DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1890 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 283 — u najguSdih šumah. Hrane se lišdem raznovrstnog tropičnog drveća, čemu im osobito dobro služi grizalo, koje se sastoji samo iz pet valjkastih očnjaka. Jer se samo sočnim zelenilom hrane, to ne trebaju nikad vode za pilo, s toga i veoma riedko silaze s drveća. Leđjima prama dolje i držeći se jakimi pandžami o granu, pužu veoma sporo od grane do grane, od krošnje do krošnje. Po danu se u obće ni ne kreću, pak ih je veoma riedko vidjeti, jer su uviek sakriveni u najgušćoj krošnji. Kad zamrači, a osobito kad noć nastane, počnu se kretati tražeći si hranu. Cielo njihovo biće pokazuje neku tupost i bezstrastvenost, ograničenost i ravnodušnost, kakove se kod drugih sisavaca ne može naći. Oni ne pokazuju ni truna duševnog života, nikakovu mržnju ni ljubav, već su posvema tupi i apatični. Kote samo jedno mlado, koje sasma kosmato i već providjeno sa papci i s pandjami na sviet dođje, pak je svojoj materi samo na teret, jer ga ona nerado doji i jer ga mora kroz to vrieme nositi na ledjima, o koja se mlado objesi. Duševna bezdutljivost Ijenivaoa pokazuje se i u njihovom fizičnom životu, jer oni podnose najteže rane i boli prividno bez ikakovog čustva, a imađu tako žilavu narav, da se ni nakon smrtonosne rane, zadane im buđ hitcem iz puške ili otrovnom strielicom, s mjesta ne miču, već nekoliko ura na grani još ostaju visjeti, dok se ne ukoče, a time pandže granu izpuste. Urodjenici moraju dakle tipavce, ako ih se hoće dočepati, bez da ih prije usmrte, pomoću uzica na dugih štapovih snimati sa grana i to tako, da bace uzicu Ijeuivcu oko vrata, dva tri puta ju okrenu, pa kad ga na polak već uduše, to ga onda lako grane rieše i na tlo obale, gdje ga posvema utuku. Dosada je poznato 5 — 6 vrsti tih tipavaca, koji su veliki bud kao mačka, bud pak kao pas jazavčar. Naravoslovci razdieliše ih u dva razreda, i to: Bradypus i Choloepus. Meso je tipavaca u obće žilavo, neugodnoga vonja i ukusa; jedu ga samo divljaci. Debela i žilava njihova koža dade se dobro upotrebiti za prevlaku na kovčezih, za putne žepove i za razne slične stvari. Duševni razvoj životinja. Život pa i biće čovjeka u uzkoj je svezi sa životinjstvom. Životinje služe njegovoj koristi, pružaju mu djelomice hranu, rade za njega, razveseljuju mu dušu, pak mu pružaju stotinu i stotinu prilika, da upozna samog sebe i naravne zakone, po kojima se cieli duševni život svieta ravna. Važnost toga medjnsobnog ođnošaja ne nieču samo ljudi već i same životinje polag stupnja njihove savršenosti; pa ta važnost pridonaša nepobitno i k razvitku duše svih onih stvorova, koji su nadareni voljom i kretanjem. Čovjek skuplja razne životinje oko sebe, skrbi se za njihove tjelesne potrebe, nastoji nježniju ćud u njima probuditi. Životinje pokazuju se i za sve to zahvalne, a kadkađ su i za čudo veoma privržene, nazrievajući u njem ono više bide, koje posjeduje sredstva nje ukrotiti. Taj je ođnošaj doduše već od vajkada postajao, samo što je od strane čovjeka na sebičnoj podlozi bio, što u ostalom drugačije nije ni moglo biti, jer se biće životinje jednostavno a po tom i nevaljano osuđjivalo. Još u 16. stoljeću smatrahu i najveći učenjaci životinje za bezdušne, a danomice pojavljujuće se momente duševne njihove djelatnosti manje ili više varkom ili opet dokazom prirodjenog im nu nepoznatog nagona, koji kao svjedoci nutarnjeg samostalnog života individua vriediti ne bi mogli. Prama tomu rekli su, da su životinje samo nekim nagonom obdareni stvorovi. Tek u novije doba nastojalo se sa više slobode i ljubavi pronaći preduvjete duševnoga života u organizmu, koji odgovara uvjetom samostalnoga tiela. Sjajni uspjesi znanstvenih iztraživanja niesu nam doduše omogućili ustanoviti sjedište duše u jednom tielu, ali ipak tako daleko dopriesmo, da u moždjanih i živcih one organe upoznamo, koji omogućuju samostalnu duševnu djelatnost. Čim su ti posređovatelji duševnog života u raznih vrstih životinjstva savršeniji, tim vedma su u stanju uđioničtvovati u duševnom životu. |