DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 55     <-- 55 -->        PDF

— 429 —


i industrij i biti pomoženo, s toga je ta industrija upravo dužna da neimale žrtve u prilog ribarenju doprinese. Ne reilektirajuć na to, da bi radnici
fabrika i manji obrtnici veselo pozdravljali na tržištu jeftinu ribu, kao mesnatu
hranu, upozorujemo još i na to, da je radnikom kod mnogobrojnih industrija i
obrta čista voda glavni uvjet njihovom obstanku. Buduć racionalno ribarstvo
upravo za tim teži, to bi i obrtu ta pogodnost u većoj mjeri dobro došla. Od
nemanje važnosti za industriju jest i to, što bi se podignućem racionalnog ribarenja
ustrojili novi obrti, naime tvornice za konserva ribe, a kroz pomnoženje
vrbovih nasada uz vode podiglo bi se u nekih krajevih i košararstvo,
a to bi bilo dakle sve u prilog obrta i industrije.


Uslied svega toga bi i trgovina vukla svoju korist i to zaista ne malenu,
pošto osnovanjem novih ribjih trgova bi se i trgovina sa svježom i konserviranom
ribom i predmeti košararstva vanredno umnožili, i tako bi obći
promet oživio. Da se tako promet olakoti, morala bi se i željeznička uprava
pobrinuti, da na tovarnih kolih uvede sanduke ledom za osigurati brzo odpremanje
živih i svježih riba.


Napokon i sam čovjek, koji treba nuždno čistu vodu za napitak, te je do
sada primoran bio tu vodu u nekih krajevih baš iz rieke crpiti (kao n. pr.
Beograd u Srbiji), a težkom opasnošću po svoje zdravlje, biti će ribarstvu i
ciljevom, za kojima ono teži, često zahvalan, što će umno ribarenje i u zdravstvenom
pogledu blagotvorno djelovati.


Tko bi dakle još mogao posumnjati, da se i ovdje neobistinuje narodnoekonomski
princip, koji kaže: da njegovanje jedne gospodarstvene grane po
ekonomičkimi, kroz znanosti pronadjenimi pravili dobro dolazi u prilog sveukupnoj
narodnoj privredi i harmonično prodire u široke predjele gospodarstvenog
organizma.


Osvrt na naredbu od god. 1891. u pogledu izpita lugarskih
kandidata.


Piše Josip Sabljak.


Lugarsko osoblje po svome položaju i zadaći zauzima važno mjesto u
šumskom gospodarstvu, te se pođpunim pravom reći može, da je ono temeljni
kamen. 0 tom se je već dosta puta pisalo i razpravljalo u stručnom novinstvu,
pa i u ovom našem družtvenom listu.


Istina je, da kao što u inih zemaljah, tako ima i u našoj domovini zavod
za nižu šumsko-gospodarsku tehničku naobrazbu, ali vidimo na žalost, da se




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 56     <-- 56 -->        PDF

— 430 —


ovom naobrazbom snabdjeveni kandidati posve riedko, dapače rekli bi posve
nimalo lugarskoj službi posvećuju.*
Bilo bi dugo, da se ovdje razpravljaju i izlagaju činjenice, sbog kojih
svršeni ratari ne mogu lugarsku službu dobiti.


Iztaknuti ćemo ipak njeki razlog. Kod urbarijalnih obćina razlog je tomu
taj, što je plaća lugara posve neznatna, te neće nitko da ide u lugare osim
domaćih, kojima je lugarska služba takorekuć samo nuzgredno zanimanje.


Kod imovnih obćina u bivšoj Krajini imali su uslied još odavna postojeće
naredbe izsluženi vojnički podčastnici za službu lugara njeku prednost, a to se je
tako uvriežilo, da se ni danas još pomisliti nemože, da bi mogao stranac lugarsku
službu dobiti, ma on bog zna kako vješt bio, pošto se u takovu službu
danas primaju samo domaći, specijelno članovi iz krajiške zadruge dotične
imovne obćine.


Ovo je bio razlog, da se je sve do nove naredbe od 2. ožujka 1891. g.
br. 30.551. u pogledu izpita lugarskih kandidata ogromni broj kandidata za
izpit prijavljivalo. Poznato nam je, da se je kod kr. žup. oblasti u Vukovaru
sve do g. 1891. po 40, 50 pa i 70 kandidata javljalo za izpite, ali je vrlo
riedak slučaj bio, da je koji od njih jedan ili dva razreda realke ili gimnazije
svršio, dočim se je veći broj od njih izkazao samo sa svjedočbom o svršenih
naucih u pučkih školah. Medjutim poznato nam je i to, da je bilo krojača,
postolara, zidara, mlinara, kolara u kratko svakovrstnih zanatlija, koji su svoj
zanat iz raznih uzroka napustili, pa su tražili lugarsku službu, oslanjajuć se
jedino na to, što su izsluženi vojnici bili.


Ako se ove posve istinite činjenice u obzir uzmu, tada najnoviju naredbu


zemaljske vlade o lugarskih izpitih svaki šumar radostno pozdravlja, jer je


sbilja i krajnje vrieme bilo, da se prije spomenuta manjkavost izpravi.


Odmah, čim je upitna naredba u kriepost stupila, pokazala se je njezina vriednost


jer se je jedva do 10, a ove godine samo 7 kandidata za izpit prijavilo.


Kečenom naredbom ustanovljen je pravac, kako i kojim putem može dotični


kandidat doći, do polaganja izpita.


Tako § 1 spomenute naredbe pod točkom a), b), c), d) odredjuje, čime


se kandidat izkazati ima, da mu se molba za pristup k izpitu uvaži. Budi


nam dozvoljeno, ako moramo priznati, da nam je u obće i glavna pobuda bila


ta, da koju primjetbu o točki d) navevemo.


U istoj točki odredjuje se: „da kandidat provede dvogodišnju praksu


u lugarskoj odnosno šumsko tehničkoj pomoćnoj službi, ako želi, da lugarski


izpit položi. Za kandidate, koji su svršili nauke na građjanskoj školi, na nižoj


gimnaziji ili na realci, odnosno sve propisane naukovne tečaje na kojoj ze


maljskoj ratarnici ili na zavodu, koji je pre spomenutim školama jednak do


* Mi neznamo, da ima u našoj domovini posebne „lugarnice* ili sličan zavod
za lugare. Poznato nam je samo to, da se ratari na križevačkoj ratarnici uče t. z.
„obde šumarstvo" t. j . kratku enciklopediji u šumarske znanosti, ali ne zato, da se
ratari posvete lugarstvu. Uredničtvo.


ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 57     <-- 57 -->        PDF

— 431 -^
voljno je, da se izkažu sa jednogodišnjom praksom. U koliko je ovim zadjvoljeno
već današnjoj potrebi koja se je primjetno dapaSe i znatno osjećala,
slobodni smo naše mienje izjaviti, da se i u odredbi ovoga §, a obzirom i na
točku d), ipak njeka praznina opaža. Kao što smo vidili, u točki d) odredjnje
se dvogodišnja odnosno jednogodišnja praksa.


Dalje vidimo, da dotični kandidat komu je jednogodišnja praksa
dovoljna, imađe veću teoretičku naobrazbu, te se od njega zahtjeva dokaz,
da je nižu realku gimnaziju ili gradjansku školu odnosno zemaljsku ratarnicu
svršio s toga mi predmjevamo, da je dovoljno ako se jedna godina prakse od
njega traži, da može udovoljiti i praktićnom dielu, koji se kod izpita zahtjeva.*


U koliko je ovdje za kandidate skrbljeno u toliko se opaža njeka manjkavost
jer se od njih zahtjeva dvogodišnja praksa, dočim u pogledu teoretrčke
naobrazbe kandidata nije ništa određjeno. Poniešto se može ovo protegnuti i
na kandidate sa jednogodišnjom praksom, jer i njima manjka teoretička niža
šumska naobrazba.


Nećemo se upuštati u dalje razlaganje, nego ćemo samo to primjetiti, da
se je nješto i u tom pogledu učiniti moralo. Po našem mnienju moći će se
intpnciji gornje naredbe podpuno zadovoljiti, ako bi se za tehničku naobrazbu
lugarskih kandidata stvorio privremeni tečaj, u kojemu bi si kandidat uz stečenu
praksu i potrebitu teoretičku naobrazbu usvojio. Ovakovi tečaji imali bi
biti u sjedištu kotarskih šumarija, a za slučaj pako, da bi bio malen broj ovakovih
kandidata kod jedne šumarije, mogli bi se iz dvie šumarije priključiti
k tečaju jedne šumarije. Razumjeva se samo po sebi, da bi se i njeka nagrada
imala odrediti dotičnomu šumaru odnosno onomu, koji bi upitne kandidate podučavao
u teoretičkoj naobrazbi, a osim toga imalo bi se odrediti, tko bi imao
trošak za takove nagrade namiriti.**


Poznato nam je, da se za vrieme sječe, te većih šumskih radnja i izvoza
drva opredjeljuju dotičnim lugarom u pripomoć tako zvani punomoćni lugari i
stražari, te bi po našem mienju moglo se učiniti tako, da se prime u službu


* G, pisac vara se jer se u točki d) spomenute naredbe nezahtjeva od kandidata
dvogodišnja praksa, nego samo jednogodišnja praksa za pristup k polaganju
lugarskog izpita, ako je svršio nauke na nižjoj realci, gimnaziji, ratarnic
i itd. Molimo g. pisca, da ustanovu naredbe pod d) još jedan put pomnjivo pro6ita.
Uredništvo.
** Mi tu stvar drugačije shvaćamo. Čestiti će šumar i bez ikakove nagrade u
svačemu podučavati svoje lugare, jer mu je ne samo dužnost, da mu lugari
budu vješti u svemu, što se od njih danas u službi zahtjeva, nego je i služba šumarom
olahkoćena, ako ima takove lugare za obavljanje vanjske službe (kod sađjenja,
te u obće kod gojenja sume itd.), koji su pouzdani i vješti. Takove lugare može si
šumar najbolje sam odgojiti. Mi nemislimo tim, da nam nebi potrebita bila posebna
„lugarnica", ali kao zavod, koji bi teoretičku stranu za lugarske kandidate gojio.
Mi imamo t. zv. „podkivačku školu", koja se uzdžava na zemaljski trošak pak
mislimo, da nije baš ni šumarstvo poslieđnja grana te se pouzdano nadamo, da će se
i za naše lugare nješto učiniti i u pogledu njihove teoretičke naobrazbe.


Uređničtvo.