DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 166 — c) ustanove o pravih okrivljenika, pogledom na obranu prigodom pre slušanja; d) ustanove o pozivanju okrivljenika i svjedoka pred iztražitelja, zatim proglasu i dostavi obtužnice, te utoku proti istoj; e) ustanovljenje samoga na&ina vodjenja iztrage, preduzeća očevida, pre slušanje svjedoka i okrivljenika; f) ustanove u pogledu zaglavaka iztrage i izdanja obtužnice; g) ustanove o načinu vodjenja glavne razprave te proglasa i dostave pre sude, i napokon h) ustanove glede priziva. Toliko u kratko o samom dosadanjem disciplinarnom postupku, kao i onih ustanova, na kojih bi se po mome mnienju taj dojdući postupnik svakako osnivati morao. II Gjurgjevcu, koncem siečnja 1886= M. Starcević, šumar. Šume i šumarenje u Bugarskoj."^ Saobćuje Simeon Pjerotić, knjež. bugar. šum, nadzornik. Slavljena je Bosna s njezinih bogatih šuma, Hercegovina i junačko slavna Dalmacija s golih litica i klisura, ravna Slavonija i pitoma Hrvatska s bujnih hrastovih šuma, Srbija takodjer nezaostaje za njima, al što da rečem o Bugarskoj ? Žalibože Bugarska se kneževina u pogledu šuma nenalazi u sretnijem položaju, nego li naša Dalmacija i Hercegovina. Njegdašnje krasne i neborastne bugarske šume velikom većinom hametom su poharane! Uzroci tomu različite su naravi, ~ naime: nemar i neznanje seljaka, parnice i sporovi izmedju sela i gradova, pomanjkanje nadzora nad sumarni za turske vlade, premnogi broj koza pustopašica, vađjenje panjeva i korenja posječenog drveća, pohlepnost za širenjem oranica i livada, i napokon nemarnost občinskih ili vjernije selskih obćina. Za da predočimo stanje i obči položaj bugarskih šuma, kao i način šumarenja po tamošnjem kraju, od vremena prestanka turskoga iga do danas, red nam je više iztaknute uzroke još obširnije razpraviti. * Ovu studiju posvećujem veleučenomu i bladorodnomu gospodinu profesoru Dru. Vjekoelavu pL Korošken/i-u, kr. referentu zemaljske vlade u odjelu obuke i nastave, tajniku Šumarskoga družtva, bivšemu namj. ravnatelju kr. gosp, šumar, učilišta u Križevcib, dubokomu i uSenomu stručnomu književniku, rodoljubu, poštenjaku^ U2:orzna<5ajniku, velikodušnomu utirafiu suza stradalnika, na dokaz vječite harnostij ljubavi i dubokoga počitanja. S. Pjerotid, |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 167 ~ ^´ Neizmjerni prostor i visoke planine, koje su njekada bile zarasle zelenom šumom, pružaju danas putniku i motriocu jedva goli kostur na pogled, predočujuć nam tako očajnu sliku domaćih nevolja, svjedoče podjedno suviše istinski položaj našega nemara i gluhoga nazadka. Osobito su opustošeni svi oni predjeli, koji su bili i zimi pristupni seljačtvu. U tursko vrieme svako je selo, izuzam njeka, koja su u polju naseljena, uživalo neograničeno šumsko pravo, premda je turski zakon smatrao sve šume neizključivom svojinom države. Ali kao što je sve u Turskoj bilo neopredieljeno, te pošto turski zakoni samo na papiru vrlede, to dosliedno tome, ni podanici njekoč silne osmanske države nisu znali, što li znači i znamenuje uživanje, a što rieč svojina. Oni potežkoću razlike spomenutih rieči nisu osjećali, jer im je bilo od pamtivieka od države dozvoljeno postupati sa šumami po svom čefu, znanju i umjenju, bez da bi ikada bili u tom priečeni, ma bile koje stege od strane državnih zakona i organa propisane. Doduše i Turska je imala svoje šumarske činovnike, koji se po turski zvahu „balkan-mamuri", nu ti državni šumarski organi odgovarahu u svem i svačem ostalim turskim birokratom i njezinim azijatskim ustanovam. Nit im je šumarska znanost poznata bila, niti se od njih zahtievalo kakovo šumarsko znanje. Da pako uz takovo šumarsko činovničtvo nije moglo nastati drugo, do konačne propasti starodavnih bugarskih šuma, biti će svakomu jasno. Pričali su mi seljaci, da kad bi rečeni turski šumari došli u koje selo, da im je bila najprva briga, da si dobro napoje i napune želudac kokoškami i mjedom, kojimi ih je bieđna raja morala častiti, inače bi joj platila leđja. Napojiv i nahraniv se pako, uzeše počivati, a tek drugi ili treći dan, nakon dolazka u selo, uzeo bi razpitivati se o šuma nahodećih se u području tih sela. On bi seljake pitao, postoji li u tom području kakovih sačuvanih državnih šuma ili ne?´^´ Seljaci stali bi mu prirodjenom lukavošću, uvjeravati, danepostoje, a moj bi „balkan-mamuri" zajašio pustopasnoga vranca, pahajd´ dalje. Turski šumar, da se u Balkan uputi, za da usmrti vlastitoga si konja, po tamošnjih gudura i klanjcih, to od njega nezahtievaj. Na taj način tražili su turski šumari šume, nu obreti ih neniogoše, a šume ostaše i nadalje na milost i nemilost sjekire neukoga seljaka. Šume te neuživahu pako samo ona sela, u čijih kotaru se te obćinske šume nalaziše, već i sva ostala sela u okolišju. Poznata je činjenica, da su turski begovi, age i spajije imali ogromne posjede sa množtvom podčinjenih im sela, bolje robova, pa su planinska sela morala dopustiti ovim poljskim selam, da sjeku u njihovoj gori drva za ogriev kao i gradju, a i za inu gospodarsku potrebu. * Turska država je god. 1870. izdala naredbu, da se svi oni suvišni proston, koje seljaci nisu potrebovali, stave pod zabranu od strane država; naredba, koje takođjer ostala naredbom« Pisac, |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 168 — Često bi planiucem dozlogrdilo gledati, kako im štićenici begova i uobće turskih silnika, bezobzirno opustošivaju pradjedovske šume, pa bi tada i do kavge došlo, a i ranjenih glava nije manjkalo. Tad bi se poljani žalili svojim spahijam, a ovi bi poslali na obranu njihovu i Turke s njima u planimu,, da ih, osvete. Tako postupajuća poljska sela uništila su sve one šume, koje su iole mogli doseći, a nebi li u tih pristupnijih predjelih našli dovoljno drveća, tad bi nemilostivo vadili iste panjeve i korenje iz zemlje, i tako baš hametom uništili i posliednje tragove šuma. U tome ih jošte podupiraše lienost pridružujućih jim se begovskih sluga, kao i nenavika marve poljaka, na balkanske litice. Čitave povorke kola poljskih sela, išle bi preko nedjelje pp drva u balkanska sela, pa koje čudo, kad bi taj vandalski postupak uništavanja šuma^ napokon ipak do skrajnosti dozlogrdio planincem, talco da se silom nastojaše: obraniti takovoga zuluma. Planinci oskudni plodnih poljana, pićnih livada, uz vazda prazne hambare, gledaju na šumu kao na svoj iztočnik života i blagostanja, koje čudo dakle, ako napokon i silom uzeše braniti te svoje šunae. Imao sam i sam prilike osvjedočiti se, da su ti poljani najopasnije gusjenice šuma, koje sjeku bez ikakvoga obzira i milosti sva drveća, koje samo dohvatiti mogu, dočim planinci sjekuć šume kud i kamo čovječnije postupaju* Spomenuti način sječe šuma, nesposobnost turskih šumara, uz nemar turskih oblastih u vršenju nađležećih jim dužnostih, u pogledu zaštite šuma, đoprinjelo je, da šume u Bugarskoj danas nenaliče šumam, već pašnjakom, uveličavajućim siromaštvo onih predjela, koji su čamili 500 godina pod jarmom nesnosnoga korana. Čudnovati je pojav u Bugarskoj, da su šume bolje sačuvane u onih krajevih Bugarske, gdje su Muhamedanci u pretežnom broju obitavali. Tako su na pr. u varnickom* okružju šume krasno sačuvane kroz viekove, premda su baš u tom okružju prometni i mjestni ođnošaji za eksploitaciju šuma, kud i kamo sgoduiji no u drugih okružjih. Ovo okružje napučeno je ogromnom većinom Turci i Grci. Nasuprot su i opet na pr. u sofijskom okružju šume hametom poharane, premda tamo tako rekuć nikoja prometna sredstva nepostojahu, te akoprem tamošnje šume sasvim alpinski značaj imadu Ja si taj pojav tumačim time, što Turci u veliko ljube prirodnu bujnost i razkoš, a k tome lieni od prirode, nisu ni mnogo marili za šumske proizvode; a isto tako je poznato, da Turci nerado trguju drvom, smatrajuć to izpođ svoga narođno-plemenskovjerskoga dostojanstva. Sitnu trgovinu drvom vođe obično Bugari i Vlasi, a osim toga je baš varničko okružje bogato plođnimi njivami i livadami, pa su i s toga više pomnje * U pogledu topografiskon?, upu<^ujem gtioce na geo^rafi(Sne karte KanitzaProleka, Pisac. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 169 -obraćali ratarstvu, no šumam. U Varni bio je od vajkada veliki promet žitaricami, a tamošnja je luka glavna trgovačka luka na Crnome moru. Istina je medjutim, da se i u varničkom okružju stanovničtvo dosta bavi drvenom industrijom, nu to sve samo u malom razmjeru, naime: pletenjem košara, pravljenjem kopanja, čibuka, vretena, žlica i drugih domaćih proizvoda. Varničke šume pretežno su hrastove šume, pa ako se i jest n Varni gradilo nješto brodova, to je ipak potrošba te hrastove gradje bila ograničena. Važno, je nadalje spomenuti, da u varničkom okružju svako selo svoju šumu imade, tako da netreba jedno, da ide tamaniti šumu drugoga sela, kako to opaziti na drugih mjestih u Bugarskoj. Posve inake odnošaje pako nalazimo na pr. u sofijskom okružju. Ovdje je prostrana ravnica, na kojoj je smješteno oko 60 sela bez ikakvih šuma. Sofijsko polje okruženo je sa svijuh strana visokimi plauinami, tako da naliči amfiteatru. Po podnožju tih planina imade i opet množtvo sela, koja doduše imadu po nješto njiva i livada, ali ipak jedva i toliko Žita proizvađjaju, što im za šestmjesečnu prehranu treba. Narod taj bavi se ponajviše stočarstvom, nu pošto su šume tečajem viekova poharane, to je naravno, da i paša danomice slabija postaje, te na taj način njihova budućnost baš nije najsretnija Potoci i izvori, takodjer su prestali teci odkada su šume izsječene, vododerine se mnažaju, a svako se proljeće, dok snieg kopni, ponavljaju poplave, koje jakom silom i brzinom povlače iz bližnjih planina i brežuljaka u doline kamenje i piesak, pretvarajuć i onako mršava polja u neplodno tlo zasuto pieskom i kamenjem. Imao sam prilike lično uvjeriti se, kako nemilostivo majka priroda kazni uništavanje šuma. U mnogih selih sofijskoga okružja kao na pr. Strigel^ Komarči, Makočevo, Rakovica, Vakorel i t. d. pokazivali su mi seljaci gomile kamenja i pieska, pod kojima su ležale zakopane njekoć bujne i zelene livade i plodne njive, Čezme (zdenci), koje su im prije zdravu planinsku vodu donašale, prestale su u mnogih selih posvema teci, a i u planinah su presahnuli izvori i potoci, tako da ti ljudi danas moraju na satove daleko tjerati po ljetnoj oraari marvu napajati. Dovoljno je proputovati iz Sofije do u grad Samokov, ili pako u Trn ih Kistendil, za uvjeriti se o groznoj više navedenoj oskudici vode, i što znači poharati šume. Čezme koje su se nalazile u tursko vrieme posvuda duž cesta, sad su takodjer sasvim prestale teci, odkada je ponestalo šuma u njihovoj blizini. Nu nisu šume samo postradale usljed prekomjernoga sječenja, već su i mnogobrojne koze doprinjele veoma mnogo, da propadnu mlade hrastove šumice. Pošto nadalje planinci oskudjevaju na dobrih livada, to su primorani prehraniti svoju stoku preko zime šumskim brstom. U tu svrhu pod jesen, svaka planinska kuća posjeće na hiljade i hiljade mladih hrastića, te ih onda na samom mjestu u šumi složi na kup, namjerom^ da im lišće uzčuvaju za krmu i brst za stoku. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— ITO ~ Što se pako prehrane koza tiče, to postupaju tako, da sjeku u zimno vrieme mlađe bukvite, koje onda donašaju kući kozam, koje se onda hrane timi grančicami Taj način prehrane zovu^brstina^, prvi pako „lisnici". Svatko si sad lasno pomisliti može, koliko se tim bezbožnim postupkom svake godine utamani šume. (Sliedi.) Šumarska organizacija „lilrije^^ za vrieme francezke vladavine (od 1809—1813.). Važnost francezke vladavine u t. zv. Iliriji, a napose i velikom đielu Hrvatske, ocrtao nam jur g. 1882. u „Šum. listu" pisac razprave : „Prilozi k povjesti šuma i šumskoga gospodarstva u Hrvatah" upodpunjenja tamo spomenutoga radi, donašamo u sliedeeem prevođ članka: „Die forstliche Organisation wahrend der franzosischen Regierung in Illyrien 1809—1813", što no ga je nadšumarnik L. Dimitz nedavno objelodanio u „Centralblatt fiir das gesaramte Forstwesen", nebi li tako potaknuli i opet koga na dalnje objelodanjivanje priloga za hrvatsku povjest šumarstva. „Izvor ove historičke crtice jeste dekret, kojega je u ime francezkoga cara izdao generalni gubernator iUrskih provincija vojvoda dubrovački dne 5. lipnja 1810. g. U tome se dekretu na pređlog generalnoga intendanta financija ustanovljuje, da se obzirom na velike prihode, koje bi država mogla uz shodni nadzor i upravu u ilirskih provincijah nahodećih se šuma dobivati, za te provincije imenuje: jedan šumarski pročelnik (Oberforstmeister), dva nadšumarnika, dva šumarnika i devet šumara. Ove činovnike zajedno sa nadlugari da će imenovati gubernator na predlog generalne intendancije. Namještenje lugara pako, prepušteno bi šumarskomu pročelniku. Pri tom se ipak zahtievalo, da se svi ovi, kao i svi ini šumarski činovnici imadu uzeti vazda iz reda onih, koji se k tomu potrebnim znanjem izkazati mogu. Nadalje se zahtievaše, da bude veći dio ovih činovnika vješt njemačkomu ili talijanskomu jeziku, a svi skupa da su, ako je moguće, vješti francezkomu jeziku. Zaniraivo je nadalje prispodobiti plaću tih šumarskih činovnika sa današnjimi. Ova je plaća iznašala: Za šumarskoga pročelnika na godinu. ....... . 8000 Frc. uz uredovni i putni paušal pako 9000 „ „ nađšumarnika 4000 frc. i 1000 fr. putn. paušala, dakle 5000 „ „ šumarnika 3000 „ „ 600 „ „ „ „ 3600 „ „ šumara 2000 „ „ 400 „ „ „ „ 2400 „ „ nađlugara prvoga razreda ... . .120 0 drugoga „ 1000 lugara prvoga razreda, 500 „ drugoga „ 350 „ trećega „ . 300 |