DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 99 — uprava šumarstvo u Bajjadnijcm stanju zatekla. Trebalo je pregarati, da se kroz stoljeća zanemareno popravi, a da u buduće šumarstvo onu njegu dobije, kakovu po svojoj važnosti u narodnoj privriedi zaslužuje. Jasno je, da se je ovim putem samo polagano koracati moglo, jer niti bijaše moguće a niti oportuno sa dosadanjimi uvriježenimi običaji na jedanput raskrstiti se. Trebalo je dakle postepeno težiti za uspostavljenjem šumarske uprave u onom smislu, kako ju današnja šumarska nauka uslovljava. Pravni temelj titavog šumarstva bijaše za otomanske vlade vrlo raskliman. Šumski zakon, kao prvi i najvažniji factor uredjenog šumarenja, napisala je bila doduše i otomanska vlada, ali ostade žalibože samo na papiru; jer ne samo, da taj zakon nije de facto vršen, nego niti publikovan bio. Uplivni ali ujedno i sebični elementi znali su to zapriječiti, samo da svoje aspiracije na šumu oživotvore. (0 samom šumskom zakonu ćemo se mi koji drugi put baviti). Radilo se je dakle onako u naprečac, bez ikakovog zakonitog oslona. Pokretni motiv šumarenja u Bosni i Hercegovini bijaše težnja za što većimi dohodci, na koji se način to postiglo, i jeli pri tome šijraa trpila, bijaše nuzgređno. Mjerodavni factori gledali su to mirnim okom, a njihovoj indolenciji pridružili su se još i narodno-piivriedni momenti ovih zemalja, koji su dakodjer propadanje šuma pospješivali. Th poznata je oskudica ratara pogledom na urbarno zemljište, pa onda je zemljište mjestimice tako neplodno, da su stanovnici takovih predjela lih na šumu upućeni bili. Da si osigura eksistenciju, primoran je bio seljak, da što više šumu crpi, a pojmljivo je, da je on bez ikakovog rukovodjenja i pouke odmaknut od svake kontrole šumom se onako koristio, kako je za njega najprobitačnije bilo. Da samo u kratko navedem, kako je to uživanje šuma izgledalo: Za otomanske vlade nebijaše ni govora 0 kakovom šumsko-zaštitnom osoblju, a prama tome niti o doznaci drva i s istom skopčanoj šumskoj pristojbi, kao što ju mi razumjevamo. Svaki je mogao dakle po volji drvo sjeći, gdje i koliko je htjeo. Tek kad su šumski proizvodi stigli na tržište, plaćala se je od istih tako zvana desetina, to jest pristojba, koja se je prama tržnoj cieni dotičnog šumskog proizvoda odmjerivala. Pobiranje desetine obavljali su desetari na samom tržištu, a odredjeni postotak ubrane svote dobivali su isti kao odštetu za svoje službovanje. Doduše, da je ovo najjednostavniji i najjeftiniji način unovčenja šumskih proizvoda, ali tim pogubniji za šumu. Kako vidimo, bila je sva kontrola — ako se u obšte o takovoj govoriti može — na tržišti koncentrisana, a šuma širotn otvorena svuda i svakomu. Očevidno je dakle, da takovo uživanje šuma nebijaše u suglasju ni sa pravili proste šumoštednje, a nekmoli odhranjivanja i njegovanja. Oskudica i bieda utisnila je rataru sjekiru u ruke, da si proširi svoje zemljište, a da kako na račun šume; krčenje ove bilo je uzelo u Bosni i Hercegovini vrlo opasan mah, te samo najenergičnije mjere mogle su tom zlu na put stati Nemilosrdno uništila je sjekira ili vatra najljepše šume, te ih u oranice, livade i pašnjake pretvorila. Ovaj postupak nalazio je podpore u samom |