DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 1 <-- 1 --> PDF |
-M-4-M- Br. 4. u ZAGREBU, 1. travnja 1886, God. X. Šumarska obuka spada na sveučilište. Kao nastavak lanjske godine objelodanjenih nazora „0 šumarskoj obuci u Hrvatskoj" * a donjekle i kao najshodniji odgovor onome, što je u istome predmetu u izvješću kr. šumarskoga učilišta u Križevcih za g. 1885.´^* objelodanio ravnatelj zavoda g. A. Vichodil, neka služe sliedeća razmatranja: Bilo je 2. rujna g. 1874. u Freiburgu u Bavarskoj, kad no velika skupština njemačkih šumara, na predlog profesora Dra. A. baruna Seckendorfa, stvori, po dalnji razvoj šumarstva prevažnu resoluciju: „Pošto osamljeni šumarski zavodi nemogu više udovoljavati zahtjevom naobrazbe šumarsko-upravnoga osoblja, to se pokazuje silna potreba prenosa šumarske obuke na obće visoke škole". U Njemačkoj može se tim velevažnim zaključkom — do sada vazda na dnevnom redu stojeće pitanje šumarske obuke — smatrati konačno riešenim, kako to medju inim ponajbolje dokazuju od onda ustrojeni šumarski odsjeci sveučilištah u TUbingenu i Monakovu, kao i ustrojstvo c. kr. visoke škole za zemljotežtvo u Beču i t. d. I mi smo u o. 1. a i po drugih domaćih glasilih jur opetovano puta naglasili, da se i potrebam hrvatskoga šumarstva, u pogledu šumarske obuke — može jedino tako, uz postojećeu nas odnos aje udovoljiti, da se šumarska obuka prenese na zagrebačko sveučilište. Pošto se ipak još sveudilj, naročito razni dobri prijatelji šumarske struke (jer šumari svi su jednoga mnienja s nami), sad tuj sad tamo javljaju, koji iz raznih — a obično osobnih razloga — iz svijuh sila nastoje javnom mnienju * Vidi brošuru: j,K pitanju šumarske obuke u Hrvatskoj" (Zagreb 1885.) i Slanak „Šumarski institut sveučilišta u Giesenu". (Šumarski list god. 1884. Svezak XII.) Zatim „Nar, Nov." (br. 184. i 185. g. 1886.) Članak: „Primjetbe k Članku o šumarskoj obuci". ** Vidi: kr. gospodarskoga i Šumarskoga ,jHi«toriSki nacrt postanku i razvitkuou 10 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— 146 — dokazati, đa su oni t. j . stanovita srednja učilišta ili bolje rekši srednje škole, jedini primjer vriedan, da ga u predmetu uredjenja pitanja naše šumarske obuke nasliedimo, odlučismo u interesu stvari, đonieti u sliedećem glavni sadržaj onoga obrazloženja, kojim je, prigodom gori rečene velike šumarske skupštine u Freiburgu — dakle već prije 12 godina — profesor barun Seckenđorf, prihvat i zaključak prenavedene resolucije obrazložio. Bijahu to pako slieđeće činjenice, za koje želimo, da si ih naši protivnici kao i prijatelji dobro zapamte. Profesor Seckendorf sam kaže o tom predmetu u svom djelcu: „Der forstliche Unterricht gehort an die allgemeine Hochschule" slieđeće: „Prije nego li preuzeh mjesto profesora na šumarskoj akademiji u Mariabrunnu, obćio sam s toliki mi šumari Pruske, Bavarske, Saske kao i inih manjih njemačkih državica, a i sada sam jošte s ne malim brojem njih u svezi; poznajem nadalje većinu šumarskih činovnika Švajcarske, te sam naročito i ođkađa posliednju zemlju ostavih, naučio poznavati i mnogobrojne austrijske šumare, pa ipak sam —bar međjunašimi mladjimi drugovi, našao jedva jednoga, koji nebi bio odan obćim visokim školam. To povoljno razpoloženje šumara za obće visoke škole neopazih pako možda samo u onih šumarah, koji svoje nauke na sveučiiištih ili politehničkih škola svršiše, već i u onih šumarih, koji se izključivo na osamljenih (srednjih) zavodih naobraziše. Pa baš ovi naročito naglašivahu potrebu dokinuća tih osamljenih zavoda, te ustrojstvo šumarskih odsjeka u savezu s obćimi visokim! školami, đržeć to zahtjevom strukovne časti (fizr eine Forderung der Standesehre). Našao sam nadalje i mnogoga staroga gospodina, koji mi reče: za mojih mladjih dana nebijaše još šumarskih instituta na većem dielu sveučilištah; nu morao bi ipak biti vrlo veliki sebičnjak, kad bih za to, da vlastitu svoju naobrazbu opravdam, htio zahtjevati od mojih sinova, da se i oni zadovolje s istimi onimi nepodpunimi zavodi, s kojimi se ja sam iz nužde zadovoljiti morah," Pod odnošaji, koji nam predleže, nemože nam biti po mome mnienju druga zadaća, van da dademo opravdanim željam svijuh nas šumara, time glavni odjek, koji će se razleći odavle do alpa i sinjeg mora, ako glasno i jasno izjavimo, da nećemo više osamljenih ili t. z. srednjih šumarskih zavoda, već da zahtjevamo prelaz k sveobćim visokim školam. Spomenuo sam netom opravdane želje šumara, a tako i jest, jer gdje je onaj, koji bi htio u istinu uztvrditi, đa oni odnošaji, koji bijahu prije uzrokom ustrojstva osamljenih šumarskih zavoda, još i sada postoje. Tko bi mogao, sliedeć put povjestnoga razvoja šumarske obuke, ma samo i čas o tome podvojiti, da ti osamljeni zavodi, jedino prijašnjem stanju šumarstva svoji postanak pripisati mogu, te da je naročito i s toga nemoguće bilo, takove odmah iz početka spojiti sa sveučilišti, što predznanje šumara neodgovaraše onim zahtjevom, koji se smatraju kao preduvjet polazka sveučilištnih nauka. Tko dvoji, neka uzme sari]0 Flemmingovo djelo: „Der volikommeiie deutsche |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 3 <-- 3 --> PDF |
- 147 -« tfeger" od g. 1719. u ruke, gdje će naći, što li se u ono doba, na ime predznanja zahtievaše od šumarskoga kandidata ili kako ga onda zvahu „Hundejunge", pa će razumjeti, da je doista bilo nuždno za šumara prošloga vieka posebne neobrazujuće zavode osnivati. „Takovdječko",piše Flemming, „mora bezuvjetno bez obzira, bio plemićkoga, gradjanskoga, ili mužkoga roda diete, sliedeće requisite imati: Oa mora da je zakonitoga poroda, kršćanskih roditelja, dobroga uzgoja, na školu priučen, te mora najmanje da zna citati, pisati a ako iole moguće i računati, niti se smije prerano uzeti iz škole, jer se u školi dade najbolje naučati. Kad bi se uz zbivše prokšije, od kojih je lovac ili meštar toli često đječka odvraćati nastojao, porodile možda i zaušnice, od kojih takov deran nebude umrieti, to nesmije odmah gubac objesiti, tim manje čim ga roditelji više izmaze, jer bi inače odmah bio pokvaren. Najvažniji mu je posao rano ustati, marljivo Bogu se raohti, pod kotlom vatru naložiti i vatru podržavati da voda prokipi, a unutra razkomadanu govedinu, teletinu ili prčetinu, mast i salo metnuti, dobivenom juhom pako posudu za ždereš (Fress-Zuber) napuniti." Nu ni u prvih decenijah ovoga stoljeća nebijahu ti odnošaji bolji, kako nam to ponajbolje svjedoče tadanji uvjeti primanja na šumarskih zavodih u Tharandu, Fuldi i Dreissigackeru. U osnovi šumarskoga zavoda u Dreissigackeru od g. 1801. predmnjevalo se, da svaki mladić, koji se želi šumarstvu posvetiti, barem liepo pisati znade, a uz to da znade četiri temeljna računa uz trojno pravilo. U prvom tečaju te škole učilo se onda pisati, te praktično računati do najviše sa slomci. — Na ´godine 1816. ustrojenom šumarskom zavodu u Fuldi, zahtjevalo se od onoga, koji je htio doći na zavod, da znade nješto malo pisati, računati jošteisa slomci, te da imade liepo pismo. A istodobno, naime godine 1816. zahtjevalo se kao preduvjet primanja na šumarsku školu u Tharand, da kandidat imade zdravu pamet, da znade dobro čitati i pisati, a računati sa slomci do trojnoga pravila. Pa da se onda uz ovakove odnošaje čudimo, ako je ravnatelj zavoda u Dreissigackeru Bechstein, međju inim bio zamoljen^ da pribavi šumara, — velimo šumara — kako se tamo veU: „von guter Erziehung und moralischen Character, der gut schreibe und zeichne, mit Kindern gerne und gut umzugehen sich getraue und iiberhaupt fleissig und thatig sei. Neben obigen Eingenschaften diirfe er aber auch raanche hausliche Geschafte, z. B. Stiefelputzen, nicht scheuen. Es miisse Einer sein, der Krafte und Ausdauer besitze; dagegen geniesse er die beste Behandlung von der Welt und diirfe sogar mit dem_ Herren am Tische essen." ^ Ako li se dakle za ljude takovoga stupnja naobraženja utemeljiše samotni (odnosno srednji) šumarski zavodi, to se tomu nezuamo čuditi. Dapače bila bi to velika pogrieška, kad bi se takovi šumarski naučnici, kojim i isto znanje ortografije bilo tudje, uputili bili na sveučilišta. Ta oni nebi bili ni u stanju predavanja shvaćati, kamo li bilježiti slušano. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 1^ --Nu pitajmo sada, da li možda još sveudilj nepostoje isti oni odnošaji, koji bijahu razlogom, da se njekoć morahu takova posebna učilišta za šumare podizati? Drugimi riečmi, neima li razloga, s kojih bi se srednje šumarske škole kao takove još i nadalje imale uzdržavati? Odgovor na ta pitanja pako glasiti će bezuvjetno sa — ne. Ta prispodobimo samo jednom današnje stanje šumarske književnosti s onim, kakovo bijaše prije petdeset godina, pa ćemo naći, da je isto toli oblikom koli i sadržajem posvema drugčije. Duhom naravoslovnih i narodnogospođarstvenih znanostih uzvišena šumarska znanost, nastupila je za posliednjih 15 do 20 godina polje eksaktnoga znanstvenoga iztraživanja, pa da nara treba u obće još koji argumenat, za da i laiku dokažemo, da je šumarstvo dično stalo 0 bok naravosiovnih znanostih, treba nam samo iztaknuti polje šumarskih iztraživanja (Versuchswesen). Divni resultati, koji su već i do sada na tom polju istraživanja, u pogledu ustanovljenja upliva šuma na podneblje i tlo postignuti, slobodno se mjere sa svimi sličnimi radnjami fiziologa, lučbara i fizika. Isto tako okrenuše već odavna i odnošaji, u pogledu predznanj a šumara na bolje. Malo ne svagdje se danas već i od šumara zahtjeva izpit zrielosti, i tako za srednja učilišta već ni ovaj jedini zbiljni razlog, kojega je u svoje doba ravnatelj Settegast u Proskavi iznieo u prilog samotnih gospodarskih škola, naime da mnogi gospodari neimaju onoga predznanja — koja se od sveučilištnih slušatelja u obće predmnjevati mora — niti taj jedini razlog nemože se više odnašati na šumarstvo. Po mome nazoru, pogriešiše prijatelji obćih visokih škola cesto naročito u tome, što u obde smatrahu srednja iliti samotna šumarska učilišta nevaljalimi. Taj je nazor, kao što vidjesmo, bio krivi. Srednja šumarska učiHšta zadovoljavahu zahtievom tadanje dobe, ona bo negda bijahu u suglasju toli sa stanjem šumarske znanosti, koli i stupnjem naobrazbe slušatelja, a često i primjerene odnosnim učiteljem šumarske struke. Bilo je vrieme, kad bi se bio preuos šumarske obuke na sveučilišta morao označiti, skroz neodgovarajućom napremicora, a odtuda po svoj prilici i onaj neuspjeh svojedobnih pokušaja u pogledu ustrojenja šumarskih stolica na sveučilištih u Berlinu i Monakovu. Nu zato bismo ipak vrlo pogriešili, kad bismo išli odtale zaključivati, da je šumarstvu na sve vieke sudjeno, da se uči jedino po selih i varošicah. Moći je posve točno označiti onu medju, gdje srednja šumarska učilišta svoje pravo na obstanak gube, đočim na njih mjesto obće visoke škole doći imadu. Tu nam granicu ponajbolje označuje sliedeća zasada: „Onim časom, kojim se od kandidata šumarstva zahtieva isto ono predznanje, što ga moraju i ostali kandidati inih grana državne službe izkazati, izgubiše srednji šumarski zavodi pravo obstanka." Ova nam zasada podpuno riešava pitanje o šumarskoj obuci. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 149 — Držim, da sam time dovoljno označio važnost prenosa šumarskih nauka na sveučilišta, bez da bih se morao još i dalje osvrtati na sve one tobožnje razloge, koje njeki u prilog samotnih škola navadjaju — nu želeć ipak sam predmet čim pođpunije izcrpiti — budi mi još i sliedeće iztaknuti. Prijatelji srednjih šumarskih zavoda običavaju tim školam množtvo kojekakvih prednostih prišivavati, kojimi da se te škole odlikuju od obćih visokih škola. Kanimo li se pojedinih nuzgrednostih, koje se same sobom pobijaju, to se one navodne prednosti u sliedećih dvijuh glavnih točkah usredotočuju, naime: 1. u tvrdnji, da se na samotnih šumarskih zavodih uzgajaju praktičnij i šumari, i 2. da se na takovih zavodih, t. z. pomoćne nauke mogu većim obzirom na posebne potrebe šumara predavati. Kako rekoh, u tih se dvijuh točkah usredotočuje u glavnom sve ono, što se u prilog srednjih, odnosno samotnih zavoda govorilo. Budi mi dakle dozvoljeno, da i te dvie točke nješto bolje razsvietlim. Što se prve tvrdnje tiče, naime tvrdnje, da samotni zavodi naobrazuju praktičnije šumare od obćih visokih škola, to prijatelji takovih zavoda, svoje mnienje na sUedećih predpostava osnivaju: 1. da u okolišju sveučilišta odnosno visokih škola manjka šuma, i 2. da na visokih škola, prema samoj naravi stvari mora čisto teoretični smjer obuke vladati. Sad da vidimo, iztražujuć same obstojnosti, da li tomu u istinu tako. Po mome se ipak mnienju, nije nigda izjavila veća bludnja od one, dauokolišju gradova, uk oj ih su visoke škole smještene, manjka šuma. Neću da budem dosadan nabrajanjem svijuh gradova te vrsti, kojih okoliš upravo bogat šumama,´^ te ću samo spomenuti, da jedva i znadem grad sa sveučilištem ili politehnikom, u čijoj se blizini nebi našle šume sgodne za praktičnu obuku šumara, a svakako je tih sveučiUštnih gradova više, no što trebamo šumarskih učilišta. Ja sam se u rečenom po mogućnosti ograničio, da oprovrgnem jedan glavnih prigovora, koji su obćenito razvikani protiva položaju obćih visokih škola, bez pitanja, da li u istinu sve ono, što se na tih učilištih, ma i pogriešno, misli naći, takodjer i doista potrebno. Budi mi ipak dozvoljeno pitanje, da lijeuobće nuždno, da šumarsko učilište bude smješteno u sried velike, guste šume, pa kakove li u obće naravi moraju biti te šume, koje imadu služiti za ekskurzije sa slušatelji? Mislim pako, da ni ovdje neću naići na prigovor, ako kažem: „Veličina za demonstracije služećih šuma odnosno sastojina, u obće nije Ovdje se prof, Seckendorf osvrće na razne njemačke sveučilištne gradove. Uredništvo, |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 6 <-- 6 --> PDF |
- 150 — mjerodavna ovdje, već se tuj radi samo o tome, da iste budu čim raznoličnije u pogledu vrsti drveća,vrsti uzgoja kao i gospodarenja." Za predočiti slušateljem kolosjek ili sitnu šumu, netreba sigurno šumišta od više kvadratnih milja, koje se tim načinom uživa i gospodari, a za upoznati se sa gospodarenjem u hrastovih šumah, netreba sjegurno cielu Slavoniju obići. Dakle, kao što rekoh, raznoličnost šumarskih odnošaja, to je ono, što šumarsko učilište za svoje ekskurzije potrebuje. Pa napokon rado bismo znati ipak onu šumarsku školu, koje demonstrativne šume sve vrsti drveća i uzgoja imadu, koje šumar mora poznavati! Gdje je taj šumarski zavod, koji u svojoj neposrednoj blizini imade bukovih, hrastovih, borovih, smrekovih i jelovih sastojina, odnosno visoke, sitne, srednje, prieborne itd. šume? Takovoga mjesta u obće neima. I tako vidimo, da sva šumarska učilišta potrebni im demonstrativni materijal većim dielom izvan svojih t. zv, naukovnih šuma tražiti moraju. Stoji li pako to, kao što bezdvojbeno stoji, to ćemo se sjegurno moći i u pitanju svrsi shodnog smještaja šumarskoga učilišta složiti. Šumarsko učilište treba da bude uviek tako smješteno, da se s njega može lasno do šuma najraznoličnijih obilježja doći. Koja su to pako mjesta, koja ta svojstva imadu? To su ponajpače ona mjesta, u kojih se najviše svjetskih prometila stiče, t, j. gradovi, u kojih s 0 ž e 1 j e z n i c e s t i č u, ti su najsgodniji za smještenje šumarskih učilišta. Pitamo li pako, u kojem se odnošaju u tom pogledu nalaze sveučilišta prema samotnim šumarskim školam, to će posliednje vrlo zlo proći. One leže većinom, kao što n. pr. i naš Križevac*, tako rekuć na prostom polju! A neleže li nasuprot Halle, Giessen, Heidelberg, Wurzburg, Monakov, Beč pa i isti Zagreb, posve inače — u središtih prometa. Pa tko će napokon tvrditi, da se kod ustrajanja samotnih šumarskih škola vazda prije svega uzimala u obzir šuma? Pitanje prištednja bilo je obično mjerodavno kod izbora takovih mjesta. Tu je grad doprinieo manju ili veću žrtvu (?), tamo bijaše koji prazni dvor ili samostan, koji se inače nemogahu upotrebiti, ili pako sgrađe, koje se jeftino mogahu dobaviti itd. Pa ako i nebijahu obziri prištednje vazda mjerodavni, to su prečesto bili i opet inaki politički ili sobstveni interesi, koji utemeljenje uvjetovaše. — Većina tih samotnih učilišta, potiče medjutim iz dobe poštarskih elegija, a položaj njihov podnipošto više neodgovara današnjim odnošajem prometa. Dolazim napokon do izpitanja tvrdnje, da na šumarskih učilištih obćih visokih škola (sveučilišta), čisto teoretični smjer obuke prevladjivati mora. Da, tako se tvrdilo; nu čim sam pitao za razloge te tvrdnje, vazda sam zalud izčekivao odgovor. U izToru ovdje Hohenheim spomenut. — Uredničtvo. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 151 -- Nepojmim pako, zašto li bi obće visoke škole priečile praktičnu naobrazbu šumara; ta znanost i praksa nisu u protimbi, več dapače one spadaju jedna drugoj. Ili zar možda šumarskim učilištam na sveučilištih manjkaju sredstva, potrebna za praktične demonstracije? Dakako što još! Neka si đotičnici izvole samo pogledati jednom šumarske zbirke sveučilištah u Beču, Monakovu, Giesenu, KarlsruM ili Ztirichu, pa će se brzo uvjeriti, da su kud i kamo podpunije od one n. pr. našega križevačkoga zavoda, a sigurno ravne onim u Aschaffenburgu ili Tharandu. Nemislim pako ovdje druge, do iih šumarske zbirke, dakle negovorim o naravoslovnih zbirka, jer da su takove na občih visokih škola kud i kamo bogatije i bolje, nego na samotnih šumarskih zavođih, razumjeva se samo sobom. Ili zar se možda na obćih visokih škola zanemaruju šumarske ekskurzije? Sigurno ne! Ja sam učio — govori prof. Seckendorf — na sveučilištu Giessenskom, a na politehnici u Ztirichu bijah učiteljem, pa moram priznati, da se na obijuh tih zavoda bar toliko ekskurzija obdržaje, koliko na šumarskoj akademiji u Mariabrunnu ili ma kojoj inakoj osamljenoj školi, koje imah sgode proučiti. Nu možda da imadu učitelji takovih samotnih zavoda praktičniji smjer obuke? Nu činjenice poriču i to. Mi bo nalazimo učitelja najraznoličnijih smjerova na obijuh vrstih zavoda, pa ipak nebismo mogli reći, da se kod namještivanja učiteljskih sila postupa po stanovitom kojem načelu. Tako nalazimo n. pr. na šumarskoj školi u Mlindenu ravnatelja, koji je svoje nauke crpio na sveučilištu, a nasuprot i opet podučavaju na sveučilištu Giessenskom sami praktični šumari. Isto tako nevriedi tvrdnja, da šumari, učivši na obćih visokih škola, ponajpače njeguju teoretični smjer. Boseov stroj za gradnju puteva, Fausfcmannov visomjer, Urichov vijak za razprskivanje, promjerka od Hejeraitd., sve sami strojevi, koji su posvuda udomljeni, dokazuju ponajbolje, da se na sveučilištih takodjer i praktični šumari uzgajaju. Pa tko će smjeti uztvrditi, da heski, badenski ili švicarski šumari ma u čemu zaostaju za svojimi drugovi po onih država, gdje postoje samotne šumarske škole sa tobož praktičnim smjerom? Nebih želio, da me tko krivo shvati, a zato i opet naglašujem, da mi ni na kraj pameti nije, uztvrditi, da bi gledom na rezultat e praktične obuke postojala ikoja razlika medju obćimi visokimi školami i samotnimi šumarskimi zavodi. Za samo prispodabljanje gospodarstvenih uspjeh a pako manjka nam svako mjerilo, jer prihod šuma neovisi samo o djelatnosti šumara, već takodjer, i to većim dielom, i o vrsti drveća i stojbinskoj vrstnoći. Pogriešili bismo dakle, kad bismo išli iz veličine šumskih prihoda zaključivati vrstnoću jednoga ili drugoga sustava šumarske obuke. Toli samotne šumarske škole, koli i obće visoke škole uzgojiše vrstne šumare, a razmotrimo li stanje odnošaja, to ćemo naći slušatelje obijuh vrsti naučnih zavoda toli na učiteljskih stolica, koli i na svih inih mjestih prakse, počamši od nadšumara do vrhovnoga zemaljskoga nadšumarnika. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 152 — Pitanje šumarske obuke se u obće nemože tim načinom riešiti, da se oni, koji uzeše ini put naobrazbe sliediti, zametavaju. A ni mi neželimo možda zato premještenje šumarske obuke na sveučilište, jer dvojimo o uspjesih samotnih šumarskih škola. Ma sve da jesam i sam svoje´ nauke svršio na sveučilištu, to bih se ipak svakomu onomu, koji bi takav zaključak na štetu samotnih šumarskih škola stvorio, svom odlučnošću suprotstavio, i to ne možda dragog mira radi, već zato, što takov zaključak smatram nepravednim, jer, kako rekoh, tomu nam manjka mjerilo za nuždno prispodabljanje. Nevalja ipak pri tom zaboraviti, da sve ono, što samotnim šumarskim školam pridajemo, istodobno i u istoj mjeri zahtjevamo takodjer i za obće visoke škole. I stoga moram označiti posve krivom predpostavom mnienje, da se na obćih visokih škola neodgajaju valjani praktičari. Pitat će sada ipak možda ovaj ili onaj: ako se neda vrstnoća obuke tih dvijuh vrsti šumarskih učilišta po postignutih rezultatih razlučivati, zašto dakle da se samotni šumarski zavodi napuštaju? I na to ću pitanje odgovoriti. Hoćemo li, da riešimo šumarsku obuku izoliranog položaja, to nas k tomu nuka prije svega uvjei^enje, da će šumarski zavodi u savezu sa običnimi visokimi školami svoj cilj laglje postići, i to toli docenti, kao što će i djacisvojoj svrsi manjim trudom, u metropolah duševnoga rada moći zadovoljiti, u koliko im tuj pomagala naukovanja i naobrazbi u najvećoj mjeri na dispoziciju stoje. I obće visoke škole neimaju medjutim šumarske učenjake, već samo muževe za šumu odgajati, kako to već i do sada činjahu. Bio bi ipak vrlo značajni karakteristikum za šumarsku praksu, kad bi se uzpostavilo, da se pravi praktičar samo tamo može uzgojiti, gdje se znanstvena naobrazba s najvećim! potežkoćami boriti imade. Za uzgoj šumarsko-čuvarskoga osoblja može nutrašnjostšume biti pravo mjesto; za uprav Ijajuće gospodarskočinovničtvo, pocamši od nadšumara dalje, vodi put k praksi jedino kroz znanost. Budi nam mimogredce obazrieti se još na jedan predmet/koji sa netom razglabanom temom u tjesnom savezu stoji. Običavalo se kao njeku osobitu prednost samotnih šumarskih škola izticati, da na njih šumarsko pokušavanje i iztraživanj e može bolje uspjevati. U koliko bi se ta navodna prednost samotnih zavoda imala osnivati na njihovom šumovitom okolišju, vrieđi i ovdje ono, što smo prije spomenuli u pogledu ekskurzija. Morali bismo dakle i ovdje opet oprovrgavati bludnju, da obćim visokim školam manjka šumište. U ostalom znamo, da je baš kod tih šumarskih iztraživanja samo šumovito okolišje t. zv. glavne postaje, samo podredjene vriednosti, pošto te glavne postaje samo s najmanje Česti one sastojinske i stojbinske odnošaje pružaju, koje imadu biti predmetom samih iztraživanja, što nam medju inim ponajbolje dokazuje i bečka šumarska pokušalištna postaja sa svojimi pokusnimi reviri diljem države. Što pako samotnim školam u stanovitom smjeru svaku sgodnost za smještenje takovih |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 153 — postaja oduzimlje, jest preobterećivanje učitelja temeljnih nauka svimi mogućimi predavanji. — 0 tom medjutim na drugome mjestu još i koja obširnija. Vidjeli smo po, tom, koliko vriedi tvrdnja, da obće visoke škole tobož neuzgajaju praktični h šumara, pa ćemo sad prieći na razmatranje druge glavne točke, koja se u prilog tih samotnih šumarskih škola iztiče. Ista se od nosi, kako vidjesmo, na pomoćne nauke, t. j. na temeljne i nuznauke šumarske struke. Prijatelji samotnih škola rekoše, pomoćne se nauke na obćih visokih škola predavaju preobsežno, te bez svakoga obzira na šumarstvo, dočim se na sa motnih šumarskih zavodih mogu predavati s ograničenjem na ono — što je šumara nuždno znati, kao i s neprestanim uočenjem njihove uporabe u šumarstvu. Sada, da vidimo kako činjenice u tom pogledu u istinu stoje. Da li je istina, da se pomoćne nauke obćih visokih škola predavaju u takovom obsegu, koji neodgovara potrebam šumara? Ja sam uvjeren, da oni, od kojih taj prigovor čujemo, nisu dovoljno točno orientirani vrhu raznolikih vrsti predavanja, koja se na obćih visokih škola u pomoćnih naucih drže. Ovdje se radi poglavito o predavanjih u naravoslovnih znanostih i matematici. U istinu se na svijuh obćih visokih škola drže raznolika predavanja u naravoslovnih znanostih kao i u matematici. Tuj se drže: 1. Predavanja koja obuhvaćaju odnosne znanosti encyklopedički, za slušatelje raznih struka. Ova predavanja iz naravoslovnih znanostih i matematike slušaju medju inim na pr. u G-iessenu šumari, medicinari, pharmaceuti, kameraliste, arhitekti i mjernici. 2. Predavanja, koja na temelju tih obćenitih ili encyklopedičkih predavanja, razpravljaju uporabu istih u kojoj posebnoj grani. Simo spadaju na pr. predavanja o šumarskoj botanici, pharmaceutičkoj lučbi, liečničkoj botanici i t. d. 3. Predavanje za specijaliste ili takodjer i takove slušatelje, koji se žele kasnije u tih znanostih posvetiti učiteljstvu. Simo spadaju na pr. predavanja iz mekanike i većeg diela više matematike, za mjernike i graditelje strojeva, zatim analitična lučba za lučbare i pharmaceute i t. d. Po šumare dolaze samo prve đvie vrsti predavanja u obzir. Može li se pako predmnjevati, da će encjklopedična predavanja iz naravoslovnih znanostih i matematike, koja slušaju slušatelji najraznijih struka, biti za šumare preobširna? Onaj, koji bi to tvrdio, izjavljuje time, da šumaru netreba onoliko obće naobrazbe, koliko se u drugih strukah, a naročito i kod drugih kategorija državne službe, za bezuvjetno nuždno predmnjeva. Encjklopedična predavanja iz nararavoslovnih znanostih i matematike, koja se na obćih visokih škola drže za slušatelje raznolikih struka, neobuhvaćaju bo više, nego li se u obće od svakoga naobraženoga čovjeka zahtjeva, da znati |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 10 <-- 10 --> PDF |
^ 154 mora. Kako da se pako šumarstvo kod ostaloga činovničtva, trgovačkoga svieta i ostalih obrtnika, dovine do onoga štovanja, koje mi zanj pitamo, ako bi se u našem vlastitom logoru još sveudilj pojavljivali glasovi, koji traže, da se šumar može i manjom mjerom obće naobrazbe zadovoljiti. Pa zar je i samo šumarstvo toli razvijena znanost, da ono sve sile šumara izkljucivo absorbira? Ja mislim, da medicina na pr. ipak imade i drugu prošlost a i veći obseg. Pitam pako, u kojemu bi se svjetlu morao prikazati naš stališ, kad se izmedju nas nadje Ijuđih, koji prodiču, da šumaru netreba dati odviše učiti, jer da mu se pensum duševnoga rada nemože nigda dovoljno ograničiti. Do Mesa, s takovimi nazori, koji su jedino kađii u obćinstvu ufivrštiti mnienje, da se šumarsko zvanje ponajpače od onih izabira, koji bi si radi čim više olahkotiti učenje! Meni se ipak Čini, da srao i mi kadri toliko pružati što se od liečnika ili liekarnika zahtjeva. Osvrnimo se još jednom na drugu vrst predavanja pomoćnih nauka, koja se na obćih visokih škola drže, mislim ovdje ona predavanja, koja se uporabom matematike i naravoslovnih nauka na šumarstvo bave. Tuj pako mogu jedino konstatovati žalostno nepoznavanje zbiljnih obstoJBostih, kod svijuh onih, koji misle, da se na obćih visokih škola nepredavaju šumarsko-pomoćne nauke. Neka se dotičnici izvole samo popitati u tom pogledu u Giessenu, Karlsruhi, Ztirichu, Monakovu i t. đ. pa će se brzo osvjedočiti, da se tamo, izuzam možda jedinu nauku o nadjevanju životinja, sva ona predavanja gore spomenute vrsti drže, koja su držana buđ na kojem samotnih šumarskih učilišta. Isto je tako kriv i onaj nazor, da tobož na samotnih zavodih, te šumarskopomoćne nauke predavaju učitelji, koji su bliži šumarstvu. Dok znamo, da si i samotni šumarski zavodi svoje učiteljske sile iz naravoslovnih znanostib i matematike dobavljaju sa obće naobrazujućih zavoda na pr. realka i gimnazija. Isto tako nestoji nazor, da se učitelji pomoćnih nauka na obćih visokih škola, prigodom svojih znanstvenih iztraživanja neobaziru na ona temata, koja ponajpače šumara zanimaju. Oni, koji to uztvrdiše, kan da nepoznaju osobito našu literaturu. Jer si samo time možemo protumačiti, kako još tkogod može uztvrditi, da šuma naravoslovcem obćih visokih škola, ostaje do vieka knjiga zapečaćena sa sedam pečata. Spomenut ćemo pako ovdje samo mimogredce djela sveučilištnih profesora Hartiga i Nordlingera, Heyera, Gayera, Clebscha, Ungera, Bohma, de Bary-a, Ebermayera i t. d. kojim malo ne sve naše znanje o šumi i šumskom drveću zahvaliti imamo. Nije mi na kraj pameti, da radnje naravoslovaca samotnih zavoda sumnjičim, nu već u samoj naravi stvari leži, da je mnogo veći broj naravoslovaca sveobćih visokih škola, za onu stranu naravoslovnih znanostih, koja se više šumarstva tiče, mogao više uzraditi, no ono njekoliko učitelja naravoslovnih znanostih namještenih na samotnih zavodih. Naravno je ipak, onomu koji od |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 11 <-- 11 --> PDF |
~ 155 ~ nošaj naravoslovnih znanostih k šumarstvu samo toli površno poznaje, da jedino takova djela naravoslovaca po šumarstvo važnim! smatra, koja u zelenom omotu izlaze, neće se moći dokazati i razjasniti, što li sve profesori obćih visokih škola za šumarstvo uradiše. Budi napokon dozvoljeno, razjasniti još i nazor, da se tobož na samotnih šumarskih zavodih, obuka u pomoćnih znanostih više prilagodjuje potriebštinam šumara. Reklo se, ti zavodi imadu veću moć, obuku pomoćnih nauka ograničiti u onoj mjeri, kako naposebni odnošaju istih nauka k šumarstvu zahtjevaju. Pita se ipak pri tom, tko da to ograničenje izvadja? Zar učitelji sami? Ti pako bar nisu šumari, niti poznaju u istinu odnošaj pomoćnih nauka k šumarstvu, a većina taj odnošaj ni do vieba nepoznaje. Te je pravom spomenuto: „da obćenaobrazujućizavodi, naročito sveučilište daleko veću privlačivost imadu za učitelje temeljnih nauka, no specialne škole. Vrstne sile doduše zalaze i na šumarske akademije, za da se brzo dovinu naslova i plaće, ali ih isto tako rado ostavljaju, kad su jednom to dvoje postigli, te kad im se pruži prilika na kojem sveučilištu isto takovu ili još bolju službu polučiti". Da, tako je, uz vrlo riedke iznimke, moramo učitelje pomoćnih nauka na samotnih zavodih smatrati samo prolaznici, koji si već unapried preduzeše šumarski zavod ostaviti jednom prvom boljom prilikom, ili se bar tom voljom brzo sprijateljuju, čim samo osjete ravnateljsko sedlo. Za da pako tlak ovoga neuzmanjka, zato se prijatelji samotnih škola jur pobrinuše. Osvjedočiv se jednom, da se mnogohvaljenom „mudrom" ograničenju pomoćnih znanostih, na onu mjeru koja je šumaru dostatna, od samih učitelja, nadati neimaju, to uzeše u pomoć stalnoga ravnatelja takovih zavoda, koji imade to ograničenje provesti, stalnoga ravnatelja, koga već Lothar Meyer toli shodno, najvećom zapriekom svakoga slobodnoga razvoja takovih zavoda, označuje. Taj ravnatelj imade nad tim bditi, da se shodna mjera u pogledu obsega obuke bude obdržavala, njemu je po vlastitoj uvidjavnosti nastojati oko uvedenja poboljšica, kao oko odstranjenja raznih manjkavostih u obuci pomoćnih znanostih; ravnatelj dakle, koji u najboljem slučaju jedva encyklopedično znanje, velikoga polja pomoćnih znanostih imade, ravnatelj, koji možda joŠte nikada nije kroz sitnozor razmatrao koju biljku, nikad u laboratoriju radio, taj da sad najedanput uči botanika i lučbara, koliko imadu od svojih znanostih šumarom predavati. Ako nam još isto kadro predočiti, one pogibelji kojim su znanost i slobodni razvoj ne samo učitelja, već dosljedno i slušatelja, na samotnih i šumarskih zavodih izvržene, to je to ta „uloga mentora" (Hofmeisterrolle) koja se osjegurala stalnom ravnatelju samotnih šumarskih učilišta. Do sada medjutim, hvala budi Bogu, još nije došlo do toga ograničenja pomoćnih znanostih, koje bi se mnogo sgodnije moglo nazvati „osakaćenjem" znanosti. Učitelji temeljnih znanostih odbiŠe uspješno svojom značajnosti, koja je nuždna posljedica slobodnoga iztraživanja, od njih izčekivano probijanje temeljno |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 12 <-- 12 --> PDF |
^ 156 — znanstvenih sustava. Koji nevjeruju, neka se upitaju na samih samotnih šumarskih zavođilh, pa će ćuti, da se na njih temeljne znanosti baš istim onim načinom pređavaju kao i na obćih visokih škola, t j . u cielom obsegu. Jedina razlika, koja izmedju samotnih zavoda i obćih visokih škola u tom pogledu postoji, sastoji se u tome, da tamo jedan učitelj u pravilu Čitav niz temeljnih nauka predavati mora, dočim je na obćih visokih škola svakomu od učitelja đodieljeno malo polje, koje upravo s toga tim temeljitije obdjelavati može. Odtuda dolazi nadalje, da učitelji na obćih visokih škola sa znanošću žive, dočim učitelji na samotnih zavodih mogu obično samo pojedinu struku trajno temeljito gojiti, u ostalih pako zaostaju na onome stepenu, na kojemu se nalaziše za vrieme njihovoga namještenja na zavodu. Mislilo se je doduše, baš time zadobiti ono sredstvo, kojim će se moći ograničiti obuka u temeljnih znanostih, veleći: učitelj lučbe, fizike, metereologije, geognozije i rudoslovja, koji je na pr. u istinu samo fizik, neće sjegurno iz lučbe, geognozije i rudoslovja predavati više, nego li je neobhodno nuždno, pošto mu u tom pogledu manjka materijal; nu za tu se vrst ograničenja obuke u temeljnih zanostih mi šumari najljepše zahvaljujemo. To ograničenje mogao djak mnogo lasnije postići time, da u kratko refteno, takovo predavanje ni nesluša. U istinu pako nalazimo, da se temeljne znanosti na samotnih šumarskih zavodih u istom onom obsegu predavaju, kao što i na sveužilištih. Tko dvoji, neka samo prispodobi odnosne naukovne osnove obijuh vrsti učilišta, pa će naći, da je tomu u istinu tako. Znadem nadalje za jednu šumarsku školu, na kojoj se predaje 12 sati na tjedan mehanika, nebih pako znao nijedno sveučilište, gdje se mehamci toliko vremena posvećuje.* Skupim li sva ta opažanja u jedno, koja imah sgode osobno upoznati, i kao slušatelj na sveučilištu, i kao docent na politehnici a i kao profesor na takovoj jednoj samotnoj šumarskoj školi, to moram reći: samotni šumarski zavodi se u pogledu obuke u pomoćnih znanostih, ma baš u ničem od obćih visokih škola neodlikuju. Držim pako, da možemo još i za korak dalje ići, mi bo možemo reći, šumarska učilišta samo štetuju time, ako za obuku u čisto temeljnih naucih posebne učiteljske sile podržavaju. Na obćih visokih škola, mogli bi tu obuku imati bezplatno, dočim se ovako moraju bar tri četvrtine sveukupnih troškova upotriebiti samo na te pomoćne znanosti, dočim samo šumarstvo pri tom kratkih rukava ostaje. Komu još nije palo u oči, kako se na samotnih zavodih broj učitelja temeljnih znanostih bez prestanka umnaža, dočim se broj učitelja šumarstva vazda na dva do tri ograničuje? Najjasniji dokaz zato, da se sva sredstva izdavaju za pomoćne znanosti. Hoćemo li samoj šumarskoj struci dati oduška, * I na našem šumarskom zavodu se na pr. -fiziologija domaće životinje isto onoliko satih na tjeda« predaje koliko i nauka o procjeni šuma zajedno sa statikom! Opazka uredaičtva. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 157 želimo li zadobiti vrstnih sila za obrađjivanje te naše znanosti, to moramo nastojati, da se šumarska obuka od obuke u čisto temeljnih znanostih odrieši. Ovo će biti najbolje i za same učitelje dotičnih znanostih. Jer ma sve da im i dolaze u prilog većim dielom sva sredstva šumarskih zavoda, to ipak to sve još ni iz daleka nije dostatno, da im dade onaj aparat, kojega u svrhe sobstvenih znanstvenih radnja potrebuju. A i doista što su naravoslovne zbirke, a prije svega knjižnice samotnih šumarskih škola prema istoimenom blagu obćih visokih škola? Hoće li se dan danas kojemu učitelju temeljnih znanostih na kojoj samotnoj školi, koju temeljitu radnju provesti, to si ipak mora tomu potrebnu literaturu na kojem sveučihštu potražiti. Bolje dakle, ako i učitelji temeljnih znanostih odu na obće visoke škole. Tamo neka ili čiste temeljne znanosti šumarom i slušateljem inih fakulteta predavaju, ili pako neka predavaju uporabu tih temeljnih znanostih na šumarstvo. Tako bi na pr. fizik mogao tamo predavati odnošaj šuma k tlu i podneblju, lučbar lučbu tla i šumskoga drveća, matematik dendrometriju i geodeziju; svi oni učitelji pako, koji se hoće odreći predavanja temeljnih nauka, mogli bi sudjelovati kod šumsko - pokušalištnih radnja. To bi bilo podjedno najbolje sredstvo, da se radnje te pospješe. Jer dok bi uz postojeće ođnošaje, preobterećeni učitelj naravoslovja ili matematike, imao još nuzgredna iztraživanja — voditi, nije čudo, ako nam te radnje zapinju, to bo više prieči no koristi — pa se s toga neimamo ni čuditi, ako se baš učitelji tih temeljnih znanostih brane protiva uredjenju šumarskih pokušališta, odnosno ako poput kolege Ebermajera izjavljuju, da bez oduzeća stanovitoga diela dosadanjih predavanja već nemogu odnosna znanstvena iztraživanja u dosadanjoj mjeri nastavljati. Nemislim time ni iz daleka, nješto nova reći, kad uztvrdim, da šumari netrebaju posebnih učitelja za temeljne znanosti. U tom smislu se bo, već daleko prije mene izrazio, sigurno mjerodavni faktor, naime svojedobno po bavarskoj državnoj vladi sazvana enketa za ocjenu pitanja o šumarskoj obuci, koja je medju inim stvorila takodjer i taj zaključak, da se bavarskim šumarom omogufSi slušanje temeljnih znanostih na obćih visokih škola. Ona je time izjavila, da nedrži ništa do šumarskoga priredjenja temeljnih znanostih, te da šumar neima u zapećku znanosti sjedjeti. Ta si je enketa, nadalje, što takodjer nesmijemo zaboraviti, osvjetlala lice i time, što je oborila one umjetne nasipe, koji do sele učećeg šumara siliše, da svoju naobrazbu izključivo na zemaljskoj šumarskoj školi tražiti mora, a time si je i opet stekla velikih zasluga i po samu naobrazbu šumara, kao i podignuće ugleda šumarskoga stališa. Držim, da sam time dovoljno dokazao, da tobožnje prednosti, koje se pripisuju samotnim šumarskim školam, u zbilji nepostoje, dapače da ti zavodi u nikojem pravcu sa obćimi visokimi školam! konkurirati nemogu. Samotni šumarski zavodi, niti uzgajaju bolje praktičare, niti imadu bolje područje za ekskurzije odnosno praktičnu obuku, a isto tako ni u pogledu |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 158 — obuke u pomoćnih znanostih nezaslužuju prvenstvo pred obćimi visbkimi školami. Dapače obratno mi znamo, više visokih škola, koje sa usljed svojega mnogo zanimivijega okolišja, daleko sgođnije za smještenje šumarskoga učilišta, a izkustvo dokazuje, da su iste kadre i obuku u pomoćnih znanostih davati, bez da bi se tim obuka glavne struke šumara ma u čemu krnjila. Pošto su uz to kadre obuku u pomoćnih znanostih bezplatno preuzeti, čim se i opet umanjuju troškovi same šumarske obuke, a dobivaju sredstva naročito i za znanstvena iztraživanja, to neima doista nikoji razlog, s kojega bi se samotne šumarske škole još i dalje podržavati imale, na k oj e podržavanje ti zavodi, na temelju današnjega razvoja šumarstva i bolje prednaobrazbe šumara, ovako i onako već nikoje pravo neimaju. Skrajne je napokon doba, da se sa ono malo još nahodećih se branitelja samotnih šumarskih zavoda, ve(5 jednom temeljito razpravimo, za da se šumarska struka ipak jednom do onoga stepena podigne, koji joj pripada, ne pako da na sve vieke klipše za posestrimom strukom gospodarskom, kojoj se već odavna otvoriše stolice na sveucilištih, akoprem predznanje gospodara poprieko zaostaje za onim šumara. Za da taj cilj pako polučimo, poći ćemo još i dalje iztraživati one razloge, s kojih se naši protivnici tolikom žilavošću za samotne šumarske zavode zauzimlju. U tu svrhu držim, da će biti najshodnije udarimo li sliedećim putem: Pomislimo si jednom, da se koji šumarski zavod, s kojom obćom visokom školom, koja imade odgovarajući šumski okoliš, samo mjestno spoji a inače da ista i nadalje pridrži svoje dosadanje uredjenje. Stavimo na pr, da se križevački* šumarski zavod premjesti u Zagreb, nepuštajući pri tom ipak sveučilištne profesore, da predavaju šumarom, već da se u tu svrhu upotriebe i nadalje svi dosadanji učitelji zavoda. U tom bi dakle slučaju odpao onaj prigovor, da se pomoćne znanosti preobćenito, preobširno, pfemalim obzirom na šumarstvo i t. d. predavaju, jer bi profesori naravoslovnih znanostih i matematike, koji bi s križevačkim zavodom amo došli, uz prije spomenutu predmnjevu, ostali i nadalje jedini učitelji šumara. Bilo bi sada za predmnjevati, da će se branioci samotnih šumarskih zavoda time zadovoljiti, jer bi tako ostale zavodu sve one naglašene prednosti tih samotnih škola, dapače k ovim došla bi još i ta pogodnost, što bi se sada toli učiteljem koli i djakom šumarstva desila prilika, da dodju u doticaj s učitelji i djaci inih struka. Tomu ipak nije tako, te bi se svatko varao, koji bi mislio, da će prijatelji samotnih šumarskih škola, dopustiti ma i lokalno spojenje tih zavoda sa sveučilišti. Oni ni o ovome neće ništa da Znadu, navadjajuć u svrhu motivacije te svoje protivštine protiva sveučilištom obično sliedeća dva uzroka. Prvo vele, sveučilištni gradovi su vrlo pogibeljna mjesta, otia su po * U originalu stoji zavođ Hohenlieimski i grad TUbingen. Uredništvo. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 159 — zdravlje pogubna; dapače bilo ih je, koji izjaviše, svaki sveučilištni grad imade u sebi veliko blato, u kojemu bi se naše zelenkape, spomanjkanja mjestnoga spoznanja odmah podavile. Na samotnih se šumarskih zavođih pako nije toga bojati, jer da se isti osobitom suhoparnošću odlikuju. Nemogu ipak. nipošto uzeti, da su ti razlozi ozbiljni. Držim bo, da ako se mogu teolozi na sveučilištih naobražavati, to se sjegurno i sa šumari takova šta riskirati može, jer udarce, koje nježna narav dojdućih božjih službenika podnaša, moći će sjegurno i svakako jaće konstruirani sin prirode — šumar — podnieti. Da li se u ostalom u Križevcih ili Zagrebu, više zdravica iztrusi, da li se u Aschaffenburgu ili Giessenu više bije, to nam imade tek šumarska statistika pronaći! Sada da vidimo, kako stoji s drugim razlogom. Reklo se je, šumar se nesmije za dobe naukovanja priueiti na koncerte i kazališta, jer da će se iaače danas sutra, u svojoj samotnoj šumarskoj kućici, osjećati neizmjerno nesretnim, niti da mu kukavna nadšumarska plaća dozvoljava, da si takove užitke priuštuje; bolje dakle, ako ih u obće neući ni poznavati. — I ovaj je argumenat vrlo traljav. Izkustvo bo uči, da si čovjek baš ono najvećma želi, što još uživao nije. Izkusio sam to i sam. Prije smatrah pohod kazališta najvećom zabavom; ođkada sam pako u Giessenu kod Augusta Frisea bio samo tri puta u kazalištu, već se nisam svraćao u kazalište. Pa kakova je to napokon teorija, koja se tu prikurtavala za šumara, za da se on sam izključi od sjedištah kulture i duševne naobrazbe? Zar je to teorija suzdržavanja? Da se šumar samo zato na selih uzgaja, za da se isti na viek vieka uzmogne kukavno plaćati, za da se isti s njegovimi berivi uzmogne vazda puštati, da sliedi trag ostaloga činovničtva, kojih služba ni iz daleka tolike odgovornosti ne sadržaje, koliko njegova? Ja držim, da treba batinu okrenuti, te reći: naobrazba se šumara neima ravnati po dojdućoj plaći, već se plaća imade ravnati po stupnju naobrazbe osoblja. Itako vidimo, da se ni teorija morala, ni teorija odreknuća, koje se uzeše u pomoć, za da se isto lokalno spojenje šumarskih zavoda sa obćimi visokimi školam! ocrni, nemogu uzeti kao ozbiljne teorije. Obćim visokim školam mora dakle da je prirašteno nješto inoga, od Sega se pod svaku cienu šumar obraniti želi, a želite li znati taj kamen smutnje, to se vrlo lasno možete s njim upoznati. To je onaj duh, koji na sveučilištih vlada, boje se, da slobodni zrak obćih visokih škola nebi prijao šumarom. Drže, da se na samotnih šumarskih zavodih mogu pokorni je sluge — btichsenspaneri — uzgajati. To je pravi motiv protimbe protiva obćim visokim školam, pa ako se isti vazda i neizrazuje onako jasno, kako to svojedobno ministar Heyd izjavio, medju redci se to svagdje čitati dade. Već prije iztaknuh primjer, kako se |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 160 — svemožnost raviiatelja želi na.to upotriebiti, da se sloboda obuke napolju pomoćnih nauka ograniči. Ođtuda moi^.ete zaključiti, kakova li je to sloboda obuke na tih samotnih zavodih. Prisilna obuka, koja na svijuh samotnih šumarskih zavodih, u većoj ili manjoj mjeri vlada, te koja se sila već i u tome očituje, da se slušatelji sile slušati predavanja stanovitoga jednoga učitelja, jer drugih docentura obično neima, ta sila velim, onemogućuje svako samostalno djelovanje. Ako li pako i uzprkos toga, oni šumari, koji su na samotnih šumarskih škola uzgojeni, predmnjevu onoga ministra u pogledu pokornosti neizpuniše, to valja tomu tražiti uzrok jedino u opornosti značaja našega naroda, koji se, kako nas povjest uči, vazda i opet podiže, ma da si ga sto puta pritisnuo. Nu zašto se put naukovanja šumarom takovimi zapriekami zakrčuje?— Zato napried k sveohćim visokim školam, na kojih se i svi ostali državni činovnici naobrazuju. Na sveučilišta, na sveučilišta! Uzprkos autoriteta, koje prijatelji samotnih škola posabraše, za da dokažu potrebu takovih zavoda. Autoriteta, od kojih bi se mnogi u grobu okrenuo, kad bi znao, da se ono, što je prije pol vieka i više izrazio, i danas još na šumarstvo upotrebljuje. ´ ´ ´ I mi bismo u prilog naših tvrdnja mogli nabrajati počamši od Miklitza i Liebiga, sijaset auktoriteta — koji su očiti protivnici svijuh gospodarskih, kao i šumarskih strukovnih i samotnih škola, nu to bi značilo uz današnje stanje stvari mlatiti praznu slamu, nu jedno ipak nemožemo propustiti, a to da necitiramo u tom predmetu izjavu glasovitoga šumarskoga ravnatelja Dr, H. Burkhardta, koji je u svoje doba u tom pogledu sliedeće vještačko očitovanje dao: „Prije mi bijaše idealom: dobra šumarska škola, a zatim sveučilište. To je imao pred očima i Pfeil, a da je Aleksandre Humbold mogao slutiti, što se dan danas iz tih šumarskih zavoda pravi, to bi bio rekao: u mjesto tih sićušnih sveučilišta, uzmite zemaljska sveučilišta, te razširite sgradu predavaonicami za šumare, Danchelmannove proturazloge uedržim obćenito valjanimi. — Povratak k jednostavnim šumarskim školam, uz sliedeće naukovanje na sveučilištih, neumjestan je, kraj obćega razvoja šumarstva i silno razgranjenoga znanja, šumarski zavodi postaše okržljala sveučilišta. Na stran stom prnjariom! Privinimo slušatelje šumarstva na grudi od Almae mater, samo jim priskrbimo valjano šumarsko mlieko — to su po prilici moji današnji nazori, u tom predmetu. Vi ćete se možda čuditi, da ja bjeloglavac tako govorim, koji se još sa jeleni i veprovi naganjam, nu koji sam ipak ponajviše Qno mlieko sisao. — Hoćemo li, da šumari znanost obljube, da se već za rana uzgoji značaj, onda napred na sveučilišta! Ta ne živi se samo od hljeba, mi tražimo takodjer i nješto za onaj dio života što no ga izvan službe živemo!" Tko da se pako nakon rečenoga još usudjuje uztvrditi, da su samo teoretici protiva samotnim šumarskim školam? Obćim visokim školam dakle sa šumarskom obukom! Onamo^ i to već iz toga razloga, što već sama čast šumarskoga Jčinovničkoga stališa, |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 17 <-- 17 --> PDF |
—161-^ taj prelaz bezuvjetno zahtjeva. Jer opravdana želja šumara, đa mu se Čin i plaća izravnaju s onima ostaloga činovničtva, sličnoga djelokruga, ta će želja ostati tako dugo pustom željom, dokle god će se šumari naobražavati na takovih učilištih, kojim nijedno sveučilište nepriznaje paritet, na učilištih, koja šumara izključuju od svakoga obćenja sa učitelji i slušatelji inih grana, koja misle svome zadatku zadovoljiti, ako li šumara dresiraj u lih za tehničku stranu dojdućega mu zvanja, koja ga ipak sramotno napuštaju te samom sebi ostavljaju, kad ih pita za pomagala za dovinuti se obće naobrazbe. I šumari si sigurno već svagdje svojom Ijubavju k šumi, svojom djelatnošću i uztrajnošću kao i poštenim radom, stekoše priznanje svijuh državljana. Nu nemojmo se sami obsenjivati; podpunu i cielu ravnopravnost steći će samo onda, kad će sjedjeti na istih onih školskih klupa, na kojih danas sjede odvjetnik, sudac, župnik, tehnik, profesor i Iječnik. Kazalo se je doduše, ta šumaru je prosto, da nakon što je svršio nauke na kojem šumarskom učilištu, podje još i na koje sveučilište. — Nu to je privilegium bogataša, a koju svrhu napokon da imade, dvostruko slušanje temeljnih znanostih šumarstva, naročito još i ^nda, kad je njetko jur strukovne šumarske nauke dovršio. To bi značilo rudom od straga. Kad bi se pri tom mislilo u obće njeki pametni slied naukovanja utanačiti, tad bi moralo slušanje sveučilištnih nauka uzsliediti bar prije nastupa naukovanja na šumarskoj školi, za da se djak uzmogne prije upoznati sa temeljnim! znanostmi, dakle matematikom, naravoslovnimi znanostmi i obćim gospodarstvom, no što će započeti slušanjem pravih šumarskih predmeta i uporabljenih temeljnih nauka na šumarstvo — na kojem šumarskom učilištu. Ta razdioba obuke, izmedju koje obće visoke škole i koje samotne šumarske škole, dala bi se bila možda opravdati prije kojih tridesetak godina — za predočiti prelaz od šumarske škole na obće visoke škole; danas pako — moramo svim onim, koji bi s takovim predlogom došli, đoviknuti: gospodo vi zakasniste! Sada, nakon što imademo šumarske odsjeke na sveučilištih u Monakovu, Giessenu, Ttibingenu, Karlsruhi i t. d. i t. d. da idemo i opet za koji korak natrag? Naši đjaci, šumari, da idu na sveučilišta, a profesori sami, da zaostaju na samotnih škola? Ne, 0 tom danas već nemože biti govora — u tom se pogledu već nemožemo upuštati u nikoja nagadjanja; borba o zauzeću sveučilišta valja da se podpunoma koncu privede. Na stran sa svakim krparenjem, zahtjevajmo sveučilišta posve i u cielom obsegu. Da, zahtjevajmo ih posve i u cielom obsegu, za da se i šumarska struka već jednom oslobodi onoga pritiska o zid, koji ju do sada potiskivaše, za da se i šumar dovine onoga družtvenoga položaja, koji ga po pravu ide, za da se liepa naša znanost uzmogne slobodno smjestiti u krilu obće znanstvene djelatnosti, gdje će joj starije znanosti — njoj kao najmladjoj kćerki — kulture tla,, dragovoljno pružiti ruku pomoćnicu. Uzrujanim srdcem, no pun vesele nađe zaključujem, kličuć, napred sa šumarskom obukom na svečilište!´´ 11 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 18 <-- 18 --> PDF |
i-m - Toliko 0 tom predmetu, obće poznati strukovnjak, a i začastnl član na šega hrvatskoga šumarskoga družtva, prof. Artbur barun Seckendorf, u naprvo spomenutoj brošuri, koju smo netom ovdje predočili hrvatskim šumarom u cielom sadržaju i malo ne doslovnom prevedu, za dokazati, koli neosnovani su prigovori, koji se i u nas sa stanovite strane podigoše — kad no se latismo, objelodaniv našu razpravicu „K pitanju u šumarskoj obuci u Hrvatskoj", dokazati potrebu, mogućnost kao i shodnost ustrojstva šumarskoga instituta u savezu sa zagrebačkim sveučilištem. Nadajue se, da smo time ponajbolje dokazali, da nam, za oprovrči stanovite prigovore, i bez da se upuštamo u po bijanje inih — i ovako i onako, ozbiljnoga oprovrgavanja jedva vrieđnih — doskočica, nije trebalo ino, no opetovati ono, što svaki naobraženi šumar i poznavalac šumarske knjige jur odavna znao i znade. U Zagrebu, mjeseca veljače 1886. Fran Kesterčanek. Kako i tko ima voditi disciplinu nad činovnici i službenici imovnih obćina? Stavivši na ovogodišnjoj glavnoj šumarskoj skupštini predlog, „da se od strane šumarskoga družtva, visokoj kr. zemaljskoj vladi podnese predstavka, da visokoista po smislu obstojećega zakona za imovne obćine od g. 1880. § 8. ustroji za karnostni postupak proti činovnikom i službenikom imovnih obćina, posebni disciplinarni senat, uz postupnik kakov no obstoji za državne šumske činovnike" držim, da nebude suvišno, ako ovdje priobćim bar najhitnije momente, koji me ponukaše, da sam gori rečeni predlog glavnoj skupštini podnio: Odkada je odredbom visoke kr. zemaljske vlade uvedena za činovnike i službenike, namještene kod imovnih obćina krizevačke i gjurgjevačke, carska naredba od g, 1860. te zakon od 11. srpnja 1881. sboreći o gospodarenju sumarni imovnih obćina, od tada se vrši oštrije i disciplina nad pojeđinimi urednici imovnih obćina. Prije nego li se upustim u razglabanje i potanju analizu samih amo ođnosećih se zakona, neka bude spomenuto, tko danas izvršiva tu disciplinarnu moć i u koliko se ista izvršava na temelju pređnavedenih naredaba. Paragrafom 8- novele zakona od 11, srpnja 1881. ustanovljeno je, da disciplinarna moć nad sveukupnim činovničkim i službeničkim osobljem imade proći na vrhovnu zemaljsku oblast, koja je zvana, vršiti tu vlast prema disciplinarnim zakonom postojećim za državne činovnike i službenike. Zakon od 15. lipnja 1873. (još i sada u krieposti stojeći kod imovne obćine gjurgjevačke i križevačke) u članku 20. prepušta naimenovanje činovnika i službenika a po tom i disciplinarnu moć nad istimi, zastupstvu imovnih obćina. |