DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1889 str. 32 <-- 32 --> PDF |
— 208 — Tato primjerice pretresuje Lehr obsežno regalija i stari šumski red. Oboje pripada historiji šumarstva, kako se to danas obradjuje. Što se tiče Lorey-ovog djela „Hanđbuch der Forstwissenschaft´\ to mislimo, da su pojedini odsjeci vrlo dobri, imenito to možemo kazati o radnji Ramannova, Forstera, Exnera, Guttenberga, Dombrow8koga, Metzgera i Lehra. Drugi odsjeci donašaju u kraćoj samo formi ono, &to je već poznato iz djelah drugih pisaca. U ostalom malo je pisaca znalo upriličiti svoje zadaćo prema potrebi priručne knjige kao što Lorey, Stotzer, Btihler i Schwackhofer. Većina pisaca izašla je iz onog okvira, u kojemu se je trebalo kretati. Tim pako nestalo je u knjizi jedinstva, pa bi bilo s toga bolje, da je Lehr svoje radnje kao samostalne naučae knjige izdao, kako je to Schwappach zbilja učinio. Ali ipak priznajemo, da je Lorey izdanjem ovog djela posve uspio. Bude li uspio još i u tom, da mu suradnici u budućih izdanjih budu pisali kao on Bhm lib 0 samoj stvari, stvoriti će u šumarskomu knjižtvu djelo zaista od za mašne vriednosti. —č— Još jednu na članak „važnost šuma u obće i riec o takozvanih privatnih grmovih^^ u „šumar, listu" br. IV. od travnja t. g. pod naslovom „Važnost šuin^ u obće i rieč o takozvanih privatnih grmovih" na stranici 166. nadovezalo je uredničtvo „Šum lista" u opazki na onu moju primjetbu: „Ja sudim, da koliko je po stranku neopravdano, da slične terete nosi, u toliko je neopravdano i po šumara, da slične poslove obavlja bezplatno", —- shedeće: „G. pisac ima u tomu krivo, buduć se je tim sredstvom namjeravalo do baka doći kriomčarenju s drvi iz šuma imovnih obćina i šum. držerara, pošto će takovim doznačivanjem drva u privatnih grmovih po šumaru dotični šumar najbolje znati, komu je drva dc^^načio, ako bi ga kod izvažanja ili kod prodaje uhitio i t. d. Ovo je dakle odredjeno za probitak onog vlastnika šuma, kod kojega šumar služi i p i a ću. bere, a sbog toga je dužan, da bude posredno i neposredno od koristi svomu gospodaru-*. Ovdje se naime tiče pitanja o kontroli izvoza i uvoza drva, a tim i pitanja, tko u privatnih grmovih strankam njihova drva doznačivati ima? Ova me opazka prinnka, da razjasnim svoje stanovište, na kojem stajali i stojim glede onoga, što sam s oiiom svojom prirajetbom tvrdio. Ja nisam podnipošto uztvrdio, da šumar nije dužan biti od koristi posredno i neposredno svomu gospodaru, ali da šumar, u ovom pitanju mora biti od koristi svomu gospodaru oaako na prečac, — rekao bi, da nemože ili bar ne u onoj mjeri, u kojoj zavisi važnost samoga predmeta= |
| ŠUMARSKI LIST 6/1889 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 269 ™ Ovu tvrdnju obrazlaženi sliedećiiB: Šumarevo je poslovanje tako obsežiio i ra; a osini toga je zvanje šumarevo samo po sebi pogledom na njogovu bitnu ^^adaću takove vrsti, da će mii malo ili ništa vremena preostati ^prigodom njegovog vanjskog službovanja´´ za obavljanje doznaka, drva u privatnih grmovih; a s druge strane i sama formacija terraina donekle mjestinice nedop li^ta, da on uz mučne svoje poslove, koje u prvom redu danomice obavdti mora, jos i doznačivanje drva u privatnih grmovih obavlja. Ako se uzme još u obzir i to, da su privatni grmovi često udaljeni od šume, u kojoj šumar svoje poslovanje obavlja, onda po gotovo iv jnože šumar prigodom svoga vanjskoga službovanja takove poslove izvadjati, b^´Z da zanemari svoju glavnu službu, koju bezuslovno obaviti mora. 0 tomu su šunnri sigurno i vSuviše osvjedočeni, osobito oni, koji svoju službu vršiti moraju u brdovitih i gorovitih predjelih. Razmatramo li nadalje još i pojedine ustanove naredba, koje su izdane glede doznačivanja drva u privatnih grmovih, onda ćemo naći i takovu ustanovu, koja odredjuje, da se imadu kod obć. poglavarstva osam dana prije prijaviti one stranke, koje žele, da jim se na vlastitom zemljištu nalazeća se drva izvide i propisane izvoznice izdadu. Po ovoj ustanovi imao bi šumar od 8 do 8 dana ovakove poslove obavljati. Ali ako promotrimo tu okolnost, da je područje sumaran više pol. obćinah razgranjeno, onda ćemo lahko pojmiti, da bi šumar u tjednu prema ovakovim prilikam imao na više mjestah poslovati, sbog izviđa drva u privatnih grmovih. S toga mnijem, da se takovo poslovanje nemože uvjek ili posvud obaviti prigodom drug^ ga vanjskoga službovanja po šumaru, jer ili neće šumar inuiti slučajno posla u kojem kraju, u kojemu bi mogao takav izvid obaviti, ih neće im iti za taj posao takovom prigodom vremena, jer mu \´alja glavne službene poslove svrstvovati, a podnipošto ođnemariti svoje glavne poslove sbog manje važnog posla, kao što je izvid u privatnih grmovih sbog doznake drva. Iz svega toga proizlazi dosta jasno, da šumaru za obavu takovih poslova i izvide nepreostaje ništa drugo, nego sjesti u kola i cio dan baviti se samo s onakovim izvidom. A na čiji račun da putuje šumar? Ako bi morao na vlastiti trošak ili na račun pripadajućega paušala putovati, onda će opet svoju glavnu s\rhu u više slučajevah morati podrediti nuzgrednoj svrbi, i to stoga, što on izvide u privatnih grmovih sbog doznake drva mora obaviti, bez da mu stranko za taj posao plate ili inako nagrade, dočim mu se za obavljanje njegovih pravi h službenih poslova ipak plaća uz putni paušal još i dnevnica. Odtud sliedi, da je za šumara ovakov bezplatni izvid vrlo nepovoljan, a uz to je i gospodar, koji šumara plaća, takodjer prikraćen, budnć šnmar na njegov račun obavlja takove izvide u privatnih grmovih, trošeć putni paušal na poslove, koji se uetiču pravog gospodara, kod kojega služi i plaću bere. 19 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1889 str. 34 <-- 34 --> PDF |
~ 270 - Nastaje pitanje, da li se mogu za izvide u privatnih grmovih upotriebiti i lugari? Poznavajuć vlastitosti i sposobnosti naših lugari, te i odnošaje, u kojih žive, nebi bio za to, da se lugarom ovakovi poslovi u obće povjere, i to s toga razloga, što nam sposobnost naših lugara donjekle dokazuju izpiti za lugare, i što nam o njihovoj vlastitosti i odnošaju, u kojemu žive, nepobitno svjedoči i ta činjenica, da su mnogi lugari sbog nepouzdanja i drugih neuređnostih u pravoj njihovoj službi na razni način kažnjeni, pak nebi bilo uputno, da jim se bezuslovno povjerava izvid u privatnih grmovih. Samo prokušani i savjestni lugari mogu se upotriebiti na kontrolno-provoznih postajah, a to sam u svom prvažnjem članku najviše zagovarao tvrdeč, da će ovakove postaje više vriediti proti kriomčarenju s drvi, nego svi izvidi u privatnih grmovih po šumaru. Glede mogućeg prigovora na ono, što sam o lugarih kazao, priznajem, dn je svaki čestiti šumar dužan raditi o uzgoja i čestitosti svojih lugarš;, te se nebojim prigovora, da to zaista nečine u toliko, u koliko za to lažno imaju. Ali ni šumari nemogu skmi čudesa stvarati uz manjkavo naobraženje naših lugara, te bi i kod nas valjalo ustrojiti lugarnicu — dakle školu, u kojoj bi se budući lugari poput rafcarS, za lagarsku službu naobrazili. Nijesam ni za to, da se obćinskim uredom izdavanje izvoznica povjeri, i to s onih istih razlog^, koje nabraja naredba zemalj. vlade od 26. srpnja 1887. br. 25053, izdana povodom dogodivših se nepodobština. Nepreostaje drugo, nego da promišljamo na drugi liek, kojim bi se uspiešno kriomčarenju s drvi, a tim i poharam šuma i privatnih grmova na put stati moglo, te opetovano preporučam, da se kod svih važnijih gradovS. i kod povećih mjesta, u kojih kriomčari mogu na kupca kriomčarena drva bud pošto i u svako vrieme lahko prodati, ustroje valjane kontrolno provozne postaje, koje će svakog vozara nadgledati, te se osvjedočiti, da li je vlastnik na pošten način pribavio drva, koja vozi. Nam šumarom u Banovini poznato je i suviše, da se n. pr. u Sisak veHka množina kriomčarenih drva uvaža, pa ipak uz najbolju volju nemožemo tomu kriomčarenju na put stati, prem se sva moguća kontrolna sredstva rabe. Osobitu zaprieku za izvršivanje valjane kontrole glede kriomčarenih drva čini § 22. naputka A) k zakonu od 11. srpnja 1881., usljed koje ustanove rečenoga naputka doista je pravoužitnikom zabranjeno za kućnu porabu bezplatno iii uz umaljenu šum. pristojbu dobiveno drvo za gradju i ogriev prodati, zamjeniti ili darovati, ali baš u tomu sve zlo stoji, što se nijesu pravoužitnici ogriešili proti kazn, zakonu, ako takova drva ipak mi drugu osobu prodavaju, pače po zaglavnoj ustanovi § 22. naputka A) nepodpadaju isti baš nikakovoj, dakle ni disciplinarnoj kazni, nego su jedino dužni odštetiti imovnoj obćini onu razliku, za koju su oni kao pravoužitnici manje od podpune šum. pristojbe za drva platili, ako se naime na samom činu uli i te. Trgovac pako, koji bi od pravoužitnika. kupio drva, koja su od imovne obćine pripadnim načinom stekli, ali jih neovlašteno preprodali, nemože se |
| ŠUMARSKI LIST 6/1889 str. 35 <-- 35 --> PDF |
~ S71 — objediti, da je kupio iz kradje ili lua kojega drugoga po kaznenom zakonu od god. 1852. zabranjenoga čina proizviruća drva, a nemože se objedifci ni sbog prekršaja ku])ovanja sumnjive robe po §. 477. k. z., buđuć se za kvalifikaciju ovoga prekršaja zahtjeva, da kupljena roba proizlazi iz čina, po kazn. zakoniku kažnjiva. Po jednoj naredbi zem. vlade dozvoljeno je doduše, da se kriomčareno drvo smije zaplijeniti ne samo od neposrednoga počinitelja, nego i od vozara, ali ni tom naredbom nije to pravo razšireno jos i dalje — naime, da se drvo za iiamirenje štete zaplijeniti, te pod ovrhu uzeti može iz posjeda treće osobe (u tom slučaju od trgovca), koji je drva od neposrednoga prestupitelja ili od vozara bez povriede kaznenih propisa kupio, a ovamo spadaju ona drva, koja pravoužituici dobivaju u ime svoje pripadnosti Iz svega toga se vidi, da pravoužitnik nepodpada pod uikakovu kazan, ako on drva, koja sa uiu kao pripadnost doznačena, drugomu proda, a isto tako i trgovac nije kriv, ako i on takova drva kupuje. S toga je vrlo težko zapriečiti kriomčarenje s drvi, buduć se za takav čin nemože kazniti niti pravoužitnik, niti trgovac. Plijeniti takova drva od pravoužitnika, ako se na činu uhiti, po gotovo je vrlo mučno, pošto su takovi kriomčari vrlo. prevejani, te rabe različita sredstva, da mogu svoja drva razprodati, a u slučaju, ako bi se na činu uhitio, zna on dobro, da neće biti kažnjen i da će mu se u najgorjem slučaju samo drva zaplijeniti. Ako mu se takova drva jedan ili dva put zaplijene, on si sbog toga ipak glavu netare, buduć zna, da od toga neima štete, pošto je već više put razprođao kriomčai´ena drva, i sretno prošao, a zna i to, da će izgubiti samo drva, ako se na činu uhiti, a neće biti ničim drugim kažnjen. A zar se neće naći takovih trgovac^*, koji će ovakovo kriomčarenje s drvi svimi mogućimi sredstvi još podupirati? Takav trgovac bo najjeftinije kupuje drva od pravoužitnik^; on mu po svom ćefu plaća, a pravoužitnik dovozeć kriomčarena drva, mora jih hoćeš nećeš bud po što prodati, dočim se trgovac neboji, da će sbog takovih drva nastradati, buduć se od njega takova drva plijeniti nemogu. Bilo bi skrajno vrieme, da se i o tom razmišlja, buduć će kriomčarenje sdrvi sve to veći mah preoteti, a šume postradati. Kod takova kriomčarenja dobiva trgovac najmastniji zalogaj, dočim pravoužitnik svakako mršavo prolazi. Ali on je i sa manjim zadovoljan, jer misli, da su mu drva i onako badava prikazana, pak je zadovoljan, ako dobije za nje samo j,od sjekire ,...,. . sjekirište". |