute.


Tim bismo bili u glavnom ocrtali sve one ustanove novoga zakona o
ustrojstvu političke uprave u zemlji, koje se odnašaju na rukovodjenje šumarstva,
u okviru autonomne samouprave naše domovine.


Libanski cedri."^


Piše trjuro Koča, nadšumar.


Tko još nije čuo za historične, predpotopne libanske cedre? I tko si nije
u svojoj fantaziji predstavljao, kako se ti divovi na libanskih visovih uzdižu
k nebu pod oblake?


Punim se pravom veli, da neima na svietu šume, koja bi se toliko spominjala
i slavila kao cedrove šume na Libanu. Već kao djeca u školi slušamo
0 njih i veselimo se živom, šarovitom opisivanju koje nam biblija za njih kazuje,
i baš iz te „knjige knjiga" razniela se viest o njima po cielom svietu u sve


* Ovaj je članak sastavljen po istoimenom članku g. Thiimena u „Oesterreichische
Porst-Zeitung."


ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 14     <-- 14 -->        PDF

— 484 —


krajeve i sve narode, koji se istom bogu klanjaju i u bibliji čitaju ma na kome
jeziku. No nisu samo stari Jevreji a poslie kršćani divili se tome gorostasnom
drveću i držali ga za čudo stvaranja i svetinju, nego su mu se divili i poštovanjem
motrili i poganici staroga vieka. Theophrast sa otoka Kresa u 4. vieku
prije Krista veli, da im se valja diviti. I Plinij ih osobito hvali, a slave ih
obilno i drugi pisci starih naroda. Po tome mogli bismo reći, da svatko znade
za libanske cedre i o njih govori kao symbolu starodrevnosti i veličanstvenosti
ali ipak nezna ništa potanje o njih i obično si krivu sliku stvara i o samoj
šumi i pojedinom drveću.


Putnici i svjetovnoga i duhovnoga staleža koji su uz put u obećanu zemlju
pohodili i cedrove šume na gori Libanu, puno su pričali i obično — sa namjerom
ili ne — krivo o njih izvješćivali, za to je i težko jasnu sliku stvoriti o toj
staroj svetinji šume.


Tek prije njekoliko godina prigodom znanstvenoga putovanja po Siriji, uzpe
se poznati izpitavalac [/. Stuttgarta prof. Oskar Fraas na Liban, prouči ga i
osobitom pažnjom promotri i opisa cedrove šume. Njegov opis je najnoviji i
najpouzdaniji, pa ćemo pokušati ovdje iz njega opisati tu najglasovitiju šumu
na svietu.


Uzpinjući se uz brieg, prošao je putnik razne pojase bilinstva: najprije
pojas datulje i smokvenog kaktusa, zatim masline i uzkolistnoga zimzelenoga
grmlja, za njim se reda smokva i dud, te je na visini od lOOO metara došao
u pojas, gdje raste vinova loza. U visinu od 1500 metara našao je silne čbunove
divljeg jorgovana (Syringa vulgaris Lin.) i libanske borovice (Juniperus phoenicea
Lin.), a dalje svakim korakom dolazio je u golije predjele. Amo i tamo
još je opaziti u zaklonu po gdjekoje polje ječma; inače su sve mršavi pašnjaci
sa gdjekojom thujom i malom cjpresom. Nekada je i po tih strminah šuma
rasla, jer na svaki korak vide se truli i izgorjeli panjevi grdne veličine. Samo
po gdjekoje stablo vidi se od ovud, i ta se stabla čine oku iz daljine kao crne
točke i potezi kao da tuguju za nestalom svojom braćom. To iiesrušeno stabalje
ogromne su crne thuje kao piramide i metar debele borovice, koje brdjani
još nemogoše srušiti. U visini od 2000 m.. 1 sat nad selom Baharreh, dolazimo
tek medju tužne preostatke stare svetinje naroda u cedrovu šumu, od kuda
je hram Salamonov sagradjen.


Nijedno se drvo na zemlji tako grdo neuzdiže kno cedar, „drvo božje"
kako ga David i Salamon naziva. Cedrus Libani Barel, nazivamo danas to vito
drveće; stari prirodoslovci staroga i srednjega vieka nadievali su mu obično pridjevke,
da označe ljepotu tog divnog drveta. Cedar nas sjeća na naše ariše, ali
ih visom i veličinom znatno Radkriljuje. Osobito se odlikuje svojim na daleko
razširenim leperastim granjem, koji se na vrhu dole savija pa kao suncobran
krošnju tvori. Igle (četinje) stoje ili osamce ili u kiticah i neopadaju zimi.
Češarke imadu podobu sferoida i rastu okomce u vis, a na vrhu su utisnute.


Kako smo već kazali, danas se vidi samo trag nekadajne veličajne šume


na Libanu, pa i taj trag dan u dan sve više izčezava. Najstarija poznata viest




ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 15     <-- 15 -->        PDF

— 4«5 —


0 broju starih cedara potiče od putnilia Bellonija iz god. 1550.; on ih je nabrojio 28.
Dvadeset i tri godine kašnje (1573.) nabrajao je njemački liečnik Rauch\volff
stabala, koja su njekoliko hvati debela „dvadeset i četiri" i primjećuje, da
mladih stabala nije mogao naći, ma da ih je tražio. God. 1754 našao je Pocock
samo 15 velikih eksemplara, „jedan smo mjerili, imao je 36 stopa." Glasoviti
putnik Burckhardt iz Bazela brojio je god. 1810. stabla, pa je našao dvanajst
najstarijih i najjačih, dvadeset i pet vrlo velikih, petdeset sriednjih i tri stotine
manjih, a profesor Fraas nabrojio ih je točno tri stotine sedamdeset i sedam.
Ah od onih gorostasa, koji su još u vrieme, kad se gradio hram jerusolimski,
rash, i koji danas preko deset metara u promjeru imadu, preostalo je
ukupno samo pet komada. Ali i ovih preostalih svjedoka nekadanje veličine
i divote može svakim danom nestati; jer tko se brine ovdje za njih da se sačuvaju.
Pronosio se doduše glas, i mnogi su mu vjerovali i u knjige ga pisali,
da ima čuvara, koji te gorostase od sjekire čuvaju, ali se kašnje pokazalo, da
je taj glas bajka kao što i mno-,i drugi glasovi sa iztoka. Kad se našim potomkom
jednom prohtjedne viditi libanskih cedara neće im se trebati do Libana
potruditi; jer ih neće na tom starom stanovištu naći; valjati će im potražiti ih
u srednjoj Evropi, u Englezkoj, Škotskoj i Francuzkoj po vrtovih i perivojih i
tu će naći po gdjekoji krasni eksemplar. U tih krajevih kao da je temperatura
kakva je nekoć na Libanu bila, i tu uspjeva cedar vrlo dobro, ali naravno
nikad neće imati dimenzija kao u svojoj pradjedovskoj domovini.


Prof. Fraas nazivlje taj cedrov gaj ma da broji samo malo stabala, najsjajnijom
točkom cielog Libana. Pod jednim izmedju tih pet gorostasnih stabala
imao je on svoj šator i tu dvie prekrasne noći za puna mjeseca prenoćio.
Ništa, veli, cieloga života nije ga se tako dojmilo, kao kad je bacio pogled na
ta tri tisuća godina stara živa bića. U fantaziji bi se zaneo u prošlost zemaljske
površine, pa da je u doba, kad je po zemlji hodio Mamut, nosorog ili
tercijerni jelen (Iliesenhirsch), čije kosti krije danas zemlja, na kojoj se sad
uzdiže to gorostasno drveće.


Kao što sveti grad Rim, tako se uzdiže i ovaj cedrov gaj na sedam
brežuljaka iz kršja, koje su od vajkada ledovci sa Makmelbrega ovamo snašali.
Prof. Fraas je dokazao što je botanik Hooker već prije natucnuo, da je u
istinu tlo, na kom gorostasni cedri rastu, stari nasipi kamenja (moranen) i
glacijarno kršje i da su oni živi svjedoci predpotopne epohe.


I čovjek bi u neku ruku povjerovao u staru kaludjersku legendu koja
po Libanu kola da: „cedri od postanka svieta na Libanu rastu i da ih je Bog
od potopa sačuvao da se iz njihovog drveta hram jeifuzolimski sazida"´.