DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 394 — Prodajne ciene duge na Rieci bile su pro 1000 monte duge g. 1882. do 1890. = 228 for. Ako uzmemo tu cienu kao mjerilo i označimo ju sa 100 postot., onda će biti ciena za godine 1874.—1882. == 213 for. samo 86 postot., za g. 1866.—1874 = 198 for. = 74 postot, a za god. 1820.—1866. = 146 for. dakle tekar 35 postot. Kako se iz navedenog vidi skakalo je proizvadjanje duge rapidno, ali i ciene nisu zaostajale. Zar naši sudruzi kod drž. šumarije nisu mogli kod spomenute procjene uzeti te činjenicu u obzir? Kod rezane gradje su ciene u istinu mnogo stalnije, nego kod dužica, ali to ipak ne može opravdati lahkoumlje, kojim su se državne šume vinkovačke procienile. Zar je država svoje milijune zato povjerila državnim šumarom, da se oni s njima igraju? Po mojem mnienju može državna šumska uprava tržištne ciene regulirati s toga, što Hrvatska i Ugarska na svjetskih tržištih duge i hrastovine odlučuje, što je trošnja od hrastovine poznata i što državna šumska uprava pomoću šumskoga zakona ima vlast opredjeljivati godišnji prodaju etat državnih, imovno-obćinskih, dapače i privatnih šumš,. Kada ona to može, pita se, zar joj je tada težko ustanoviti maksimalnu cienu za hrastovinu? Zašto ima procjeni´ telje i statističare, koji bi taj posao obavljati morali? Rješitba toga zadatka vrlo je lagana. Treba samo izpitati, koje vrsti hrastovine dolaze iz Amerike i Rusije u.konkurenciju s našom hrastovinom; treba izpitati najnižu moguću cienu te hrastovine i prama tomu se kod opredjeljivanja ciene naše hrastovine ravnati, eventualno više ili manje hrastovine na trg dovažati. Neima sumnje, da bi i privatnici stupili u savez sa državnom upravom, kada bi vidjeli, da se država brineć se za sebe takodjer i za njih brine. Čini se ali, da se državna uprava za to baš mnogo ne brine, a zato i jesu naši cjenici tako nehajno sastavljeni, da niti za prodaju služiti ne mogu. Neću se dalje upuštati u reguliranje ciena po državi u obće, nego ću specialno opisati jednu manu kod prociene drvnih gromada na pr. za „Sočnu", nebi h barem donjekle procjenitelje trgnuo iz letargije, da u buduće bolje i točnije vriednost šum^ opredjeljivali budu. Prije nego predjem na moju metodu procjenjivanja, budi mi dozvoljeno u glavnih crtah ocieniti do sada običajno procjenjivanje. Do godine 1870. postojala je za hrastove šume u nas pravo reći njeka vrst stablimične procjene na oko, koja se je u tom sastojala, da je lugar iduć od stabla do stabla ubilježio tehničku duljinu, koju je kad kada i pomoću motke ustanoviti nastojao, a srednji promjer ocienio je okom i k tomu priračunao ogrievno drvo. Trgovci pako procjenjivali su pomoću svojih poslovodja (rekrutiranih iz običnih bačvara ili drvodielaca) svaki hrast na proizvod duge. Rezultati dobiveni po ovih posljednjih bijahu naproti rezultatom neukih lugara mnogo sigurniji, a posljedica toga bila je ta, da su trgovci šumarske procjene javno ruglu izvrgavali. |