DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 14     <-- 14 -->        PDF

~ 98 —


put opalio je g. R. jedno zrao udari u čelo, probi šarao kožu i poskliznu uz
vrat u nutrinju, prosvira pluća i izgubi se u crievlju; drugomu zrnu nije se
našlo traga.


Pomislit će tko: a kako bijaše meni pri duši stojeću 7-8 koračaja pred
zjalom, a medjed ide?!
Mnogi put sam imao t. z. lovačku groznicu, bila ona vrućica ili zimica
kako kad; i danas još trgnem se, kad mi zviere đodje nenadano. ^


Smijem reći, pred brlogom ovim stojao sam kao ukopan. Čim sam cuo
rieči: eno ga ide! uzpravio sam se, pušku jače obuhvatio; čini mi se, nikad
još nisam se ćutio odvažan koliko u taj čas. Nisam imao vremena razmišljati.
Čim mi se ukaza medjed, samo mi sunu kroz glavu: nepucaj u čelo, moglo bi
zrno odskliznuti; dignem pušku, namjerim i odapnem. Sve je to tako brzo
došlo i prošlo, da nebje vremena niti gadjati, — niti se smesti. Zato i neznam,
jesam li, nisam li imao t, z. lovačke groznice. Mislim ni za nju nebijaše časa.


Zahvalan ostajem g. Ružički. Tko zna, ikad ili nikada više ustrieliti
raedjeda! J. M.


Šumarski aforizmi iz Bosne i Hercegovine.


Kad su hrabre čete austro ugarske monarhije zauzele Bosnu i Hercegovinu,
odpoče veoma važna i plemenita zadaća za nas: da privedemo taj tečajem
stoljeća zanemareni narod u kolo ostalih prosvjetnih naroda, da postane i on
učestnikom kulturnih dobitaka.


Tko je iole poznavao prijašnje odnošaje ovih zemalja, lasno će pojmiti,
u kakovom ih stanju naša uprava zateče. 0 kakovoj organizovanoj uredbi nebijaše
ni govora; dugogodišnje medjusobno krvarenje bilo je te zemlje sa svim
raztrojilo; mir i poredak bijaše izčeznuo, narodno blagostanje uzdrmano. Nijedan
uslov narodne sreće nebijaše ostao nedirnut. Valjalo je dakle na novo odpočeti,
da se ovako propale zemlje i narod podignu na onaj stepen naobrazbe, koji
mu osigurava učestvovanje u moralnom i kulturnom životu ostalih prosvjetnih
naroda.


Djelo politično-administrativnog i socijalnog preporoda odpoče; no svakomu
bijaše jasno, da samo postepeno uztrajno i konsekventno provadjanje
nastale zadaće mogaše uspjeh zajamčiti.


Pa kao sve, bijaše dakako i šumarstvo ne samo zanemareno, nego sa
svim zabačeno. 0 kakovom šumarenju ih šumarskoj upravi nebijaše ni traga.
VeUko bogatstvo zaposjednutih zemalja, koje je u prostranih šumah nagomilano,
bijaše od otomanske vlade posve ignorisano, važnost šuma po narodnu privriedu
i kulturni razvoj nepoznata. Šume su smatrali kao dar prirode, koji samo u
tu svrhu služi, da ga čovjek prama potrebi u svoju korist crpi, a sva ostala
briga za šume ostavljala se opet samo prirodi. Nije dakle čudo, da je naša




ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 15     <-- 15 -->        PDF

— 99 —


uprava šumarstvo u Bajjadnijcm stanju zatekla. Trebalo je pregarati, da se
kroz stoljeća zanemareno popravi, a da u buduće šumarstvo onu njegu dobije,
kakovu po svojoj važnosti u narodnoj privriedi zaslužuje. Jasno je, da se je
ovim putem samo polagano koracati moglo, jer niti bijaše moguće a niti oportuno
sa dosadanjimi uvriježenimi običaji na jedanput raskrstiti se. Trebalo
je dakle postepeno težiti za uspostavljenjem šumarske uprave u onom smislu,
kako ju današnja šumarska nauka uslovljava. Pravni temelj titavog šumarstva
bijaše za otomanske vlade vrlo raskliman. Šumski zakon, kao prvi i najvažniji
factor uredjenog šumarenja, napisala je bila doduše i otomanska vlada,
ali ostade žalibože samo na papiru; jer ne samo, da taj zakon nije de facto
vršen, nego niti publikovan bio. Uplivni ali ujedno i sebični elementi znali su
to zapriječiti, samo da svoje aspiracije na šumu oživotvore. (0 samom šumskom
zakonu ćemo se mi koji drugi put baviti). Radilo se je dakle onako u naprečac,
bez ikakovog zakonitog oslona.


Pokretni motiv šumarenja u Bosni i Hercegovini bijaše težnja za što
većimi dohodci, na koji se način to postiglo, i jeli pri tome šijraa trpila,
bijaše nuzgređno. Mjerodavni factori gledali su to mirnim okom, a njihovoj
indolenciji pridružili su se još i narodno-piivriedni momenti ovih zemalja, koji
su dakodjer propadanje šuma pospješivali. Th poznata je oskudica ratara pogledom
na urbarno zemljište, pa onda je zemljište mjestimice tako neplodno,
da su stanovnici takovih predjela lih na šumu upućeni bili. Da si osigura
eksistenciju, primoran je bio seljak, da što više šumu crpi, a pojmljivo je, da
je on bez ikakovog rukovodjenja i pouke odmaknut od svake kontrole šumom
se onako koristio, kako je za njega najprobitačnije bilo. Da samo u kratko
navedem, kako je to uživanje šuma izgledalo: Za otomanske vlade nebijaše ni
govora 0 kakovom šumsko-zaštitnom osoblju, a prama tome niti o doznaci drva
i s istom skopčanoj šumskoj pristojbi, kao što ju mi razumjevamo. Svaki je
mogao dakle po volji drvo sjeći, gdje i koliko je htjeo. Tek kad su šumski
proizvodi stigli na tržište, plaćala se je od istih tako zvana desetina, to jest
pristojba, koja se je prama tržnoj cieni dotičnog šumskog proizvoda odmjerivala.
Pobiranje desetine obavljali su desetari na samom tržištu, a odredjeni
postotak ubrane svote dobivali su isti kao odštetu za svoje službovanje.


Doduše, da je ovo najjednostavniji i najjeftiniji način unovčenja šumskih
proizvoda, ali tim pogubniji za šumu. Kako vidimo, bila je sva kontrola —
ako se u obšte o takovoj govoriti može — na tržišti koncentrisana, a šuma
širotn otvorena svuda i svakomu. Očevidno je dakle, da takovo uživanje šuma
nebijaše u suglasju ni sa pravili proste šumoštednje, a nekmoli odhranjivanja
i njegovanja.


Oskudica i bieda utisnila je rataru sjekiru u ruke, da si proširi svoje
zemljište, a da kako na račun šume; krčenje ove bilo je uzelo u Bosni i
Hercegovini vrlo opasan mah, te samo najenergičnije mjere mogle su tom zlu
na put stati Nemilosrdno uništila je sjekira ili vatra najljepše šume, te ih u
oranice, livade i pašnjake pretvorila. Ovaj postupak nalazio je podpore u samom




ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 100 otomanskom
gruntovnom zakonu, jer po § 78, istoga prešlo je tim načinom


usurpirano zemljište posije 10 godišnjeg mirnog uživanja ii vlastničtvo dotičnika.


Mali posjed ratara bijaše prirodnom posljedicom, da se je stočarstvo sve
više razvijalo, te vrlo važnim factorom gospodarstvenog životan ovim zemljama
postalo. Pošto pako svi uslovi razgranjenog stočarstva nebijahu tu, morađe
šuma opet i ovdje svoj harač dati. Bez razlike vrsti i starosti otvorene bijahu
sve šume svakoj stoci, a osobito koza zadade težke rane mladim šumam. Eto
kakovim navalam bijahu šume izvrgnute, a zaštite nenadjoše nigdje.


Premda si je naša uprava svjestna bila zadaće i onoga puta, kojim je
glede šumarstva udariti trebala, to nije ipak — kao što sam već spomenuo
moguće bilo, preko noć uredjenu šumarsku upravu stvoriti, nebijaše to niti
oportuno, a manjkahu i sredstva, pa tako morade u prvom početku u mnogom
pri starom ostati, dakako samo u principu, jer samo provadjanje bude šumaru
povjereno, koji je važnost i zadaću šume uvjek pred očima imao.


Niti naša uprava nemogaše iz početka dovoljno šumarsko osoblje postaviti,
a broj istoga kretao se je u vrlo uzkih granica zemaljskoga proračuna. Nije
se dakle moglo ni misliti na isključivu doznaku drva, kao što ju racionalno
šumarenje zahtjeva, već se morade kod unovčivanja šumskih proizvoda spomenuta
desetina pridržati. Dakako da ova nije identična s onom za otomanske
vlade. Ista bude u mnogom ograničena te samo za domaće žiteljstvo dozvoljena,
prelaz doznaci utirao se, a čuvanju šuma osobita pozornost obratila. Pa koliko
se je u tom pogledu ozbiljno i revno radilo, osobitom uspjehu nije se bilo
nadati, bijahu to samo preventivne mjere, da se šume u koliko toliko zaštite
od đosadanjeg pustošenja, a narodu pokaže, da se uživanje šuma pod nikakovu
cijenu samovolji pojedinog prepustiti nemože. Da se pako čvrst i zaran temelj
šumarskoj upravi položi, trebalo je najprije pitanje šumskoga posjeda rješiti.
Dobro je to naša uprava znala, pa nije oklijevala, već uredjenje šumskoga posjeda
inaugurirala, a tim najvažniji i prvi ozbiljni korak racionalnom uredjenju
šumarske uprave učinila.


Pitanje šumskoga vlastničtva bijaše za nas vrlo povoljno, jer već za otomanske
vlade bila je sva šuma državni posjed. Ja ću ovdje samo u kratko i
u principu da spomenem taj po šumarstvo vrlo važan moment.


Svaki, koji misli, da ima pravo vlastničtva na šumu,.ima to svoje pravo
kotarskomu uredu u roku od 6 mjeseci (ediktalni postupak) prijaviti, i možebitne
dokaze svoga prava pridonijeti. Vladin povjerenik (sudbeni činovnik) sa
jednim mjernikom, te turskom jeziku i tapijama vještom, vodi na temelju prijava
izvidjenja na licu mjesta. Po dovršenimi izvidjenji stavlja vladin povjerenik
svoje predloge pred kotarskim povjerenstvom, koje se sastoji iz kotarskoga
predstojnika, sudbenoga i šumarskoga činovnika, te koje o predlozih razpravlja
i vlastite predloge stavlja. Kaspravni spisi idu za tim zemaljskom povjerenstvu,
koje konačno o tih predlozih odlučuje. Odbije li zemaljsko povjerenstvo koga,
tomu prosto stoji u roku od 14 dana na zajedničko ministarstvo utok uložiti.




ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 17     <-- 17 -->        PDF

— 101 — .
Na šumska zemljišta, na koja se pravo vlastnictva prizna, izdaju se tapije.
Nazoćnom postupku podpadaju ona šumska zemljišta, kojih površina iznaša više
od 50 katastralnih dunuma = 5 ha, te se samo prijave pojedinih, dočim će
se razprave glede prava vlastnictva cijelih obćina posebno voditi.


Zajedno sa uredjenjem šumskoga posjeda ide i ograničenje državnih šuma,
te se prama dohodcima zemlje i šumsko osoblje umnožava. Ovo posljednje
omogućuje, da unovčenje šuma tele pravilnim putem, naime doznakom u šumi,
a tim načinom nestaje već spomenute vrlo pogubne desetine, te s njom umire
i tržištna kontrola, a na njezino mjesto stupa čuvanje, odgoj i njega žalibože
jako zanemarenih šuma. Samo s veseljem možemo ovaj napredak pozdraviti,
jer tim se stavlja šuma u ruke šumara, a čitavo šumarstvo postavlja se na
zdravi i racijonalni temelj.


Toliko za sada, a dogodice ću obširnije progovoriti o pojedinih ovdje
istaknutih momenatah i o njihovom daljnjem razvoju. Padežanin .


Lovački popriečni prosjeci.


Lov na zvierad i divljač obavlja se kod nas obično sa hajkači ili sa ogari.
U tu svrhu, kako je poznato, zasjednu lovci prosjek ili šumski kolnik, a hajkači
zadju oko šume i gone prama zasjedi ili busiji.


Ako lovci na busiji (zasjedi) nisu valjano postavljeni, a uz to i lovu nevjesti
onda neima nade, da će lov za rukom poći, buduć će zvierad i divljač,
koja se u hajkanju krene, lahko izmedju lovaca provaliti ili se od njih odvratiti.
Ovo me ponuka u pogledu naših hajka, da sara na novu misao došao,
naime da kažem, kako bi znali udesiti, da se hajke uspješno obave.


Taj način hajkanja (kako nacrt pokazuje) bio bi taj, daseponačine četverokutni
popriečni prosjeci tako, da svaka pruga četverokutnog prosjeka ima duljinu


Mjerilo l^^=r40^