DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 1 <-- 1 --> PDF |
Br. 12. u ZAGREBU, 1. prosinca 1892. God. XVL Nekoliko najvažnijih bilinsklh neprijatelja naših šuma.* Piše Milaa Obradović-Li^aniiSj prof. šumarstva.. . ´ . - \ ^ Poznajmo naše neprijatelje, jer nam prijatelji dodijati nećel Nar. pDsl. Prije više stotina godina podigla se je šuma sama od sebe po prirodnim zakonima, a bez ikakove ljudske pomoći; ona ojača i naraste, unatoč tadanjoj maloj produktivnoj snazi zemljinoj,^´* i uzprkos nepromišljenom gazdovanju i hajdučkom napadanju zlosretne ljudske ruke. Dovoljna mo6 i snaga prirode mnogo je malaksala, 1 svoda na svietu predobiva, ljudsko umjeće sve više maha, da nadoknadi ovaj nedostatak: čuvanjem i gajenjem kao i direktnim podpomaganjem malaksane produktivne snage prirodne. Tim je šuma kao i njiva našega težaka postala kulturni-objekat; njen obstanak i napredak je većim dielom nemoguć bez šumarskog znanja i rada, kad još i dan danas postojeće borbe za njen obstanak i život kod tako već promjenitih kulturnih odnošaja raznih zemalja i kod današnje potrebe šumske vegetacije. Ljudskom je radu đaklem time vrlo velika dužnost narasla, koju šumarsko gazdinstvo gleda da izvrši podizanjem šume i gajenjem drveća — dužnost, koja se u tom sastoji, da se šuma na za nju ođredjenom prostora u takovu stanju drži i trajno podiže, kako bi ono uz postojeća sredstva što bolje svrsi čovječanstva odgovarala. Šumu- ćemo pako najbolje uzdržati i podići, ako ju budemo čuvali od njenih neprijatelja. Prvi tragovi o čuvanju šuma nalaze se već kod starih Grka i Germana. Grci i. Eimljani zamišljahu si šumo naseljenu bogovima; te su u njoj n t. zv. * Ovaj članak tiskamo nepromienjea po naroSitoj želji pisca, ** Ovo nam je nerazumljivoj jer ako nije semlja bila produktivna, kako je na Djoj mogla liepa suma uzrasti? Mnienje pigdevo protivi se takodjer zakonom agrikult. kemije o raztrošlvauja kameoja. UredniStvo. 3^ |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— oOO — ^svetim gajevima´^^ zabranjivali sjeii m sarao stabla, nego i grane, čuvati stoku i t. d. Čuvanje šurae nastoji se u očuvanju i osiguranju njenom proti svim vanjskim oapadajeffi, kako organske, t>iko i ueorgauske prirode. Tađo^i napadaji moga biti od: čovjeka, životinju, biline, nepogodna vremena i od vanrednih prirodBih zgoda. Sredstva, koja bi se proti takovim Dapadajem upotrebiti dala, jesu: 1. preprecujuća (vorbeugeude) 1 2. odstranjujuća (abstellende). Prva treba da po niogućnosti odstranjuju od šume štetne i uništujuće uticaje, a draga su odredjena za to, da odstranjuju uzroke i djelovanja neuklonivih i po rast drveća štetoih kalamiteta, ili bar da ili umanje i oslabe^ da bi se tako očuvati mogli svi uslovi, koji su nužđni za rast i razvoj šume, koliko oni u obće podpadaju ljudskoj djelatnosti. Okruženi od tolikih neprijatelja, kako iz životinjskoga, tako i iz Mlinskoga carstva, treba da ih se sjećamo od vremena do vremena, da ih nezaboravimo, nebi li time do što boljih i praktičnijih načina došli, kako da ovim zakletim neprijateljima šuma i šumara na put stanemo, kad već ne možemo sasvim da ih iztriebimo, jer je opasnost, sa kojom se boriti imamo, svakim danom sve to veća, a posljedice sve to težje. Te neprijatelje, od kojih nam opasnost svakim danom sve to više prieti,´ treba u prvom redu da ih u glavu sve dobro poznajemo, ako zbiljski hoćemo, da se s njima borimo, đa ih pobiedimo. Naša nevina zelena šuma, koja niti žaliti, niti svoje nevolje kome kazivati znade, a niti kakova sredstva imade, da bi si sama pomoći mogla, ako joj mi šumari —koji se njenim imenom ponosimo, njenim zelenilom kitimo i oduševljavamo, i u njoj uživamo — ne pomognemo, jer . , Brata nema, đa mu jade kaže. Nit sestrice, đa joj se potuži! , „ već samo prirodu i u njoj jedinog stvora, kaji o njenu boljku račun vođi, šumara, koji je u prvom redu pozvan, đa pomoću naklonjenih joj prirodnih sila lieka i sredstva nadjemo, pak da joj — šumi -~~ koliko toliko zadate rane olakšamo! Gdje god se naime drveće u nepovoljnim prilikama nalazi, tamo je obično i pravo leglo napadaja raznih neprijatelja njihovih iz bilinskoga i iz životinjskoga carstva. Poznato je, a i lako pojmljivo, da se zdravo drveće mnogo lakše odupre nasrtaju parasita i drugih raznih neprijatelja, nego bolestno i slabunjavo drveće, i s toga možemo s punim pravom da tvrdimo, da zapuštene šume, ostavljene samo svojim životnim prilikama i odnošajima prama raznim kulturnim i klimatskim nezgodama - gdje čovjek ti đnižtvu sa sjekirom glavnu ulogu Igra —^^ostavljene su na milost i nemiiost raznim životinjskim i biliuskim nepnjnt^] jima, koji, sve onako mali i neznatni, postaju golemi gospodari, kako gorostasnog hrasta, tako i tankovite jele, sokove im izsisavaju, životnu im snagu podgrizajn i t.jko šume još dalje k propasti vode. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 3 <-- 3 --> PDF |
— 607 -- Tko se hoće o ovome da osvjedoči, neka pogleda u susjednu Srbiju i pogleda njene sume, pak će vidjeti živa primjera kao posljedicu neracionamoga šumarenja ili boije reći nemara i neznanja ondašnjih nazovi šumarS. Sa onim, za rast drveća uepovoljoini uslovima u jednoj kulturnoj zemlji, stoji u savezu i to, da iie samo kod nas, već i a cieloj srednjoj Evropi biva pošumljivanje sve to težje, jer razne bolesti prouzrokovane živoUnjama ili bilinama, sve to više i češće štetno uplivaju na iijlado drveće, na koje se prije toga nije nitko ni osvrtao radi neznatnog djelovanja. U interesu i pažnji, koja iz navedenih uzroka tima bolestima pripada, radi smo, da u sliedećemu u kratko opišemo nekoje i to uaj škodljivije — svojim parasitičnim životom, po naše šumsko drveće štetne uzroke, bolesti medju bilinama.* Prije nego predjemo na same bolesti, progovorit ćemo ovdje nekoliko rieći o bitnosti parasitizma i o posljedicama po napadnuto drveće. Većina, bilina razlikuje se bitno od životinja time, žto mogu a.norganske sastojine, koje upiju korenjem ili drugim kojim putem, u sastojine svoga tiela pretvoriti t. j . a s s i m i 1 i r a t i. Ovo svojstvo manjka relativno malom dielu bilina, koje uslied pomanjkanja toga nemoga iz anorganičkih substancija praviti organičke- One su za to priuuždene organićne substancije odontld uzimati, gdje ih imade, daklen iz izumrlih ili živućih biiina i životinja, ili pak iz njihovih dielov^. U prvom slučaju nazivamo takove biline „Saprophyte" a u posledujem „Parasite" ili „Schmarotzer´´. Tim^, što sa parasitična biiina nastani na jednoj dragoj bilini, te joj već assimiliranu hranu oduzme, oduzima joj ono, što ona sama za svoj život potrebuje, t. j . ona joj škodi 1 Ako napadnuta biiina toliko hrane assimilira, koliko je dostatno i za nju i za parasita, onda će biti šteta vrlo malena; ako to nije u stanju — što se obično dešava, ~ onda će biiina usljed oskudice na hrani poboljevati i konačno uginuti. Iz toga proizlazi, da jaka i zdrava biiina mnogo lakše može pođuieti paraslta, nego li slabunjava ili bolestr^a. Većina parasita nije u stanju s toga asimilirati što im manjka chlorophjl l — glavni uviet assimilacije. Samo mali broj parasita ima chloropuyla, ali svejedno živu kao izjelice (Scbmarotzer) na drugimi bilinama ili na drveću. Mi ćemo ovdje u prvom redu početi sa takovom jednom bilinom, koja je poznata pod imenom; * Obširnije o holestim& šumskog drveća-, Icoje prouzvokiiju biline, naći de svaki ti djelima: Wiilkom m M., die inikroskopischen Feinde dea Waldee= Dresden 1866. — Karti g K, Wicbtig-e Kraiikl.seitei, der IVakibaume. Berlin 1874, — FraokB,, Die Krankhoitei> der Pilan^er.. Brestau 1880. — Soraue r P., Handmicb der FiiaDzeiikrankbeiten, Berlin 1886. — Hartig- R., Lehrbueb der BaUEnkraiikbeiten. 2. Aiifi., Berlin 1889. — Hes s JI., der Porsischuu IK Aufi., Leipzig 1890, |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 508 — Imel a (Viscim album, Mistei ili Leimniistel), Usred ciče zime, kad sve drveće imšib listača bez ijedoog lista stoji, pada nam već iz daleka u oci A m e 1 a« kao osobiti pojav. Njezino svrdlasto-zaviauto, aaproti stojeće, kožnato i vazda zeleno ližće, pravilno^^razgranjenje njezinih grana i sjajno biele bobe jesu riješto posebna medja oblici biliaa. S toga se niti ne treba čuditi, da je imela već za rana na se pozornost obratila. Čiiđnovitost imele je uzrokom, da ona igra veliku ulogu kod mnogih naroda u njihovim religioznim običajima. U grčkim pričama bila je imela čudotvorna grana Persephoae , pred kojom se sve kapije (vrata) hađa otvaraju, Iž toga uzroka tražio je i Ineas, kad je htjeo u donji svjet „visoko na drveću" čudotvornu granu imele. Još veću ulogu igrala je imela u nordijskoj mythologiji, ona je bila sjmbol smrti, zimske smrzli, i s toga i bijaše grana od imele, sa kojom je ubio bezslutni Hodur letnjeg boga Baldra. Kelti smatrahu naprotiv vazda zelenu imelu kao znak života, povratak topline i oživljenje sunčane sile, koja se preko zime utrne. U obadva slučaja padahu svetkovine, koje su stojale u savezu sa kultusom imele u vrieme zimskog sunčanog obraćaja, daklem u ono vrieme, u kojem se mi kršćani još uviek zelenim granama drveta veselimo, naime na božić. U njekim predjelima — Englezkoj, Njemačkoj i Švicarskoj upotrebljuje se imela još i dan danas kao božićno drvo ili kao božićni ures sobe. U Francužkoj je običaj, da djeca idu sa grančicama od imele u ruci od kuće do kuće čestitati novu godinu. Tako bi se dalo mnogo što šta o kultusu imele iz starog i novog vieka pripovjedati, a i dan danas praznovjerni ljudi drže mnogo im trajanstvenost i ljekovitost imele. Ostavimo sad sve to, što je za nas malo važno, pak se vrnimo k samom životu imele, to nam se nameće u prvom redu pitanje: kako dospije im^la na grane drveća i u čem se sastoji njeno štetno djelovanje? Biele ili žućkaste bobe imele imaju u sebi po jedno jajasto sjeme, koje je u neku sluz „viscin* uvijeno. Od konsistencije ovog ovoja — sluzi — pravi se liepak za hvatanje ptica, odtuđa ju i zove narod „priljepljiva imela*. Kad se bobe razpuknu, priliepe se one same na grane drveća, često puta biva prenašanje imele tako, da ptice bobe pojedu^ te sjeme u ekstrementima* nepretvoreno na granu izbace. Tako žive bravenjak (imelaš, Misteldrossel, Turđus viscivorus) većim dielom samo od imelinih boba, pak se je s toga u prvo vrieme i mislilo, da samo đrozd imelu raznaša. Ali to ne stoji, pošto i druge ptice to isto čine. Dospije li sjeme imele na granu, to mjeseca maja izraste iz njega jedna tamno-zelena peteljka (rjedko dvije ili tri), koja priraste za granu i njoj se ^ * Stoga postoji jedna stara poslovica: „Turdus šibi ipse malum cacat!" t. j. V pn-o se vrieme mislilo, da ta sjemena moraju najpre prođi kroz pti^iji želudac, dok na drvo dospiju, odnosno tu klijaju, ali je to već god. 1740, Dtiliamel eksperimentom oprovrgao. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 509 — prilagodi odeb´ijaintn krajeni. Sad tek izraste iz njene sredine prava žila, koja koru od graae probuši. Ako kora nije prejaka i predebela, prodre žila ii nju, obstanak mlade iiueline biljke je osiguran. Sliedeće ^^odine izidje ciela mala klica iz sjemena, te razvije obadva prva lista. Mlada žilica probuši dakle koru i raste do samog drveta grane, na međji izmedju drva i kore razprosire se i ra^gran: na dalje u prilično velikim dimenzijama. Pravo pričvršćenje i hranjenje imelina grma biva klimastim organima, koji iz korjena izrastu i u nutarnjost drveta prodru. Te organe nazivamo prodiračima (Senker). Bušenje drveta prodiračima je samo umišljeno, jer u istinu mehki sastav prodirala ne može tvrdo drvo da buši, već naslage drva, koje godimice sve to deblje bivaju, i tako prodirači, koji su jednom izpod kore dospieli, bi rekao, spuštaju se sve to niže n drvo, dok u istinu na istom mjestu stoje i razgranjuju se, a naslage drveta rastu. Brojem godova, kroz koje se prodirači protežu, može se proračunati, koliko je vremena proteklo, od kad je nametnina (Schmarotzer) klijala. Pomoću prodirača i korenja stoji imela u čvrstoj vezi sa njezinom granom hraniteljkom. Kad imela naraste do izvjestne veličine, opaža se uslied oduzimanja neko poboljevauje grane, koje se svršava obično za duže ili kraće vrieme podpunitn uginućem grane. Ako se na jednom te istom drveta više grmova imele nalazi, onda je lako moguće, da i samo drvo ugine. Na taj način nanaša Imela veliku štetu u voćnjacima i u jelovim šumama, kao i drvoredima od topole. Da bi se toj šteti imele na put stalo, treba za dobe i podpuno utamaniti mlade biline imeline, i odpiliti sa drveta sve grane, koje grmove imele nose. Nepomaže mnogo samo izkrčiti ili odrezati grmove imeline, jer se mogu iz preostalog korenja u grani novi ogranci imele razviti. Granu, koja je od imele uginula, lako je razpoznati po sastavu njezina drveta. Pošto naime grana ugine, uginu i prodirači od imele, i onda izpanu iz drveta, a ostave iza se radialno ležeće luknje. Imela nije vezana na pojedine vrsti drveća. Poznato je do eađ 50 raznih vrsti drveća i grmlja, na kojima se imela nalazi, ali ipak radje napada u nekojim predielima izvjesno drveće; tako je nalazimo u provincijama rieke Rajne i u dolini Inna u Tirolskoj često na jabukama, u Brandenburgu na boru, u Pruskoj na topolama, zatim dosta i na vrbama,, lipama i jelama, ređje na hrastUj bukvi, brezi, omorici^ javoru i na Ijeski. U staro je vrieme osobito važila imela, koja je rasla na Ijeski, U prvašnje vrieme služile su grane od imele za vračanje i za čestitanje, (kao kod nas kad idu djeca o novoj godini u šibače), a posije ^su upotrebi]ivali u tu svrhu i same ljeskove grane, samo ako su ove iole ličile na imelu. Imeli u mnogim svojstvima slična i u istu familija spadaj uća, a često se sa imelom zamjenjuje jest: Omel a (Loranthus Europaeus, Riemenblume). Ona se nalazi samo na raznim vrstima hrasta i kestena. Ako Loranthus sa Imelom prispodobimo, naći ćemo, da se od nje u mnogome razlikuje. Lo |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 510 — ranthus neima kožnato i vazda zeleno lišće, već lišće, koje svake godine opada, kora mu je tamm-mrka, "bobe su žute i stoje u visećim grozdovima. I način bašenja je ovdje sasvim drugi. Korjen (žile) prostire se istina pod korom napadnute grane, ali netjera nikakove prodirače (senkere) u drvo, već uraste i u z^-ajmladji sloj drva i prieci ovom njegov đalnji rast i razvoj. Kad siiedeće godine naraste nova naslaga drva, iztjera i Loraotlius nove žile u ovu naslagu, te i nju uništi. Na taj način izgledaju onda žile Loranthusa posije nekoliko godina na uzdužnom presjeku, stepenaste. Broj stepena odgovara broju godova (Jabresringe). Starije grmove Loranthusa obraste napadnuta hrastova grana, usljed ćega narastu kao glava velike kvrge. Omela škodi napadnutom đrvetu u glavnome kao i imela, i protiv njega mogu se iste mjere upotrebiti, koje i proti imele. Buduć da imela bar u srednjoj Europi hrast vrlo riedko napada, đožim se Loranthus izključiro na hrasta i kestenu nalazi, to se može iz toga zaključiti, da se je pod imenom ^Eichenmistel´´ kod starih naroda razumjevao Loranthus Europaeus. Loranthus je tada igrao, veliku ulogu u religioznim običajima. Nuzgređ budi ovdje samo napomenuto, da familija Loranthacee, koja je kod nas samo imelom i omelom zastupana, broji u Iropičkim predjelima veliki broj odlika (vrsti), a ove se sve odlikuju velikim svjetlo obojenim cvjetom. Vredno je ovdje spomenuti i to, da medju tim vrstima i takovih imade, koje živu za nametinu (n)uktare, schmarotzen) na drugim Loranthaseama, kao na pr. brazilijanska Dendrophtora Epiviscum na D- buxifolii, i indijska Vise um moniliforme na V. orientale i t. d, U ostalom opaženo je, da i kod žive kao nametnica Viscum na Viscurau i Viscum na Loranthusa. Ako i brojimo imelu i omela medju najveće neprijatelje našeg drveća, to je ipak ona šteta, koju pravi ona relativno na jednostavno organizovanim grupama bilina, koju gljivice (Pilze) nazivamo, mnogo veća i opasnija. Najpoznatije su one gljivice, koje svojim relativno velikim, većinom živom bojom obojadisaoim opiodnim tjelima u oči pada, i koje poznajemo pod imenom gube (Sch^^amme). Medju ovima nalazimo nekoliko opasnih neprijatelja naših šuma. Ovdje neka nam služe za primjer bukvina guba ili buk ovi ca (Poly- porus fomentarius, Buchensch\Yamm), i tru d (Poljporus igniarius, Feuerschwamm). Tko vidi ova dva poznata neprijatelja (gljivice) na bujno napredujućim bukvama i hrastovima, a nemisli kako su to opasni neprijatelji i kako sve tako mali i nexBatnt za nekoliko godina zadadu smrt napadnutom drveću. Kao sto ova dva žtetočina škode na bukvi i hrastu, isto tako priete velikom opasnošću i: „Trametes pioi^´ (Kiefernbaumschwamm) na korenu bora i bukve, i „Poijporus sulphureay^ (liarchen-jch.vamm) na arišu, na raznim voćkama i t.d. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 511 .---- Sve ove gube na drveću djeluju manje više podjednako štetno na napadnuta stabla. Gube ove sastoje se iz dva sasvim različita điela,^ i to prvo iz onoga, koga mi guba (Sch\vamin) nazivamo i koji ima zadaću, da u svrliii rasprostiranja i razmaoženja gljivica obrazuje malene klice (Sporen), i drugo iz onoga, koji u nutarnjosii stabla žive. Prvi se zovu oplodnici (Fruciitkorper). drugi Mycelium. Mjceiium, koji se sastoji iz vrlo nježnih niti t. z. Hvpha, izprepleten je po drvu na sve strane, probušuje stanične opne, da može dospjeti u nutarnjost stanica, oduzima ovima one đielove, koje gljivica za brami potrebuje, i tako manje više utaraanjuje i uništuje drvo. Netreba da se ovo uništavanje razprostre po cielom stablu ili na većem dielu stabla, pak da stablo ugine, jer često je dostatno i samo djelomično uništenje, i to s toga, što bolest prieći, da se hranivi dielovi penju iz žila i korena u stablo, i drugo s toga, žto na tim istetuini mjestima mogu vjetrovi i snieg stabla da lome i izvaljuju. Pogledom na gore navedene posljedice moraju .^iimari osobitu pažnju svratiti na spomenute gljivice tim više, što onda, kad gljivica izvana naraštajem oplođnika (Fruchtkorper) vidljiva postane, ostaje cesto svaka pomoć bezuspješna. Pogledom pako na prepreku ove vrsti bolesti jest od velike važnosti činjenica, da spore gljivicaj odEiosno mladih Mycelia istih mogu samo onda u nutarnjost drveća prođrieti, kad se ogledom kore ili đrveta naprave ranjiva mjesta, kroz koja onda spore prodiru. Pukotine nastaše od mraza, ozlede od životinja, snijega i leđa i vjetra, a osobito ozlede od sjeće na granama i stablu jesu takove rane. Djelomice stoji u ruci šumara, da te ozlede umanji i ublaži, a djelomice može on ublažiti i zle posljedice umjetnim zatvaranjem i cielenjem tih vmL Drvo stabala, koja su od slabosti poginula, pokazuje sasvim karakteristične forme. Mnoge gljivice pretvaraju drvo u samo fino brašno, druge prouzrokuju opet trulenje, koje poznajemo pod imenima b i e 1 a srž (Weissfaule) i crvena srž * (Rothfaule); opet druge prouzrokuju raspadanje drveta u kockaste ili kubaste komade i t. đ. Kao osobitu formu zaraze treba da ovde specialno spomenemo svjetlu srž (Lichtfaule), koja se u tom sastoji, da drveće, koje je phosphoresciranim Mjceliama protkano, u mraku kao ugasito svjetlo izgleda. Spomenuti mi je još jednu interesantno gljivicu t 2. „Hutpilz", koje oplodnike po^majemo pod imenom ^Hallimascb" (Agaricus melieus), a vrlo se cieni kao jelo. * Poštovani kolega gosp. gamarnik M. Badošeyi< 5 razvio mi je prošle godine na gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrel)u u kratko svoje specijalne nazore o b i e 1 o j i crveno j srži ; 0 uaroku, znacima, važnosti i posljedicama istih, pak bi me vrlo interesovaloj a i u interesu hi same stvari bilo, kad hl gosp, šumarnik bio doh^r, te nam izvolio an.oh6iti te svoje sanimive nazore. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 8 <-- 8 --> PDF |
. — 512 — Mycelium ote gliivice gnjezdi se vrlo rado u korjenju i u donjim dielovima stabla i prouzrokuje t, z. zemnog raka (Erdkreps) ili korenovu srž (VurzelfiUile); to je opasna bolest bora, omorike i bukve. Mycel se razgranjuje u obliku širokih bielih niti i!i kožici i^medju drva i kore, i često prelazi tx crne žilama aaličae izraslice, koje uništena užeta prevuku, te su pod imenom „Rhizomorphe* već odavna poznate, ali bitnost njihova nije bila dovoljno iztražena, dok u najnovije vrieme nedokaza čuveni botaničar i zaslužni iztraživaS bolesti na drveću Harti g u Monakovu, da su to niti Mycelia od „Agaricus melleus-a^. Ne manje opasne od Bavedenih gljiva jesu mnogobrojne male i najmanje gljivice, koje površni promatraoc ne može često ni opaziti i koje se odaju jedino rezultatima njihova djelovanja. Ovdje ćemo da upozorimo na jednu gljivicu, koja se upravo u najnovije vrieme vrlo često pojavlja, i koja je u alpinskim predjelima postala prava kuga za arlševe šume. To je mala u hrpu Ascomycet a spađajuća gljivica „Helotium ili Peziza Willkomii", koje je uzrok „arišev rak" (Larchenkreps). Arišev rak dolazi na granama i stablu arišauoblikn školjkastih izdubina, koje su unaokolo kvrgasto izraslom korom obrasle. S ovim pojavom često je u savezu i bogati izvor smole. Mycelium gljivice izraste u nutri, te buši tako, da je dalji rast drveta na tom mjestu preprečea, dočim drvo na ostaloj, periferiji jače raste. Ariš može na taj način duže vremena odoljevati parasitu, a događja se često, da jaka stabla na mjestu raka zacjele, t. j , da obrastu i tako izadju kao pobjedioci iz borbe za obstasak. Raste li ali rak od godine do godine sve više i više, sprečiti će on najposlje rast drva sasvim, a dotični dio stabla uginut će. Dok se Myceliom unutar stabla razgranjuje, izilaze na površinu oplođna tjela od PezizeWillkommiL Ova imaju oblik malih kratkih pehara (Beeher), koji su s poSetka zatvoreni, a posije se, naročito kad su vlažni, otvore i onda su izvana bjeličasti, a iz nutra crvenožuti. Na prerezu takvog jednog oploduog tjela vidi se, da se njegova nutrašnjost sastoji iz jednog sloja klinastih Hypha (Schlauche) i nježnih sokovuih niti ili t. zv. Par ap h y sa. U svakom od ovih nalazi se osam malih jajastih ćelija, a to su spore gljivice (Pilza). Vrlo je zanimivo brzo razgranjenje ove gljivice na arišu u najnovije vrieme. U alpama pravoj domovini našega ariša, nalazi se ova gljivica na arišu u svako doba, bez da mu kakvu štetu naiiaša, jer pri svem tom ariš bujno uspjeva. Kad su u početku ovog stoljeća prvi pokusi pravljeni, te je ariš´ u. nizinama zasađjen, nestalo je te gljivice, i nasade ariša tako bujno napredovaše, da se je ariš za krazko vrieme razgranio po čitavoj Njemačkoj i Austriji tako,, da se je za pošumljenje upotrebljavao; Tek, kao što znademo, oko polovice ovog stoljeća, prokrči si put ova gljivica i u te nove nasade ariša, koji mu pružiše vrlo povoljne uslove za razvoj i razgranjenje. Već abnormnim stojištem, te često usljed preguste zasade i mnogim drugim nepogodnostima oslabljen, nemogaše |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 9 <-- 9 --> PDF |
~ 513 — ariš velikom napadaju gljivice odoljeti, jer se brzo razprostre bolest i već za kratko vrieme uništi veliki dio arišovih nasada. Nije se opažalo to haranje samo M nizinama, već i u pred alpama, gdje su upravo u ovom stoljeću preduzimana velika pošumljeaja s arl^orn. Tako 8U velike nasade ariša u bečkoj šumi (Wienerwald), u pred aipama oko Schneeberg-a, lui Semeringu, u gornjoj Štajerskoj i t. d. u posljednjim decenijama jako oštećene ili pak sasvim uništene, šta više i u onim dielovima Alpa, gdje se i prije gljivica niibuaše, ali slabo djelovanje pokazivale, u?,imaše bolest godinu na godinu sve više maha. U takim daklen vladajudm prilikama nepreostaje ništa drugo, već sasvim napustiti nasadu ariša na mjestima, koja niesu sasvim podesna za gajenjo i podizanje ariša. Od mnogobrojnih neprijatelja, koji našem šumskom drveću priete, a u isti razred Ascomjcet a spadaju, opomenuti nam je još nekoje, kao: li e r p otrichi a nigra , od koje crni Mjcelium prevuče četine kosodrvine, omorike i borovice, koje su u Alpama sniegom pokrivene bile; Eoselini a ri u e r- c i n a, uništač hrastova korjena. tatini više vrsti N e c t r i a, li y s t e r i u m i mnoge druge. Drugi jedan red parasita šumskog drveća spada u grupu gljivica, koja je već i time zanimljiva, što sadržaje nekoliko najopasnijih neprijatelja kulturnog bilja, kao što je žitna hrdja, koja spada u red U r e d i n e a (Rostpilze), Ponajpre ćemo ovdje da upozorimo naše štovane čitaoce na gljivicu, koja pravi boležljive izraslice na jeli, a ove izraslice upadaju najviše u oči od svih drugih pojava u šumi. Mislimo pojav t. zv. „Hesenbesen´^, vilina siga. Vilina siga je abnormitet u rastu time prouzrokovana, da u grani živući Mjcelium pobudi na grani abnormno pravljenje mnogobrojnih postranih grana i grančica, koje manje više sve u jednom te istom pravcu izrastu. Tako se napravi metli podobna izrastlina. Ova pada tim više u oči s toga, što mnogo kraće i žutkaste četinje na tim granama ne prezime, kao one na zdravim granama, već svake godine ujesen opadaju. Gljivica se zove Aeciudiu m ela tinum. Ova gljivica razvija osim u nutarnjosti jelove grane živućeg Mycelia i na donjoj strani lišća male okrugljaste Aecide, u kojima se spore prave. Dok je Aeeidium elatinum uzrok postanka viline sige na jeli, prouzrokuju druge — dielomice u druge grupe gljivica spadajuće — vrsti, slične izrasiici na drugom drveću i grmlju; tako gljivica vrsti Exoascus (E. Wiesneri i E. Carpini) vilinu sigu na trešnji i grabu; Aecidium Magelhanicum, vilinu sigu na suteki: b ož u r a k (Blasenrost) Aecidium od Coleosporium senecionisa, vilinu sigu na borovima; druge opet dielomice sasvim i nepoznate gljivice prouzrokuju vilinu sigu na arišu, omorici, bukvi i t. d. Viline sige uvjek su više manje podjednake u obliku, koji se sastoji u mnogobrojnim u jednom smjeru izraslim sitnim lišćem okićenim granama. Pri tom stoje ove ili okomito, kao one kod suteke, jele i trešnje, ili pak vise kao one kod bora (Folire). |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 514 — Sasvim je pojmljivo, da se ovaj oblik viline sige, koji tako u o6i pada, nenioi^a^^e ^^akriti od nareda; iiiia sijaset raznih narodnih naziva i tumačenja o toj pojavL Foiiajviše su rasprostranjena imena j,Doimerbeser)" ili „Blitzbesen", koja stojre a savezu sa vjerovanjem, da je vilina siga sredstvo protiv udara miiDJe. Odtuda se i tumače običaji, da se vilina siga pricvršćuje ua krovove kuću, žto se u Biaogiin pokrajioam vidja. S drage strane pogledom Da njen oblik, koji na kućnu metlu opoininje, morade narod dovesti na misao, da ovaj inače nevini stvor stoji u vezi ?a .paranjem i vracarijama. Mislilo se je, da te metle upotrebljuju vratare babe za njihovo noćno jašenje po \azdubu i s toga joj narod i dade ime Hexenbesen, vilina siga ili car ob n a me ti a. Viline sige imron i praktičnu uporabu; tako se upotrebljuju u Tirolu u visoko stojećim kućama za čižćeaje dimajaka; štajerski seljaci upotrebljuju te guste grm.ove kao znak na krčmama. Šteta, koju te gljivice prave, sastoji se s jedne strane u tom, da se prave na stablu kvrgaste izraslice, što pospješuje, da se drveće pod sniegom i iedom brzo krši, s drage strane [ pripremaju mjesta na koja ula^e drugi parasiti, gljive i L d. Razred Ur e di n c a. kuda kao što već spomenusmo i Aecidium e 1 a t i n u m spada, pobudila je a novije vrleme veliku zanimljivost pronalazkom, da mnoge vrsti provedu svoj razvoj na izvjesnim stalnim bilinama. Tako je poznato, da žitna hrdja provede svoj proljetni razvoj — Aecidium stadium na žutikovinu (Berberis vulgaris), ljetni i jesenji stadium Ure do ili Telentosporenstadium — na raznim travama. Od Aecidium Elatinum, a poznat je do sad sam.o Aecidium stadium, u obće je još p´t:-.;ije, da li neprovede jedan drugi stadium. na drugoj kojoj bilini. Tako je promjena mjesta poznata od drugih dvajuh parasitičaih gljivica, kojo ćemo kao dosta važne u našoj razpravici još da promotrimo. Jedna od ovih dvijuh jeste Chrysomyxa Eh od ode udri, čije Telentospore na lišću alpinske ruže prouzrokuju t. zv, „Alpenrosenrost" od koje Aecide napadaju na četinje mladorasti na om.orici, i tu prouzrokuju svakom suD-^aru dobro poznati „Fichtennadelrost", ISajprije se pokažu na čctinjama omorike žute pjege, iz kojih s vremenom narančastc-žnte Resice Peridien izrastu, u kojima se spore razviju. Ove :e naprave u tolikoj mjiožini, da kad podrmamo bolesnom omorikom, često u gUNtim oblacima odilaze. Ima godina, kad se ova bolest u vrlo velikoj množini pokaže, tako u posljednje doba čitamo u svakdanjim žurnalima o jakom napadanju te bolesti na omoriku. U istinu pokazuje nam šuma, u kojoj je mnogobr^vjno drveće od ovog zla napadnuto, vrlo čudnu sliku, pošto mjesto zdrave i vesele trunnozelene boje ima često svjotložut ili crvenožut izgled. PoSto ta bolest omorike s boležću alpinske ruže u savezu stoji, lako je pojmljivo, za?to se ona najviše nalazi upravo u Alpama i to tačao u visini |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 11 <-- 11 --> PDF |
alpinske ruže. Na lišću alpinske ruže pravi ova gljivica smeđje mrlje, iz kojih isto tako iiarančastocr?0oe spore izilaze« Me je važnostima bor jeđaa druga u familiju U red i n ea spadajuća gljivica t. ZV. C o 1 e osp or i um Senecionis, koja se isto tako razvija na dvije razne biline, kao i Chrjsomisa rhodođendri. U ovome slućaju jo za nas najvažniji stadium opet Aeciđium , koji ima kod ove gljivice neki osobiti izgled. Nalazi se kako na stablu, tako i na liš6u bora (Fohre), i to na stablu u obliku velikih, poluokruglastih ili dugoljastih, sa crvenožutim prahom na sporama napunjenim mjehurima; na Ušću pak kao mnogo manje, u ostalom ali sličnim mjehurima. Ove nisu štetne za drvo, već Mycelie, koje probušuju stablo, drvo raztvaraju i obično podpuno uništavaju i usmrćavaju drvo, Usljed ove posljednje promjene upotrebljuju često seljaci grane od bora, koje su usmrćene od Coleosporium Senecionisa kao dobar materijal za gorivo. Borovi, koje ova gljivica napadne, suše se najpre na vrhovima, a odavde se spušta i suši sve do podnožja. Nedogadja se tako rjedko, da drvo i prekuži bolest, a onda izraste novi vrh drveta iznad usmrćenoga, a ovaj ostane pcstranicno. Spore Coleosporium Senecionis-a razvijaju se dalje na raznim vrstima roda badeljčae a (Kreuzkraut, Senecio); na donjoj strani lišća pravi gljivica u žutim ili narančasto-žutim korastim prevlakama ;,Uredo i Telentospore"*. Nije nam moguće da ovdje nabrojimo i pobliže opišemo sve u razred Uredinea spadajuće drvne parasite, s toga ćemo još ovdje da spomenemo ležište: Teleutospora od Gjmnosporangium Sabinae, clavariaeforme i iuriperinum prouzrokujuću bolest borovice, na lišću jele nalaze se Aecidie od Melamp^ora Goepertiana, čije Teleutospore stablike (Preiseibeere) izobličavaju, Melarapsora populina napada sa Uređo i Teleutosporama topole, dočim Aecidie proazrokuju bolesti na boru (Gaeoma pinitorquum) i na arišu (C. Laricls) i t. d. U gornjim redcima trudili smo se, da nekoje najvažnije bilinskim parasitima prouzrokovane bolesti, našeg šumskog drveća u kratko skiciramo i njihove pobude opišemo; kakova obširnost i podpunoća niti se je mislila polučiti, niti se je polučila.* Tako smo spomenuli samo nekoliko slučajeva, koji pažljiva posmatrača i ljubitelja prirode vrlo često susretaju. Što se tiče sredstava, koja bi mogli protivu ovih gljivica upotrebitit, oua su mala i slabahna, a da bi se s uspjehom upotrebiti mogla. Ta sredstva vrlo rjedko izbave oboljelo drvo od propasti, no u najpovoljnijim slučajevima amanji štetno djelovanje iste. Ta su sredstva: odstranjenje i vađenje odaosno uništenje napadnutog drveća; isoliranje tog drveća grabama i jarcima, da bi tako dalje razprostiranje te bolesti prepriečili; mješanjem raznih vrsti drveća; odstranjenje * Mnogo bi Bam milije bilo, da je g. pisac manje bolesti nabrojio, ali ih zato nješto obšimije opisao, jer ruku na srce: malo 6e koji šumar n ovome članku sto god nova na<^i. Dobro bi bilo takodjer, da g. pisac nekuje sam riedl, nego da ik potraži a rječniku, UredaiStvo. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 516 — t. zy. „Schwammbaame"; gledati da se što manje drveće ozledjuje´i t d. Da se sav naš rad samo na to ograničiti mora, stoji u vezi sa bitnosti sa oboljelim drvetom i f?a pobudiocern bolesti, jer sredstva, koja bi mi upotrebili u tu svrhu, da parasitii Baškodimo, ta bi redovno i dotičnom drvu škodila. Sredstvo, koje bi najviše djelovalo, pa da bi naše šumsko drveće od tih neprijatelja sačuvali jest „Prophylaxis". Kako se ova praktikuje, vidi se iz već navedenoga parasitizma. Ona će s jedne strane gledati, da drveće jako i zdravo odgaji i uzdržij i s druge strane da ga od vanjskih štetnih neprilika čuva i brani. Prva^od ovih zadaća može se postići, ako se izaberu odgovarajuće vrsti drveća pri pošumljivanju pogledom na lokalne, klimatske i specialne, u historiji bilinskoga svjeta osnovane prilike, kao i staranje za dobro šumsko tlo. Druga zadaća može se rješiti u vezi sa štećenjem vjetrom, saiegom i mrazom, te sa životinjskim žderanjem i ogrizanjem drveća, kao i racionalnim šumskim gospodarenjem. Kad su ove dvie zadaće izpunjene, onda je izpunjena i zadaća dobrog svrsi shodaog šumarstva, a time su onda umanjene i sve parasitima biiinskog i životinjskog carstva prouzrokovane štete. Racionalno gospodarstvo sladkovodnog ribarenja obzirom na predstojeći naš zakon o ribarstvu. Piše Mat. X Dudan. (Svršetak.) II. U prvom članku ove naše razprave (vidi br. 9. i 10. „Šumar. lista" str. 422—429) iztaknnsmo samo obćenita pravila racionalnog ribarenja, a sada ćemo se upustiti da razpravljanio praktična pitanja obzirom na naše okolnosti. Organički život voda jest veoma bogat i raznolik. Priroda je tako mudro upriličila razvitak organskih bića u vodah, daje ono a najvećem stupnju uprav uzor gospodarstveno (oekononiično), pa s toga mi smo baš upućeni, da iz tog skladnog djelovanja prirode naSu nauku crpimo. U vodah živi množlvo bilina, nairne od najnižih organizma do najsavršenijih biljka. Riedko kada te vodene biljke shiže jzravno kao hrana čovjeku, dapače iste nisu hranom ni svim ribam prikladne, akoprem se istinn više vrsti riba djelomice brane. Uz nmogobrojne biline nalazimo u vodah ogromno muožtvo najnižih životinjski}^ stvorova, kao: crv a i ličink a u mulju, prozirnih coelenterata i infusoria na dielovih bilina pomoća kremikove kiseline priijepljenih, zatim k o r n j a š a (kebr;i), ´s k o 1 j k a, m e k u š a c a, k o |