DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1892 str. 32 <-- 32 --> PDF |
_ . ,— 224 —, zaista najglavcija mana kod naših §uma, što neimamo nikakvih dobrih putova, te je uslieđ toga nepristupan prolaz kroz iste, a .saobraćaj dosta mučan. . Prenos gradje iz naših šuma vrši se na dva-načina: vodom sa splavovima, a suhim na kolih. Sitnija gradja iznaša se još i na konjih, a debla sa volovi. Budaci put vratiti ću se na novi zakon „o šumama^´ i primeni njegovoj, a iztaknuti ću i giavnije odnošaje naše trgovine sa građjom kao proizvodom našim u zemlji i za strani izvoz. Bukov ! cerov trud i bokova guba. Međju šumske uzgredne užitke spadao je bukov i cerov trud, te bukova guba, kojimi su se ljudi služili za kresanje vatre^ Skoro svaki đuhandžija nosio je kod sebe trud ili gubu sa kresivom u kesici. Bukov i cerov trud, 6im se je iz debla izvadio, valjao je odmah za kresanje, doSim bukovu gubu, koja na bukvi raste, trebalo je za kresanje prije prirediti. U tu svrhu morala se je guba najprije od kore oguliti, zatim u lužnici izkuhati i valjano stuci, da omekša. Bukov je trud od bolje vrsti smedje-žut, mekan, lahak i može se na male komadiće odlamati. Kad gori, onda ugodno vonja i žeravicu poduže drži. Ista svojstva ima i cerov trud, samo Što je nješto žilaviji, ali još ugodnije vonja, kad se ukreše, te ga pravi đuhandžija po mirisu razpoznati može od bukovog truda. Obe vrsti truda tražili su duhandžije vrlo rado, a u trgovini dobro se je plaćao. Manje je vriedila bukova guba. Ovakova guba suviše je spužvasta, brzo gori, te se dimi neugodno, pa ni istim komarcem takav dim negodi. Za kresanje vatre treba samo mali komadić truda ili gube. Za zapretanje vatre na ognjištu turio se je njekad mali ugarak truda ili gube u snopić siena, slame, mahovine, šnšnja i t. d., te se je u ruci dotle mahalo, dok nije snopić planuo. Ovaj način zapretanja vatre sa kresivom postoji po pripovjedanju već od 14. stoljeća i rabio se je u obće sve do godine 1832. Prve žigice pronadjene su u Beču pod imenom „Congrevische Streichholzer", te su se već g. 1835. u Beču danas u porabi stojeće žigice u tvornicah u velike proizvađjale. Godine 1837. razpačavale su se žigice po cieloj Njemačkoj u trgovini. I naši krajevi dobili su tu robu, a dan danas već svaki đuhandžija, drvodjelac i čoban nosi sobom žigice, a neima ni najsiromašnije kolibice, u kojoj nećeš naći žigica. Od to doba izgubio je trud i guba sve više i više svoju vriednost za kresanje. Porabom žigica svatko je uvidio, da se brže i laglje vatra zapretati inože, a uslied toga zanemarila seje guba i trud, te kresivo. Sad se već malo rabe za kresanje, a toga radi nećemo naći po selih kod sitničari ni gube, ni kremena, ni kresiva, a malo ćeš danas naći i seljaka, koji bi te sprave kod sebe nosili. |