DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 490 — silnih uredskih poslova, pošlo za rukom, do nove godine svršiti procjenu šumišta od 6 praedija, s ukupnim površjein od kojih 15.000 h;i., podpunoma zadaći uzprkos najbolje volje i nenaravnih štrapaca — ipak zadovoljiti mogao nisam. Da sam se pri tom u predmetu šumske uprave, morao ograničiti na lih pisai´ničko poslovanje, mislim, da će mi se kraj opisanih okolnosti oprostiti. Najkarakterističnije pako u cieloj stvari bijaše, da je i sama vlada medjutim došla do uvjerenja, da se ovako uspješno i valjano raditi neda, i da radnje te vrsti u istinu nemogu ni za temelj nredjenja šumskoga gospodarstva služiti, što je imalo posljedicom, da je napokon u proljeću god. 1883. naimenovala pet posebnih povjerenika šumske procjene, koji su na temelju prije spomenutim načinom sakupljenih podataka, izuovice procjenu obaviti imali. I tako vidimo, da je uspjeh svega našega rada bio beuspješno trošenje stotine hiljada novca, gubitak vremena i zanemarenje poslova šumsko-upravnoga osoblja, kako se to u ostalom lasno već i unapred uviditi moglo. Alpinski ili bieli zec. »Menschen, Hunde, Wolfe, Liichse, Katzeii, Marder, Wiesel, Fiichse, Adler, Uhu, Kaben, Kriihen, Jeder Habicht, den wir sehen, Elstern auch nicht zu vergessen Alles, AUes will ihn fressen!« Osim običnoga zeca (Lepus timidus), koga po svoj Hrvatskoj nalazimo, nalazimo po naših visokih planina (na pr. Rišnjaku) još i bielog zeca (Lepus variabilis — Der Alpenhase), pošto ta životinja u nas dosti riedka, mislimo, da neće biti sgorega, ako u sliedećem saobćimo u prevodu ono, što o bielom zecu, poznati zoolog F. Tschudi, u prekrasnom svom djelu: „Thierleben der Alpenwelt" spominje. Alpinski ili bieli zec, odlikuje se od običnoga zeca znatno karaltterom, kao i tjelesnim ustrojem. On je živahniji, oprezniji, te smjeliji i bržji u svojiji kretanjih. Glava mu je kraća, okruglija, nos deblji, lubanja svodenija, čeljusti širje, uši kraće, tako da spuštene, njušku samo neznatno pokrivaju. Stražnje noge dulje su no kod običnoga zeca, tabani obrašteniji, sa dublje prosječenimi, dalje napetimi prsti, na kojih se takodjer dulje jače zaokružene pandje nalaze. Oči bielog zeca jednake su onima — običnoga zeca, samo je vrat kraći, finiji i gušće obrasao no u posliednjega. Poprečna mu težina riedko veća od 4 do 5´/a funtih. Trag (Spur) sastoji iz velikih skokova, sa razmjerno vrlo širokim stopalom, tako, da nam po tome lasno prosuditi u sniegu, e da li tuj boravio obični ili pako bieh zec. |
ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 491 — Noge bieloga zeca, izvrstno su udešene za život u carstvu sniega, kao i one (iivokoze. Poplati već su sami po sebi širji, no ii zeca običnoga. Bježeć širi prste, koji mu za snežaljke (Schneeschuhe) služe, tako da samo riedko u sniegu propada. Na ledu i opet mu dobro služe zavijeni nokti. Tjera li se psi, to bolje drži, no obični zec, a progonjen znade se često poput kunića zavući u tjesne otvore zaklona svizca ili pako pod korienje, dočim izbjegava škulje lisičje, izuzam ako je smrtno ranjen, jer tad se ma bilo kud, zakloni i zavuče. Švicarski alpinski lovci tvrde, da imade dvie vrsti zečeva koji su zimi bieli, te ih zovu šumskimi i planinskim! zečevi (Wald- und Grathasen), od kojih da su prvi jači, te da ni zimi nejdu višje no dokud pojas šumski dopire, dočim da su drugi manji, te deblje glave. Planinski bieli zečevi, živući obično u visinah gdje drveće već neuspjeva, sakrivaju se progonjeni osobito rado i lukavo u zemne škulje i pukotine klisura, što drugi zečevi samo onda čine, ako su ranjeni ili osobito jako progonjeni, pošto im se laglje sakrivati po čbunju i medju drvljem. Kada su u prosincu sve alpe zastrte sniegom, tada je ta vrsta zeca biela kao snieg, a samo okrajci ušesa ostaju crni. Počamši od ožujka medjutim prouzrokuje žar proljetnog sunca znatnu promjenu u boji dlake tih životinja. Od onda su dlake sve više i više sivo-smedje boje, koja se miena boje do svibnja razvija. Već u travnju izgleda zec čudnovato nepravilno pjegavo. Jeseni dobiva bieli zec, brzo i opet sivu a zatim bielu boju. — Do studena već je ta promjena dlake svršena. Tad je koža srebreno biela, crni ostaju jedino gornji okrajci ušesa, crnkasti brci i nutarnje strane uske, a smedjo sive nutarnje strane stražnjih nogu, a crnosivi papci. Ta promjena nebiva u isto vrieme, već se ravna po vremenu, t. j . prema tome kako zima ili proljeće prije nastaju, i to vazda u jednakoj mjeri kako to kod sniežnice ili hermelina biva. I tako se narav materinski brine za svoju djecu, kojoj manjka oružje obrane, u koliko ih čini, izjednačenjem u boji sa okolišnom naravi, proganjajućim ih neprijateljem težko opazljivimi. Tvrdi se, da bieli zec dolazi na sviet zubat, te da ih kašnje mienja, a s toga da su u starosti prednji zubi žuti, a stražnji crni. Čim je zec stariji, tim su mu jači i dulji brci. Nalazimo ih po svoj europejskoj alpinskoj kosi, a i u Škotskoj i Irskoj — sve do skrajnjega sjevera. Gledom na pojedine zemlje, razlikuju se razne odlike U predjelih blažje zime, poput Irske ili južne Švedske, nepostaju alpinski zečevi bieli, ali zato u Škotskoj, Finskoj, sjevernoj Švedskoj i Norvežkoj, sjevernoj Ruskoj i Sibiriji. Nasuprot i opet nedobivaju na dalekom sjeveru Europe, Azije i Amerike tamno ljetno krzno, već ostaju sve do crnih okrajka ušijuh, bieli, Bieloga zeca nalazimo po viših svijuh alpinskih kosa, ali obično ne u tolikom množtvu kao što bratića mu po nizinah. Gdje šume visoko na planino sižu, uviek je bieli zec mnogobi´ojniji no tamo gdje šume brzo nestaju. Tako |
ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 492 — je na pr. Santis očevidno slabo napučen tom divljači. Po otvorenoj neobraštenoj rulji i pećini težko se bieli zec čuva. Alpinske svrake i gavrani žderu mlade, orlovi i lisice grabe stare. U istom razmierju kako mu je prividno velika razgranjenost horizontalna, tako mu je ograničena vertikalna. Ljeti, u obće većim dielom godine, nalazi se najradje medju granicom jele i viećnog sniega, po prilici u istoj visini sa sniežnicom (Schneeliubn) i svizcem t. j . izmedju 5.500 i 8.000 stopa nadmorske visine — često medjutim zalazi i višje. Velika ga zima tjera u nižje krajeve planinskih šuma, gdje zaštitu i hranu nalazi. Tada ga je naći sve do 2000 stopa dolje, tako da nam je moguće na jednoj te istoj planini na sunčanoj strani smedje, na sjevernoj pako biele zečeve loviti. U obće medjutim riedko ga je kada naći izpod 3000 stopa visine, pa ako i niže zadje, to se u brzo i opet vraća u obljubljene visi. Ljeti obitava bieli zec medju kamenjem u špiljah ili pako pod zaštićujućom ga kosodrvinom. Tuj leži zec obično u ležaju uzpravne glave napctimi uzdignutimi ušesi. Zečica nasuprot običaje glavu zavući medju prve noge, a uši natražke prisloniti. Ranim jutrom, običajnije pako još i u noći, ostavljaju oba ležaj, pasuć po suncu izvrženih travnicih, pri čemu im uši bezprestano mižu, a nosnice često naokolo njuše, nije li možda koji mnogih neprijatelja gdje na blizu. Naj voli se hraniti raznimi vrstmi djeteline, ljubica, tučjili trava, te korom vrbe (Zwergweide) i likovca (Seidelbast), dočim naliep (Eisenhut) te čcmeriku tGermernstauden) ni onda, kad mu od gladi već do živa, neće da jede — jer su i njemu valjda otrovne te biljke. Kad se je najeo, tad se spruži u toploj travi, ih na suncu izvrženom kamenu, gdje ga težko uočiti, jer mu boja prilično ista, kakova je i boja oko lišnog tla. Vodu samo vrlo riedko pije. Na večer sliedi drugi ručak, a kadkada i skakutajuća šetnja po klisurama ili preko travnika, pri čemu se često na stražnje noge osovi, praveć čovječuljke (Manchen). Zatim se vraća spokojnom ležaju. Noćju je izvržen progonu hsica. tvoraca kao i kuna; sova ušara koja bi ga lasno uhitila, nedolazi u te visine. Zimi mu često gladovati, jer su mu hambari slabo providjeni hranom. Zateče li ga kadikad rani snieg, prije no što je još obukao topliju zimsku halju, tad po više dana neostavlja zaklonište, smrzavajuć i gladujuć biedno. Isto tako ostaje često ležati u polju, ako ga nenadano jaki snieg zateče, on se tad poput sniežnica i Iještarka pušta posvema zasipati sniegom, često do dvie stope duboko, te se tek onda i opet na površini pojavi, kad mraz snieg na toliko skruti, da ga ovaj nosi. Do onda si izruje pod sniegom ležaj, gloda jući lišće i korienje alpinskih trava. Kad jednom prava zima nestane, tad si po riedkih alpinskih šipracih traži travu i koru. često znadu u to doba bieli zečevi poći i do visoko ložećih suša za sieno (Heugestalle). Podje li im za rukom skakanjem i puzanjem doći do siena, to |
ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 493 — se tad u njem nastane, često i u družtvu, te potroše prilični dio krme, pokriviijuć ostali dio po običaju tatskom — izmetinami. Obično se u to doba sjeno sanicama u doline odpremlje, tad se zečići marljivo hrane, odpadšimi lati siena, ili pako u noći potraže počivališta vozara, gdje si potraže ostanke, što no ih konji ovih preostaviše. Za dobe spremanja siena s alpah zimi - sakrivaju se zečevi rado u otvorene kolibe ili staje, pri čemu su toli oprezni, da jedan zec na prednjoj drugi pako na stražnjoj strani ležaj odabere. Približe li se ljudi, tad oba najedanput pobjegnu. Dapače pripovjedaju, da onaj zečeva koji prvi pogibelj zapazi, umjesto da pobjegne, pi-ije oko staje pobrzao. da probudi spavajućeg druga, na što se oba iJiistiše u bieg. Isto tako vatren u ljubavi kao obični zec, radja zečica kod svakoga poroda dva do tri mlada, koja nisu veća od mišića, te u znak da imadu alpinsku ćud, na čelu obilježeni bielom piegom. Već drugi dan skakutaju za materom, za da se brzo priuče hrani alpinskih trava. Prvi kot pada obično u mjesec travanj ili svibanj, drugi u srpanj ili kolovoz, da li još više kotova sliedi, nije točno poznato, akoprera njeki lovci tvrde, da su od svibnja sve do konca listopada svakmjesečno nailazili na mlade zečeve, četvrt naravne veličine. Svakako se i kod bielog zeca zaplod ravna više po vremenu nego li po mjesecu. Zečica nosi mlade 30 do 31 dan, te ih onda jedva kroz 20 dana doji. Kao što mnogi drugi lov. tako se i lov na biele zečeve odlikuje potežkoćami kao i nasladami. Pošto se taj lov obično tek onda obavlja, kad su alpe jur pune sniega, to je naravno i dosta tegotan. Lov taj ipak manje je nesiguran no lov na ostalu divljač, pošto trag točno pokazuje ležaj, te pošto bolje čeka od običnoga zocn. Kad smo naišli na pašnjake, koje noćju pohadjati običaje, te kada sliedimo tragove, koji se odanle pojedince razprostranjuju, tad ćemo vidjeti mnoge stranputice, koje zec običaje praviti prije no što se vrati u ležaj. Odavle se l)roteže priličan komad daleko jedan jedini trag, koji se zatim zavije a nakon njekoliko stranputica konačno svršava u zaokruženi trag u blizini kojeg grma, kamena ili nasipa, gdje će obično ležati zec, i to ili na sniegu spružen, ili pako spavajući u grmaku otvorenimi očima, pri čem mu čeljusti klopoću, tako da mu ušesa neprestano drhću. Ako li neprijatno vrieme. uz studeni vjetar, to zec leži ili zaklonjen za kojim kamenom ili pako zakopan u sniegu. Lovac ga dakle lasno zaskočiti može, te se znalo dogadjati, da je zec ostao u ležaju još i onda, ako ga lovac pravim hitcera promašio. Obično ipak bjega u velikih skokovih — vrat na nos " nu ne odviš daleko, tako da nam doskora i opet u met dodje. Pucanje ili pucketanje ga neplaši, jer je tome u gorju naučan. Bježeć, nebuni ni svoje susjede, tako da često jedan te isti lovac, uhiti tri do četiri zeca na ležaju. U jednom te istom ležaju, nećemo nigda, ni za dobe parenja naići na dva zeca najedanput. |
ŠUMARSKI LIST 12/1885 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 494 — Čudnovato je nadalje, da se bieli zec laglje pripitomiti dade od obično.;a zeca, mnogo je mirniji i povjerliviji, neživi medjutim dugo, a neodeblja ni kraj najbolje hrane. Alpinski mu ziak brzo uzmanjka u nizini, gdje ipak zimi takodjer pobieli. Krzno mu nije osobito cieno, ali mu je zato divljačina tim tećnija. Mješanje običnoga zeca sa bielim zecem, te proizvadjanje bastardah, bilo je često i to nepravom — poricano, ma sve da se godimice sgadja. Izcrpiv time zadatak, opraštamo se ovime tim romantičnim obitavaocem velegorja, koji u ostalom u nas vrlo riedak gost. Šumarski odnošaji u Hercegovini. Pod naslovom: „Ueber die forstlichen Verhaltnisse der Hercegovina" nalazimo u „Oesterr.-ungar. Centralblatt fiir Walderzeugnisse" slieđeći opis odnošaja šumarstva u Hercegovini: Okružnoj oblasti u Mostaru dodieljen jest kao izviestitelj za šumarstvo jedan nadšumar, kojemu prinadleži nadziranje devetijuh šumskih kotara, svakomu tih kotara stoji na čelu po jedan šumarski vježbenik ili izpitani šumar, sa potrebnim (?) brojem lugarskog osoblja. Prelazeć na opis tih pojedinih kotara, spomenuti je sliedeće: Što se prije svega kotara Nevesinjskog tiče, to takov imade krasnih čamovih kao i listačah šuma. Od sklopljenih visokih hrastovih šuma iztaknuti je osobito do 3582 hektara zapremajuću šumu „Crnugoru" odaljenog Velesa, Cervoina i Zidaimbola (?) U „Crnojgori", koja drvnu gromadu od kojih 447.000 m^ sadržaje, prevladjuje crnogorica, a naročito jelovina, zatim dolazi bukva, javor, jasen i topola kao podredjene vrsti. Trepetljike uzrastle su tečajem godina do silnih uzpravnih stabala. Visoke šume obrasle su u razmjeru od 02 čamovinom a 0-8 listačarai (naročito bukvom). Čamovina sva je već premašila dobu sječe, a usljed kusanja radnikah radećih šindru i oštećena, dočim su stare jele poprečno do na tri metara u srcu trule. Po prilici usried okružja, nalazi se oko 7 satih dugačka i 2 sata široka dolina, koja većim djelom (^/s) obrasla vrlo krasnom mladom hrastovom šumom, koja u najnovije doba i pod zabranu paše stavljena. Dio te doline sačinjava močvarište. Ostali predjeli okružja obrašteni su sitnom šumom listačom (grmaci), od kojih su vriedniji dielovi lanjske godine izlučeni, te pod zabranu paše stavljeni, ostatak pako ostaje i nadalje paši otvoren. Unovčenje drveća i šuma u veliko nepostoji u tih stranah, pošto se usljed pomanjkanja vode nemogu pilane i ostala potrebna poduzeća smjestiti, izvoz trupaca u Mostar, usljed nerazmjernih troškova izvoza, takodjer je nemoguć, gledom na postojeće tamo ciene za laktovinu. Još više se pako otegoćuju |