DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 230
, 0+50
rn f/l OSIIB


r^ L3 9
a


-2 >-´


u


*E ca ^ ^ o


P.
li M


^ c« a) g a4


on tSJ


bc os =a a.s


I—^.^ T3
^o o o


o ai
O) rrv 1) o
Vrst drveć ´5* =1 a^ a S ^ M


Pl ^o .^ p, .


o
P3
& 2 1=!
3 S 2.


a t°
S d o «J !>´ ?a
T 3
-.5 llil «


N P3 ^H ri^


ft ft-^"


g» 0


Jabuka divlja 24 40 80


Kruška divlja 38 60 120


Bagrem 10 80 50 100-150


Brekinja 12 36 60 120


Oskoruša .... 18 o4 90 180


10 30 50


Dren 100


48 80


Klen 16 160


45 75


Dud 15 150


24 40


Kurkovina . . . 8 80


18 30


Ljeska 6 60


21 36


Trnjina 7 70


24 40


Glog 80


Pauk.


Prirodoslovna crtica.


Mi Šumari, prolazeć skoro svaki dan po dubravah i iikarju, vidimo često
po drveću i grmlju razapete mrežice od paučine, kako š njimi vjetar amo tamo
niše i previja. Ali malo koji od nas motrio je pobliže te tanahne mrežice od
sićušnih končića zapredene, prem se ovakove mrežice na žarkom suncu sjaju i
ljeskaju, kao da su iz najtanjih končića biele svile izpredene.


Šumar, koji bi donjekle morao biti i prirodoslovac, letimice prolazi često
pokraj paučine, koja je razpeta od jedne grančice do druge; on vidi i pauka,
kako prede svoju mrežicu; kako sjedi u zasjedi ili kako se muajevitom hitrinom
hita na svoj plien, koji se je u paučinu zaletio i t. d., ali riedko koji od šu




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 17     <-- 17 -->        PDF

— 231 —


mara motri život i zanimanje te male živinice, prem bi on morao znati o životu
svake i najmanje životinjice, koja u šumi i oko njega prebiva.


0 pauku ima naš narod po gdje koju poslovicu, koja se osniva upravo
na prirodoslovnoj istini glede njegovog načina živovanja.


U prirodopisu čitamo, da pauci žive od životinja t. j . od kukaca- I naš
pauk kućar plete svoju mrežu sbog hrane, jer se u njegovu paučinu zalete
razni kukci, te jih onda kao plien za svoju hranu upotrebi.


Odtud su postale sliedeće narodne poslovice: „i pauk mrežu plete
a za hranit se" (Daničić); „muha u paučini ostaje* (Daničić); ,u paukovoj
mreži samo male muhe ostaju" (Daničić).


Poznato nam je, da je pčela marljiva i radina. To se kaže i o mravu, a
prirodoslovci tvrde, da je i pauk marljiv i radin, jer on neumorno po čitave
sate prtde svoju mrežu, prem od njegove marljivosti i radinosti ne imamo
nikakove koristi, osim što gamad uništuje. Stoga dobro kaže naš narod u poslovici:
,paučinami bogat" (Daničić), a prlspodabljajuć korist pauka sa korišću
pčele i bube (svilca) veU naša poslovica: „buba svilu pređe, a ne paučinu"
ili „pauk bere jied, a pčela sakuplja med" (Vuk). I zaista je
tako, jer od marljivosti i radinosti pčele imamo med, dočim od marljivosti i
radinosti pauka ne imamo nikakove hasne, a osim toga poznato je prirodoslovcem,
da pauci imaju u sebi jieda t. i. njekakav jedak sok, a njeki i
pravi otrov.


Još je jedna narodna poslovica o pauku, koja se osniva na prirodoslovnoj
istini 0 životu istog, a ta je: „paukom kudjelju vrag ukrade, da iz
repa predju vade". Prirodopisci naime uče, da paukom iz bradavke, koja
jim je od otraga, izlaze konci za predivo paučine.


Tako narodne poslovice o pauku.
Sad priobćujem njeke zanimive crtice iz života pauka u obliku pripovjedčice,
kako ju je napisao pisac Narcis Damin o pauku zrakoplovcu (Dom i
Sviet br. 1 t. g.), pošto mnijem, da će naši šumari u dokolici svojoj radje
čitati zanimive crtice o pauku u obliku pripovjedčice, nego da jim se o pauku
nacrta strogo znanstvena, često suhoparna razprava, koja bi uz ozbiljno ostalo
gradivo u „Šum. listu" mogla umoriti duh i pamet čitaoca. Poznato je, da je
i glasoviti Jules Verne pisao prirodoslovne i ine znanosti u obliku pripovjesti,
pa su njegova djela te ruke nedostiziva, jer ne umaraju duh i pamet, a osim


toga može jih svaki neučenjak čitati i razumjeti.
Narcis Damin piše o pauku zrakoplovcu sliedeće:
Koliko li nismo puta motrili za krasnih sunčanih dana, kad no povjetarce


jedva Hsće na stabarju giblje, kako množina tanahnih ntti o suncu leskajući se
prepliće grmlje i stabla. Pretanahne te ntti, koje samo onda opaziš, ako ti ih
božje sunašce povoljno razsvietli, užeta su vitka, koje pauci prave, a preko
kojih prelaze, tražeći si udobnije mjestance, da mrežu razapnu ili da — bar
nekoje vrsti — nadju bolje stanište, odkuda će na lovinu vrebati.




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 18     <-- 18 -->        PDF

- 232 —
T)k, tako se kaže, ali je teže, reći će tko, dokazat. U istinu, riedko će
te slućaj nanieti, da toga okretnog i čudnovatog vještaka svojim očima pratiš,
kako si taj most gradi. Ja ću s toga čitaoca u svoj pokus, koji mi je skoro
svaki put uspio, uputit, neka se skm osvjedoči.


Uzmi, bolje će uspjeti, nezrela pauka, a budući mnogome je težko razabrati,
koji je zrio, recimo čim manjega. Nastoj, da su u blizini ma kakvi
predmeti. Daj, da ti se životinjica po upravljenomu kažiprstu uspne do vrha,
počekaj, nu ako ti se sam ne spusti na niti strmoglavce, potresi rukom i on
će pasti, ali neće, neboj se, na zemlju, jer mu je prva bila, čim je došao na
vrh, pritisnuti preljke na svoje stanište i tako se ujamčio — past će, rekoh,
desetak centimetara i visiti časak na svojoj ntti, koju pravo niti ne možeš viditi.
Ako je za toga duvao vjetrić, opazit ćeš, da se paučić potreso, zatku nadigo
— budi strpljiv, — i za kratko ćeš vidjeti paučića, gdje pliva u vodoravnom
pravcu tvoga prsta, te se moraš čuditi, kako je tamo došao. Je li ti
loša razsvjeta, makni glavom lievo i desno i uočit ćeš tanku nit — most.


Pauk viseći malo prije na ntti o prstu, čim je osjetio dah vjetra, spustio
je iz preljaka Ijepčiv sok, koji se na zraku skrutne u nit, što ju sad vjetar
puče iz preljaka i nosi — nosi do prvog predmeta, gdje se, budući je veoma
Ijepčiva, sigurno zaljepi.


Pauk oćutivši to, nategne nit i eto mu mosta — on ti po njem hoda kao
kakav „ballerino da corda", pa došav na drugu stranu, traži ako mu i tuj
nije po volji, bolje mjesto. Ali ne duva uviek povoljni vjetrić u onom času,
kad se pauk spustio na niti. Zato će on počekavši časak uzpeti se, motajuć
nit u klubašce, natrag na svoje stanište, gdje će ono klubko ujaračiti. Ako se
ne vrati na vrh prsta, potresi opet, dok visi, pak ćeš viditi, da se za drugih
5—10 cm. niže spustio, a ako je za vremena huknuo ćuh, opazit ćeš (al potraži
povoljnu razsvjetu) od točke, gdje je prije visio, do točke, gdje sad visi,
dvie niti, jednu na kojoj on sam visi, drugu koju odmiče nožicom, da se za
onu prvu ne uhvati, pa ako je vjetrića, puštat će iz preljaka i nadalje ovu
drugu nit — nit će vjetar nositi u slici hyperbole, koja se, čim se više dulji,
u parabolu promeće, te vidiš naskoro dvie usporedne niti: dvostruki most, koji
se na najbližem predmetu zaustavi, ali se ponajčešće i prekine, a u takovom
slučaju zaliepi se samo onaj kraj, koj iz preljaka još sveudilj izlazi, dok ne
dospije do kakvog predmeta.


A što onda, kad povjetarca nema ili je vjetar prejak? Ponesi pauka kući,
obrati se prema prozoru i pokušaj ono isto, nu čim ti se životinjica na prstu
objesila, puhni u nju blagim dahom i vidjet ćeš za stalno, kako nit lebdi u
zraku, a za čas bit će paučić, recimo, na prozornih zastorih.


Tako se eto sele pauci, tako prelaze od grane na granu, od kuće na kuću.
Nemojmo se dakle čuditi, kad ugledamo razapetu paukovu mrežu od jednoga
stabla preko vode na drugo stablo pitajući: kako je tamo došao?


Ovaj pokus, ne znajući za slične rezultate svojih predšastnika, priobćih
prijatelju đr. Varićaku, a on me nakon desetak mjeseci upozori u »Revue




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 233 —


scientifique" br. 48 od 10. listopada 1891., što no ga je sbor nautike upravo
primio bio. Gosp. F. Ferbi crta tuj u glavnome isti pokus.


Na ovom se osniva „vi li na kosa". Mnogi je već motrio za liepih proljetnih,
a još češće jesenskih dana, kako množina zamrljane paučine po zraku
leti. To su zrekoplovi naših pauka, mnogo prije poznati od balona braće Mongolflera
i nama poznatog Merighi-a. Ali pita se, Čemu te male aeronaute brode
zrakom? Arachnolozi dugo su umovali, što je tome uzrok. Ausserer mnije,
da bi to moglo stajati u savevu s razplodom — seoba mužakS,. Ali „vilinu kosu"
vidjamo po najčešće u jeseni i to od inladih, nezrelih pauka; vrieme je dakle
za ono odmaklo, pače to je doba, kad imade najviše mladih. S toga upravo
mnijem, da to nije ništa drugo, nego seoba i mladi se razilaze tražeći širje
područje, borba za ostanak!


Herma n to ovako od prilike crta: Za liepih dana jesenskih vidi se množina
obično nezrelih pauka, gdje se uzpinju tražeći visoke predmete: vršak lišća,
grančice, kolce, krize na grobovih, ograde na mostovih itd. Došavši na vrh
razapne nekoliko usporednih niti, da se o nje oprieti može; čeka na ćuh vjetra,
a tad se okrene proti vjetru, pritisne preljke o tlo, nadigne zatku i upre se o
popriečne niti, a vjetrić nosi iz preljaka izdazeću nit u slici hiperbole, da, budući
je jedan kraj zaliepljen o tlo, a drugi se sveudilj produžuje izlazeć iz
preljaka. Ako hjperbola sama ne pukne, okrene se pauk naglo, i pregrize ju


— nit dakle lebdi i dulji se vjetrom onako, kako već opisasmo. Kad nit dosegne
2—3 metra, kadra je već nositi pauka, a on sguri noge i odleti — u
zrak! Vjetrić nosi i nit i njega daleko, dok je njega volja, jer kad mu je dosta,
spusti se na posebnoj niti na zemlju, odgrize spoj sa balasta i traži prečesto,
da se opet digne, dočim ostavljeni zrakoplov brodi dalje vjetrom i zamrljava
se s ostalom paučinom.
Svaki put, dakako, ne uspje otisnuti se na prvi pokus u zrak; tad prekine
niti, koje leprše često u velikoj množini po zraku.
Naš narod gata o toj „vilinoj kosi" ili svili za babjeg lieta koješta i dovodi
ju u svezu sa zračnim vilami; nu, kako vidjesmo, to je seoba pauka.


Seoba, ali svakako zanimljiva seoba, jer vilina kosa, a na njoj pauci vide
se u velikoj visini daleko od kopna Ch. D a r w i n izvješćuje („put jednoga prirodopisca"),
da je na otoku La Plate u daljini od 96 km. od kopna susreo
množinu viline kose za veoma lagana vjetra. Arachnolog C o o k (u American
Spiders) navadja, da su pauci sa svojimi niti zatekli jedan brod u daljini većoj
od 300 kim. od kopna: jarboli i užeta napuniše ih se najedan put, te pauci
malo po malo izčeznuše. Meni je pak kapetan Vazmoslav Marochini iz Bakra
pripoviedao, da je on putujući brodom sreo u Atlantiku takovu množinu paučine,
koja se u oputo od broda uplela, na kakvih 200 m. milja od kopna, sjevero
iztočno od Buenos-Ajres, kad je duvao vjetar od kraja.


Mnogo su arachnolozi morali umovati i prepirali se o postanku i uzlazu
viline kose. Od starijih spomenut ću Blackwalla, jer je njegovo opažanje zanimljivo.
God. 1827., šečući okoUcom Manchestera u p6 dana opazi, da je


18




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 20     <-- 20 -->        PDF

— 234 —


polje i živica puoa paukova i blištećih se kouaca. Stavši proraa trati taj pojav
opazi, da se ntti dižu, tvoreći pramove od 1—2 m, a široke na osnovuici i
po više centimetara. Kako je sunce ugrijalo tlo, dizali se pramovi u g r i j a n i m
zrako m u visinu. Posije podne, kad se smanjilo ugrijavanje zraka, počeše
se mreže spuštati na zemlju.


Sad je B. stao posmatrati pauke: ti su bježali po zemlji na tisuće, penjali
se na stršeće predmete, a kad dodjoše na vrh, ukočiše se na svojih nožicah,
izpružeuim posve ravno, spustiše glavu, uzdigoše abdomen i spuštahu
silu konaca. Struja je zraćna upravljala nitima, pa kad bi životinja vidjela, da
je dosta osukala, spustila bi nožice i otišla na svoj put, nošena uzlazećim ugrijanim
zrakom, a kad tog nije bilo, pauk bi zadnjim nožicama odkinuo konaci
izpuštao drugi, čemu bila dosta koja sekunda.


M u r r a y pako, koji proučavaše (London Magazin of nat. Hist. 1828.)
skoro u isto vrieme ovaj predmet, veli, da nije potrebito za to ugrijana zraka,
ko što Blackwall mnije, jer da pauk posjeduje neku posebnu snagu, koja ga
upravlja i u protivnomu smjeru od vjetra, a ta je — elektriciteta.


I bješe učinjena u tom smjeru kuriozna opažanja. Niti se ne dižu, a da
se ne miešaju; ovo bi se tumačilo lime, što su ntti nabite istom vrsti elektriciteta.
Kad im se primakne pečatna voska, bivaju odbijane — dakle su nakrcane
negativnim elektricitetom. Dvie se ntti odbijaju uzajamno ; komad natrta
stakla privlači ih. Tako Murraj. Vriedno bi bilo, da se ti pokusi opetuju.


Ali jezuvita Bab a (Etudes religieuses 1867.) tvrdi — uz ostalo, što se
ne može usvojiti, da vlastita ascesionalna s´^naga ntti , njezina gustoć a
manja od zraka povod je, što ona lebdi, što se diže.


Godard opet i Rog ero n (v. Revue scientifique 1. aug. 1891.) idu
dalje umujući: Kad pauk spušta ntt, pa ako u isto vrieme prolazi oblak izpod
sunca, tad se smanjuje napetost ntti; ta napetost ovisi ointensitet
i sunčani h zraka: jače sunce nit napinje i samoga pauka bolje priteže,
a on se tad i spusti u zrak, čim osjeti, da mu je nit dosta duga. Ako
naproti sunce potamni, gubi se napetost ntti, atrakcija je manja.


Dospjevši, tvrde oni, na ovakav način na tisuće konaca u visinu, spuštaju
se tek onda na zemlju, ako predje oblak ili dospiju u hladniju struju.


Nu ovo su duhovite teorije, a mi se vratimo na jednostavnije, pa iztaknimo
onaj glavni motor, što no ga u gornjem našem pokusu opazismo, a to je
zračna struja, ćuh vjetra, a onda ćemo uvažiti i to, što je g u s t o ć a
nit i veoma malena, o čem će se svaki lako osvjedočiti, ako uzme pauka-krstaša
(osobito ako je tek obumro od zime ili česa) pa se dodirne bilo čim
samo jedne njegove preljke, vidjet će : sok će se zaliepiti za taj predmet, i
moći će izvući iz pauka čitav snop veoma Ijepčivih ntti, koje se jedna druge
dotiče, a koje se prcduživanjem nešto bolje spoje, ali snopić ostaje uviek libav,
ako ga sam pauk čajorcima bolje ne zasuče. K tome nadodajmo i razmjerno
veliko trenje ntti o zrak, koje svakako nađmašuje onu silu, kojom zemlja pri




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 235 —


vlaCi istu, dk uz to, bar u mnogih slučajevih, uraČunajmo´i upliv na%einlji
ugriJan a zraka , tad smo skoro na čistu, te se možemo umireni razstati
od naših čudaka — zrakoplovaca.


Pismo iz stubičkoga l

u našem dičnom „Šumarskom listu" javio sam jednoč, što je u prvom
početku ustrojstva stubičke kotarske šumarije učinjeno na polju šumarstva.
Nakon trogodišnjeg obstanka šumarije mogu sada priobćiti, da je i ovdje ~ šumarstvo
na bolje pokrenulo. Trebalo je tu mnogo truda i muke, dok si neukom
seljaku dokazao, da šumar mora sa šumami upravljati. »Stubičani" misliše, da
samo oni imaju šumara za kazan, jer su se kod segregacije opirali dieljenju
„gore".


Da je ovdje težko šumariti, može si svatko predstaviti, ako pomisli, da
ima ovdje još ljudi, koji misle, da će se provedena segregacija ukinuti i njima
„gora" opet povratiti. I sad se još predlažu tužbe u tom poslu.


Površina. Cieli stubički kotar zaprema po katastralnoj izmjeri 56.819
rali šuma, oranica, livada i t. d. Od ove površine odpada na same šume 25.980
rali, a na ostale kulture 30.839 rali. Šuma ima u obćini:


Dol. Stubica . . . 8.495 rali.


Bistri 7.675 „


Bistrici 5.143 ,


Gor. Stubici . . . 4.667 „


Ukupno . . 25.080 rali.


Od ove površine odpada više nego ^js na posjed urbarnih imovnih obćina.
Tako posjeduju urbarne imovne obćine šumskog tla (šuma i obraštenih
pašnjaka) u upravnoj obćini:


Bistra . . 4.976 jut. 970 "


Dol. Stubica 2.031 „ 648 0 "


Mar. Bistrica 1.429 „ 239 D"


Gor, Stubici 575 , 970 0 °


Ukupno 9.012 jut. 1.227 "


a od ove površine ima jošte ne segregiranih 4.340 rali.


Ako odbijemo posjed obćina od cielokupne šumske površine, onda se pokazuje,
da posjed privatnika zaprema 16.978 rali, od koje površine odpada sigurno
na vlasteline i veleposjednike */.5, a ostatak na seljake ratare.


Gospodarstveno stanje privatnih šuma. Pošto većina posjednika
sa svojimi šumami sami gospodare, to se ne može reći „da su racionalnim
gospodarstvom" bar na njekim mjestima dobro uzdržane, već se samo


* Ovo pismo zametnulo ae je nehotice, te ga sad priobcSujemo, a g. pisca molimo,
da nas izpričs. Uređničtvo.