DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 4 <-- 4 --> PDF |
n 88 oti usvaja po Pressleru postavljen ključ, koliko naime prevali konj u zapregnutih koliti korakom i kasom. Onaj Presslerov kljiic nemože se ni približno na ovdašnje okolnosti prilagoditi, a ovo l)i mi dao za pravo i sam Pressler, da se je slučajno u jeseni i u proljeće, te i u blagoj zimi ovuda provezao, M. P. Iz Jasenka kod Ogulina. Lov za medjeđom. Njekako od nužde postao sam lovcem, da ozdravim hođajuć po svježem zraku. Sad, kad mogu, rado polazim u lov. Činim to rad zdravlja i odmora, rad zabave i poduke. Ova zabava od njekoliko godina i jedina je, koju si uštim. Došavši u ove krajeve, nisam se ni malo razveselio, kad sam do brza uvidio, da je ovuda lov slab kako možda nigdje drugdje. Tomu za dokaz samo ću spomenuti, da se u Ogulinu složilo lovačko družtvo u namjeri, bi li se barem donjekle lov zaštitio i pridigao, ako to bude moguće. To družtvo uzelo je u zakup na 10 godina obćinska lovišta u kotaru ogulinskom: u svem 17 četuornih milja! Za ogromno to lovište nije se dobila veća godišnja zakupnina od 14 for. To doista već nije ni liepo; ali ta zakupnina ipak nije premalena za lovište, u kom skoro ništa nema. Kvaruju obćine, koje kako su siromašne, doista bi trebale što veću zakupninu. Ali nije čudo: tekar nedavno uveden je zakon 0 lovu, pak u puku kao da još i neznadu, što je to lovostaja; još se pričinjaju, kao da divljač nije pravo ničija, već tko ju božji gdje i kad stigne! Bilo bi više toga nabrajati. Samo ću i-eći, najvećma koristnu divljač nište bezbrojni pustopašni psi i zvjerokradice, kojih doista bi bilo manje, kad nebi toliko bilo onakovib, koji kradomice u bezcjenu kupuju divljač i kože. Ipak bi obćinska poglavarstva morala savjestnije brinuti se za povećaaje obćinskoga dohodka. Nadamo se, biti će bolje, prem ne skoro. Ako dakle kraj ovakovih okolnosti kađno iziđjem puškom o ramenu, biva to više od potrebe; lovine riedko tko kući nosi iz obćinskoga lovišta. Ovdašnjim! sumarni, gdje nisu poharane, prolazi i u griču zaklona ima još po koji medjed-, koga je — izim još Like — u našoj zemlji jur ponestalo. Škoda! Naš medjed koliko je velik i jak te pored svega svoga divljega oblika ipak je bezazlena zvier. Ni s daleka nije škodljiv ni poškodan, kao gadni vuk. Hraneć se bilinskimi plodovi on u nas riedko kad zakolje govedče, ovcu ili kozu; izbjegava, a napasti će čovjeka samo onda, kad se sukobe. Nije dakle pravo razmjerje, kad mu glavu ucieniše na 15 for., dočim se za kud kamo proždrljivijega vuka dobiva 5 for., a 8 for. plaća za vučicu, koja okoti po 4 do 9 i više vučića svake godine, dočim medjedica redovito svake druge godine po dvoje riedko troje mladih imade. Doznajem, kod nas je tako; drugdje možda Je đmgačije. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 89 — Koliko medjeđ i jest miroljubiv u nas; ipak je on jedna od najjačih divljih zvieri evropskoga kopna, za kojom mnogi lovac snatri. Nije dakle čudo, što sam živo zaželio s međjedom se sastati i ogledati. Tvrda odlučih, kad nema druge lovine i dok sam tu, tražit 6\i medjeda, dokle ga nenadjem. Ovdje dosta puta ubiju medjeda. To se dogodi većinom slučajno, redje na lovu. Ja svakoga medjeda požalim, koji pogine od sjekire ili od zvjerokradice po slučaju; scienim bo, da takova smrt i od takove ruke te ozbiljne zvieri dostojna nije. Koliko ja znadem, na okolo Ogulina dostojno se na medjeda lovi kod Severina i u Jasenku; kod Severina na hajci, u Jasenku potražice. Puno sam zahvalan g. vlastelinu severinskomu Emanuelu pl VranyczanyDobrinoviću i g. kr. državnomu kotarskomu šumaru Augustu Ružički u Jasenku, da sam na jedan i na drugi način medjeda lovio. Jednomu i drugomu sam zahvalan, da se je i obistinila moja odluka: jer sam medjeda tražio i našao njihovom dozvolom i pomoći. U šume severinske navraća se medjed iz ogulinskih i kranjskih planina. Oko Severina ima dosta žira, bukvice, Iješaika, kupine, đivjih jabuka i krušaka, drienka i t. d., onda tuj nezapađa namah s početka jeseni predubok snieg. Medjedi svake jeseni tu se navraćaju, mora da jira okolica osobito ugadja. Oko Severina hajka se na medjeda u jeseni, kad padne prvi snieg, po kojem medjed vlastelinu napiše svoju posjetnicu. Vranjcanovi lugari opet umiju dobro čitati, izporuče gdje se je medjed nastanio — znade ih biti i po dva i po tri; vlastelin što porukom, poštom, što žicom obaviesti i pozove lovačke prijatelje i učini sve odrebe za lov, koji prema vi^emenu i okolnostim valja da bude već sutra ili prekosutra, za tri, najkasnije četiri dana. Ako je vrieme nestalno, nestalo bi sniega; tko bi onda znao, gdje je medjed? Mogao bi tko medjeda uznemiriti; a medjed je je svoje ćudi, on nerado u koga dira, ni on netrpi, da tko dira unj; -tomu biti će posije živ primjer, koji sam izkusio. Mogao bi dakle medjed, pa malo uznemiren, otići u tudje lovište. Zato, tko može, hrli u Severin, gdje vrh domaćin i Ijubezna domaćica iskreno i gosto- Ijubno dočekuju gosta, kako se dan danas gostovi već ne svagdje dočekuju; ali prem je i nje već koje gdje ponestalo, ipak hvala Bogu te još imade prave hrvatske gostoljubne korenike, u koje godi iskrenost većma od obilja. U jeseni god. 1886. budem i ja u Severin pozvan. Bio sam tim radostniji, što u Severinu svake jeseni po koji medjed na dostojnu lovu i zaglavi. Potjerana bude jedna i druga strana Litorića, te šuma kod Kazdrtoga. Ali nebje medjeda. Jednoga dana u istinu nisam požalio, što nam se ugnuše medjedi. Postavljen na vrlo prikladnu mjestu, gdje ntedjed nemože proći van blizu mimo mene, sgodno se namjestim, navinem puški kokote, zaoštrim oči i napnem uši, pa čekam i čekam bojeći pače i disati jače, samo da me medjed nebi čuo ni osjetio. Rekoše mi, da je medjed danas ovakove sutra onakove volje; jedaoč jedva što je hajka odpočela, evo ga već ide; drugi put jur su hajkaci tako blizu, da |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 90 — se već ničemu nenadaš, kad al eto medjeda! Valja ti dakle vazda oštro paziti. — Ja dakle pa^im što bolje, fe daljine po malo već ćujem hajku, oaa sve to bliže dolari; oglednem se na sve strane; ^a još veću sigurnost razklopim pužku i uvjeriti ću se, da je valjano nabijena. Kad tamo, moja puška prazna! Bio sam na mnogoj hajci, takova što nije mi se još dogodilo. Kazujuć moj lov na međjede priznajem i ovu nepriliku, da istina bude podpunija. Ovaj put dakle razidjosmo se, a da medjeda nevidjesmo. Do sretnijega vidjenja! Iza nekoga vremena iste one jeseni opet bijaše potjera i padoše, mislim, dva medjeda. Žalibože nije me tamo bilo. Ali jesenas trebalo je, da bude življe i veselije za goste, koji medjeda nevidješe ili neubiše. Vrli domaćin na sve strane odredjuje i nakreće, kako bi se lovačka sreća ovakova gostu nasmijala. Prispjevši odredjenoga dana oko osme ure jutrom u Severin, doznam, da su gospoda lovci već otišli u goru kod Lipovavrha. Poklonim se domaćici, uzmem pušku i strieiivo te pobrzam u goru, praćen domaćim slugom. Zatekao sam lovce već poredane duž kolnika i ostanem na prikrajku. Dalje mene postavi se moj pratioc, držeć mi kožunac Bližila se je hajka, kad na daljini od prilike 400 koracaja opazim, gdje nješto po sniegu nizbrdice preskakuje i pričini mi se u prvi mah´ da je hajkač. Ali po daljem poskoku razpoznam, da skače medjed! Srce mi življe zakuca i kako medjed bijaše preda mnom malko ob desnu, ja se pripravim, mogao bi na mene. Na jednoč moj pratioc 50 koracaja od mene iza svega glasa stade vikati: medjed! hnl hu! skače i mojim kožuncem medjeda plaši. Medjed bijaše ravno na njega pošao; nu zaplašen tom vikom i krikom zakrene i izmače, pa nikojemu lovcu nedodje na oko. Bijaše to omašan medjed. Bio bi mi na 50 koracaja preko kolnika prešao, da nebude zaustavljen. Da sam bolje poznavao mjesto i da sam ovoga puta bio dosjetljiviji, iako sam mogao poskočiti, gdje mi stajaše pratioc. Čudne li sreće, ili za prvi put neprilike! I na drugom krilu izmakoše nevidjena dva medjeda veći i manji, a da se nije moglo pucati ni na nje. Potjerasmo još dvie tri strane; ali medjedi odkasaše. Sutradan bude potjerana gora Litorić, gdje je lugar medjeda zaokružio. Lovci budu postavljeni, hajka započe. Svačije srce življe kuca, jer lugar javlja da je tu medjed siguran, da mu nigdje nije vidio traga izaći. ^ Izadje i bajka, ali nenm medjeda! Kako to? Iduć putem napried opazismo mu ipak trag na sniegu, dan prije prešao je pod vrhLitoriću. Prem je medjed pred silnom malo prije vikom i dalje odmaknuti mogao, ipak je domaćin odredio, da se na dobru sreću potjera strana do vrh Litorića. Ujedno bude odredjeno, da naloženu jur vatru pogasnu, lonac s paprikašem i ražnjeve s pečenkami prenesu dalje napried, da opet nalože oganj te dovare i dopeku jelo, kako se nećemo trebati daleko povraćati. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 91 — Gosp. V. pl. H. i ja budemo namješteni svaki na svom mjestu ondje, gdje je niedjed prelazio. Ostali lovci pomakoše se dalje uapried,, Stojasmo dosta dugo, dok zaćusmo hajku. Ali putem za nami vikom dolažahu oni, koji su nam prenosili jelo. Zla je navika ljudi, da nemogu šutiti kad bi trebalo; upravo će onda, kad treba najmanje, vikati najviše. Tako se mnogi put pokvari cieli lov. Ja vazda kažem, lovac valja da šumom prolazi šuteć kao u crkvi. Doviknem dakle onim brbljavcem, da ušute i ušutiše. Nebi dugo, na drugoj strani lovačke zasjede puče jedna, puče i druga puška! Kad se ondje skupismo, dovuku crnu medjed´cu srednje veličine. Ubiju g. vlastelinski šumar Hrska, komu toga borme nismo uštili, jer on je već više medjeda ustrielio! Ali i razabrasmo, kako je trag pokazivao, da bi medjedica brupila bila onuda, gdje no g. H. i ja zaposjedosmo, bilo je dakle jasno, da su ju svojom vikom odbili oni, koji su jelo prenosili. . Svatko si može misliti, kako je pri duši bilo g. H. i meni! Ja sam si svega onoga dana razbijao glavu, kako bi se zauzlavali brbljavi jezici. Bijaše dakle slavati lovački dan, proslavljen za večernjim stolom u ugodnu razgovoru i kazivanju raznih lovačkih zgoda i nezgoda ali bez latinštiae. Treći dan odmarasmo u malu lovu, u kom je jedna lija dolijala. Sreća ju namjerila meni. Ona tri medjeda od prvoga dana vazda nam se vrzahu po glavi i u snu i-na javi. Bijasmo tri gosta, koji neubismo medjeda, samo sam ja bio sretan iz daleka vidjeti ga. Sva trojica izgorismo od želje Domaćin razlaže, da je kod Lipovavrha već zaglavilo medjeda i scieni, da onaj kraj medjedu prija. Za to odredjuje, da se četvrtoga dana opet potjeraju iste one strane. Meni ali trebalo je otići. Udesismo tako, da u jutro ranije pođjemo, jedan pogon učinimo ; onda ću ja prečim putem spustiti se na cestu, gdje će me čekati kola, pak ću još dospjeti u Vrbovsko na željeznički vlak. Tako i bude. Potjerana je jutrom ista strana, koja i prvoga dana; ali niedjedi nebijahu u tom prvom pogonu. Zahvaliv se do i aćini, te preporučiv se njemu i ostalim lovcem, odoh. Oni su ostali, pa dalje lovili. Sutra dan stiže mi iz Severina list od g. H. Jedva vjerujem očima. — Iza moga odiazka iztjerana su u bližem pogonu sva tri medjeda. Dva dodjoše na g. H. i ovaj — vješt lovac — ustrieli obadva! Živio! Trećega najvećega drugi jedan domaći lovac promaši; a to bijaše onaj moj prvi nesuđjeni. Netreba mi kazati, koliko sam žalio, da me ondje nebijaše. Ovoga puta dakle pala su u Severinu tri medjeda. Ja sam se tješio „poslovicom: strpljen, spašen; pak sam se samo utvrdio u odluci: tražit ću medjeda, dokle ga nenadjem. Kako su se na ovoj drugoj severinskoj hajci oko mene m:djcdi vrzaii, tvrdo sam se nadao, da ću se s njim bilo gdje bilo kad sastati. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 92 ™ Lov Ba medjecla potr a žice ako je đražestniji i zanimiviji, ali je i kamo teži i naporniji Valja da si uztrajan, valjanih nogu i zdravih prsiju. Ohilazi se redomice od brloga do hrloga, dok se u kojem brlogu medjed nezateče. Ima ljudi, koji s proljeća obilaze i paze; opaze li na sniegu međjeđju trag, idu Bjim unatražke do brloga, iz koga je medjed izišao. Ovako doznaju se novi brlozL Nadje se brlog i po „kreševini" t. j= u blizini brloga poznaju se na jeh ogrebine, na nju se je penjao medjed, poođlamao grančice i hvoje, sa stabalja poođstrngao je mahovinu: sve za postelja. Medjed rado prezimuje u istom brlogu, ako ga tu ništa uznemirilo nije. Za to valja biti na oprezu, da medjed ništa neosjeti, jer inače ode on u drugi novi brlog, za koji možda nitko još i nezna. G, šumar K. obilazi brloge u dragoj polovici mjeseca siečnja, jer u to doba medjeđica dobiva mlade, pak se može tim sigurnije zateći. Prošle godine 1887. počesmo dne 28. siečnja obilaziti i za tri dana obiđjosmo šestnaest brloga. U to doba godine ovuda je vrlo dubok snieg, obilazimo od jutra do mraka^ dnevice po 7—8—10 i više ura naporna hoda; jedva kroz jednu uru o podne — ako nije gdje sjesti, stojeć — opočineš na toliko, da nješto malo založiš i gucneš, kako ćeš se okriepiti i do na večer uztrajati. Nesmiješ mnogo jesti ni piti, jer bi postao trom. Tko pozna ovdašnje planine i gore; briegove, koji se do HOO—1528 metara ponad mora uzdižu; ovdašnje kamenito i gričovito tlo; gorostasne klisure, koje te kadno zastrašuju kolike su, svatko će uviditi, da nije lako cieli dan gaziti snieg i do koljena i više koljena; uzpinjaj se kadšto i po uru strminom kao na krov; onda opet spuštaj se i kotrljaj nizbrdice kao u bezdan; tu propani u sniegu jednom nogom do kuka, jedva si ju izvukao, staneš i propaneš drugom; na jednoć zapao si pi-eko pasa, do pod ramena, sam se izvući nemožeš, pomažu drugi; sav si natrušen sniegom, izpraznjuj žepove, izpraši iza vrata i iz njedara. Sad se popni na strminu, s koje se ogledati nesmiješ; sad se provezi kroz samu goljet, puzaj, preskakuj; tu se protisni kroz šiljke i oštre grebene, ondje poskoči niže; sad sjedni, pa se — baš kao u djetinstvu — odsanjkaj u dubinu od mnogo metara. Ovakovi napori izmjenjuju se cio dan, kupaš se u svom znoju. Pazi, da se neprehlađiš, osobito kad staneš i odišeš na visovih, gdje vazda popuhuje. — Da se laglje gazi snieg, gledajuć vazda pred noge, idemo jedan za drugim stopu u stopu. Prednji obično si pod noge privežu „krplje" okrugle ili polukrugle, da se manje propada u sniegu. Čvrstim sniegom, prelaziš, kuda inače nebi proći mogao. Kad smo došli već bliže komu brlogu, malko popostanemo, đaodahnemo.- Onda se razredimo, pak što brže kao juriš na brlog, da medjed — osjetiv nas — nebi umaknut! mogao. Ah jurišeć i upadajuć u sniegu eto te pred gričem ili izvaljenim stablom; koliko god paziš, na jednoć si zapao medju kamenje ili medju granje do prsiju. Iz ovakove nezgode mirno ćeš se najbrže izvući; jer što se većma vrpoljiš, teže je. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 9 <-- 9 --> PDF |
^ 93 - Pred samim brlogom po tradiciji izaziva se medjed glasno: „6ik medo, ajde van! na mejdan!" Medjed se koji brže, koji sporije odaziva muraljajuć i evo ga skokom iz brloga. Njekako sam jurišeć na prve brloge zaostajao iza g. li ! Ali to više stoga, što još nevješt nisam pravo razabirao, gdje je brlog. U ]5 brloga nije nam se odazvao medjed. Ovakov se brlog iza dulje vike dobro iz vana razmotri, na nutra nabacuje, guralom gura, konaSno zagledava se na nutra. Kad smo se uvjerili, da je prazan, pogledamo si medjedovu staru postelju, ležaj od jelovih grana, mahovine i lišća, pak odemo dalje, G. šumar R. izkusio je, da se medjed brže odazove i iz brloga hrupi. Medjedica teže izlazi, osobito ako imade mlade dugo šuti i oteže. Za to vodi psa, pak uztreba li baci ga u brlog; pas osjeti medjeda, od straha zalaje i bježi iz l)rloga; medjed za psom poskoči i izadje. Dogodice pas i nastrada. — Ali se znade medjed i dugo pritajiti u brlogu, kako izkusismo. Gosp. R. iztjerao je najviše medjeda iz pećine; brloži ali u šupljem stablu i u šupljini medju korenjem. Pače dogodilo se je, da je seljak išao na gorsku svoju livadu, da si kući dosanjka stog siena; čudno li se je lecnuo, kad mu skoči medjed, koji se je u stogu zakopao bio. Idući šumom Ostrožicom upriesmo k jednoj šupljoj jeli, u kojoj gosp. R. doduše još nije zatekao medjeda, ali nam je jela uz put. Došavši joj blizu do kakovih 300 koračaja stadosmo, da odahnemo. Tu će g. R. ponuditi svakomu okladu od 50 for., da u jeli ni sad nema medjeda. Iza šaputanja postade razgovor i nješto glasniji* Na krlata dobra lovačka kuja propne se na panj do nas i poeme njuškom po zraku njuškati, čega nerazumj-esmo. Razredismo se, pak jurišaj prema jeli. Kad mi do jele, jedan drugoga bielo pogledavamo, te se kamenimo. Uteče nam medjed izpred očiju, a da ga nevidismol Sad g. R. i svim nam puče medju očima, kuja je medjeda osjetila bila. Zjalo jelino otvoreno, pred njim na sniegu razprašena prhotina i trulež, što ju je medjed u jeli nagrebao i nastrugao, te njom zjalo zagradio bio, posve nov trag u sniegu čudno piše: medjed nas pozdravlja i želi nam sretan put do kuće! Popareni krenemo u Jasenak, kamo stigosmo već mrakom u 7 ura. Težko bih opisao našu sjetu i mučaljivost. za večere. Podjosmo i rano spavati. Neznam kad je g. R. usnuo; ja sam težke muke iza polnoći zadriemao, ali se još jednoć brecnuo i zagledao u šuplju jelu. Zaklesmo se onomu lukavcu, da ćemo u buduće tvrdo držati^ da je u svakoj jami po medjed. Nebude on nas više tako lake ruke prevario. Znade se, da koji medjed i u zimsko doba obilazi. Biti će da si uznemiren, traži nov ležaj. Ovom nesgodom uvjerismo se, da medjedov „zimski san" nije tvrd san, da nije trajan san; medjed će valjda samo snatriti, dobro i na daleko čuje i njuši. Lako ga je uznemiriti. Za ovim bjeguncem išli su lugari dva dana i vrlo daleko, dok nov snieg nije zasuo mu trag, Zahvaliv g^ R. i njegovoj gospodji supruzi na iskrenu i požrtvovnu gosto- Ijubju, oprostim se s Jasenkom kivan, što on nije dočekao dostojno medjeda, već pobjegao kao kukavica. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 94 — Ako i nisam ubio medjeda, ipak i danas se radujem, što sam onoliko obilazio i vidio raznolike prirodne krasote i strahote, koje su daleko naplatile svu moju muku i napore. Komu može biti, neka si pogleda „Biele Stiene" bilo u ljetno doba, bilo u sniežnom ruhu; neće požaliti ni duga ni naporna hoda. One su pravi labirint, u kom trebaš izkusna vodju. Samo ime im kazuje, što su. Prošiljile su se te kamene gromade na najvišem vrhu do 1325 m. nad more. Gromorne naslage jedna drugu nadvisuje; ondje opet presvodene su jedna preko druge, misliš, sve će se prekobadti, nas će sve poklopiti; tu ustobočila se pećina kao ogroman hram s visokimi tornjevi i tornjići; ondje na vršku niže se šiljak do šiljka kao kruna gorostasna; tamo se poredale bridske litice, te prolazeć misliš, sad će te sgnjećiti; uzpinješ se i proviriš kroz sve to kamenje, misliš, nestati će te u njem. Jedva se popesmo na koji vršak, eto se proveremo izmedju litica i vidimo pod sobom dubinu od kojih 40—50 metara, u koju se spuštati valja, jer ju kroz pećine obići nemožeš; ogledam se u tom dubokom kotlu: od dna do vrha okolo na okolo sam goli golcati kamen, — komu ipak iz pukotina proviruju i rastu jela, smreka, bukva, na najvećih visovih tvrda tisovina, koja medjutim kao da ponestaje ; rado ju srne obgrizaju. Na jednoć zadivljen stanem: preda mnom gorostasan kameni svod, širok do 10, visok do 7, dubok do 5 metara, svod dostojan velikoga hrama prirode. Jedan dio svoda podpuno je presvođen; drugi dio na jednoj se strani uzdiže i na vrhu daleko se preko sredine prepružio i visi u zraku kao da si pružio ruku. Svod nastao je odatle, što je zemljište poniknulo, a oblak ostao. Ja sam ta) svod posjetio i u ljetno doba i na nj se uzpeo.-Ponad njega rastu jele i zelene travke. S ovoga svoda preko duboke drage vidi se drugi vršak Bielih Stiena, koji ti se i prostu oku i na staklu pričinja kao skupina ogromnih raznolikih kamenih vaza, iz kojih je preticala i sledila se voda. Izpod svoda prolazi se dalje. Biele Stiene imadu više vršaka. S njih vrlo je krasno viditi „Bjelolasicu" visoku 1533 m. nad morem, Bjelasa joj se snježna poledica na sunčanu sjaju. Na njoj nadjosmo u ljetno doba trag zecu i krtici, pa srneće parožke. Srnjak ili je na tom vrhu sam od sebe poginuo, ili ga razderaše vuci S vrha Bjelolasice liepo vidi se — hrvatsko more. Dobivši pismo, veselo sam li se dne 19. siečnja t. g. opet dosanjkao u Jasenak! I opet budem prijatno dočekan u gostoljubnoj kući usred obitelji g. R. U njih su dva vesela, bistra sinčića, prava lovćeva djeca: po latinski već je ustrielio stariji maloga medjeda, mlađji srnu! Starijemu su četiri godine, mladjemu je treća. Ja sara počeo loviti tekar oko 40. godine kao pravi tirolac. Gosp. R. već je obišao bio 7 kako reče, manje važnih brloga i nije ništa našao. Pouzdava se on u nove, koje ćemo obići. Dne 20. pohodismo dva nova, nu prazna brloga u Bielih Stienah; treći njekako promašismo. Cio dan sam žalio za tim brlogom; tko zna, možda je medjed upravo u njem. Ovaj put neprodjosmo izpod veličajnoga svoda, nevidjesmo ga. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 11 <-- 11 --> PDF |
— 95 ~ Dne 21. prodjosmo Ostrožicom 6 novih brloga; svi prazni. Njekoliko puta spomenuo sam onu lanjsku šuplju jelu; ne\idjesmo je, ostade nara s puta. Po tiho sam žalio za njom; tko zna nije li u njoj drugi medjed, ako ne onaj isti, komu ništa na žao neučinisrao, jer ga i nevidismo. Dne 22. imadjaše g. R. službenoga posla. Meni nedade se mirovati, ter u pratnji lugara i vodica pretražih dva liepa brloga; nu i ovi bijahu prazni. Već 17 brloga, većinom novi, pak u nijednom ništa! Za večere reći će g. R., sutra ćemo još do jednoga brloga, vi kojega pi-oljetos izidje međjed. Odkriše brlog braća Kovaeevići iz Jasenka. Nenadjemo li ni u njem ništa, onda za ovaj put nenadjosmo medjeda. Nisam ništa primjetio; ali bijaše mi već slaba nada; ipak nebijah zlovoljan, što u obće i nisam rad slučajna neuspjeha. Sutra dan dakle hajde na osamnaesti brlog u gori Mirkovici na brdu Mamulskoj stojbini. Vode nas četiri brata Kovačevića, svaki sa sjekirom na ramenu. Za 3^/2 ure dođjosmo na mjesto. Već uz put g. R. nepoćudni bijahu ;iatesi; jer da se lagije brlogu pogodi, zatesaše redom stabla sve do brloga: a međjedu udariti će u oči svaka malenkost. ´ Brlog je u pećini na strmoj strani visoka brda. Poredamo se i stanemo pripravni. Kovaeevići sa sjekirami začeše izazivati svoga medu na mejdan; xiu on se neodziva. — Digosmo viku na sve načine, Kovaeevići penju se liticom, viču, zovu. Opažamo na obližih stablih kreševinu, čini nam se starija od godine. Dignemo opet viku, ništa n^pomaže: jedan je glas, neima ni tu medjeda! Lovci žale za medjedom, Kovačevići žale za nagradom. Izvadimo, da nješto zagrizemo. Bijasmo njekako svi pokunjeni. Zaželio sara, da se naloži vatra; ipak g. R. nedade blizu brloga. Zagrizavasmo stojećke i puškom 0 ramenu, jer nebijaše gdje sjesti u sniegu. Nedade se ipak mirovati cestaru Gjuki Kosanoviću. Ide on sam brnjkati oko brloga. Obilazi na sve strane, baca u jamu grude od sniega, zove; legne potrbuške na rub zjala, segne rukom u jamu ter opet zove i nabacuje. Naš Gjuko na jednoč poskoči, kao da ga je guja ujela; zasopljen zavikne; „Evo medjeda! Bio je sad glavom do moje ruke!" Kao na komandu svakomu nam zape zalogaj; svaki pobaca, što je u ruci imao. U živi čas stojasmo razporedani zapete puške u ruci! Ak:o se je Gjuko poplašio medjeda; borme se je i raedjed poplašio Gjuke, jer ga nestade u brlogu. Nije ni šala. Gjuko je plećata ljudina, da se uhvati s medjedom u koštac, i medjedu pucala bi rebra. Brlog je duboko u pećini, valja da se puca, kad je medjed iz brloga izpao. Brlog imade dva izlaza, ili da bolje rečem, zjala: jedno gornje okomito poput dimnjaka, drugo dolnje postrance i postrmo; oba se u dnu sastaju. Najbolje ću ih prispodobiti luli. Ali da! Izazivaj, viči, fićukaj koliko te volja; medo zamumlja, proviruje glavu iz brloga, malenima očima u nas poškilji, pa smuk, eno ga opet nestade u brlogu. Neće da izidje. Izmjenjujemo se na gornjem zjalu, da ga vidimo. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 96 — Pokazuje ciela glavu, moglo bi se i pucati u glavu; ali će pasti u šupljinu, tko će znati, je li je živ ili mrtav, težko ili Iako ranjen; nitko neće smjeti za njim u brlog! Brlog je dubok i držimo, da je medjed manje vrsti. Guraju u doinje zjalo lovačku kuju, ali sirota neće da ide napried u brlog. Ta nepomaže. Bude usječeno guralo t. j . što dulja i tanja mladika. Njom guraj te guraj; medo obuhvaća guralo i u nj zagriza. — Veži na guralo luči i zapali: iztjerati ćemo ga ognjem i dimom! Medjed se nepokazuje. Digosmo viku, da nemožeš veću. Opalimo iz puške pravcem u brlog jedan hitac, onda drugi, pak i treći; opet vičemo, opalimo dva hitca uzastopce! Medjed za ništa već i nemari. Što sad? — Već je pol četvrte ure posije podne, zamračiti će, nemožemo tu noćiti, treba poći kući; a opet nješto se učiniti mora I Kovačevići u sto su briga za ucjenom i nagradom. Oni će ga stražiti i nedati da utekne, bilo što bilo! Ali neće jedan medjed smesti g* R.! Sieci ta suhu jelu, presiecajte ju u stupove, zagraditi ćemo medjeda! Pak do tutra! Kovačevići odmah pljucnuše u dlanove, pa sieci tu suhu odebelu jelu, da gora odjekuje. Dok Kovačevići sieku i presiecaju, mi napete puške u jednoj ruci, drugom brže bolje zagrizi malo u ovo, malo u ono; gucni jednoć i još jednoć; ali vazda jedno oko na gornjem, drugo na dolnjem zjalu, da nas medjed neprevari. Kad je gradja bila gotova, budu jelovi stupovi stubočice^´^jedan do drugoga kroz gornje zjalo spušteni na dno pred samo ulište brloga; ti stapovi budu zaglavljeni još drugimi kladami; sve bude pregledano i po g. E. odobreno, Nevjeruju Kovačevići ni zagradjenu medjedu, ipak bi on uteći mogao. Dvojica njih Petar i Lazo naložiti će vatru izpred samoga brlo; ter oboružan svaki i sjekirom i puškom ostati će na straži. Druga dvojica otići će kući, te vratiti će se još iste noći i ponieti kruha, pak i orudja, što ćemo trebati sutra za razgradnju. Odemo kući. Mi jedva za večerom, eto ti Laže i Petra iz šume. Neće oni stražiti, jer medjed po brlogu urliče i lomi, da ga je strahota! Veli Petar, pa da je medjedu mješina puna dukata, neostađe on na straži. Ipak je g. R. odredio, te su sva četvorica večerala, uzela što treba i vratila se još noćju u goru. I mi podjosmo ranije, na počinak, kako ćemo ranije ustati. Ja sam i ovoga puta vrlo kasno zaspao — pred samo jutro. Nije ni čudo, jer sutra pucati ću u medjeda! Dne 24. već u pol deset ura pred podne bijasmo pod vrškom Mamulske stojbine pred brlogom. Medjed u brlogu miruje. Ognjište izpred brloga bude preneseno drugamo, kako ćemo se bolje poredati moći. Vezuj na jelove stupove konopac, pa vuci stup za stupom iz gornjega zjala. Šest ljudi imalo je posla, dok su zagradu izvukli. Pred brlogom je zaravanak od kojih 30 četvornih metara, pružio se do samoga brloga. Na ovaj zaravanak iz brloga strmo izlazi doinje postrano zjalo, koje se pred samim ulazom brloga sastaje s onim drugim zjalom, koje se okomito uz |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 97 — diže. Ta dva zjala prispodobio ^am luli. Ob desno i ob lievo do na dva metra i u istoj visini s rubom gornjega zjala izbočiie su se pećine do kraj zaravanka, koji tu izlazi u ostrmu nizbrdicu. Zaravanak dakle obzidan je na tri strane, brlog je u dnu. Desno´na izbočenoj pećini postavio se je g. E. i g. Šumarski vježbenik K. sa dva lugara; ovi spaziti će medjeđa na gornjem zjalu. Pred dolnjim zjalom na kraju zaravanka na 7—8 koračaja upravo pred samim izlazom stojim ja, sa svake strane po jedan lugar stisnuo se k peći ni. Nemam ničim se zakloniti, stojim prosto. Na lievo izbočenu pećinu poskočiti će oni, koji razgradjuju brlog. Već je sva gradja izvučena; odzđola svaki je stupac obgrižen, gdjegdje zakrvaren. Međjed se je kroz svu noć namučio. Medjed neizlazi niti se oglasuje. Srčani Rađan Kovačević stane na sim rub gornjega zjala i opet stade u brlog gurati. Za čas Rađan pridušenim glasom najavi: „Evo ga ide! evo ide!" Sad će g. R. „Nitko nepucaj! Prvi puca gospodin —!" (t j . ja) Bog zna, hoće li medjed na gornje, ili će — na dolnje zjalo?! Svi stoje pripravni. Uzpravim se, stojim kao prikovan i gledam na zjalo; eto medjeđa, oči nam se sukobe, on samo što nije iz zjala izpao: ja pušku prislonim, odapnem, puška praskavac! — medjed riknu i pade na prsa! Stade se medjed unatražke kotrljati postrmice u brlog i ja ga neviđim više. Ali on nesmije pasti u brlog, tko će za njim? Rađan još uviek nepomično stojeć na rubu gornjega zjala viče: „pucajte gospodine kraj mene mirno ću stojati". Kraj Radanova uba iz puške gosp. R. prosvira jedan put i drugi put; poskočim na desnu pećinu, međjed prevrnuo se na leđja, prednjima šapama do dva puta prelomi po zraku i — više se nemiče. Ura kazuje na pol jedanaeste ure pred podne. Malo postojalo, bude međjeđu od užeta zamka o vrat zamaknuta i on izvučen. Prevarismo se, nije to malen medjed, kako nam se je pričinio jučer u tamnu dnu. On spada medju velike i može mu biti barem pet, šest godina, jer su mu požutili zubi, Omašna to strvina, kako ćemo ga dovući do Jasenka? Bude klipom iza zubi zažvaljen, njuška izpređ i iza klipa zavezana, o klip privezano uže, pa da mu se manje kvari dlaka, sanjkaj ga potrbuške nizbrdice i uzbrdice. Sedam ljudi imalo je posla, dok ga dosanjkaše do prve kuće, gdje bude natovaren na saone. Jedna će žena iz te kuće: „Gle dragi, jesi li ti tu?! Jesi li ti onaj, koji si moju kravicu? aa!" Dođjosmo kući oko pol pete ure pred samu večer. Međjed mjerio je metrom: visina na grebenu 1*0 m., duljina 1´8, širina lubanje medju očima 0*33 m., širina prsiju medju raztegnutima prednjima nogama 0.41 m., duljina od njuške do nokata zadnje raztegnute noge 2.3 m., širina na poplatu 0*12 m. U svem Jasenku nema velike vage; g. R, i drugi ciene ga izmedju dva i poi i tri centa. Dakle je to već čitava međjedina. Moje zrno probi ga s lieve strane u prsa, zadere grkljan, prodre pluća, ogrebe jetra i uz desni bubreg izbije izmedju rebara vanka i nestade ga. Dva |
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 14 <-- 14 --> PDF |
~ 98 — put opalio je g. R. jedno zrao udari u čelo, probi šarao kožu i poskliznu uz vrat u nutrinju, prosvira pluća i izgubi se u crievlju; drugomu zrnu nije se našlo traga. Pomislit će tko: a kako bijaše meni pri duši stojeću 7-8 koračaja pred zjalom, a medjed ide?! Mnogi put sam imao t. z. lovačku groznicu, bila ona vrućica ili zimica kako kad; i danas još trgnem se, kad mi zviere đodje nenadano. ^ Smijem reći, pred brlogom ovim stojao sam kao ukopan. Čim sam cuo rieči: eno ga ide! uzpravio sam se, pušku jače obuhvatio; čini mi se, nikad još nisam se ćutio odvažan koliko u taj čas. Nisam imao vremena razmišljati. Čim mi se ukaza medjed, samo mi sunu kroz glavu: nepucaj u čelo, moglo bi zrno odskliznuti; dignem pušku, namjerim i odapnem. Sve je to tako brzo došlo i prošlo, da nebje vremena niti gadjati, — niti se smesti. Zato i neznam, jesam li, nisam li imao t, z. lovačke groznice. Mislim ni za nju nebijaše časa. Zahvalan ostajem g. Ružički. Tko zna, ikad ili nikada više ustrieliti raedjeda! J. M. Šumarski aforizmi iz Bosne i Hercegovine. Kad su hrabre čete austro ugarske monarhije zauzele Bosnu i Hercegovinu, odpoče veoma važna i plemenita zadaća za nas: da privedemo taj tečajem stoljeća zanemareni narod u kolo ostalih prosvjetnih naroda, da postane i on učestnikom kulturnih dobitaka. Tko je iole poznavao prijašnje odnošaje ovih zemalja, lasno će pojmiti, u kakovom ih stanju naša uprava zateče. 0 kakovoj organizovanoj uredbi nebijaše ni govora; dugogodišnje medjusobno krvarenje bilo je te zemlje sa svim raztrojilo; mir i poredak bijaše izčeznuo, narodno blagostanje uzdrmano. Nijedan uslov narodne sreće nebijaše ostao nedirnut. Valjalo je dakle na novo odpočeti, da se ovako propale zemlje i narod podignu na onaj stepen naobrazbe, koji mu osigurava učestvovanje u moralnom i kulturnom životu ostalih prosvjetnih naroda. Djelo politično-administrativnog i socijalnog preporoda odpoče; no svakomu bijaše jasno, da samo postepeno uztrajno i konsekventno provadjanje nastale zadaće mogaše uspjeh zajamčiti. Pa kao sve, bijaše dakako i šumarstvo ne samo zanemareno, nego sa svim zabačeno. 0 kakovom šumarenju ih šumarskoj upravi nebijaše ni traga. VeUko bogatstvo zaposjednutih zemalja, koje je u prostranih šumah nagomilano, bijaše od otomanske vlade posve ignorisano, važnost šuma po narodnu privriedu i kulturni razvoj nepoznata. Šume su smatrali kao dar prirode, koji samo u tu svrhu služi, da ga čovjek prama potrebi u svoju korist crpi, a sva ostala briga za šume ostavljala se opet samo prirodi. Nije dakle čudo, da je naša |