DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 18 <-- 18 --> PDF |
- 232 — T)k, tako se kaže, ali je teže, reći će tko, dokazat. U istinu, riedko će te slućaj nanieti, da toga okretnog i čudnovatog vještaka svojim očima pratiš, kako si taj most gradi. Ja ću s toga čitaoca u svoj pokus, koji mi je skoro svaki put uspio, uputit, neka se skm osvjedoči. Uzmi, bolje će uspjeti, nezrela pauka, a budući mnogome je težko razabrati, koji je zrio, recimo čim manjega. Nastoj, da su u blizini ma kakvi predmeti. Daj, da ti se životinjica po upravljenomu kažiprstu uspne do vrha, počekaj, nu ako ti se sam ne spusti na niti strmoglavce, potresi rukom i on će pasti, ali neće, neboj se, na zemlju, jer mu je prva bila, čim je došao na vrh, pritisnuti preljke na svoje stanište i tako se ujamčio — past će, rekoh, desetak centimetara i visiti časak na svojoj ntti, koju pravo niti ne možeš viditi. Ako je za toga duvao vjetrić, opazit ćeš, da se paučić potreso, zatku nadigo — budi strpljiv, — i za kratko ćeš vidjeti paučića, gdje pliva u vodoravnom pravcu tvoga prsta, te se moraš čuditi, kako je tamo došao. Je li ti loša razsvjeta, makni glavom lievo i desno i uočit ćeš tanku nit — most. Pauk viseći malo prije na ntti o prstu, čim je osjetio dah vjetra, spustio je iz preljaka Ijepčiv sok, koji se na zraku skrutne u nit, što ju sad vjetar puče iz preljaka i nosi — nosi do prvog predmeta, gdje se, budući je veoma Ijepčiva, sigurno zaljepi. Pauk oćutivši to, nategne nit i eto mu mosta — on ti po njem hoda kao kakav „ballerino da corda", pa došav na drugu stranu, traži ako mu i tuj nije po volji, bolje mjesto. Ali ne duva uviek povoljni vjetrić u onom času, kad se pauk spustio na niti. Zato će on počekavši časak uzpeti se, motajuć nit u klubašce, natrag na svoje stanište, gdje će ono klubko ujaračiti. Ako se ne vrati na vrh prsta, potresi opet, dok visi, pak ćeš viditi, da se za drugih 5—10 cm. niže spustio, a ako je za vremena huknuo ćuh, opazit ćeš (al potraži povoljnu razsvjetu) od točke, gdje je prije visio, do točke, gdje sad visi, dvie niti, jednu na kojoj on sam visi, drugu koju odmiče nožicom, da se za onu prvu ne uhvati, pa ako je vjetrića, puštat će iz preljaka i nadalje ovu drugu nit — nit će vjetar nositi u slici hyperbole, koja se, čim se više dulji, u parabolu promeće, te vidiš naskoro dvie usporedne niti: dvostruki most, koji se na najbližem predmetu zaustavi, ali se ponajčešće i prekine, a u takovom slučaju zaliepi se samo onaj kraj, koj iz preljaka još sveudilj izlazi, dok ne dospije do kakvog predmeta. A što onda, kad povjetarca nema ili je vjetar prejak? Ponesi pauka kući, obrati se prema prozoru i pokušaj ono isto, nu čim ti se životinjica na prstu objesila, puhni u nju blagim dahom i vidjet ćeš za stalno, kako nit lebdi u zraku, a za čas bit će paučić, recimo, na prozornih zastorih. Tako se eto sele pauci, tako prelaze od grane na granu, od kuće na kuću. Nemojmo se dakle čuditi, kad ugledamo razapetu paukovu mrežu od jednoga stabla preko vode na drugo stablo pitajući: kako je tamo došao? Ovaj pokus, ne znajući za slične rezultate svojih predšastnika, priobćih prijatelju đr. Varićaku, a on me nakon desetak mjeseci upozori u »Revue |