DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1892 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 510 — ranthus neima kožnato i vazda zeleno lišće, već lišće, koje svake godine opada, kora mu je tamm-mrka, "bobe su žute i stoje u visećim grozdovima. I način bašenja je ovdje sasvim drugi. Korjen (žile) prostire se istina pod korom napadnute grane, ali netjera nikakove prodirače (senkere) u drvo, već uraste i u z^-ajmladji sloj drva i prieci ovom njegov đalnji rast i razvoj. Kad siiedeće godine naraste nova naslaga drva, iztjera i Loraotlius nove žile u ovu naslagu, te i nju uništi. Na taj način izgledaju onda žile Loranthusa posije nekoliko godina na uzdužnom presjeku, stepenaste. Broj stepena odgovara broju godova (Jabresringe). Starije grmove Loranthusa obraste napadnuta hrastova grana, usljed ćega narastu kao glava velike kvrge. Omela škodi napadnutom đrvetu u glavnome kao i imela, i protiv njega mogu se iste mjere upotrebiti, koje i proti imele. Buduć da imela bar u srednjoj Europi hrast vrlo riedko napada, đožim se Loranthus izključiro na hrasta i kestenu nalazi, to se može iz toga zaključiti, da se je pod imenom ^Eichenmistel´´ kod starih naroda razumjevao Loranthus Europaeus. Loranthus je tada igrao, veliku ulogu u religioznim običajima. Nuzgređ budi ovdje samo napomenuto, da familija Loranthacee, koja je kod nas samo imelom i omelom zastupana, broji u Iropičkim predjelima veliki broj odlika (vrsti), a ove se sve odlikuju velikim svjetlo obojenim cvjetom. Vredno je ovdje spomenuti i to, da medju tim vrstima i takovih imade, koje živu za nametinu (n)uktare, schmarotzen) na drugim Loranthaseama, kao na pr. brazilijanska Dendrophtora Epiviscum na D- buxifolii, i indijska Vise um moniliforme na V. orientale i t. d, U ostalom opaženo je, da i kod žive kao nametnica Viscum na Viscurau i Viscum na Loranthusa. Ako i brojimo imelu i omela medju najveće neprijatelje našeg drveća, to je ipak ona šteta, koju pravi ona relativno na jednostavno organizovanim grupama bilina, koju gljivice (Pilze) nazivamo, mnogo veća i opasnija. Najpoznatije su one gljivice, koje svojim relativno velikim, većinom živom bojom obojadisaoim opiodnim tjelima u oči pada, i koje poznajemo pod imenom gube (Sch^^amme). Medju ovima nalazimo nekoliko opasnih neprijatelja naših šuma. Ovdje neka nam služe za primjer bukvina guba ili buk ovi ca (Poly- porus fomentarius, Buchensch\Yamm), i tru d (Poljporus igniarius, Feuerschwamm). Tko vidi ova dva poznata neprijatelja (gljivice) na bujno napredujućim bukvama i hrastovima, a nemisli kako su to opasni neprijatelji i kako sve tako mali i nexBatnt za nekoliko godina zadadu smrt napadnutom drveću. Kao sto ova dva žtetočina škode na bukvi i hrastu, isto tako priete velikom opasnošću i: „Trametes pioi^´ (Kiefernbaumschwamm) na korenu bora i bukve, i „Poijporus sulphureay^ (liarchen-jch.vamm) na arišu, na raznim voćkama i t.d. |