DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1889 str. 20 <-- 20 --> PDF |
´^ m ^ Ovie osobite vrsti hrastova iz sjeverne Amerike: crveni hrast (quercus rubra^ di rothe Eiche) i kermešasti hrast (quercus cocclnea^ die Scharlacheiche), koji su prvim plodom rodili u Hrvatskoj. Piše Josip Ettiiiger. Oba gore rečena hrasta nalaze se u perivoju Maksimira, te su godine 1887. prvi put žirom urodili. Ovakovi hrastovi mogu se vidjeti i n drugih bašćah zagrebačkih, te su u zadnje doba presadjeni, pa s toga su još nejaki. Hrastovi te vrsti napreduju i kod nas, dapače oni naše obične hrastove u rastu nadmašuju. Prva vrst hrasta (Quercus rubra) nalazi se nešto izvan vrta Maksimira, i to na iztocnoj strani medju potokom i putom, koji vodi k mirnoj kolibi na tratini, a ima od te vrsti dva stabla. Jedan od tih hrastova ima visinu od 12 metara, a u promjeru debla 30 cm. debljine, te 3jiože biti 40 godina star. Deblo mu je do 3 metra visoko iz kojega je razmjerno izbilo granje, tvoreć liepu piramidalnu krošnju. Kora na deblu još je gladka, mrko-zelenkasta; grane sivasto-zelene; a hvojice su tamno-crljene i žliebaste. — Drugi primjerak takova hrasta jest u visini i u deblu slabiji. Listni pupovi su jajasti, na dugačko zašiljiti, a na hvojicah razštrkani i sjedeći, te Ijuštic^ dugoljasto-šiljastih, gladkih, crveno-smjedjastih i svjetlih. Plodni pupovi su okrugli, čvorasti, a krupni poput pačarice te na vrhu sa malom krunicom. Oni sjede na kratkoj debeloj stapki po jedan ili po dva. Lišće je veliko, dugoljasto 15—24 cm. dugo, 10—15 cm široko, a do polovice oblo i u svod urovašeno, Ušice ima na svakom kraju lista 3 ili 4 i jednu na vrhu, te su dugačko-kopljaste i brkaste. Ušica gornja imade na riedko još i male brčiće. Lišće je na podini ravno ili koso u petlji srašteno, te je 5 cm, dugačko. Lišće je s obe strane gladko i svjetlo-zeleno, a odozdo ima žilice debele i crveno-žute, te u uglih hrdjasto žutkastom vunom izpunjene. II jesen prije nego sa stabla lišće opadne, postaje ono posve crveno, a odtud je tom hrastu i ime postalo. Cviet ovog hrasta, od kako ga poznam, cvate i lista podjedno u drugoj polovici travnja. Mužki cviet je resašt kao i kod običuog kitnjaka, samo što su mu rese mnogo dulje i tvore liepu kiticu. Ženski cviet kao mala ružičasta pupoljica sa debelom stapkom stoji u sredini rese. Plod ili žir,krupan je i okrugljast, sličan malom orahu, te je 2—25 era. dug, i isto tako širok. Brazgotina mu je plosnata i široka, a žir na \rhu je obao sa debelom kratkom stapčicom, te je crveno smeđjast i sivo-maljav, a lupina mu je mnogo deblja, nego kod običnog žira. Kapica od žira je 3 cm. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1889 str. 21 <-- 21 --> PDF |
~ 209 — široka, debela i jaka, zdjelićasta, a Ijuštice su sraštene, gladke i velike. Kapica sjedi na drvenastoj stapki od 5—10 mni. dugoj sa 1 do 2 žira. Od kako sara ovog hrasta kroz više godina n^otrio i njega poznavao, nije nikad žirom rodio. Tekar godine 1887. doneo je prn plod, a lanjske godino 1888. rodila su oba primjerka ove vrsti obilno, i moglo se je pod svakim nabrati više od V-4 mjerova žira, a dosta su ga i svinjari za svinje natresli prije, nego što je dozreo. Žir dozrije kod nas početkom listopada, i neopada rado sa krošnje kao naš obični, jer sjedi čvrsto u debeloj kapici, koja se opet drži na debeloj drvenastoj stapki, te se mora žir motkom oklatiti kao šljive. Takova žira ostaje mnogo na hrastu i do proljeća. Pisac ga je prošle godine u prosincu pred božić težkom mukom sa hrasta batinom mlatio, nu nije se dao lahko smlatiti. Žir, koji prezimi na stablu ili ostane preko zime ležeć pod stablom na tlu, izmrzae i nije za presaditi. Žir mora biti slastan, jer su ga svinje rado trošile, Pogledom na nepogode vremena čini mi se, da je ovaj američki hrast u tom neosjetljiv, buđuć je za vrieme neprijatne godine 1887. i 1888., u kojih je godinS, domaći hrast u cvatnji od suše postradao, a žir prije dozrievanja pušljiv padao, nije žir na američkom hrastu u ničem postradao. Druga vrst hrasta (Quercus coccinea) nalazi se na uzvišenom mjestu u perivoju Maksimiru u blizini kapelice sv. Gjurgja i to samo jedan. Taj hrast može biti visok 18 met. i u promjeru debla 40 cm. debeo. Grane su mu nizko na deblu porasle. On ima liepu piramidalnu krošnju, i liepšeg je uzrasta nego crveni hrast, te će biti valjda nješto i stariji. Pupovi i cviet slični sa prije opisanom hrastu. Lišće je nješto manje, a mnogo se iierazlikuje od onog na crvenom hrastu. Veruge na listu manje su razstavljene i manje u oblo izrezane, a ušice su kraće i šire, te više zubčaste. Plod ili žir za polovicu je manji. Godine 1887. i 1888. takodjer je plodom urodio, odnosno nije se podpuno razvije. Ja sam riedko mogao pod stablom gdje koji podpuno razvijen žir naći, akoprem je obilno žirom urodio. Žirka je obično sa kapicom ravno izraštena, t j . žir leži u kapici i ravan je snjom. Kapica je slična kao u crvenog hrasta samo što je manja. 0 ohijuh spomenutih hrastova priobćio je Eudolf Abel, umjetni vrtljar c, kr. družtva u Beču godine 1857. u poučnom časopisu (Allgemeine Land und ForslAvirthschaftliche Zeitung) sliedeće: ^Odkad je u Europu godine 1760, iz Amerike sjeme od ove vrsti hrastova doneseno, i godine 1770, od vladajućeg vojvode Franje od Anhalt-Dessau razprostranjeno, presadjene su ove dvije vrsti hrasta najprije u čuvenom perivoju Vorlitz za ures, te su za njekoliko godina osobitu pozornost gospodari-i šumail obratile. Od to doba nastojalo se je, da se ti hrastovi čim. više razšire, a to je moglo biti samo onda, ako ti hrastovi plodom urode, na što se je dakako dugo čekalo. Po naredbi vladajućeg vojvode Friderika nije se smjel) hrastovo sjeme iz države razvažati, jer se je moralo najprije pobrinuti0 tom, da se ono u bašćah anhaltskih više razplodi. Poslie toga priredjena su bila |
| ŠUMARSKI LIST 5/1889 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 210 sjemeništa i gojilišta i u šamah. Po tom nalazilo se je takovih hrastova satno u vrtovih, a za vrieme od 90 godina porasli su ti hrastovi u promjeru debla na 6—6^ i visine od 60—05´= Gogine 1818. presadjeno bje prvo ovakovo mlado drveće u anhaMe šume, pustare i močvare, gdje je u različitom tlu ipak za čudo dobro uspievalo. Od istih hrastova nalazi se sada (god, 1857.) đebala u promjeru od 18—24´´ i visokih od 35—40´. Glede kakvoće toga hrastovog drva primjećuje se, da drvo tih hrastova nadkriljuje u tvrdoći i jakosti sve drugo drvo od svih do sad poznatih vrsti hrastova, te ga kupuju Hamburžani i Elnglezi za gradnju brodova, a drvo od takovih hrastova, ako u šumi raste, neima doista premca. Crveni hrast raste ipak brže od kermešastog hrasta, a lišće mu je veće i šire. I žir je mnogo veći, te za žirenje svinja dobar. Kermešasti hrast nije samo izvrstno stablo za šumu, nego i za drvorede. Tamo, gdje su lijekad topole, bagremi i trešnje stajale, vide se sad gotovo posve uzrasli drvoredi od quercus coccinea. Napokon se dodaje, da bi probitačno bilo, ako bi se ohe vrsti hrastova u Austriji razplodile, kao što je to u Anhaltu i u Njemačkoj. Velikim trudom bilo mi je moguće nešto veću množinu sjemena od svoga prijatelja pribaviti, uvjeravajuć me, da se u velike za sjeme od tih hrastova propitkuje i nabavlja, te jedna stara funta od quercus ruhra, u kojoj ima 150 do 160 komada žira, za 2 for. 30 novč. srebra pi*odaje, dočim se za sjeme od quercus coccinea još skuplje placa, buduć od tog sjemena ide u jednu staru funtu od prilike 500 komada žira." Ovako piše Rudolf Abel, a ja pridodajem, da od sjemena vrsti quercus rubra, od kojega sam prvi plod pobrao^ te na kantaru vagnuo, na jednu staru funtu ide 110 komada žira. Po ovom sudim, da je kod nas pođnebje za ovaj hrast prikladnije, nego u Anhaltu, jer što manje sjemena na jednu funtu ide, tim je ono krupnije, a odtuđ opet sliedi, da mu i naše pođnebje bolje prija za razvitak. Glede tih hi*astova dodao je spomenuti vrtljar Rudolf Abel mali naputak primjećujuć, da se kod uzgoja rečenih hrastova skoro isto onako postupati ima kao i kod uzgoja naših domaćih hrastova. Žir se čuva preko zime na otvorenom polju u izkopanoj jami, u kojoj se tlo sa vlažnim pjeskom pomješa i onda žir zagrne. U proljeće, kad je žir proklijao, ima se u sjeminištu, koje je s pieskom pomješano, posaditi. Nakon đvie godine presade se sađjenice opet u razsadnik i pođjedno ođrežu jim se klice. Ovakove sadnice ostaju u razsadniku sve dotle, dokneporastu do visoka vStablića, prikladna za presadjivanje. Kod toga posla nesmiju se skrajne grančice oklaštriti, već se mogu malo po malo u proljeće ili o Ivanju samo nekoje bujnije grančice ozdol tik uz stablo odrezati. Na ovaj način moguće je kriepke sudnice odgojiti. Od hrasta (Quercus rubra) nabrao sam u jeseni godine 1887. nešto žira od prvog ploda i sačuvao ga preko zime u loncu sa zemljom i pieskom pomješanom, gdje se je podpuno do proljeća uzdržao i klijao. Kod presadjivanja |
| ŠUMARSKI LIST 5/1889 str. 23 <-- 23 --> PDF |
" -211 -^ žira u tlo podrezao sam njegovu klicu od 3—4 cm. duljine onako, kako sam jur u „Sum. listu" y.a prosinac god. 1888. o podrezivanju žira opisao, a to učinih s toga, da neimam više sa takovim žirom nikakovog posla kod prevsadjivanja, te sara ovako podrezan žir u razsadnik posadio, te je od svake žirke još istoga ljeta do jednu stopu visoko stabalce poraslo. Lanjske godine 1888. nabrao sam od istog hrasta do dvie litre žira, i čuvao sam ga preko zime, da neizklije. Taj žir posadio sam ovog proljeća za razplođ na prebendi presv. biskupa Fr. Gašparica u šumi Boromgaj i Kusto^iji. Buduć nisam opaziti mogao, da na ovaj hrast gusjenice napadaju, kao što napadaju, naš obični hrast i buduć mu elementarne nepogode manje škode, a stablo prije plodom urodi, te je njegov plod za žirenje krmadi dobar, mislim, da bi bilo pobitačno, da se ta vrst hrasta i kod nas u šumah razplodi, jer će sigurno bolje uspievati? nego u Anhaltu. 0 obuki lovačkog psa (ptičara). Obukom ili dressurom postizavamo to^ da psu ptičaru po naravi prirodjena mu svojstva popunimo i uzgojom usavi^šimo, da bude u svakom pogledu vrstan, i za lov prikladan. — Čim jednostavniji uzgoj i čim manje rieči i znakova kod uzgoja trebamo, da nas pas razumieti može, tim će bolje biti. U glavnom mogli bi obuku ili dressuru ptičara podieliti u 3 glavna diela: "1. na obćenitu obuku, 2. na vođjenie psa u prosto i 3. na obuku za osebničke svrhe. Kao obćenito pravilo neka služi svakomu, da će se svrha obuke uvjek laglje postići s liepim i mirnim postupanjem, nego psovkom i tučnjom. — U ostalom treba s obukom lagano i po stanovitoj osnovi postupati, te postepeno od laglje obuke na težu obuku prelaziti, a kod toga valja glavno paziti na starost i razvoj psa, te da li je za ovu ih za onu obuku zreo. Sbog lagljega pregleda podieliti ću gornje glavne dielove još u podođiele. I. Obćenitaobuka- Ovamo spada: a) naučanje psa na gospodara i kuću uz prvu obuku; b) obuka u zatvorenom prostoru odnosno, da se utuve u pamet psa stano\ite rieci i znakovi, koji služe za podlogu daljnje obuke, kao: „pst!^´, „napred!" (znak rukom), „nazad!" (znak glavom), „apport!", „sjedi!", „lezi!" (znak rukom), „na glas!" i t. d., i c) obuka u dvorištu, da se ponove naučene rieči, i provede „nauka aportiranja iz vode", jer je ovo aportii´anje prelaz za izvrsivanje praktičnog lova. |