DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 103 »- Može biti i taj slučaj, da je zvier od lovca sa busije br. 2. na prosjeku a nastreljena, te da. će na četverokutnu plohu izmedju lovca 2 i 3 unišla, iz koje nije više opažena izašla, i možebit ondje poginula, tad ju se može ipak laglje naći, nego kod običnih prosjeka, jer ako nastrieljena zvier ovakav običan prosjek predje, nemože lovac znati, kako se je daleko i gdje u šumu udaljila i zavukla, a tražiti ju ne samo da je nesigurno, nego se kod toga i mnogo vremena potrati. Posije obavljenog gona s prvog pročelja, nastave hajkači gon s protivne strane šume, te gone prama lovcem, koji su ostali na istom mjestu prama hajkačem okrenuti, te tako opet čekaju na zvier ili divljač, na koju je gon namjenjen! Tim načinom u šumi izvedeni popriečni prosjeci pružaju sgodu, da se dodijana zvierad sa malim brojem dobrih lovaca posve iztriebiti može, i da se izbjegne mnogoj nesreći, koja se prigodom hajkanja često dogadja. Iv. Ettinger. Zimsko ruho listača. u zimsko doba, kada šumar imade najviše posla u šumi, listače mu se promiene; — najljepši jim ures, list, opadne još u jeseni, najsjegurnijega razpoznavala neima u ovo doba. I malo vješto oko razpoznaje listače po listu još izdaleka. Po čemu da je razpoznaje u zimi, kada jim toga ruha ponestane? Kada nam sama narav nebi bila dala u ruke toga razpoznavala, mi bi u mješovitih šumah listača lutali u tmini, i nebi nikako mogli podpuno zadovoljiti službenoj dužnosti. U čistih šumah nam je lahko, jer već unapređ znamo, kakovo drveće tamo imamo, — akoprem se i u ovih znade naći gostova, i to dobro udebljenih i usjedjenih, na koje niti mislili niesmo. I ovdje nam je dakle od potrebe znati razpoznavalo listača u zimi- To sjegurno rnzpoznavalo je p up, krošnja i kora. Najsjegurnije razpoznavalo svakako je pup. On raste za svaku vrst drva po stalnom pravilu, koje se nemienja. Prije, nego li obilježimo svaku vrst šumskoga drveća po navedenih razpoznavalih, neće biti suvišno, ako pobližje pogledamo, što je pup. Pup je bilinsko plodilo, kojim se biline nerazplodjuju, već samo množe. Pup je čvor sitnih Ijuštica, te je u njemu i cviet i lišće. Pup nalazimo na vrhu, ili postrance na Ijetorastih, poraslih prošloga proleća, ili ljeta. Razlikujemo ga u „vršni" i „postrani" pup, prema tomu, da li je porasao na vrhu mlade stablike, ili sa strane. Imamo još i „adventivni pup" (Adventivknospe), koj naraste na stablu, ili grani, budi uslied kakove ozleđe, budi inog česa. Neki tvrde, da ovaj pup postaje u „cambijumu" i put si napravi kroz koru. Adventivni pup nalazi se i na najgornjih, vodoravnih žilah, iz kojih tjeraju mlazovi (Wurzelausschlag), na pr. topole. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 20 <-- 20 --> PDF |
_ i04 — Vršni pup (TermiBalknospe) redovito je samac. Naći je u uekog drveća i više vršnih pupova, (po dva u: Sjringa, Viburrium opulus; ~- po tri i.i javora, po uetiri u hrasta). Svi ovi pupovi sbiti sa jedan do drugoga u okrugu, ali je i kod toga opaziti sredaji kao najjači, — pravi vršni pup, Postrani pup sjedi u listiioj pazušici, dakle: kakav je položaj lista prema listu, takav je i pupa prema pupu. Postrani pupovi su jedan drugomu nasuprot, u istoj ravnini, pobacani su nepravilno oko stablike; ili su jedan prema drugomu u pravilnoj zavojnici. Posti´ani pup redovito je samac, rieđko je drveće, da bi imalo u hrpi dva, tri postrana pupa, budi u istoj ravnini, budi jedan nad drugim (Prunus domestica, Sambucas racemosa). Motrimo li položaj pupa prema stabliki, opaziti ćemo, da i sami pupovi stoje raznovrstno prema stabliki. Kod nekog drveća nakrenut je pup s vrhom prema stabliki, kod drugog odvrnufc od stablike; gdje gdje sjede, a drugdje jih nije ni viditi. Vanštinu pupa možemo svesti na ovo: ili su Ijuštavi, ili bez Ijuštica, a neki pupovi su na polovicu Ijuštavi. Ljuštice ove imadu ćavati u pupu nalazeće se nježne organe od studeni, smrzli, prevelike snage, i t^ d. Nekoji pupovi izlučuju i Ijepivi sok (divji kesten) ili vosak (breza i jalša), pa je ovaj naravni zatvor još čvršći. Ljuštice su položene prenia srcu pupa, kao i prema stabliki Izmienjuju li se pupovi prema stabliki, izmienjuju se i ljuštice prema srcu pupa; jesu li u redu pupovi prema stabliki, u redu su i ljuštice prema srcu. Na samih Ijuštica opaža se takodjer razlika: u obliku, odori i boji. Oblik Ijuštica obično je jajast, ili je zaobljen. — Odora jim je takodjer razna; neke su gole, druge rutave, i to: ili su rutave podpuno, ili djelomice, a neke su samo na rubu. — Ljuštice su omašćene ili jednobojno, ili sa dvie boje; — takova je boja u pupa. Oblik pupa veoma je- raznovrstan. Najobičniji obiik pupa jest jajast. Manje je ćunjast, vretenast, ili obal, šiljast ili tup, zaobljen ili uglast. Vriedno je spomenuti, da su pupovi jedne te iste vrsti drva različni veličinom. Pupovi na izdancih i korenjacih uvjek su veći, nego U oni, na granju odraslog drva. Kod drveća iste vrsti i jednake dobe ovisna je veličina pupa 0 dobroti stojbine. — Vršni pupovi obično su veći od postranih. Eazpoznati listače u zimi po krošnji zahtjeva veliku vježbu. Za svaku vrst drveća uzraste krošnja različno, sa svim tim stoji ovo pravilo: Stablo, izraslo u sklopu, imade malu krošnju i stanovite oblike granja, dočim ono, koje je uzraslo prosto, neima, malo ne, ništa drugo, nego porazbacano granje. Za sve vrsti listača opaziti je ovo pravilo: Kod jednih listača granje je malo ne okomito na deblo, kod drugih k stablu primaknuto. — Kako rekoh, ovo obilježje nije najstalnije i može poslužiti za opredielivanje listača u zimi jedino dobro uvježbanomu oku. Daleko sjegurnije obilježje od krošnje za razpoznavanje listača u zimi jest kora. Ona je za svaku vrst drva stalna, i to u mladoj dobi kao i u |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 21 <-- 21 --> PDF |
" 105 — staroj. — Kora u listacah redovito je gladka u mladosti i to koli na stablu, toli i na ograncih, a hrapava, razpucana, čvorasta, i t. d. u starosti i na stablu, kao i na granju. Kora je za pojedine vrsti drva razlićna i po boji, pa to u mladosti, kao i u starosti stalna. Kora je dakle sjegurno i dobro obilježje listača n zimi. Predjimo sada na pojedine, kod nas u Hrvatskoj po šumab nalazeće se listače, pa je pogledajmo, kako jim izgledaju navedena obilježja u zimi. Hrast, a) Lužnjak (Quercus pedunculata). Pupovi su mu kratki, sa širokim! Ijušticami, koje su ili oble, ili tupokutaste. Vršni pup je veći od postranoga, te je obavit sa dva do pet nuzgrednih pupova. — Postrani pupovi odvrnuti su od stablike. — Pup mu je obično jajast, redje obal, ili šiljast. Granje je jako i stoji malo ne okomito na stablo, dočim ono slabo, prama vrbu, približava se deblu. Granje raste nepravilno, pa s toga je i krošnja dosta nepravilna. Kora u mladog hrasta i mlađih grana gladka je i svjetla sve do 20 godine. Poslie te dobe poeme pucati, te je hrapava, mrke boje. Pukotine kore vuku se malo ne okomito od vrha do zemlje, osobito onda, ako je uzrasao u dobrom sklopu. b) Kitnjak, (Qu. sesseMora). Pupovi su mu kao i u lužnjaka. Razlikuju se u tom, što su kod kitnjaka redovito dulji i šiljastiji. Kod kitnjaka je i to značajno, da su mu pupovi nejednaki prema stojbini i dobi, a cesto najednom te istom ogranku. Osobito su veliki na vršnih grančicah i mlazovih mladih biljkah. Pupovi su mu redovito jajasti, ili šiljasti. ~ Ljuštice pupa redovito su šiljastije i užje, nego li u lužnjaka. Granje je kao i u lužnjaka, a razpoznavanje u toliko je sjegurnije, što je granje upravnije, mnogobrojnije, više se u redu razraslo, te je uslied toga i krošnja više jajasta. Za kitnjak je i to značajno, što mu suhi list ostaje u jeseni dugo na granju, — često i prezimi. Kora u kitnjaka je kao i u lužnjaka, jedino su pukotine jače i hrapavije, nepravilne, većinom prekinute Boja kore tamnija je, nego u lužnjaka. c) Cerić, (Qu. ceriš). Ovu vrst hrasta razpoznati je od ostalih radi toga, jer su pupovi veoma maleni. Vršni pupovi sbiti su jedan na drugi. Vršni i postrani pupovi jajasti su, obaviti sa malo nesgnjetenih Ijuštica, od kojih su vanjske rutave i svjetlo smedje. K tomu nalaze se oko pupova ko nit tanki listići. Postrani pupovi posvema su priviti na stabliku, ili grančicu. Granje je u cerića daleko manje i slabije, nego li u lužnjaka i kitnjaka, ponamješteno je pravilnije, čineć malu pravilnu krošnju. Kora u mladog cerića tamnija je, nego li ona lužnjaka i kitnjaka, a gladka je, kao i njihova. U starijoj dobi razpuca duboko duljinom i poprieko stabla; pukotine su gnjedaste boje. Bukva, (Fagus silvatica). Bukvu je lahko razpoznati po puplju., jer joj je dugoljasto (do 5 cmtr.), šiljasto na dolnjem i gornjem kraju, a u sredini odeblje. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— lOR — Vršni pup je uvjek samac, tako i postrani, koj je odvrnut od stablike. Puplje u bukve smedje je boje i fino rutavo na vrhu. Ljuštice su jajastog oblika, nejednake i to tako, da su sve manje, eim su udaljenije od vrha. — Ljetorast (Trieb) je veoma tanak i od pupa do pupa koljenasto izprevijan amo i tamo. Granje u bukve nije debelo, pogotovu, ako je izrasla u gustom sklopu; tada ga je i malo. Grančice, ponarasle na granju, stoje na ove malo ne okomito. Uslied ovoga krošnja je malena i obla. Kora u bukve gladka je u mladoj i staroj dobi- U mladosti je svjetlozelena, u starosti siva i ima po cielomu deblu malene biele piknjice. Kesten, (Castanea vesca). Briežuljasti predjeli Hrvatske s umjerenim podnebjem puni su kestena; mjestimice naći je čistih kestenika priličnom površinom (U banovini). Puplje u kestena jajasto je, tupo i svjetlo-zelene masti, te golo. Vršni pup A´eći je nego postrani, koji su podosta odvrnuti od stablike. Poredani su oko stablike u zavojnici. Vršni i postrani pupovi obaviti su samo sa dvie ljuštice. Granje u kestena jako je, a položajem prema deblu i uzrastom podosta naliči lužnjakovom. Krošnja je velika, nalična hrastovoj. Kora je u mladih kestenah gladka i smedjasta s malimi bielimi piknjami; na starom deblu i granju duboko je napucana i tamno smedja. Jaseni (Fraxini]s). a) Visoki (prosti) jasen, (E. excelsior). Puplje mu je raznog oblika: vršni pup sad jajast, sad šiljast, gdje gdje zaoštren; postrani su polukuglasti, manji od vršnih i odvrnuti od stablike. Postrani pupovi stoje si sučelice, tako i ljuštice pupa, koje su crne i fino rutave. Puplje je zagasito i izgleda ko nagoreno. Ljuštice pupa su kožnate, često se ni neđotiču na vrhu pupa. Postrani pupovi imaju često samo po dvie ljuštice. Granje je vitko, podebelo, pravi liepu jajastu krošnju. Kora je na mladom drvu gladka i zelena, na starom sivo-smedja i pravilno dugoljasto razpucana, na prestarom drvu krastava je. b) Crni jasen, (F. ornus). Ovako ga zove Paučić. Puplje ovoga jasena različno je medjusobno i veličinom i oblikom. Vršni pup je samac, jajastog, ili šiljastog oblika, a ljuštice su slabo sbijene. Postrani pup manji je od vršnoga. Oblika je okruglo-jajastog i na vrhu oštar; od stablike je odvrnut. I vršni i postrani pup je svjetlo-smedj i fino rutav. Ljuštice kao i u prostog jasena. Na granju i krošnji neopaža se velika razlika s prostim jasenom. Kora mu je pepeljasto siva i hrapava, u sitnih čvorićih. Javori (Acer), a) Javor mlieč, (A. platanoides). Puplje mu je ili jajasto, ili okruglo-jajasto, na vrhu većinom zaobljeno. Vršni i gornji postrani pupovi jesu mnogoljuskavi, dočim doljuji postrani pupovi neimaju mnogo Ijuštica, često samo po dvie. Vršni pup je samac, Postrani pupovi stoje unakrst, te su prislonjeni na stabliku. Oboje puplje je crvenkasto, često i tamno smedje. Granje je slabo, gladke kore, praveć nepravilnu krošnju. U mladosti krošnja je jajasta. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 107 — Kora je u inladog drveća gladka i gnjedasta, u starosti siva, pjegasta i fino razpucana u duljinu. b) Javo r prosti , (A. pseudoplatanus). Vršno i postrano puplje mu je jajasto, prilično šiljastog vrha, obavito jajastimi, zašiljenimi i žuto-zelenimi Ijušticami. Vršni pup je samac, postrani odvrnut je od stablike, stojeć jedan prama drugomu unakrst Pupovi su mu veći, nego u mlie&a. Granje, ni krošnja veoma su neznatno raspoznavalo. Kora u mladog prostog javora gladka je i zeleno-smeđja, u srednjoj dobi je smedja i pomalo hrapava, a u starosti je sivasta i Ijušti se u tanke pločice- Ove pločice pobiele posvema, kad se raztroše, po čemu ga je lahko razpoznati. c) Klen, (A. campestre). Puplje mu je maleno, jajasto, na vrhu zaobljeno. Obavito je s mnogo Ijuštica, koje su na vrhu malo rutave. Ove Ijuštice su svjetlo-smedje, ili crvenkasto-smedje. Vršni pup je samac, postrani pupovi stoje unakrst i odvrnuli su od stablike. Granje tvori veoma nepravilnu krošnju. Kora je u mladog klena gnjedasta i gladka, na starom stablu je tamna i vrlo izpucana u duljinu. Granje imade po sebi takodjer razpucanu koru, koja izgleda kao pluto. Grah, (Carpinus Betulus). Puplje mu je pojednako, jajasto, na vrhu šiljasto, svjetlo smedje, po Ijuskah nalično bukovom, prema vrhu je malo rutavo. Od bukovog je kraće, i slabije rutavo. Vršni pup je samac. Postrani su poredani oko stablike u zavoju i skoro su okomiti na stabliku. Ljuštiee su jajaste, šiljaste i prema vrhu slabo rutave. Ljuštica ima mnogo. Granja je mnogo, od stabla je odvrnuto, te tvori uslied toga granatu, dugoljastu i nepravilnu krošnju. Kora je u mladosti smedja, zelenkasta, poslie svjetla, gladka je skoro uvjek, popuca kadkada na starom drvu ponešto duljinom. Briesti, (Ulmus), a) Prosti briest, (U. campestris). Puplje mu je jednako, jajasto, šiljasto, tamno-smeđje i fino — ko svila — rutavo. Na mlazovih i glavnih granah je veliko, na postranih granah maleno. Vršni pup je samac i nestoji nikada u ravnini sa stablikom, već je prema istoj nagnut. Postrani pup je odvrnut od stablike, a medjusobno stoje unakrst u raznoj ravnini. Granje je mnogobrojno, jako pravilno poredano i sktplja se u pravilnu dugoljastu krošnju, U mladosti kora mu je gladka i smedja, na starom stablu dugoljasto izpuca dubokimi urezi, siva je i krastava, te se nelupi. b) Briest plutak, (U. suberosa). Puplje mu je sitnije, nego u prostog briesta, svjetlo-smedje boje i veoma slabo rutavo, često posve golo. Vršni pup je u istoj ravnini sa stablikom, postrani pup odvrnut od stablike i nepravilno oko iste poredan. Ljuštiee su široke, zaokružene, podpune, a kadkad i razciepane. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 108 - Granje i kora je kao i u prostoga briesta, te se od ovoga razlikuje granjem tankim, na komu imade plutu naličnu kori. c) Briest dugopetlji, (U. effusa). Puplje mu je čunjasto, smedje i golo, sitnije i šiljastije, nego u prostoga briesta. Vršni pup je samac, postrani odvrnut od stablike. Pupne Ijuštice su rubom tamno-smedje i razdvojene na vrhu. Ostalo kao u plutka. Jalše, (Alnus). a) Crna jalša, (A. glutinosa). Pup razpoznaje joj se po tom, što je obavit od tri ljuske, od kojih gornja, podpuno obavija obje doinje. -^ Puplje je veličinom pojednako, oblikom nejednako, (jajasto, okrenuto jajastooblo, tupo-trouglo), masti je tamno-smeđje, uđarajuć malo ljubičasto i ima raodrasti rub, (osobito na mlazovih), izlučujnć smolasti sok, radi česa je i Ijepivo. Vršni pup je samac postrani, odvrnut od stablike. Kod jalše značajno je to, da joj je puplje na posebnoj, ko grančica izgledajućoj petlji, koja je podosta dugačka; na mlazovih petlja ova kraća je, nego li na grančicah krošnje. Granje mnogobrojno, većinom slabo, jako razgranate bez reda, tvoreć šupljikastu, đugoljasto-jajastu krošnju. Kora na mlađom granju je gladka, crveno-smedja, s bielimi piknjami; na starom stablu tamna i razpucana. b) Biela jalša, (A. incana). Pup joj je kao u prve, samo je često manji, tanji, tuplji, svjetlije masti, modrasti rub je neznatan, često ga ni nema. Razlikuje se od prve najviše petljom, na kojoj pup sjedi, jer nije onako velika, kao u prve. Puplje je bielkasto rutavo. . Granje i krošnja kao u prve. Kora je gladka, te svjetla i u starosti. Breza, (Betula alba). Akoprem ju je lahko razpoznati, budi i ona nave dena, jer je obična u naših šuma, osobito po bukovih mladicih. Puplje joj je jajasto, đugoljasto-jajasto, malo šiljasto, sivo-smedje, često crvenkasto-smedje, liepivo je od izlučujućeg se voska i ponješto rutavo. Vršni pup je odvrnut od stablike^ pravi s njom kut. Postrani pupovi veoma su slabo odvrnut! od stablike. Granje je slabo i tvori sa stablom oštri kut. U mladosti je krošnja dosta šiljasta. U starijoj dobi granje ođulji, ali neodeblja, s toga visi. Mlazovi su rutavi. Kora je na mladom stablu i mladom granju crveno-zelena, ili smedjo crvena s bielimi piknjami. Kasnije joj kora pobieli i ima po sebi vodoravne, dugoljaste, smedje ili žute pjege. U starijoj dobi lupi joj se kora u tanke pločice. Lipa, (Filia parvifolija). U lipe obavito je puplje sa dvie ljuske, od kojih je jedna malena, a druga velika i dvokrilna. Pup je oblika jajastog, tubastog, ponješto stisnutog. Na postranih grančicah puplje je nejednake veličine. Boje je zeleno- ili crvenkasto-smedje i svjetlucavo. Vršni pup je samac i odvrnut od stablike. Granje je sivo-smedje, vitkog struka, mnogobrojno, skupljajuć se u gustu, jajastu krošnju. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 109 — Kora je na mladom stablu gladka, žuto-zelena; na mlađjem granju više je žutkasta. Na starom drvetu razpucana je duljinom, tamna, ~ nalična na hrastovu. Vrbe i topole, (Salicineen). U naših šumah nalaze se vrbe i topole (osobito ove) počesto, ali one su šumaru pravi trn u peti, s toga je triebi gdje god može. Nadalje, one su neznatne vriednosti, (P. tremula traži se radi dobra ugljena!), pa kada nebi bilo naših cigana — kopanjara, koji, za nebroj ukradenih,, sjete se kupiti kađkada koju, one bi bile bez vriednosti. K tomu, one se vrstaju u mnogo suvi´stih, te jih je razpoznati najlakše po obliku pera (lista). Radi neznatne vriednosti ostaje baš svejedno, sječe li se ova ili ona vrst, ~ u šumskih cjenicih stavljaju se i onako u jedan stupanj. Evo jim glavnog obilježja: a) Vrbe, (Salix). Puplje jim je obavito jednom ljuskom, veličine je pojednake, oblika jajastoga, sgnjeteno, — u nekih je golo, u nekih rutavo, masti je raznovrstne, obično svjetle, crveno-smedje. Na mlazovih od panja pup je krupniji, nego li na granju odraslog stabla, često dvostruko veći. Vršni pup je kod svijuh samac, a postrani ili je k stabliki privit, ili je od nje odvrnut. Granje jim je slabo, krhko, nepraveć nikada pravilne krošnje. Kora je na mladih granah žuto-zelena, ili crveno-zelena, na starom stablu je svjetlo-siva, ili smedja, razpucana je duljinom stabla. b) Topole, (Populus). Puplje u topolah obavito je sa više Ijuštica, ponamještenih u spirali. Čestoputa su ove Ijuštice smolaste. Vršni pup uvjek veći od postranoga. Puplje je jajastoga oblika^ većinom svjetlo-smedje, ili svjetlo. Granje jako i krhko, netvoreć pravilne krošnje- Kora je u mladosti svjetlo-žuta, smedja, gladka i sjajna, na starom drvu tamna i razpucana. Skupio D. N. Važnost proredjivanja. Piše J. Kozarac. Zadaća i svrha proredjivanja jeste dvojaka: 1. uzgojna, 2. financijalna. Dok se još nije digla nauka o čistom prihodu, bilo je proredjivanje pretežito uzgojna mjera, kojom se je htjelo izbjeći pregustomu sklopu i ugušivanju sta balaca jednoga po drugomu. Od novijeg vremena dobilo je proredjivanje finaucijalan značaj, u koliko se naime s njime nastoji unapređiti poimence debljinorast drveća t. j . kraćom obhodnjom postići onu kvantitetu liesa, koja bi se u gustomu sklopu tek iza 10—15 godina postignuti dala; tim obaljivanjem obhodnje diže se renta šum. tla, t. j . šuma je financijalno unosnija. Proredjivanje t j . upliv proredjivanja na rast drvlja jeste jedna od najvažnijih točaka šum. pokušališta (forstl. Versuchswesen), njime se hoće da |