DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1890 str. 6     <-- 6 -->        PDF

~ 534 -


ci^jaJe, đti im bassin ne će moći zarasti iU šumom ni travom. Prve dođieiiše
riUuvarom, uruge lujevnikom.


Zakonodavac od god- 1860. ne prihvati ove klasifikacije, koje dokazivaše
samo, da njoziDi začetnici ne poznavaliu točno gorujili fcassiija, te povjeri
Jumarom ^:ađaću, da poduziaii pošuraljenje gora, ne bi li time zapriečili poplave.


Gospodo! jS´e ću di^ zlorabim Vaše dobrohotne pozornosti, ne ću Vam ovdje
opetovati povjest oašega zakonodavstva, koju sam već u kratko u tiskanom
i^viešćii- šro ga imate u rakiih, opisao.


Najbolji naputak šumarom bijaše bez prigovora krasna „Studija o riekah
Visokih Alpa^^ (^^Stnde sur le Corrents des Ilautes Alpes") od Surelia, glasovita
iLJernika, koji rodom iz vanredno šumovita kraja nije prestao sve do svog
zadnjega dana podupirati uajživalmijim i prosvjetljenim. saačešćem radnje francezkih
šumara, rnedjii kojimi mu je mnogo stalo, da nadje mjesta i njegov sin.


Surellova radnja pravo je dobročinstvo za čovječanstvo i ja pozdravljam,
gospodo, dubokim počitanjem uspomenu učenoga začetnika, revnoga i nepokolebivoga
branitelja pošumljenja planina, a napokon štovanoga učitelja, kojemu
smo svi u Francezkoj zahvalni učenici.


Imalo se preći sa teorije na praksu i uzprkos jasnoći, točnosti i izpravnosti
po Sureihi postavljenih načela bijaše šumarom naložena zadaća j puna
svakojakih potežkoća, pričinjaše se dapače neizvedivom.


Za prvih godiGa borbe proti bujicam dogodilo mi se u oči užasne sile
njekih bujica više puta, da sam ozbiljno podvojio o izlječivosti ovoga zla. —
Bio sam mnogo puta iznenađjen, kako se silno dojmio različitih posjetitelja
vidik opustošenih krajeva Alpa, gornje Provence, pak sam si onda mogao protumačiti
razloge, s kojih su njeki mjernici velik broj ovih silnih bujica proglasili
neodstranivimi.


Prvi dojam, što ga čovjek osjeća pri prvom pogledu, njeka je vrst strave
pak se Ilije čuditi, što se zdvaja o niioći čovjeka prama sličnim nesrećam. Nu,
ako scvar točnije promotrimo; ako različite uvjete u kojih se nalazimo, brižno
i hhidno razglobimo, ako zemJjište, o kojem se radi, prispodobimo s drugim,
manje opustošenim ili jošte ošumljenim uz inače jednake okolnosti; ako se napokon
i prije svega obazremo na preduvjete, koji bi se mogli ma i u manjoj
mjeri pojaviti, naše se pouzdanje obnovi i još jednom upoznajemo moć znanosti,
koja, poduprta opažanjem, pruža sredstva, da bez velika aparata preporodim.
o gore, koje je čovjek sam svojom nepredvidnošću ili sebičnošću poharao.


Ova zanosna pomisao bodreći zavlada nakon malo i.:odina i njoj odgovara
napis na jednoj strani Mont-Blanca, što ga crpim iz liepe knjige Viollet-le-
Ducove: „U prirodi nema malenih sredstva ili, bolje rekav, djelatnost prirode
proizvod je množine malenih sredstva, čovjek može dakle uticati na prirodu,
jer su nu\ ova malena sredstva pristupna i jer svojom inteligencijom može pro=
cieniti njihove posljedice-"


Ovaj veliki architekt, ovaj slavni učenjak, koji uz planine ljubljaše i šume,
pisaše rni 1879, njekoliko lajeseci prije nenadane smrti: ^Prvi prosvjetljeni