DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 508 — Imel a (Viscim album, Mistei ili Leimniistel), Usred ciče zime, kad sve drveće imšib listača bez ijedoog lista stoji, pada nam već iz daleka u oci A m e 1 a« kao osobiti pojav. Njezino svrdlasto-zaviauto, aaproti stojeće, kožnato i vazda zeleno ližće, pravilno^^razgranjenje njezinih grana i sjajno biele bobe jesu riješto posebna medja oblici biliaa. S toga se niti ne treba čuditi, da je imela već za rana na se pozornost obratila. Čiiđnovitost imele je uzrokom, da ona igra veliku ulogu kod mnogih naroda u njihovim religioznim običajima. U grčkim pričama bila je imela čudotvorna grana Persephoae , pred kojom se sve kapije (vrata) hađa otvaraju, Iž toga uzroka tražio je i Ineas, kad je htjeo u donji svjet „visoko na drveću" čudotvornu granu imele. Još veću ulogu igrala je imela u nordijskoj mythologiji, ona je bila sjmbol smrti, zimske smrzli, i s toga i bijaše grana od imele, sa kojom je ubio bezslutni Hodur letnjeg boga Baldra. Kelti smatrahu naprotiv vazda zelenu imelu kao znak života, povratak topline i oživljenje sunčane sile, koja se preko zime utrne. U obadva slučaja padahu svetkovine, koje su stojale u savezu sa kultusom imele u vrieme zimskog sunčanog obraćaja, daklem u ono vrieme, u kojem se mi kršćani još uviek zelenim granama drveta veselimo, naime na božić. U njekim predjelima — Englezkoj, Njemačkoj i Švicarskoj upotrebljuje se imela još i dan danas kao božićno drvo ili kao božićni ures sobe. U Francužkoj je običaj, da djeca idu sa grančicama od imele u ruci od kuće do kuće čestitati novu godinu. Tako bi se dalo mnogo što šta o kultusu imele iz starog i novog vieka pripovjedati, a i dan danas praznovjerni ljudi drže mnogo im trajanstvenost i ljekovitost imele. Ostavimo sad sve to, što je za nas malo važno, pak se vrnimo k samom životu imele, to nam se nameće u prvom redu pitanje: kako dospije im^la na grane drveća i u čem se sastoji njeno štetno djelovanje? Biele ili žućkaste bobe imele imaju u sebi po jedno jajasto sjeme, koje je u neku sluz „viscin* uvijeno. Od konsistencije ovog ovoja — sluzi — pravi se liepak za hvatanje ptica, odtuđa ju i zove narod „priljepljiva imela*. Kad se bobe razpuknu, priliepe se one same na grane drveća, često puta biva prenašanje imele tako, da ptice bobe pojedu^ te sjeme u ekstrementima* nepretvoreno na granu izbace. Tako žive bravenjak (imelaš, Misteldrossel, Turđus viscivorus) većim dielom samo od imelinih boba, pak se je s toga u prvo vrieme i mislilo, da samo đrozd imelu raznaša. Ali to ne stoji, pošto i druge ptice to isto čine. Dospije li sjeme imele na granu, to mjeseca maja izraste iz njega jedna tamno-zelena peteljka (rjedko dvije ili tri), koja priraste za granu i njoj se ^ * Stoga postoji jedna stara poslovica: „Turdus šibi ipse malum cacat!" t. j. V pn-o se vrieme mislilo, da ta sjemena moraju najpre prođi kroz pti^iji želudac, dok na drvo dospiju, odnosno tu klijaju, ali je to već god. 1740, Dtiliamel eksperimentom oprovrgao. |