DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1892 str. 65     <-- 65 -->        PDF

— 439 —


Šumar se nežaca ni od sunčane žege, ni ođ mraka i ljute studeni, niti od zla


vremena: oluje i vihra, koji mu nad glavom u šumi krši i lomi suharke i suharice, niti


ođ treskanja munje, koja stolietne dubove obara, niti od pljuska kiše, padanja sniega,


riečju: gumar nebojša neplaši se od niSesa do ođ samoga boga.


Pa koliko put se događja, da šumara zateče u šumi debeli mrak kao u rogu, takav


mrak, da nevidi ni svog vlastitog nosa izpređ sebe. Još bože pomozi, ako ima pri ruci


komadić luči ili ako nije daleko do ljudskog stana, do kojega može do nevolje kako


tako doterati. Ali jao i naopako, ako šumar neima ni zere fitilja, ognjila i kresiva,


ni svjetiljke, ni blaženog petroleja, ako stoji u debelom mraku kao drug mu panj u


šumi. Metneš li prst u oči, nevidiš ništa, imaš li svjetiljku, a ono ti omokri kiša i


kresivo i ognjilo ili ti ju ugasi žestok vjetar, koga ni sva ljudska sila slomiti nemože,


pa tako moraš po mraku tumarati od nemila do neđraga.


Svoj toj nedaći možeš ipak na labak način kraj i konac učiniti, jer je znanost


moć, koja nemiruje, nego stvara neviđjena čudesa, pa se je ona i nam ubogim šu


marom smilovala, da nam olahkoti naš buram život u zaista burnom životu. Ta hvala


bogu, da se bar njetko za nas šumare brini!


Da ne lutaš u mraku kao izgubljena ovca i da te potrebito svjetlilo u nikojem
slučaju neostavi na cjedilu, uzmi biel u staklenku (bočicu), ali ođugačku, pa metni u
nju onoliki komadić pranika (fosfora), koliko je dobar grašak, te u nju nali skoro do
vrelišta ngrijano lovorikovo ulje, s kojim napuni bočicu do polovice pfaznine, a onda
ju dobro plutom začepi.


Ako trebaš u mraku svjetla, a ti ođčepi bočicu, te pusti, da u nju uzduh (zrak)
unidje i onda ju opet dobro začepi. Pa gle čuda! Sva u bočici preostala praznina
počne svjetlucati, te ovakovo svjetlo veoma liepo razsvjetljuje. Ako ti svjetlo oslabi, a
ti opet ođčepi bočicu, da u nju može zrak unići. U cičoj zimi (studeni) potrebito je,
da se bočica u ruci ugrije, a to s toga, da se ulje uzdrži kao tekućina. Takovom
bočicom možeš se poslužiti pol godine, a ovo čudesno svjetilo možeš bez straha u
džepu nositi i kad trebaš rabiti.


Ovakovo svjetlilo prepuruča se svakomu, imenito onim, kojim treba da unidje u
onakove prostorije, u kojih su pohranjene razprskajuće tvari, koje bi se od svakog
drugog ognja ili plamena užeći mogla samo ne ođ onakove bočice.


S toga se nemoj bojati, da češ se ti sam upaliti, ako takovu bočicu u džepu
nosiš. Svjetlo u bočici svjetlucati će ti u toliko, da možeš viditi, kud ti noga stupa,
a to je posve dovoljno. Takovom bočicom možeš mirnom dušom unići i u staju, sjenik
ili u komoru, u kojoj pohranjuješ barut ili dinamit, jer se neboj požara.


Kušaj tako, pa se osvjedoči!


Trstenski makljeni (Acer Monspessulanum). „Pučki list", koji izlazi u Splitu,
priobćuje u br. 8 o. g., da se oko 18 kilometara podaleko od Dubrovnika prama
sjevero-zapadu nalazi malo i liepo selašce Trsteno. Ovo malo mjestance na glasu je
sbog svojih orijaških makljena. Ondje se nalaze dvie grdosije ođ makljena, a
neima inostranca, koji bi đošav u Dubrovnik, pak da nebi išao pogledati to čudovište.
I naš kralj, kad je obilazio Dalmaciju god. 1875. bio je vanredno iznenadjen, kad jih
je ugledao. Tko je te makljene posadio, ođkud jih donesoše, nezna se ni danas još
za stalno; nu nagađja se, đa jih je pred tri stotine godina onamo đonio iz Carigrada
njeki Matković, te jih posadio s lieve i s desne strane maloga potočića, koji izvire
posrieđ sela Trstenova.


U visini čevječjoj jedan je makljen debeo lO´/^ metara, a drugi 11*^2. Sedam
ljud i da se za ruke uhvate jedva jih mogu naokolo opasati. Grane šibaju u duljini ođ
preko 40 metara tako, da svaki makljen zastire l´´/4 vrta. Pod oba stabla može stati u
hladu 8 do 10 hiljada ljudi, a visoki su 65 metara t. j . skoro toliko, koliko je visok
zvonik sv. Duje u Splitu. Za sunčane žege liepota je u hladu tih makljena plandovati.