DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 43 <-- 43 --> PDF |
— 379 — ,, ipak su visoki predmeti više izvrženi u !arcu munje, te prema "tomu istinita je ona naša´poslovica: ,,uaj viših se vrhu treskovi"^´ hitaju." Dan. Da munja s voljom uchtra u drveta dolnzi odtud, što u drveću ima mnogo sokova, koji su dobri vodici munjevnosti, a toga radi u njih se skiiplj;! množtvo munjine, te za to snažno privlače munju poput muujovoda. Za to nije luudro tko se hoće sklouuti kod oluje pod drveta. Ke samo na svom putu, nego i u blizini udarca munje u drveta ostavlja ona iza sebe vonj ozonov za njeko kratko vrieme. Naš narod kaže, da munja Vonja po sumporu, što naravno nije tako. Munja pret\-ara jedan dio kisika od uzduha u ozon. a jedan dio kisika spaja se (shicuje) sa dušikom u dušikovinu (NOs,. salitrovina). Najradje udara munja u dub (hrast), a najredje u bukvu. Za to je veća pogibelj boj-aviti kod oluje pod hrastom, nego pod, bukvom. Bit će tomu valjda razlog, što hrast obično većim svojim površjem sadržaje više sokova, a svojom trieslinom više željeznih sastavina. Kušalo se je po statističkih podatcih sastaviti njeki omjer, koji bi imao služiti kao mjerilo za veću ili manju sklonost udarca munje prema drveću. Ako se uzme pogibelj udarca munje kod bukve sa 3, to udara munja u četinjaču 15 put više, u dubravu (hrastik) 54 put, a u ostala listnjaču 40 put. Munja osine razmjerno više bolestna stabla, a uajvoli ošinuti osamljena stabla ili tako zvane „pisare",** te redje mlara u stabla, koja stoje unutri u porastu, a najlaglje ozledjuje onakova, koja su 15—20 mt. visoka. Isto tako munja tri put više pogodi u deblo drveta, nego u vršiku, te odskoči u 3 do lOO slučaja od jednog stabla na drugo. Kod trećine od munje udarenih stabala razmrska ona (pociepa) deblo, dočim ga obično samo više ili manje ozledi. Takove manje ozlede niesu za dotično stablo za buduće uspievanje pogibeljne, te takovo stablo živi i dalje veselo.^ (Nastavak slJedi,} 0 kforozi bilja. Gospodin Ivan Jagi ć priobćio je u broju 178. t. g. časopisa „Narodne Novine" pod gornjim naslovom razj)ravu učitelja botanike na našem sveučihštu g. dra. Hein z a o bfdesti chlorose, koja je zadnjih godina zadala puno straha svim onim naprednim vinogradarom u Francuzkoj. a nješto i u Ugarskoj, koji su na mjesto uginulih vinograda zasadili američku lozu. Buduć da upitna znanstvena razprava zasieca ponješto i u šumarsku struku, to umijemo, da neće biti s gorega, a da istu u naš list uvrstimo s tvrdim uvjerenjem, da će svakoga od nas osobito zanimati. =´" Ovdje je tresak ili tnesak OIJO isto, Što i munja, *"^´ Tako pvoziTaju u Slavoniji stabla, koja stoje na okrajku šume (BandV^aume), a carod jib ovako prozvao za to, sto sn granata, te bolje urode vAvom, a šumari tobož da ciene ili pišu žirovinu samo po BJiliovu urodu., |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 44 <-- 44 --> PDF |
— 3-80 — Gospodin dr. Heinz priobćuje o pomenutoj bolesti bilja doslovce sliedeće: „Željezo obsoliUiio je potrebno, kad se radi o postanku klorofilnih tjelešaca. Potrebu je toga elenienta za postanak klorofila obreo Eusebe Gris (DeTaotion d. coinpos. ferrugineux sur la vegetation 1843.), a potvrdili su podatke njegove inedju ostalimi naročito Salm Horstmar (Versuche ilber die EJrBahrung d. Ptlanzen 1856.)Ar. Gris (Annal d. scienc. natundl 1857.), Sacbs (Flora 1862), Stolimann i t. d. — Već je Ar. Griz (1. c.) upozorio i na to, daje prisutnost toga elementa ne samo potrebna, da gotova plazmatička tjelešca klorofila pozeleniti uzmognu, već da i diferenciranje njihovo iz protoplazme sasvim izostaje, ili se tek u neznatnoj mjeri pojavljuje, ako biljki ne stoji na razpolaganje neki stanoviti, svakako vrlo maleni i}uantum željeza. — Po iztraživanjih WiesnerovJh (Entstehung des Chlorophjlls 1877.) pako vrlo je vjerojatno, da je željezo u klorofilu, pače u istom etiolinu (žutom mastilu, kojim su omaštena klorofilna tjelešca, što su se razvi]a bez sudjelovanja svjetla —) organički vezano, pošto se prisutnost njegova u istinu pod stanovitim uvjetima za ferrocijankalijem i rhodankalijem dokazati dade. Absolutno pomanjkanje ili nedostatna množiua željeza u tlu ili u obće u mediju iz kojega biljka crpa hranu svoju, uzrokom je specifičnoj bolesti, koja se u bitnosti očituje jedan put u tom, da normalno zeleni dielovi biljke ostaju bezbojni, biiedi, u kojem se slučaju bolest označuje kao kloroza, a drugi put dielovi su ti žuti ili zeleno-žuti, te se patoložki taj pojav onda označuje kao icterus (žutica). Obadvje su bolesti doduše najčešće uvjetovane pomanjkanjem ili nedostatkom željeza kao hrani va, ali se ipak imadu jedna od druge lučiti po simptomima, pod kojima se pojavljuju. Na tu je razliku prvi upozorio Meyen (Pflanzenpathologie 1841.) Kod kloroze ostaje inače normalno zeleao pod uplivom svjetla se razvijajuće lišće bielo, dočim se u strukturi i obliku njegovom neopažaju niktikve promjene, samo što ustanicama nema klorofilnih tjelešaca, već su one izpunjene bezbojnim, vodenim, na protoplazmi siromašnim sadržajem.,— Kod iktera pako ostaje lišće, što se pod uplivom svjetla raz vija žuto, a u stanicama temeljne listne tkanine (mesophjU) naći je doduše tjelešaca klorofila, ali u ovima nije razvijeno specifično zeleno mastilo, — Po tim se simptomima i kloroza i ikter lahko razlikuju od etiolementa, koji je uzrokovan pomanjkanjem dovoljnog svjetla, potrebitog za razvoj normalnih klorotilnih tjelešaca u stanicama zelenog lišća. Pomanjkanje željeza kao hraniva bezuvjetno će dakle prouzročiti bolestno stanje u biljci, te će ona postati ili klorotičnom ili ikteričnom. Ne stoji ali nipošto, da je baš svaka kloroza i svaki ikter uzrokovan pomanjkanjem toga elementa. U prvom slučaju, gdje je u istinu manjak željeza kriv bolestnomu stanju biljke, lahko će nam za^ukom poći izliečiti bolest, dočim biljki pružimo njeki quantum željeza u obliku, da ga ona lahko primiti može. Već su otac i sin Gris (1. c.) pokazali, daje bolest odkloniva, ako biljki pružimo razredjenu raztopinu koje nm drugo željezove soli tako, da ju |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 45 <-- 45 --> PDF |
, - 381 — ona može korienjem piimiti; da je dapače dovoljno, ako stanovite dielove klomtiČBog iišća takovoni ra/.topinom naličioio, pri ćein će se pokazati, da će ti dielovi doskora poprimiti normalnu 2;eleuu boju. — Kasnije su mnogi motrioci pokazali, da se u istinu dodatkom vrlo različitih ra^topina željeznih solih bolest uspješno izliečiti dade, te su u tom vrlo poučni primjeri, priobćeni Saehsom (Experimentalphysiologie 1865.)^ Pfeffer opazio je (Pflanzenphjsiologie 1881.), da ta raztopina željeznog klorida odklanja bolest već iza 48 satih, a Knop, (Bericht d. Sachs. Gesellsch. d. Wiss. 1869.), da se isti ferrocjankalij uspješno u tu svrhu upotriebiti može u malenim quantitetima doduše, jer inače djeluje otrovno, — Obratno su pako svi fiziolozi dosad jednoglasno potvrdili činjenicu, da se potrebito željezo absolutno neda natiomjestiti drugim kojim elementom, tako na pr. manganom, nikaljoni, aluminom i t. d, (Vidi; Sachs 1. c.; Birner et Lucanus Versuchstat. 1886.; Wagner ibid. 187l.it. d.) — Što se quantiteta željeza tiče, koji je dovoljan za podpuno normalan razvoj biljke, to je isti razmjerno vrlo neznatan. Tako je po Knopu (1. c.) u jednom žiru dovoljna množina željeza sadržana, da mladi hrast do dvie godine podpuno normalno uspievati može, a tek trećega ljeta pojaviti će se kloroza ili ikter ako raztopini hraniva nepridodamo željeza. — Za jedan individuum naših cerealija dovoljna su po istomu autoru 2—5 mgr., a kao najshodnije slačenine pokazale su se soli željezova oxyda, oxyđula, zatim fosfati 1 t. d. — Iz svih se pokušah dakle jasno razabire, da je željezo bezuvjetno potrebito za postanak normalnih zelenih klorifilnih tjelešaca, toga toli važnoga organa po život i obstanak svake zelene biljke, a da je obratno pomanjkanje toga elementa redovito uzrokom težkih bolestih, od kojih zelene biljke stradaju i napokon umiru. — Čini se naročitoj da kloroza vrlo rapidno vodi do propasti biljke, dočim se ikterična individua duže mogu uzdržati na životu. Tako je Knop (I c.) barem opazio na ikteričnoj kukuzuzi, da je živila bez željeza do cvatnje. Iz rečenoga ujedno možemo uviditi, kako nam u prvom redu ima biti na brizi, da izpitamo kemičku narav tla opazimo li, da nam koja mu drago kulturna biljka, dakle i vinova loza na istomu boluje od kioroze ili iktera. U pozitivnom slučaju pomanjkanja ili nedostatne množine željeza mogli bismo eventualno oboljeloj biljci pomoći neznatnim! količinami kakve željezove soli, te ju spasit´ tako od propasti. Ali mi smo već gore spomenuli, da ikteru i klorozi nipošto nije uviek jedini uzrok pomanjkanje željeza; ima i raznih drugih upliva, s kojih će biljka oboljeti na klorozi ili ikteru i onda, ako joj je raedju hranivi dana i dovoljna množina željeza. — Mi ćemo se u sliedećem na njeke od njih osvrnuti, ali odmah i priznati, da nam i oni nisu dovoljni, da u svakom konkretnom slučaju pojav kioroze ili iktera svedemo na prave njihove uzroke. Ne preostaje nam dakle drugo, nego predpostaviti, da je bolest kadkada uzrokovana i uplivi, koji su nam do dana^ još sasvim nepoznati. — Stvar je u tom slučaju mnogo zamršen-Ja, nego u slučaju pomanjkanja željeza, a što |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 46 <-- 46 --> PDF |
— 382 — je naj/alostnije, nama su ruke vezane, te nismo, kadri baš ničim bolestnikom našim priskočiti u pomoć, dok uam je uzrok bolovanja njihova toli tajinstven, Osini sudjelovanja svjetla ^b^^ ikojega se očituje od kloroze i ikterusa lahko razlučiv pojav od etiolementa) bezuvjetao je potrebna za razvoj klorofila i njeka stanovita temperatura Sachs (1. c) je pokazao, da za pojedine biline obstoji njeki minimum i maximuin, granične temperature dakle, pri kojima je jedino moguć razvoj klorofila. Prekoračimo li granice tih temperatura, bilo ua jednu ili na drugu stranu, naći ćemo, da se kiorofil u stanicama li^ća ne razvija. Li^će ostati će ili bezbojno ili žuto, te će nam prikazivati s\e simptome kloroze ili iktera. DecandoUe (Physio!ogie v^´getale III.) opazio je taj pojav na bilju u pretoplim staklenicama, te ga je nazvao bio nepravim etiolementom. Usiied prenizke temperature opaža se bolest ova na bilju osobito s proljeća, ali je onda obično kronička i parcijalna, buduć lišće kod povi^^enja temperature opet pozeleni, a ono, što se kasnije razvija u obće nije ni bi)lovalo. Gesto se medjutini štetni upliv snižene temperature i kasnije više ne popravlja, — Evo dakle novog uzroka bolesti u svemu sličnoj klorozi ili ikteru. Napokon spomenuti nam je još jedan faktor, koj sigurno upUva na razvoj klorofila, a to je množina ugljične kiseline u atmosferi. — Cjelokupni ugljik, što ga biljka treba za konstituciju organske substancije, od koje si tielo gradi, prima ona izključivo samo iz atmosfere, u kojoj se taj ugljik nalaxi u formi ugljične kiseline, kako su to dokazali Caiiletet (Compt rend. 187J.) i Bbhm (Sitzungsber. d WieD, Ak 1 376.) — Energija asimilacije u velike je ovisna o množini ugljične kiseline u atmosferi, pak i za taj proces za pojedine biline postoji njeki optimum obzirom na procentualnu množina ugljične kiseline u atmosferi, pri kojemu se taj proces n da je i isti postanak klorofila ovisan o množini ugljične kiseline u atmo-´ feri, pak da je sasvim neznatan ili pače nikakav, ako quantum toga plina padne izpod njeki minimum ili se digne previše nad maksimum. U oba je slučaja lišće za pokus upotrebljenog bilja ostalo bezbojno i pokazivalo sve simptome kloroze ili iktera. -- Kazabire se dakle iz svega, da je kraj pomanjkanja željeza kao hraniva i nepovoljna temperatura, kao i nepovoljni sastav atmosfere, obzirom na procentualnu množinu ugljične kiseline u njoj, kadar prouzročiti klorotično ili ikterično stanje u biljci. Vidjeli smo dakle, da su pomanjkanje željeza i nepovoljna temperatura dva važna faktora, s kojili će biljka oboljeti od kloroze ili iktera. Ali smo već spomenuh, daše bolest pojavlja čestoputi i onda, ako sigurno niti jedan od ovih faktorah nije dj eiotvoran, t. j . ako biljka niti trpi oskudicu na željezu, niti je iz v rg n ut a upli vu nepovoljne temperature ~ Knop (I. c.) je prvi eksperimentalnim putem dokazao, da u istinu postoji i hljedi.´a i žutica u bilja uzprkos dovoljnoj prisutnosti željeza i najpovoljnije tj^niperature. U njegovim se je najme kulturama našlo podpuno klorotičnih ili ikteričnih individua, akoprem je temperatura bila posve |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 47 <-- 47 --> PDF |
— 383 — normalnu, a u raztopiai je^ lit-auiva bil) i dovolinih količina željeza, koje se je i analitičkim puteni u tieUi dotičnih biljaka dokazati dalo. — Takova je od željeza i temperature sasvim neodvisna bjjedica i žutica dakle poznata osobito 11 sliedećim oblicima: Jedanput kao totalna kioroza ciele biline; ovakovu opazio je već Meyen. (Ptlanzeiipathologie) na kaktusima, Carriere (Just. bot. Jabrb. 1 876,.) nabožikovini i javoru, Frank (Die Krankheiten d. Ptianz. 1880.) na mladim trešnjama, a Bouche (Sitzber. d. Gesellsch. naturforsch. Freunde zu Berlin 1871.) na mladim bukvama, divljim kestenima, hrastovima itd. — Drugi put opet pojavljuju se samo pojedine totalno kioroticke grane na inače normalmo zelenim bilinama. Takav slučaj spominje Scheli (Just. bot. Jarb. 1876.)- Za krušiuu ilUiamnus) i žeravac (Pelargonium) a Frank opetovano ga je opažao na divljim kestenima. Na pojedinom drveću na Strossma3^erovom šetalištu pale su ovoga proljeća i meni pojedine grančice sa posvema klorotičnim lišćem u oči. — Napokon valja kao treći slučaj ovdje spomenuti i t. z. panaširano lišće (variegatio), kako ga mnogo bilje pokazuje, a najpoznatiji primjer je .šarena trava^´, što se u vrtovima uresa radi goji= — Vanjsko Kce i auatomijska se sti^uktura takvoga lišća slaže podpuno s onom, što ju pokazuje lišće bolujuće od tipične kloroze ili žutice, uvjetovane pomanjkanjem željela. Mi prema tomu u sva tri pomeauta slučaja u istinu imamo posla sa klorozom ili ikterom. Pitamo li ali za uzrok njihov, dočim znademo pozitivno, da nisu ovdje uvjetovane kojim od pomenutih upliva, to nam barem za sada još niti eksperimenat niti teorija nije kadra dati odgovora, — Nagadja se istina bog, da je bolesti i u tim slučajevima kriva čas nepovoljna hranitba biljke, mi^šavo ili prevlažno tlo, čas slabo svjetlo, nezdravo sjemenje itd., ali se ipak stalna neda ništa uztvrditi. Razumieva se samo sobom, da tako dugo, dok nara uzrok bolesti i u tim slučajevima poznat nije, nismo ništa kadri činiti, daju izliečimo, dotično da joj predusretnemo. — Zanimivo je ipak. da je Meyen-u (1. c.) i Bouche-u (1. c.) kadkada pošlo za rukom odklonuti bolest opetovnim presadjivanjem biljaka u dobro, hranivo tlo. Obojica su pravila pokuse svoje naročito sa panaširanim lišćem, koje je nakon pomeuutog postupka zadobilo normalnu zelenu boju. Spomenuti možemo napokon, da je i na vinovoj lozi opa-^ena žutici nalična bolest, o kojoj je E. Schulze 1872. javio. (Zeitsch. d. landw. Verein. d. Grossherzogtb. Hessen). Po Babo-u bilo bi joj uzrokom poremećeno primanje hrane, uvjetovano đaljnimi nepoznatimi uplivi, dočim joj je Fuckel (Sjmbolae mjcologicae) nalazio uzrok u invaziji osobite gljive, koju je nazvao Spicularia Jeterus Fkl. - Vjerojatno je medjutim, da se ta bolest ima identifikovati s onom, što ju prouzrokuje na korienju loze živući nametnik Dematophora necatrix R. Hart., bolest poznata u Francezkoj pod imenoai „Pourridie de la vigne", Blanc des racines, Champignon blanc itd. — Spicularia Icterus Fuck, bio bi i prema tomu tek sekundarni saproflt na obamrlom lišću loze, te nebi u nikakvom.kauzalnom savezu stojao sa pomenutom bolesti. — Isto vriedi po Hartigu i za. gljivu Roesleria hjpogaea Thiun. et Pass., u kojoj je pL Thiimen nazrio bio |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1887 str. 48 <-- 48 --> PDF |
, " — 334 — uzrok pomenutoj bolesti, dofim su drugi opet, a medj´u njima i Millarđet (Le Pourridie de la vigue, Compt. rend. 1879.) smatrali U2^rokora bolesti gljivu Agaricus rnelleus Vabi, a talijanska je škola dapače niekala paratisticku narav bolesti, te ju naprosto označivala kao „gummosis". Ali po 0. Comesu (Sal preteso tuunino solido scoperto nelle viti affete da Mal. nero. 1882.) i toj su gumozi ti^rok bakterije, koje da je redovito našao na korienju loza bolujućih od „Mal bianco" i koje da pretvaraju biljevne sokove u gumu. Bilo kako mu drago, mi neimamo razloga nevjerovati, da su i razni parasiti invazijom svojom u biljevne dielove često putah kadri prouzrokovati bolesti, koje simptomima svojima naliče na klorozu ili ikter, dapače se to za neke sasvim izvjestuo znade, tako primjerice za žuticu, od koje boluje lišće jela, a uzrokovana je gljivom „Cbrysomyxa abietis Ung." (Reess botan. Zeitung 1865.) Nu sa pravom klorozom i pravim ikterom, o kojima je gore govor bio, sve se te bolesti nipošto zamieniti nesmiju." Predstavka na predsjedničtvo hrv-slav. šumarskoga družtva glede tamanenja grabežljive zvjeradi.´^ Podnio vlast, šumarnik Mijo Radošević Medju vrlo važne zadatke ubraja se u djelokrug brv.-slav. šum. družtva i tnmanenje grabežljivaca, da mi budi dozvoljeno svratiti pozornost na ovaj predmet umolbom, da se izvoli zauzeti i slavni odbor što prije kod vis. zeraalj. vlade za shodna sredstva u rečenom smjeru. Sveobći su glasovi i zbilja opravdani, da usljed toga, što se seljak polag obstojećeg lovnog zakona uz skupi oružui list i lovna kartu dan danas već niti proti grabežljivcem u svojoj avliji braniti nesmije, sve to veće štete i na domaćoj marvi i na koristnoj zvjeradi bivaju, a mi lovci potvrdjujemo to i naglašujemo, da ovako napried nemožemo- Grabežljivac nanaša domovini našoj neizmjernu štetu, a polag mojih sabranih podataka god. 1878., priobćenih na str. 152. šumar, lista br. 3., počine godimice na 82.000 duša u brodskom bivšem okružju samo kurjaci = 21.000 tor. štete, ako to pako prenesemo na na^u domovinu, računajuć na jednoga 21.000 stanovnika ´^Q-^^ for. = 25-6 novč., to iznosi godišnja šteta: 0-256 X 1,892.500 = 484.480 for. ^ Ovaj predmet bje donesen u sjednici npvavljnjudeg o.lhora na.se^a družtva dne 2. lipnja t. A^ i´a ntzpravn, ter je posebiiomi pododboru ustupljen na daljnji sliodrit predlog. U oMtaiom upozorujemo cienjf^ie čitatelja nu odredbu kraij. zap. obi-asti u Požegi, izdanu glede Uuuuienja gnibo/ljiv>ic:i .trJchnin.un na po(b-ncue koL obiasti, 5to podjedno priob^iHino u ovon. broju list-i našega pod naslovom „Lovstvo" . Urodn. |