DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1892 str. 32 <-- 32 --> PDF |
.— 272 — Pismo iz BanciYi!ie/´ ^ Bio sam nedavno pozvan, da prodenim kvar, koji,bje pociBJea u šikari obtiine B. po žiteljih obližnjih sela. Slični su doživljaji 2a mene posve obični, na jer osobito karakterišu odnošaje šumarstva i položaj naših šumarskih činovnika, mnijen} ipak, da će B.ia koga od naših sustručara zanimati, te s toga nakanila te doživljaje na javnost iznieti, ?o sadržaju odnosnih spisa razabrao sam, da se radi 0 većoj stvari, jer je bilo govora 0 70 jutara devastiranih šikara, a kao krivci toga čina bilo je do 300 žitelja naznačeno. Na ođredjeni dan došav do dotične šikare bludio sam^ tražeć obćinsko povjerenstvo. Prije nego što sam došao do toga povjerenstva, susreo sam ´ hrpu seljaka. Oni me pozdraviše, veleć: „nezatirajte gospodine, ako Boga znate, jadnu sirotinju", a od tuđ sam mogao naslutiti, da su to „waldšvenđeri" (štetočinitelji). Neznam ni sam, 0 čem su sve natucali, jer znajuć 0 čem se radi, niesam mnogo ni slušao na njihove obične, tužaljke. U isto vrieme iz nenada izpade iz šikare starac sjeđoglavac i skinuv šešir (što u banovini nije baš u modi), te stane plačućim glasom kao i prijašnji natucati. Nu ja dirnut s tog prizora, zapitah ga blagim glasom za njegove jade. Starac, obodren s mojih blagih rieči, odpoče: „Gospođine, molim se Bogu i Vam, da saslušate ovo par mojije bjeseda. Nemojte nas ubiti, ako znate što je bog. Smikijte se pustoj sirotinji. Evo vidite, mi od našeg sela do šume imovinske tri smo ure daleko. U nas u selu blaga ni za lijek, do njekih bogatuna. Mi drugi sirotinja, baš nikako do imovine po drva nemožemo; pa sve kad bi i mogh, neima u nas gospođine ni zalogaja, a po gotovo ni para za šumsku taksu. A´ što je najgore, gospoda od imovine (starac nije ni slutio, da sam ja činovnik imovne obćine) nam siromakom ni za gotov novac neć^ da dadu drva. Uviek vele, da drva više neima, a u šumi sve gola bukva, da ju je milota gledati. Ovo naše vieće „gmajnu" (obćinsku šikaru) nam zabranilo, pa od kud da sinje kukavice za ono malo siromašne čeljadi pribavimo drva, ako neš na kvar u grnajnu. Upravo nas zatrše gospođa.^ Bio bi toga još više čuo, ali opazih povjerenstvo morao sam se pridružiti. Došao ma tko u takav položaj, mora ga takav prizor živo kosnuti, a kako i nebi, kad se zna, da starac baš na dlaku, istinu kaže. -Razjasniti ču starčeve tužaljke. Kao što onaj starac, tako su i ostali seljaci u banovini skloni, da pogrde gospoda ,,od imovine^ (naime činovnike imovne obćine). A eto zašto: Tko neđa Ijudem drva. ni za gotov novac; tko na očigled vara narod, da neima drva u šumi, a ima ga; tko šalje „guljare^ (ovrhovoditelje) medju narod ,i tko brani pašu u šumi? Nitko drugi, nego gospođa od imovine. Pa zar je čudo, ako sam njekom prigodom .morao čuti ovu rugalicu: „vi mnc i veršter neće ni u pak6." Na moj upit, zašto to, reče mi Šaljčina seljak: „Vmanc došo pred paklena ,vrata, pokuca, a vrag mu ih otvori, a vinanc vidi |
| ŠUMARSKI LIST 6/1892 str. 33 <-- 33 --> PDF |
~ 273 — koto, u kom se duše fare, pa uaraali pita vraga: a gdje ti Je „buleta" (pe5at)j da smiješ kota paliti. Došao veršter, i on vidio silna drva pod kotlom, pa će vragu: čuješ vraže, jesu ii drva baletana? Vrag se pobojao, pa iztjerao obojicu van. Seljak po svom primitivnom BaSinu shvaćanja neima ni pojma o kakovoj gospodarstvenoj osnovi i o kakovom godišnjem etatu. Pravoužitaik kod nas plaća za drva pristojbu od 40 isovć. po metru. Razumije se, da imućniji ljudi iaglje skucaju njekoliko novčića, pa se požure platiti šumsku pristojbu za drva, dočim siromašniji žitelji, kakovih žalibože kod nas suviše ima, težko saberu potrebitu za nje ipak veliku svotu i to obično tek onda, kad je drvosjek već izcrpljen, a onda dakako da gospoda od imovine ni za novac nemogu dati drva. Glede jadikovke starčeve, koju sam u početku naveo o zabrani obćinskih pašnjaka, ima se ovako ; Predstojnik kotara vrginmostskoga jest čovjek, koji zna za svoje ljude misliti, koji po^na i zna, na čemu žiteljstvo oskudieva. Oa je uz to jedan od veoma riedkih upravnih činovnika, koji shvaća potrebu i važnost šuma, osobito u našem kraju. Svojskim nastojanjem´ pošlo mu je za rukom u svom području do nje kl e ukinuti neopisivo bezsavjestno postupanje sa obćiuskimi šikarami. Velim donjekle, jer je uz sve svoje plemenito nastojanje sišao s pravoga puta, što mu se nesmije u grieh upisati, j´er nije strukovnjak. On je naime zabranio samo do sad običajno prekomjerno sječenje obćinskih šikara, dočim pri tom nije potrebiti obzir uzeo i na nepovoljan upliv prekomjernog uživanja paše i prekomjernog stelarenja, te na potrebu kultiviranja obćinskih pašnjaka. Međjutim priznajem i sam, da bi nepovoljno djelovalo na žiteljstvo, ako bi se sječnja u obćinskih pašnjakah posve zabranila, jer žiteljstvo neima gdje da si nabavi potrebita drva. Spomenuti ću i tako zvane guljare. Takovim imenom okrstio je narod ovrhovoditelje imovne obćine, koji utjeruju šumske odštete. Šumski kvar bezuvjetno je velika bieda za ovdašnji narod. Sgražati će se svatko, ako mu kažem, da 70.000 žitelja počini u šumah prve banske imovne obćine na godinu kvar u vriednosti od 25.000 for., a u šumah državnih nedvojbeno isto toliko. Obćinski uredi utjerivali su taj šumski kvar unatoč mnogobrojnim i strogim naređbam upravo nikako, TJslieđ toga narasli su zaostatci na dužnih šum. odštetah samo kod imovne obćine prve banske na 120.000 for., koja se svota sad absolutno nemože utjerati. Ako se uvaži, da je etat na drvu, koji se može crpiti iz šuma prve banske imovne obćine (25.000 m´^) nerazmjerno malen i da nemože ni najmanjoj potrebi žiteljstva udovoljiti, onda će se pojmiti, da je nadošlo skrajno vrieme, da se od tolike biede žiteljstvo prve banske imovne obćine spasiti mora. A na koji način da to bude, o tom sam pisao prigodice i u ,,Šamar. listu" i razpravijao u posiieđnjoj šumarskoj glavnoj skupštini. |