DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— ITO ~
Što se pako prehrane koza tiče, to postupaju tako, da sjeku u zimno
vrieme mlađe bukvite, koje onda donašaju kući kozam, koje se onda hrane
timi grančicami Taj način prehrane zovu^brstina^, prvi pako „lisnici".


Svatko si sad lasno pomisliti može, koliko se tim bezbožnim postupkom
svake godine utamani šume. (Sliedi.)


Šumarska organizacija „lilrije^^ za vrieme francezke vladavine
(od 1809—1813.).


Važnost francezke vladavine u t. zv. Iliriji, a napose i velikom đielu
Hrvatske, ocrtao nam jur g. 1882. u „Šum. listu" pisac razprave : „Prilozi k povjesti
šuma i šumskoga gospodarstva u Hrvatah" upodpunjenja tamo spomenutoga
radi, donašamo u sliedeeem prevođ članka: „Die forstliche Organisation wahrend
der franzosischen Regierung in Illyrien 1809—1813", što no ga je nadšumarnik
L. Dimitz nedavno objelodanio u „Centralblatt fiir das gesaramte
Forstwesen", nebi li tako potaknuli i opet koga na dalnje objelodanjivanje priloga
za hrvatsku povjest šumarstva.


„Izvor ove historičke crtice jeste dekret, kojega je u ime francezkoga
cara izdao generalni gubernator iUrskih provincija vojvoda dubrovački dne


5. lipnja 1810. g. U tome se dekretu na pređlog generalnoga intendanta financija
ustanovljuje, da se obzirom na velike prihode, koje bi država mogla uz
shodni nadzor i upravu u ilirskih provincijah nahodećih se šuma dobivati, za
te provincije imenuje: jedan šumarski pročelnik (Oberforstmeister), dva nadšumarnika,
dva šumarnika i devet šumara. Ove činovnike zajedno sa nadlugari
da će imenovati gubernator na predlog generalne intendancije. Namještenje lugara
pako, prepušteno bi šumarskomu pročelniku. Pri tom se ipak zahtievalo,
da se svi ovi, kao i svi ini šumarski činovnici imadu uzeti vazda iz reda onih,
koji se k tomu potrebnim znanjem izkazati mogu. Nadalje se zahtievaše, da
bude veći dio ovih činovnika vješt njemačkomu ili talijanskomu jeziku, a svi
skupa da su, ako je moguće, vješti francezkomu jeziku.
Zaniraivo je nadalje prispodobiti plaću tih šumarskih činovnika sa današnjimi.
Ova je plaća iznašala:
Za šumarskoga pročelnika na godinu. ....... . 8000 Frc.


uz uredovni i putni paušal pako 9000 „
„ nađšumarnika 4000 frc. i 1000 fr. putn. paušala, dakle 5000 „
„ šumarnika 3000 „ „ 600 „ „ „ „ 3600 „
„ šumara 2000 „ „ 400 „ „ „ „ 2400 „
„ nađlugara prvoga razreda ... . .120 0
drugoga „ 1000
lugara prvoga razreda, 500
„ drugoga „ 350
„ trećega „ . 300




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 27     <-- 27 -->        PDF

~ in —


u spomenutom se statutu nadalje veli: da se šumarskoj upravi isto tako
pridieljuju još i iskusni mjernici. Šumarski pročelnik da ustanovljuje potrebiti
broj tih mjernika, đočim ih generalna intenđancija imenuje. Prvi je dakle imao
gledom na te organe pravo predlaganja, drugi pako pravo imenovanja. Plaća
ovih mjernika imala se ustanoviti polag njihovih radnja, te u smislu propisa
francezkih zakona odnosećih se na šumarstvo.


§. 3. rečenoga statuta govori o šuma, koje su pripadale hrvatskim krajiškim
pukovnijam, te koje su takodjer šumarskom pročelniku podčinjene bile.


Bezplatno izdavanje potrebitoga gorivnoga i gradjevnoga drva zajamčeno bi
stanovnikom vojničkih distrikta i u buduće. Napose pako, što se tiče drvnih
spremišta, nalazećih se u t. zv. Litoralu, spadajućih pukovnijam, bude ustanovljeno,
da njih uprava spada u djelokrug šumarske uprave. Toj upravi bje podjedno
naloženo, da mar radnika uzbudjuje i potiče svimi razpoloživimi sredstvi.
Šumski proizvodi, koli surovine, toli i izradjeni, imahu se na račun pukovnija
prodavati, a radnici nagraditi polag onih ciena, kako ih je šumarska uprava
ustanovila, šumarski pročelnik odobrio, a gubernator potvrdio. Za takovo spremište
imale su pukovnije imenovati po jednoga t. zv. spremištnoga računovodju.
Ovaj računovodja imao je izplaćivati radnike, primati novac za prodani materijal,
a takav onda odnosnoj pukovnijskoj blagajni odpremati. Eadilo se pako
u tih spremištih bezdvojbeno u prvom redu oko proizvađjanja dužica,


§. 4. dekreta od 5. hpnja 1810. navađja obćenite ustanove. Prije svega
se u njemu nalaže šumarskomu pročelniku, da još tečajem istoga mjeseca predloži
za krajiške šume posebni propisnik, tako da se takov na predlog generalnoga
intendanta, po gubernatoru još za vremena bude potvrditi mogao, za
da 1. kolovoza 1810. u kriepost stupi.


Vrhovni nadzor nad riekami, jezeri, ribarenjem i lovom u šumah pripadajućih
državi, imao je u svih civilnih pokrajinah rukovoditi šumarski pročelnik,
koji je u tom pogledu imao postupati po naputcih generalne intendancije. U
vojnoj krajini pako bijaše nadzor nad vodami, ribarenjem i lovom, buduć vlastnost
pukovnije, podčinjen pukovnijskim upravam.


Osim toga bijahu i šume, pripadajuće svećenstvu, javnim zavodom, bolnicam
ili obćinam, takodjer nadzoru šumarskoga pročelnika podčinjene. Izvršbom
ovoga dekreta bijahu opunovlašteni generalni intendant financija te generalni
chef generalštaba. Toliko o tom dekretu od 5. lipnja 1810. god.


Drugi jedan spis razjašnjuje nam pako stanje, u kojemu bijahu nakon
austrijske reokupacije šumarstvo, i uprava državnih dobara preuzeti. Taj je spis
izvješće austrijskoga gubernatora, iz kojega prije svega razabiramo, da je statut
od 1810. tečajem vremena u mnogom preinačen; Glasom rečenoga izvještaja postavljena
su u ilirskih pokrajinah tri upraviteljstva, koja su pod imenom „conservacije
voda i šuma" nastojala oko uprave šuma, lova i ribarenja.


Prvom upraviteljstvu sa sjedištem u Ljubljani, bijahu podčinjene pokrajine
Kranjska, Koruška i Istrija, drugo sa sjedištem u Karlovcu bijaše ustrojeno za




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 28     <-- 28 -->        PDF

^ 172


Hrvatsku, Rieku i Kvarnersko otočje, a trećem upraviteljstva, kojega se djelokrug
protezao preko čitave Dalmacije do Dubrovnika, bijaše sjedište na Rieci.


Isti spis konštatuje nadalje, da su se sva tri upravitelja tih ureda, Francuzi,
ulazom austrijske vojske u rečene predjele, udaljili, te da se uslied toga
0 drugom i trećem upraviteljstvu radi pomanjkanja tomu potrebnih spisa ništa
izviestna priobćiti nemože. Biti će dakle u sliedećem ponajglavnije govor samo
0 prvom upraviteljstvu za Kranjsku, Korušku i Istriju, imajućem sjedište u
Ljubljani,


Činovničtvo te prve konservacije, brojeće jednoga konservatera, dva nadzornika
prvoga razreda, jednoga nadzornika drugoga razreda, jednoga podnadzornika
(Unter-Inspektor) prvoga razreda, dvijuh podnadzornika drugoga razreda,
deset šumarnika prvoga, četiri drugoga razreda, dva šumska mjernika, 12 nadšumara,
51 šumara prvoga, 70 šumara drugoga i tri šumara trećega razreda.


Plaća tih činovnika pako bila je na sliedeći način sistemizirana:


Konservater zajedno sa uredovnim paušalom dobivao je godiš. 12000 frc.


Nadzornik prvoga razreda 4000


„ drugoga „ . 3000


Podnadzornik prvoga razreda 2400


drugoga „ 2000


Šumarnik prvoga razreda 1500


drugoga „ 1300


Šumski mjernik . . 1600


Nadšumar . . . 800


Šumar prvoga razreda 400


„ drugoga „ 350


„ trećega „ 300


Troškovi sveukupnih plaća i uredovnih potrebština ovoga upraviteljstva iznašahu
do 108.400 frc, ostalih dvijuh upraviteljstva pako oko 80.000 frc. Ove
činovnike imenovao je, do uključno podnadzornika, sam car, a od šumarnika
dolje, generalni gubernator.


Osim ovih šumskih činovnika bilo je u okolici Ljubljane namješteno jošte
i 15 čuvara lova, koji su već kao posjednici zemljišta njemačkoga, reda „Commende
Ljubljane" bili obvezani svim zvierokradjam po mogućnosti na put stati.
Plaću nisu doduše nikakovu dobivali, ali su zato već od vajkada bili prosti od
plaćanja kućarine i inih daća. Dužnosti tih šumarskih činovnika bile su sliedeće:
Konservater šuma imao je najmanje jedanput na godinu cieli podčinjeni
mu kotar proputovati, dnevnike nadzornika i podnadzornika preizpitivativiđirati; nadalje geaeralnoj guberniji i^vjcštivati sve pronadjene nekorektnosti,
radi odstranjenja istih, nadalje podnašati izvješća o kvalifikaciji činovnika,
te predloge u pogledu poboljšanja šumskih kultura. Bez privole konservatera
nije se smjela nikoja vrst sječe provadjati, a kod znatnijih prodaja imao
se za savjet upitati i sam gubernator. Carska lovišta i ribolove mogli su


upravitelji državnih dobara zakupljivati samo na temelju obćih prodajnih uvjeta, po




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 29     <-- 29 -->        PDF

- 173 —
tvrđjenih od konservatera. Eođ samoga davanja u zakup imao je vazda prisustvovati
jedan šumarski činovnik kao zastupnik konservatera. Koncern godine
imao je konservater generalnoj guberniji podastrieti izkaz prihoda povjerenoga
mu područja.


Nadzornici i njihovi zamjenici (podnadzornici) bijahu dužni podčinjene im
kotare svakoga četvrtgodišta proputovati, te o tom putovanju pođnieti izvješća
konservateru šuma. Uredba ta odgovara na njeki način u današnjem
nadšumarskom sistemu uvedenom periodičnom inspiciranju šumarnika. Kod većih
prodaja morali su ovi organi voditi t. z. verbalne iztrage, preizpitivati uredovanje
šumarnika, te o obnalazu konservatera izvještivati.


Šumarnici bili su dužni rukovoditi specialno uređjenje šumskoga gospodarstva,
kod svake prodaje drva imali su prisutni biti, samo sječu odkazanih
drva smjeli su strankam dozvoliti, i to jedino na temelju namire izdane od
strane upravitelja domaina. Kod odsudjivanja šumskih šfcetočinaca i zvierokradica
zastupahu oni upravu kod sudova. Njim pripadaše nadalje utjerivanje globa
obsudjenih stranaka u podčinjenom im kotaru, a tako unišli novac podnašahu
upravitelju domaina svoga kantona. — Šumskim mjernikom bijaše zadaća točno
označivati šumske medje naprama posjedom privatnika kao i obćina. U tu
svrhu potrebna putovanja morali su preduzimati bez osobite nadoknade, te
pomoćju šumskih prosjeka i medjnika shodna uredjenja provadjati. Nadalje im
pripadaše i crtanje šumskih karta, koje su onda predlagali konservateru. Osim
svagdanjega poslovanja bilo im je slobodno baviti se i izmjerom i diobom obćinskih
šuma, u koje im se ime iz obćinske blagajne po 2 frc. za hektar (2779 b. hv.)
platilo. Nadšumari i šumari vodili su nadzor nad svimi carskimi, sekvestralnimi
te obćinskimi sumarni, lovom i ribarstvom. Pripadajuće im reviere imali su
danomice obilaziti, te o svem, što se dogodilo, šumarnike izvješfcivati. Ako su
koj šumski prekršaj ili ini prestupak proti zakonom lova i ribarstva pronašli,
imali su umah pismenu prijavu sastaviti, te progon šumskoga prekršitelja svimi
pravnimi sredstvi pospješivati. U slučaju potrebe imali su oružnikom pomoć
pružiti. Vlastni su bili zahtievati od stranaka predočenje oružnih listova, a u
slučaju pomanjkanja takovih, zaplieniti puške. Za razprave proti šumskim prekršiteljem,
obnašahu kod sudova službu javnih stražara, te su i tom zgodom
bili vlastni oružje nositi, bez da su morali zato ikakovu taksu plaćati. U
ilirskih pokrajinah dielile su se šume a) u carske lugove i šume, b) sekvestrirane
šume, c) zajedničke t. j . pravom služnosti obterećene šume«


Carskim lugovom i šumam pribrajahu se i one šume stanovitih gospoštija, koje
se već prije u tih pokrajinah smatrahu vlastnošću kameralnih, bankalnih, vjerskih
te naukovnih zaklada. Zatim šume, koje su pripadale carskim rudokopjam u
ilirskom đielu Koruške, a napokon i sva pojedina stabla nalazeća se uz brodive
rieke i morske obale. U tih šumah bijaše dozvoljeno samo pojedina nadstojna
stabla i vjetrolomi srušena stabla prodavati, a u visokih se šumah smjela voditi
samo po načelih šumarstva osnovana sječa.




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 30     <-- 30 -->        PDF

— 174 —


Pravljenje pepeljike bijaše dozvoljeno samo u onih predjelih, iz kojih je
izvoz samoga drva bio nemoguć. Paša ovaca i koza, lomljenje kamenja i kopanje
pjeska, bilo je u tih šumah strogo zabranjeno, isto tako se u blizini ovih šuma
nije smjelo nikoje drvo trošeće poduzeće osnovati.


Rečeni spis drži sve te propise vrlo shodnimi, nu veli podjeđno, da
se isti nisu u obzir uzimali. U ostalom veli se na koncu toga odsjeka, da
se od prije postojećih šuma državnih dobara nije nijedna prodala, niti posvema
posiekla, osim one državnoga dobra Thurn (Tivoli kod Ljubljane) koja je u svrhu
dobave za tamošnji kaštel potrebnih palisada skoro posvema i/.sje&ena; nu
naproti tomu da je dobila i opet administracija državnih dobara znatan prirast
na šuraištu, utjelovljenjem dobara njemačkoga i maltežkoga reda.


Pod sekvestriranimi sumarni razumjevahu se u prvom redu takove, od
kojih su obćine i pojedini privatnici godišnju njeku kvotu plaćali u svrhu
bezplatnoga đrvarenja i paše, a po svoj prilici bijahu to prieporne šume.
Utjelovljivanje takovih šuma u konservaciju uzsliedilo je zato, da se raznim
nekorektnostim na put stane, posebnim carskim dekretom koji je odredjivao,
da se sve izprave, koje su glasile na posjed ma koje šume, imadu intendanciji
predložiti, za da se iztraže i potvrde ili pako zabace. Francezko ćinovnićtvo
nije medjutim moglo taj silni materijal u to kratko doba svladati, i tako je to
pitanje ostalo za onda neriešeno.


Kod prodaja u sekvestriranih šumah, bijahu mjerodavna ista ona načela,
koja i kod šuma prve kategorije (a). —


Pogledom na zajedničke šume spominje se još, da bi točno izpunjivanje
svih onih propisa, koji se na ove, nadzoru konservacije podvržene šume, odnašahu,
veoma koristonosnim plodom urodilo bilo, kad bi se svim tim odredbam i u
istinu udovoljilo bilo. Nu do toga nije došlo, jer privatnim Šumarom manjkao
je potrebni autoritet, kojega su istom potvrđjenjem od strane konservacije steći
mogli. Ovu potvrdu steklo si je pako do god. 1813. samo šumarsko osoblje
gospoštije Gotsche. Prihodi konservacije sastojahu se iz I. prihoda šuma, II.
prihoda lova i III. prihoda ribarstva.


Pogledom na prihod šuma bijaše šumarskoj upravi dozvoljeno, izim prodaje
debljevine i suharaka, unovčivati takodjer i travu, stelju i žirovinu. Kod svih
prodaja i iznajmljivanja bili su šumski izaslanici obvezani, upravitelju državnih
dobara dotičnoga kantona odnosne ugovore podastrieti u svrhu registracije.
Nijednoj medjutim stranci nisu smjeli dozvoliti uporabiti pravo koje je dostala
prije, nego li se mogla izkazati namirom upravitelja, da je ugovorenu svotu
točno izplatiia- Kod procjenivanja drva ravnahu se šumarski činovnici po ciena,
za koje su i drugi privatnici svoja drva prodavali.


Ribarstvo u svih brodivih riekah i jezerih proglašeno bi doduše carskim
zakonikom regalnim pravom, naproti se ipak prepustio ribolov po ostalih potocih
posjednikom obijuh obala, Nu ni na ta se načela nije u ilirskih pokrajinah
uzimao obzir, već se mučeć trpilo, da se posjednik svojim pravom i na dalje
služio. Na taj način su napokon svi ribolovi toli prije postojećih državnih




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 31     <-- 31 -->        PDF

-m —
dobara, kao i onih beSkim mirom na novo u posjed državi pripalih, postala
svojinom domaina. Ovo pravo ribarenja iznajmljivalo se od vremena do vremena
javnom dražbom, a najamninu inkasirao je upravitelj državnih dobara. Isto
tako je i lovno pravo proti slovu zakona ostalo i nadalje vlastnost raznih
posjednika.


Francezi uvedoše nadalje naredbu, da se je dozvola nošenja lovne puške,
mogla zadobiti uplatom od 10 frc.


Izvješće spominje nadalje i prihode prve konservadje, nu veli, da k tomu
potrebni spisi još manjkaju, te da je s toga upravitelju naloženo, da dotične
izkaze sastavi. Po bilježka upravitelja imao je prihod u godina 1812. i 1813.
iznašati brutto 88145*45 frc.


Nadalje se kao dosta velik prihod konservacije spominje i onaj novac,
koj je imao unići za osudjene šumske prekršaje, kao i takav, dosudjen radi
lovnih i ribarskih prekršaja, te globe onih, koji su bez dozvole oružje nosili.
Kazan šumskih prekršitelja sastojao se je u naknadi štete. Proti prekršiteljem
lovnoga i ribarskoga zakona postupalo se je tako, da su im se polag njihovoga
imućtva globe od 50—100 frc, dosudile; a nošenje oružja bez dozvole, kažnjeno
bje globom do 50 frc. Svim ovim kaznam bijaše pribrojeno jošte I07o ^^ i^^
ratnoga prireza. Postupak kaznene razprave bijaše kratak i brz. Tuženik imao
se je po zakletom šumaru pređvesti redarstvenomu sudu kao prvoj molbenoj
oblasti, gdje se onda proti njemu, kao i proti svakoj inoj civilnoj stranci povela
razprava. Kod razprave zastupao je šumsku upravu jedan od opunovlaštenih
šumskih činovnika, uz pripomoć državnoga odvjetnika, koj je u ime njihovo
prijavu podnašao. Osuda bje onda priposlana šumamiku dotičnoga kotara za da
đosudjenu odštetu i globu utjera. Svake četvrtgodine polagao je sumarni k
račun ob u tom vremenu od stranaka uplaćenih odšteta i globa; ili je pako
prijavio nemogućnost uplate od strane obsudjenika, što se onda u glavni kazneni
registar ubilježilo.


Ovo je na kratko nacrt francezke šumarske organizacije u ilirskih pokrajinah.
Uočimo li pako cieli taj nacrt jošte jednom, to ćemo morati Francezom
priznati, da su oni državnim dobrom i šumarstvu — odgovarajuću pozornost svratili,
te takove uredbe stvorili kojih valjanost nemožemo nijekati.


Ma sve da se u rečenom izvješću na mnogih mjestih i spominje, da je
kod provedbe organizacije mnogo toga još neriešeno ostalo, navlastito da konservater
i nadzornik nisu bili strukovnjaci, te da su se mnogovrstne tužbe
dizale osobito radi neosnovanih sekvestracija šuma, to se sve to ipak imade
pripisati prije svega okolnostim, koje su svagda neizbježive za vrieme vojničke
okupacije tudjega zemljišta. Uza sve to ipak, sve su te institucije Franceza,
stvorene u pogledu razvitka državnih dobara i šumske uprave vriedne spomena;
ponajpače s toga, što u navedenih uredbah nalazimo glavni nacrt i današnjega
upravnoga sistema državnih šuma i dobara, sa karakteristično izraženim načinom
nadzora.




ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 32     <-- 32 -->        PDF

— 176 —


Napokon spomenut ćemo jošte i one privremene naredbe, koje je izdala
austrijska vlada dne 17. studena 1813- nakon reokupacije, pogledom na carske
i sekvestrirane šume. Naše izvješće spominje nadalje, da su svikoliki šumski
činovnici bili podložni privremenom upraviteljstvu domaina. Provadjanje verbalnih
istraga proti šumskim štetočincem bijaše povjereno šumarom, nadšumarom
pako predvedenje istih, a umjesto neprisutnih nadzornika, imali su voditi
šumarnici intervenciju kod sudbenih iztraga. Utjerivanje globa i odšteta spadaše
medju dužnosti upravitelja domaina. Nijedna prodaja a niti bezplatno odkazivanje
ma koje vrsti drva iz carskih i sekvestriranih šuma nije se smjela obaviti
bez naročite dozvole upraviteljstva domaina. Svaka dozvola u tom pogledu
imala se je uz odobrenje šumarnika i vidiranje dotičnoga činovnika upraviteljstvu
na odobrenje priposlati, te ubilježiti u glavnoj knjizi upravitelja. Za da se
pako u pogledu već provedenih prodaja nedogođi kakova nekorektnost, bje
naredjeno, da svaki upravitelj sa šumskimi povjerenici svoga kotara ima
ustanoviti vrieme, za koje su stranke dužne, već kupljeno i obaljeno ili još na
panju se nalazeće drvo izvesti; u protivnom slučaju pako zato vrieme još ne
izvezeno drvo zaplieniti. Napokon bijaše upraviteljem đomRina naloženo, da
savjestno vođe i predlažu sposobnik šumarskih činovnika svoga kotara, za da
se upravi kod predstojeće redukcije činovničtva omogući shodan izbor nadalje
u službi pridržanoga osoblja.


Netom spomenuti članak najbolje nam karakteriše veliku brigu, koju je


francezka vladavina posvetila bila u ono doba šumarstvu u „Iliriji", kamo,
kao što je poznato, takodjer velik dio Hrvatske spadaše.
Zagreb, koncem godine 1885. L. S.


Sumarsko^rgovačka razmatranja


m.
Od veleštovanoga gospodina A. Bačića na Eieci, primismo sliedeći prilog
našim šumarsko-trgovačkim razmatranjam:


Još od starine postoji ovdje na Rieci običaj, prodavati jelove daske t. z.
„pajoli", u duljini od 12 noga talijanske mjere t. j . 4´2 m. i 29 cm. debljine,
odnosno širine — te se s toga takove još i dan danas ne samo u svem gorskom
kotaru, no i okolišju Ogulina itd. u tih dimenzijah proizvađjaju, i to sve uzprkos
toga, da je dovoljno, da te daske imadu duljinu od 4 m., uz širinu od 27 cm.
pošto se takove i u toj duljini na licu konsuma t. j . u Francezkoj i Algiru —
neplaćaju inako, no one naše gori spomenute veličine.


Ovu nam činjenicu dokazuje ponajbolje to, što se iz gornje Ugarskp (od
kuda se u novije doba — usljed velikih refakcija ugan drž. željeznice za tu
robu, osobito mnogo takovih dasaka na Rieku dovaža) amo samo daske te