DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 5     <-- 5 -->        PDF

— 219 -
Quercus pedunculata croatica.


Medju mnogimi vrsti hrastova, koje nalazimo u hrvatsko-slavonskih šumah,
i koji su nam do sad poznati bili, naći ćemo po još koju vrst onakovih hrastova,
koji nam nisu poznati. Takove nepoznate vrsti hrastova naći ćemo ponajprije
u onoj godini, u kojoj je žir obilno urodio, kao što je to u prošloj
godini bilo


Nehtjedoh propustiti priliku, da razgledam šume u okolici zagrebačkoj u
svrhu, da vidim, kako su žirom urodile. Tom prigodom našao sam u šumah
okolice zagrebačke više do sad meni nepoznatih vrsti hrastova. Od jedne meni
nepoznate vrsti hrastova evo predočujem lik ploda i lišća u naravnoj veličini.


List od ove vrsti hrasta jest čvrst, s lica tamno-zelene i svjetle, a s naličja
tamno-bhede boje. Na takovom listu je srednje rebro (žilica) razmjerno
debelo; pupoljci od te vrsti hrasta jesu veliki i zašiljeni, a boja jim je bliedo
smedjasta.


Plod od te vrsti hrastova visi na 3—6 cm. dugoj drvenastoj stapki; on
je samotan ili je dvojan. Žir (žirke) sjedi preko polovice u sivastoj, čvrstoj kapici,
u kojoj se čvrsto drži, te š njom zajedno opada, kad je zreo. Zreo žir
dakle ne opada posebice, a niti kapica sama za sebe, nego oboje opada skupa,
jer je žirka u kapici čvrsto usadjena.


Kapica je velika i duboka; preko polovice je krupno bradavkasta, dočim
je prama rubu, koji je ravan, sićušno Ijuskava.


Žir dozrije početkom listopada.


Stablo je visoko, zdravo, čvrsto kao i kod drugih vrsti lužnjaka, dočim
je kora mrko-sivasta i slabo napucana. Grančice su žilave, a po tomu sudim,
da je drvo čvrsto i žilavo.


Na ovoj odlici hrasta karakteristična je duboka, dugačka kapica, u kojoj
žirka preko polovice svoje sjedi, te je svojim oblikom i veličinom nalična naprstnjaku,
dočim je i oblik lista znatno različitiji od drugih lužnjaka.


Ja sam tog hrasta našao ove godine u nadbiskupskoj šumi na istočnoj
strani prema šumi preč. kaptola zagrebačkog u prediju Veliki Boromgaj.


Žir toga hrasta prvi put sam sakupio.


Pošto nijesam ovakovu vrst hrasta nigdje do sad vidio, niti sam sličan
opis čitao ili sličan lik ovomu hrastu u knjigah vidio, okrstio sam taj hrast


imenom:
lužnjaka.
„Quercu s pedunculat a croatica " kao
J. E
posebnu11 i n g e
vrst
r.
Podkornjaci (Scolyti()ae).
Sastavio Bogomir Karakaš.
(Nastavak).


Kako je već prije spomenuto, ostaju podkornjaci ako im vrieme ne služ.
na rodnom drvetu, čekajući prikladno vrieme za let. Nekoje vrsti, kao što su




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 6     <-- 6 -->        PDF

— 220 —


n. pr. Hyl. piniperđa i minor ne čekaju na liepo vrieme, nego se oni odmah
zavlače u druge dielove drveta; tako se n. pr. ona dva podkornjaka ubuše u
okrajne grančice fbora). To izgrizanje prouzročuje ođpađ grančica zajedno sa
kukcem. Kad jih u jeseni zateče ružno vrieme, onda se oni nastane u korjenu
susjednog bora, te ovdje prezime
Podkornjaci su, što se tiče zime, velike žege i drugih atmosferičkih nepogoda
veoma stalni. Oni dolaze u brdinah čak do sniežne medje, a tako isto
ih nalazimo i u tropskih krajevih. Posve umrznuli podkornjaci u ledu ili u
sniegu za kratko će vrieme oživiti, ako ih odnesemo u toplu sobu. Ipak jim
mnogo škodi vlažno i mrzlo vrieme, a još više, kako je i prije spomenuto,
dugotrajna suša ili kad su izvrženi neposredno sunčanoj žegi. Da jajašca uginu,
treba da sunce na njih sije samo nekoliko časaka.


Svakomu je šumaru poznata pogubnost podkornjaka, te se i nehotice namiče
pitanje, kojim će načinom i kojimi sredsvi tamanjenje najbolje uspjeti.
Uzima se u pravilu, da podkornjaci napadaju samo boležljiva drveća, ali ima
na žalost mnogo slučajeva, gdje oni napadaju i manje bolestna, ter i podpuno
zdrava drveća, pa makar time stavili i svoj vlastiti obstanak na kocku. Glavno
sredstvo, kojim ćemo predusresti dalnjem i pogubnom razširenju podkornjaka,
je izvoz svijuh stabala oborenih prije letS, kukaca. Ako ipak hoćemo da nam to
od koristi bude, onda moramo još prije izvoza tih stabala i uviek kratko
vrieme prije, nego li rojenje kukaca počimlje, dakle sve do pred jesen, prirediti
prikladna mjesta (lovna stabla) za oplod kukaca, koja će jih k sebi namamiti,
te jih odbiti od drugih mnogovriednijih vrsti drveća, te kojimi ćemo onda
moći još nerazvijenog zareznika lako utamaniti. Bez te priredbe ne samo da
neće izvoz stabala ništa koristiti, nego će i škoditi time, što će kukci, ne imajući
dovoljno prikladna boležljiva drveća, napadati i na zdrava. Dalnja predusretna
sredstva jesu: normalni uzgoj sastojina, kontroliranje istih, te odstranjenje
svijuh bolestnih i sumnjivih stabala; upotrebljivanje sredstva proti vjetrolomu,
sniegu i t. d. u koliko je to u obće moguće, zatim čim skorija izradba
i gulenje kore, te napokon lovna stabla. Ovo je sredstvo, koje se u
glavnom i za tamanjenje rabi.


Lovna stabla mogu se uzeti kao jedino bar donekle uspješno sredstvo.
Biti će s tog razloga dobro, da pobližje spomenemo, na što se sve mora paziti
kod upotrebljivanja lovnih stabala. Kako smo već prije naveli, glavna je svrha
lovnih stabala, da kukce prikladnimi stabli na nalet namamimo, da jih od drugog
vriednijeg drveća odvratimo, te da si time olakotimo posao tamanjenja. Henschel
preporuča kod izbirauja lovnih stabala uzeti u obzir sliedeće točke:


1. Lovna stabla neka se obaraju kratko vrieme prije rojenja kukaca s razloga
tog, što će stabla, ako jih mnogo prije obaramo, odviše brzo osušiti. Sva
stabla neka se na jedan put ne obaraju, nego više ili manje njih po tom, kako
se i´ojenje povećava ili umanjuje.
2. Pošto podkornjaci dva puta u godini lete i to obično u proljeću i jeseni,
moraju se i lovna stabla u glavnom dva puta obarati.


ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 7     <-- 7 -->        PDF

— 221 —


3. Starost lovnih stabala zavisi o vrsti podkornjaka. Tako su n. pr. kako
nas izkustvo uči, za Tom. tjpographus, amitinus, cembrae i laricis najbolja
60—80 godišnja stabla.
4. Za polyphagne vrsti podkornjaka neka se uzimlju one vrsti drveća,
koja jim najbolje prijaju.
Hoćemo li uzeti lovna stabla oklaštrena ili sa granami, zavisi o mnogo
čem, pa je i važno, da se to dobro izpita, ako nećemo, da nam budu bezuspješna.
Šumarnik Fischbach preporuča lovna stabla bez grana, jer da se stabla
sa granami mnogo brže osuše, nego stabla bez grana; u ostalom tvrdi, da podkornjaci
napadaju samo okljaštrena stabla.


Svakako se ova tvrdnja sudara sa đosadanjimi izkustvi. Već iz razloga^
što je za oklaštrenje stabala mnogo više radnih sila potrebito, dakle i skuplje,
i što znademo, da mnogi podkornjaci samo na grane i grančice naletavaju,
moramo da pristajemo uz porabu stabala sa granami. Ratzeburg, Henschel,
Hess pa i drugi preporučuju lovna stabla sa granami. Osobito su dobra ovakova
lovna stabla na kraju sječina, koje medjaše sa starijim! i mladimi porastlinami
(sastojinami). U tom će slučaju naletiti na nje i oni podkornjaci, koji
na deblu grizaju, kao i oni živući u granama i grančicama. Što se tiče mjesta,
kamo ćemo lovna stabla staviti, to su najprikladnija mirna i topla zakloništa.
Radi kontrole dobro je, ako se ovakova stabla označe brojem. Uz to treba zabilježiti
i opisati porastlinu, u kojoj su lovna stabla postavljena, položaj mjesta,
da li leži prema sjeveru, jugu i t. d., zatim označiti dobu, kada su stabla postavljena,
vrieme rojenja, ubušenja, te kad se prve ličinke izvalile i t. d. napokon
kada se počela kora guliti i kad se cieli posao svršio. U toplih zakloništih
svršit će se cieli razvoj mnogo prije, nego u visočinah, te na mjestih,
koja su izvržena hladnim vjetrovom.


Ovo se ima u obzir uzeti, jer bi se moglo dogoditi, da nam kukac brzim
razvojem uteče.


Tamanjenje neka počimlje onda, kad se izlegu sva jajašca "(Heaschel).
Hess preporuča tamanjenje onda, kad se prve ličinke počimlju zakukuljivati.
Prerano tamanjenje, veli isti, zahtjevalo bi odviše stabala, a prekasnim bi se
lako dogodilo, da mnogi kukci već izlete.


Kod lovnih stabala sa granami treba ponajprije vršak i sve grane odsjeći
i spaliti, a istodobno neka se počimlje sa gulenjem kore. Dobro će biti uviek,
osobito pako, ako je podkornjak u svom razvoju već prilično napredovao (ako
već nalazimo kukuljice ih bliedih kukaca), da se pod stablo, koje gulimo, podmeću
ponjave. I Hess preporuča uporabu ponjava. Osim toga preporuča isti
tamanjenje za kišovitog ili tmurnog vremena, jer su za takovog podkornjaci
veoma tromi. Što se tiče palenja kore, to se o tom prihčno mnogo razpravljalo.
Spomenuli smo, da će hčinke i jajašca uginuti, ako ih metnemo na sunce, pa
se je to prije u obće, a i sada još od nekojih entomologa drži za dovoljno.
Kukuljicam iU još mladim i bliedim kukcem ništa ne škode sunčani traci. Kod
množine lovnih stabala i kod silesije podkornjaka dogadja se veoma često, da




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 8     <-- 8 -->        PDF

— 222 —


se mnogo zareznika razvija već u kukuljicu ili u kukca. U ovom je slučaju
palenje kore od prieke nužde, ako ne ćemo, da nam bude cieli trud jalov. Napokon
se često dogadja, da je kora tako debela ili da se ličinke u koru tako
uvukle, da do njih niti ne dolaze sunčani traci, dakle im niti ne mogu škoditi.
Velika žilavost podkornjaka i navedeni slučajevi dovode nas do zaključka,
da je palenje kore jedino sigurno sredstvo tamanjenja.


Za nas je u borbi, koju vodimo protiva podkornjakom, od najveće važnosti,
da točno proučimo način njihova života, jer ćemo samo onda moći s
uspjehom upotrebljivati sva ona sredstva, koja nam služe za njihovo tamanjenje.


II.
Razdioba i opis koljena podkornjaka (Scoljtida).


Ticala kratka, obično poput koljena zavinuta sa velikom kijačicom na
kraju, zezak (nit ticala, Geissel) kratak, te utisnut iza Čeljustnica. Pipala tročlana.
Nadvratnjak velik, širok kao i pokrilje, te nadvisuje glavu, koja je užja.
Cjevanica izvana obično nazubana. Pipala pseudo-pentametrička. Kod stopala
prva tri članka jednako duga, četvrti neznatan, posliednji sa jednostavnom panđjicom
(Klaue).


1. Glava nagnuta sa kratkim i širokim rilom, nadvratnjak jednolično
piknjast. Treći nožni dio obično srcolik ili dvokrp.
2. Pokrilje na kraju krovito. Potrbušje horizontalno. Cievanica na izvanjskom
rubu nazubana.
I. Surođnici: IIylesinmi.
2. Pokrilje na kraju veoma slabo krovito. Potrbušje kusaste, od drugog
kolutića počam prema zadki strmo rastuće. Cievanica na izvanjskom rubu
gladka, te sa konačnom kukom.
II. Surođnici: Scolytini.
1. Glava krugljasta, svedena pod nadvratnjak. Nadvratnjak spreda obično
grbavo navoran, straga piknjast ili gladak. Treći nožni dio jednostavan.
III. Surođnici: Tomicini.
1. Surođnici. Hylesiniiii. Likari.
(Hjlesinus Katz. Grjll.)


Glava se odozgo obično vidi, nadvratnjak s preda nešto širji, nego li
glava. Ticalna kijačica jajolika ili poput žira, te obično vidljivo kolutasta ili
člankovita. Pokrilje na prednjoj strani pojedince zaokruženo i oštro začenuto,
te pokriva temelj nadvratnjaka; na stražnjoj strani nije nikada nazubano. Nad




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 9     <-- 9 -->        PDF

— 223 —


vratnjak nije na rubu uzvišen, svuda jednolično piknjast. Sve ovamo spađajuće
vrsti živu na drveću, samo nekoje vrsti živu na grmlju ili zelenju.


Legući prohodi su prohodi jednokraki ili dvokraki, te idu popriečno ili
duljinom drveta, jedina jedna vrst (poligraphus) pravi zviezdolike prohode i
živi u mnogoženstvu.


a) Vrst Hylastes Erichson.


Glava produljena u kratko rilo. Ticala izlaze na kraju rila iz popriečno
utisnute, prilično duboke brazde. Ticala sastoje iz 5—7 članaka, te imadu na
kraju jajoliku kijačicu. Osnova pokrilja na kraju veoma slabo uzvišena. Boje
obično crne ili sraedje; tiela valjkastog i slabo dlakavog. Glavni ili legući
prohod ide obično duljinom drveta, te je u cielom slabo zavinut; na jednom
kraju savija se taj prohod u kuku, a na kraju te kuke nalazi se bušotina. Legući
prohodi i prohodi ličinka obično su medjusobno izpremješani, jer se kukci
ubuše često puta hrpimice. Dolazi na četinjačarai, jedna jedina vrst živi na
korienu od djetehne. Kad im ponestaje prikladnog drveća za oplod, onda putuju
u susjedne zabrane.


Vrst Hylastcs spada medju rano leteće vrsti podkornjaka. H. palliatu s
i H. glabratu s razvijaju se na deblu, a svi ostali na korienu. Generacia je u
obće dvostruka; jedino za H. glabratus uzima Henschel da je (osobito na arišu)
jednostavna. Pošto nesu jaja i razvijaju se na korienu zaostalih panjeva, to
time ličinke ne škode. Škodljiv je samo kukac, jer napada i izgrizava koricu
mladih biljka.


1. Hjlastes Ater Payk. Crni borov likar. Drvar crni.
Tiela izpruženog, valjkastog, umjereno svjetlog, boje crne sa smedje-crvenkastimi
ticali i pipali; rilo na kraju s obje strane utisnuto, te zajedno sa
čelom piknjasto. Pokrilje piknjasto-prugasto.


Duljina 4—4-5 mm.
Dolazi skoro po cieloj Evropi, barem svuda, gdje imade bora (Pinus sylvestris,
austriaca, marisima i t. d.). Nekoji tvrde, da dolazi i na smreki.


Prezimi kao kukac. Njegovi prohodi su obično zamršeni, jer se kukci
većinom hrpimice u drvo ubuše. Kadkad nalazimo slično kao i kod piniperde
pojedine leguće prohode sa kukom.


Generacia je kod atera dvostruka. Prvi put leti kukac u proljeću mjeseca
ožujka i travnja, a iz ovih se onda razvije od svibnja do srpnja prva generacia.


Ljetni let kukaca traje od svibnja sve do početka srpnja. Iz ovih se razvija
druga generacia od srpnja do kasne jeseni. Poćam od svršetka prve generacije,
pa sve do kasno pred jesen opažamo kukca, gdje leti ili puža u susjedne
borove zabrane, te izgrizava korien istih. Napadnute biljke požute, te često
uginu. Hoćemo li dakle tome predusresti, to moramo za cielo ovo vrierae nastavljati
svežnje kolja, kore ili kića, te time namamiti kukca, da se u njih
nastani.




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 10     <-- 10 -->        PDF

— 224 —


Predusretna i zatorna sredstva bila bi ova:


1. Krčenje borovih panjeva, te gulenje i palenje kore najdulje do početka
svibnja, ali i ne mnogo prije. Tim će se ujedno utamaniti oni zareznici, koji su
se razvili iz kukaca, koji su u proljeću letili.
Mogu se takodjer jednostavno panjevi izvesti iz šume.


2. Izkopanje lovnih graba, te sakupljanje i tamanjenje onih kukaca, koji
se u tih grabah ulove. Osobito su ovakove lovne grabe uspješne i od osobite
koristi na onih medjah borovih zabrana, gdje je bio ne dugo u blizini drvosjek.
Dobro je ako se u ovakove grabe nameću svežnji kolja, kore ili kića. Ovo se
meće sve do jeseni. Svakog trećeg iU četvrtog tjedna neka se izmjene sa novimi.
Kukci, koji se nastane u tom kiću ili kori, treba pohvatati, te ih zajedno sa
kićera, koljem ili korom spaliti.
3. Odstranjenje svijuh onih biljkž,, koje ođavaju svojim bliedilom četinja,
da su od likara napadnute. Ovakove biljke treba sa korienom izvaditi, te jih
ćim prije spaliti.
4. Dobro je, da se na onih mjestih, gdje je kuhač prije svojom množinom
škodio, sa pomladkom čeka jedno 2—3 godine. Tim kasnijim pomladjivanjem
prouzročeni gubitak na prirastu sigurno će se poslie nadoknaditi time, što će
biti manji popravci kod pomladka i što ćemo sigurnije uzgojiti podpune sastojine.
2. H. bruneus Er.
Sličan prijašnjemu, samo nešto kraći. Riedak te u obće još malo poznat.


3. H. cunicularius Er. Omorikov likar.
Boje crne sa smeđje-žutima ticali i nogami. Nadvratnjak mu nije dulji,
nego li što je u sredini širok, gusto piknjast. Kilce široko i na kraju sa svake
strane utisnuto. Pokrilje piknjasto prugasto. U cielom sličan ateru.


Duljina: 3´5—4-5 mm.


Leti u travnju i svibnju. Živi i razvija se izključivo samo na smreki.
Napada kao kukac takodjer i bližnje 6—8 godišnje smrekove zabrane, a i 2—5
god. porastlinu, pa je tim slučajem prilično škodljiv, osobito kod smreka, koje .
su odviše duboko usadjene (Hess). Ženka iznese jaja na koricu od smreke. Kukci
se oplodjuju (po Eichhofifu) izvan prohoda, obično na izvanjskoj kori. Legući
prohod ide diljem drveta, te je slabo zavinut, dočim je na onom kraju, gdje se
kukac ubuši kukast. Ličinke grizaju sasvime nepravilno pod korom (neškodljivo).


Generacija je kod cuniculariusa po Ratzerburgu jednostavna, dočim Eichhoff
tvrdi, da je dvostruka, a da je moguća i trostruka (?)


Pošto mu je cieli način života sličan onome atera, samo što moramo
tamo uzeti bor, dočim kod ovoga smreku, to su i obranbena sredstva proti
omorikovu likaru ista kao i ona navedena kod atera.




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 11     <-- 11 -->        PDF

— 225 —


4. H. lineari s Er.
Sličan prijašnjemu samo nješto užjeg tiela. Dug je 3—3´5 mm. Dolazi na
morskom boru (Pinus maritima), nu u cielom prilično riedak.


5. H. corticiperda Er.
Tiela je ođugog, slabo dlakavog, rilo na kraju utisnuto. Inače je još o
njem malo šta poznato.


6. H. atte natus Er.
Tiela odugog, mrke boje, veoma slabo dlakav; cmo-smedj sa smedje-crvenimi
krili i smedje-žutimi ticali i pipali. Rilo s temelja zabrazđano. Nad
vratnjak dulji nego li širji. Pokrilje piknjasto prugasto.


Duljina: 2—2-5 mm. Najmanji medju evropejskimi vrsti likara. Dolazi na
boru (Pinus sjlvestris).
Prohodi prilično nejasni, nu u glavnom nalični onima omorikovog likara,


sa kukom na kraju.
Generacija po Eichhoffu dvostruka.
Zatorna se sredstva mogu ista upotriebiti, koja su navedena kod bo


rovog likara.


7. H. angustatus Herbst.
Izpruženog tiela, boje crno-mrke, slabo dlakav sa smedjimi ticali i pipali;
glava vrlo na gusto piknjasta sa rilcem, koje je s temelja slabo zabrazdeno.
Nađvratnjak dulji nego li širji prema naprvo slabo sužen. Pokrilje pokrito je
sa piknjastimi prugami, koje su prema zadki užje.


Duljina: 2´5—3 mm.
Dolazi na boru, te mu je način života podpunoma sličan prijašnjim.


8. H. opacus Er.
Razlikuje se od prijašnjega time, što mu rilo nije niti izbrazdeno, niti


razčeano i što mu je nađvratnjak kraći, naime tako dug, kako i širok.
Duljina: 2—5 mm.
Generacija dvostruka, u ostalom kao i prijašnji.


9. H. glabraxus Zett. (H. decumanus).
Odug, smedj ili smedje-crn sa isto takovimi ticali i pipali. Sličan pallia


tusu samo što je od ovog znatno veći.
Duljina: 4"5 —5 mm.
Dolazi svagdje, gdje imade smreka u većih sastojinah. Više puta visoko


u planinah i to ponajviše u družtvu sa H. palliatus. Ratzeburg ga uzima kao
prilično škodljivog kukca, nu nije od tolike važnosti, pošto vrlo riedko dolazi
u većih množinah.




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 12     <-- 12 -->        PDF

— 226 —


10. H, palliatus Gyll.
Duga tiela, svietle Bmedje-crne boje; nadvratnjak, pokrilje izuzain ruba,
te ticala, noge i pipala su smedje-crvene boje. Rilo u sredini razSeano, na
kraju s obje strane utisnuto. Pokrilje pokrito sa tanko pikajastimi prugami.
Nadvratnjak širji, nego li dulji, te se naprvo naglo sužava.


Duljina: 3 mm.


Dolazi u Europi na crnogorici, osobito na sve vrsti bora (Pinus sylvestris,
strobus, austriaca pinea, maritima), zatim na smreki i arišu.


Ratzeburg navodi slučaj, gdje je našao istog kukca na bukvi. Osobito
rado napada posječena stabla ili onakova, koja leže na hladovitom ili vlažnom
mjestu. Eichhoif piše, da je našao H. palliatus i na napola trulu drvu. S razloga
tog se i nemogu njegovi prohodi dobro razpoznati. Obično dolazi samo na bo-
Iježljivom drveću iznad 20 godina. Legući prohodi, kada su izraziti, naliče
onima omorikovog likara, dočim su prohodi ličinki veoma dugi i nepravilni.


Leti u travnju, a vrlo često već i koncem mjeseca ožujka. Kukci su iz
prve generacije razviti već u mjesecu srpnju, te se i odmah oplodjuje tako, da
nalazimo druge kukce već koncem rujna ili početkom listopada. Ovi obično
ostavljaju svoje rodno mjesto, zavuku se u koru, mašinu i t. d. te ovdje prezime.
U ovih zakloništih nalazimo samo kukce pojedince, a ne hrpimice. Iz rečenog
dakle proizlazi, da je generacija kod ovog kukca dvostruka.


Obranbena sredstva bila bi lovna stabla i lovni prokoli, koji se meću u
ožujku, travnju, svibnju i t. d. sve do jeseni. Najbolje je, da jih postavimo na
hladovita mjesta i to u razdobju od 4 tjedna. Stabla neka se svaki put iza
4—5 tjedna ogule, a kora neka se spali.


Ratzeburg i Doebner uzimaju ovog kukca kao veoma škodljivog, dočim ga
Altum smatra kao manje škodljivog. Eichhoff tvrdi, da nije od nikakove osobite
važnosti, ter da većinom dolazi secundarno. Svakako bi bilo nuždno, da se
točnije izpita.


11. H. trifolii Miill.
Duljina: 2-5 mm. Dolazi na djetehni (Trifolium pratense). Nekoji tvrđe^
da je već prilično škodio sa svojim grizanjem na korienu djeteline. Po Nordlingeru
pravi on dvokrake popriečne prohode. Generacija mu je dvostruka.


b) Vrst: Hylurgus Latr.


Ticala sastoje^ iz 6 članaka, zezak prema naprvo odebljao, te krugljast,
kijačica kolutasta. Prvi članak pipala dulji, nego sliedeći, treći srcolik. Kukci
veoma vlasati. Ličinke žderu u nepravilnih i zamršenih skupinah.


1. H. ligniperda.
Odugog tiela, gusto rutav (dlakav), crne boje, sa žutimi nogami i ticali.
Glava na gusto posuta sa zrnatimi piknjami, te žučkasto vlasata; rilo s temelja
popriečno utisnuto, na kraju sa cievju, koja prelazi u grbu. Nadvratnjak kosočunjast,
znatno dulji, nego širji, prilično gusto piknjast, u sriedi sa svietlom




ŠUMARSKI LIST 6/1893 str. 13     <-- 13 -->        PDF

— 227 —


crtom. Pokrilje valjkasto, piknjasto prugasto; pruge s početka i sa strane slabije,
jace prema kraju pokrilja. Pokrilje valjkasto, piknjasto prugasto; pruge
s početka i sa strane slabije, jače prema kraju pokrilja. Pokrije na zadki vlasato.


Duljina: 4—5 mm.


Živi i razvija se izključivo samo na debelokorom borovom panju (Pinus
sylvestris, maritime, strobus). Voli samo svježe panjeve, pune smole. Proti
smoli ga štiti dlakavo tielo. Kod jačih panjeva nalazimo ga često u korienju,
koje je već u zemlji utisnuto. Njegovi prohodi nedotiču se bielike, težko ih je
pod korom razpoznati osobito kad dolazi u družtvu sa drugimi likari, koji se u
korienu legu, kao što su ater, opacus, attenatus, linearis i piniperda. Izletne
rupe ili se ne opažavaju ili jih nalazimo samo u veoma malenom broju. Prohodi
ličinka su simo tamo izpremješani, nalaze se u kori i liku, te su puni vrtočine.
Ne riedko imadu ovi prohodi izgled jelenjih rogova (Eichhoff). Bušotine su
obično velike, te se često vidi na kori kod bušotine smola i vrtočina.*


Generacija je kod ligniperde dvostruka (Eichhoff). Ratzeburg uzima, da
mu je generacija jednostavna, dočim Altum tvrdi, da imade dvogodišnju generaciju
(!). Akoprem je potrebito kod tako različitih tvrdnja još potanje iztraživanje,
to ipak možemo priličnom sigurnošću tvrditi, da mu je generacija dvostruka.


Proljetni mu je let u mjesecu travnju. Iz ovog se razvije prva generacija,
koje kukci lete u lipnju, srpnju ili kolovozu. Iz ovih se opet razvije druga generacija
kukaca, koji kao takovi prezimiše na rodnih mjestih.


Pošto ligniperda dolazi samo na friško posječenih panjevih, te s razloga, što vrlo
riedko napada na mlade boriće, to se niti nebroji medju osobito škodljive podkornjake.
(Nastavit de se).


Razmatranja o dobi šumskog drveća u raznih periodah njegovoga
živovanja.


Piše Josip Ettinger.
U „Šum. listu" bila su više put priobćena izvješća o dobi drveća t. j .
koju starost mogu drveća postići u raznih predjelih i zemaljah, dok svoju životnu
snagu izgube.
Nakanio sam i ja u tom pitanju koju reći.
Da uzmognemo pronaći starost njekog stabla, poznata su nam u tu svrhu
dva prastara načina. Prvi način zove se anatomički i osniva se na tom, da se
iz stalne osobitnosti u sustavu njekog stabla starost pronadje, a to biva po
godišnjih prirastih drva na stablu prerezanog trupca.
Drugi način zove se morphologički i sastoji se u tom, da se iz odnošajih
rastenja — imenito iz onih redom sliedećih stalnih osovina — doba pronaći može,
a to biva olično na smrekovom prešljenastom drveću.


* Ne iraa se ipak zamieniti sa stalnimi i karakterističnimi gruđami smole kod velikog
omorikovog likara (Denđrotonus micans). Op. pisca.